ŠTEF BOBEK JE BIO NAJVEĆI

ŠTEF BOBEK JE BIO NAJVEĆI

18. lipanj, 2012.
Print Friendly, PDF & Email

AmigoFrankie

Zvonimir Magdić Amigo u razgovoru za portal Tjedno

Razgovarao: Dražen Stjepandić

Amigo su ga prozvali jer je ljubitelj latinoameričkog nogometa. Kod njega ta kap španjolskog govora vozi  u dva pravca jer on i sugovornike oslovljava s Amigo. Tu riječ zna i purgerski pretvoriti u Amiguš i oslovljavati sa  ”slušajte Amiguš ili dobri moj Amiguš”, posebno  ako ste kajkavac.

Među onima iz nogometa, posebno nešto starijima, dovoljno je reći Amigo i to je sinonim za Zvonimira Magdića. Jednom dok sam imao emisiju na OTV-u gost mi je bio Zdravko Mamić i čim je pred studijem vidio starog Amiga odmah je zaključio što ga čeka: ”Tema emisije će biti brazilska atmosfera u Maksimiru.”

Amiguš najviše voli argentinski nogomet, ali kako Brazil nije daleko posluži i za karaoke, a ne samo za gaučose i tango argentino. Zahvaljujući poznavanju argentinskog nogometa počeo je pisati za Sportske  početkom šezdesetih prošlog stoljeća i u toj redakciji je ostao sve do mirovine 1993.

– Prijatelj s kojim sam zajedno igrao nogomet na sjemeništu znao je djevojku od Romana Garbera urednika u Sportskim novostima i preko nje me preporučio. Roman je rekao neka nešto donesem da vidi kako pišem. Napisao sam tekst o argentinskom nogometu. Identpiente je osvojio Copa Libretatores. Brat od jednog prijatelja živio je u Argentini i slao mu je sportski list Mundo Deportivo. Imali smo desetak brojeva i polako smo odgonetali što je pisalo. Podatke smo  dobivali i preko radija, slušao sam RAI, kupovao sam Gazzettu dello Sport i Sport Ilustrator, tako da sam u ono vrijeme bio jako upućen. Prvi tekst u Sportskim novostima  je objavljen na tri stupca što je u ono vrijeme bila senzacija jer tako velikih testova nije bilo. – ispričao mi je gospon Amigo, kako ga oslovljavam.

Njegov ljubimac je bio reporter na talijanskom državnom radiju Nicolo Carossi. Ti nogometni prijenosi na talijanskom kod tada mladog Amiga, rođen je 1929., izazivali su posebnu toplinu.

– Sjećam se kao danas, kod nas je još bio snijeg a Nicolo Carossi prenosi iz Palerma: ”Tempo primoverale”. Vrijeme je proljetno. Igrački pojam za mene je tada bio Sivori, Argentinac koji je po klasi bio možda i bolji od Maradone. Igrao je za Juventus i pod kraj karijere u Napoliju. Takvog igrača više nikad nisam gledao. – priča Amigo.

Omara Sivorija je samo jednom gledao uživo u Beogradu kad je Juventus igrao protiv Partizana, ali  kako je već u prvoj minuti Vasović srezao Sivorija i poslije toga je slavni nogometaš  samo hodao po lijevom krilu, nije ga se baš nagledao u pravom izdanju. Mnogo više gledao je Sivorija na televiziji, tadašnjem čudu od tehnike.

– Naša televizija u početku nije imala svoj program i prikazivala je  eksperimentalno program RAI-ja. Omiljena emisija bila mi je Domenica Sportiva. Tako sam gledao Sivorija. – kaže Amigo.

Kad je Robert Jarni bio u Juventusu, donio mu je kasetu Sivorija i Amigo veli da su Sivorijeve igre bile nestvarne. Kad čuje da se govori kako je netko dobro igrao, Amigo im poželi da pogledaju kako je nekada igrao Sivori.

Za portal Tjedno razgovarali smo na dan utakmice s Italijom u Poznanju. Amiga, koji se sjeća čega se još malo tko živ sjeća, pitao sam pamti li  utakmicu u Genovi, Italija-Hrvatska 4:0, kad je 1942., prije 70 godina,  Hrvatska zadnji put izgubila od Italije?

– Kad smo pod Ćirom i Ivićem igrali u Palermu jamčio sam da ćemo dobiti 2:0. Talijani su nam u sudačkoj nadoknadi zabili gol. Uoči utakmice napravio sam razgovor s talijanskim golmanom Grifantijem koji je branio 1942. za Italiju protiv Hrvatske u Genovi. Za Hrvatsku je igrao kompletni Građanski. Taj Grifanti mi je rekao da nikad nije vidio bolju momčad. Kaže da su prvo poluvrijeme “Croati bili egzibicione”. Prvo poluvrijeme je bilo 0:0. Na poluvremenu je pala strahovita kiša. Hrvatska je igrala s hrvatskim grbom na sredini dresa i U iznad grba. Kad se u đenoveškom zaljevu napravi krug na nebu onda je to kišurina da ti dođe zlo, a kako nismo imali pričuvne dresove Talijani su nam dali svoje bijele bez grba i U. Zato smo izgubili. – tvrdi Amigo.

Amigo je onda imao 12 godina , a Grifantiju je to bila jedina utakmica na kojoj je branio za Italiju.

 

“KUŽIŠ STARI MOJ” NA STRANICAMA SPORTSKIH

 

Poslije velikog početka o prvaku Južne Amerike  Amigo je kasnije u Sportskim  pratio male utakmice. Od Jaruna do Dubrave. Kaže ako bi kupio sendvič  više bi potrošio nego zaradio. Osam godina je tako honorarčio.

–          Mislili su da ću odustati, a onda mi je 1971. Zvone Mornar dao stalni radni odnos.

Kao što neki igrači šutaju loptu drugačije od drugih tako je Amigo pisao. Imao je osobit stil. Kratkim rečenicama, često od po jedne riječi,  punim svakodnevnih uličnih izraza. Bio je “Čangi”, “Kužiš stari moj” i proza u trapericama na nogometnim stranicama Sportskih novosti. Čitaniji današnji sportski novinari stilski su njegovi  sljedbenici, ambijentalno, govorom tribina obraćaju se čitateljima, ali u rečeničnom tkanju  Amigo je ostao neponovljiv. U ono vrijeme šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih to je značilo stalni rat s lektorima.

– Od prvog teksta sam tako pisao i stalno sam bio sumnjiv. Nikad mi nitko osim čitatelja   nije rekao da je dobro. Šefovi su me gledali na koso. Govorili su mi da paradiram, izmišljam i da to nitko ne razme. I činovnice su mi govorile da ludujem. Jedini me jednom u povjerenju pohvalio Boris Janković. U ono doba je bio pojam, pisac krasnih stvari. – sjeća se gospon Amigo. U nastavku je dodao: Tko nije preživio komunizam, ne zna kakvo je to bilo društvo. Stalno se u nešto sumnjalo.

Posebno u novinara kojem je riječ često bila rečenica. Tražilo se što znače te riječi-rečenice, a stalna sumnja nosi paranoju.

Najpoznatiji Amigov nasljednik je Tomislav Židak, dok mu je to po rečeničnom sklopu najbliža  Tanja Torbarina. Njezine rečenice su često kratke kao nekada Amigove. Takvim rečenicama se nije moglo o svemu pisati, posebno ne o ozbiljnim stvarima, a tada je komentar, posebice partijski, bio neprikosnovena forma. Zato Amigo premda je bio jako popularan i upućen novinar u redakcijskom ustroju nikad nije dobro kotirao. Među mnogim neobjavljenim tekstovima je i reportaža  o zrakoplovnoj nesreći poslana direktno iz tog palog zrakoplova.

–          Bio sam u avionu kojim je Dinamo letio na utakmicu protiv Perugie. U Rimu smo imali prisilno spuštanje. Prvi kotač se nije mogao izvući i spustili smo se na trup. Prije spuštanja imali smo šest do sedam  posto šansi da preživimo. Kroz prozor aviona  gledao sam kako na pistu dolaze bolnička i vatrogasna kola. Pilot je tri puta kružio oko aerodroma prije nego što se odlučio spustiti. Rekli su nam: Ljudi maknite sve lomljivo od sebe, stisnite se jedni uz druge i idemo na prisilno spuštanje. Kad smo se spustili i stali, tek tada je nastala panika jer su mislili da će avion eksplodirati. A ja sam odmah još u avionu o tome napisao članak i brzo ga poslao u redakciju, a oni ga u prvom izdanju ga nisu objavili. Objavili su ga tek u drugom izdanju kad su već svi javljali o igračima Dinama koji su preživjeli zrakoplovni nesreću. Šime Šimatović mi je poslije rekao da sam taj tekst napisao u stilu Orsona Wellesa, ali u to vrijeme je bila Olimpijada u Montrealu i trebalo je prvo objaviti izvještaje koje su šefovi slali iz Kanade. Tako da tekst s naslovom “Dinamo preživio pad aviona” umjesto da bude na prvoj stranici uopće nije objavljen. – požalio mi se gospon Amigo.

Tog dana kad smo razgovarali o Rimu i Perugi  u Sonati, kafiću na Ravnicama, u ulici  gdje Amigo sa suprugom Zdenkom živi, Hrvatska je igrala baš protiv Italije. Pitao sam ga za rezultat te druge utakmice što ga je Hrvatska trebala igrati na Europskom prvenstvu u Poljskoj i Ukrajini  2012. Rekao je 1:1 i pogodio je. Kladionice dobro rade jer čovjek teško može predviđati događaje, a Amigo obično pogađa čak i rezultate.

 

MALI ZELENI


Odlično je pogađao rezultate nekih karijera. Amigo je prvi na ovim prostorima pisao o Maradoni. Nazvao ga je mali zeleni i taj mu tekst isto nisu objavili. Čuo je za njega još dok je bio na Svjetskom prvenstvu 1978. u Argentini. Tadašnji argentinski izbornik Cezar Luis Menotti je Maradonu u reprezentaciju pozvao sa šesnaest godina, bio je na njegovom spisku, ali 1978. Kad je Argentina bila domaćin svjetskom prvenstvu nije igrao.

– Zagrepčanin Rudolf Kralj je bio tehnički direktor reprezentacije Argentine i pozvao me na svjetsko prvenstvo. Rekao je da mi daje stan, a za ostalo neka se snađem. Imao sam i neke novce koje sam zaradio na knjizi “Jedanaest veličanstvenih” i otputovao sam. Kralj mi je za malog Maradonu rekao da boljeg nogometaša nije vidio i otada sam ga pratio. Vidio sam ga još u Argentini, a u Europi sam ga prvi put vidio kad su u Bernu igrali Argentina i Nizozemska. Ponovljeno finale svjetskog prvenstva. Poslije toga sam išao i u Beč na utakmicu Austrija-Argentina. Bilo je 5:1 za Argentinu. Maradona je zabio tri gola i poslao sam izvještaj koji u Sportskim novostima nisu objavili. Tekst je imao naslov “Diego jesi li ti mali zeleni?”. Poslao sam točno 22 retka jer sam pretpostavljao da će ga kratiti pa nisam mnogo napisao,  nego samo dvadeset i dva retka, jer onda ako puno krate neće ništa ostati, pa sam mislio da će tako nešto od onoga što sam želio ipak ostati. Tekst sam pisao u kabini Sturma kojeg je tada trenirao Otto Barić. On me i vozio u Beč na utakmicu i poslije smo bili na večeri u bečkom Intercontinentalu s Maradonom, njegovim ocem  i Menottijem. Mojim urednicima se usporedba Maradone sa svemircem  činila pretjerivanjem i taj tekst sam tek mnogo godina  kasnije objavio u mojoj knjizi o Maradoni. Poslije utakmice Crvena Zvezda –Barcelona u Beogradu napravio sam intervju s Maradonom i objavio sam ga u SN reviji. Naslov je bio”Diego ti si ipak mali zeleni.” – prisjeća se Amigo.

Barcelona je te 1982. pred 90 tisuća gledatelja na  Marakani pobijedila Zvijezdu 4:2. Maradona je dao prvi i drugi gol, Bernd Shuster treći i Maradona opet četvrti. S dvadesetak metara je lobovao Zvijedinog vratara Diku Stojanovića i taj gol ide u pet najljepših Maradoninih golova i za to je na otvorenoj sceni doživio ovacije prepunog stadiona.

Uz Argentinu Amiga veže i susret s prvom pravom loptom  bez žnjiranaca. Njegovom prijatelju poslao ju je rođak koji im je slao Munodo Deportivo, nego i prva lopta bez žnjiranaca.

– To je bila senzacija. S loptama na žnjirance su nekada igrale i prave momčadi. Trebalo je te žnjirance dobro stisnuti da vas ne ogrebu kad igrate glavom. Kao dijete bio sam golman. – priča Amigo.

 

BOBEK, VUKAS, ZEBEC, BRAĆA ČAJKOVSKI

 

Kao dijete igrao s mnogim poznatim nogometnim Purgerima. S njima je odrastao  provodeći po cijele dane na igralištima Građanskog na Trnju, tamo gdje je danas zgrada HEP-a u Aveniji Vukovar  i HAŠK-a u Masimiru, gdje je danas stadion Dinamo.  Gledao je ne sve utakmice nego i sve treninge.  Glazera, Bobeka, Zebeca, Vukasa,  braću  Čajkovski… zna od njihovih nogometnih početaka.

–          Štef Bobek je moj Trnjan i najkompletniji je igrač kojeg sam ikad vidio. Kompletniji i od Di Stefana, najkompletnijeg igrača na svijetu. Bobek je rolao s obje noge, dok Prosinečki rola samo s jednom nogom. Imao je uspravan pogled i najbolju petu, igrao je od gola do gola, od vrata do vrata. Vrati se natrag spasi gol, pa ode u napad i zabije gol. Takvog igrača više nema. –  priča Amigo.

Sjeća se i mladog Vukasa.  Sjeća ga se kao malog plavog s Trešnjevke. I uz to ime ide izraz – strašan, ali:

-Bobek je za nijansu bio bolji od Vukasa, a Bajdo je prolazio po osam ljudi. Sam Vukas je to priznao što citiram u mojoj knjizi “Tako je igrao i živio Bernard Bajdo Vukas”. Jednom se u Majmunjaku skupilo društvo, oko Vukasa je uvijek bilo pedesetak  ljudi, uglavnom Dalmatinaca u Zagrebu. Vukas je za sebe uvijek govorio da je najbolji. Kad je Maradona prešao u Napoli za 12 milijuna dolara, Vukas je rekao: ”Onda bi ja da sada igram dobio  dvadeset”. I tako je Vukas pričao kako je bio najbolji, a ja ne znam koji mi je bio vrag pitam: A Bobek?. „Samo kaj me nisu stukli. Govorili su da sam kreten, nemam pojma i kad su svi navalili na mene Vukas stane i tipično za njega opali kontru: Ali on je najviše znal, veli Vukas za Štefa, a svi ostali paf.“ – sjeća se gospon Amigo.

Zebec je igrao krilo i srednjaka. I Amigo kaže da je kao igrač bio čudesan. Imao je pregled igre, brzinu, bio je smiren.

–          Znate kak je Zebec igral centarhalfa. Poslal bi sve naprijed, a on bi ostal sam otraga i sve bi sam polovil, nije mu trebal nitko. Danas centarhalfovi imaju po dva štopera i libera iza sebe. Ne Zebec bi ostao sam otraga. Kad je postao trener Dinama na treninzima je igrao sam protiv prve momčadi i nisu mu mogli ništa. Bobek i Zebec su bili zajedno u Partizanu i nekak si nisu pasali.  Zebec na lijevom krilu, a Bobek igra lijevu spojku, obojica Purgeri,  jedan do drugog, ali nije išlo. Ipak jednom kad sam s Rorom bio na Jabukovcu kod Zebeca pričali smo o nogometu i znate kaj je Zebec rekel: ”Svaka čast svima, ali Bobek je za sve nas doslovce bio treća dimenzija.” Volim gledati Messija, svaka čast, ali on nema širinu i dubinu kao Štef Bobek. – tvrdi Amigo.

Dok smo razgovarali, citirao je Ferdu Vedriša tajnika HAŠK-a koji je rekao: ”Moraš imati sreću da budeš svjedokom vremena”.   Amigo je po cijele dane bio na igralištu i s Čikom i njegovim bratom Željkom Čajkovskim. Također su kasnije bili veliki igrači i treneri. Čik Čajkovski je otkrio i u momčad Bayerna uveo Bekenbauera, Maiera i Mullera. Najcjenjenije je hrvatsko nogometno ime u Njemačkoj. Kad su mu potkraj života amputirali nogu Bild je danima na naslovnici donosio izvještaje o njegovom zdravstvenom stanju. U nekadašnjoj Jugoslaviji su novine imale takve izvještaje kad su Titu odrezali nogu. To je bio Tschik Cajkovski.

Bobek, Vukas, Zebec, Čajkovski… redom rođeni Zagrepčani, s kojima je Amigo kao dijete ganjao krpenjaču, uz Beograđane Rajka Mitića i Dragoslava Šekularca  su najzvučnija jugoslavenska nogometna imena. Od tih asova  jedino  Vukas nikad nije bio trener.

– Bajdo je bio preveliki gospon da bi se bavio s nekim, nije imao živaca trenirati frajere koji ništa ne znaju. Jednom je dok je bio direktor u Hajduku skinuo cipele i utrčao na teren. Nije mogao gledati kako ne znaju centrirati  i u čarapama im je pokazao kako se centrira. – ispričao mi je stari novinar.

 

KUM ĆIRO

 

Gospon Amigo je vrlo nemilosrdan sudac. Samo igrači koji se daju gledati za njega su igrači. Moraju imati potez i dribling.  Premda je Davor Šuker i službeno proglašen nogometašem stoljeća gospon Amigo se s tim ne slaže. Smatra da se od Ćirinih vatrenih s dečkima s kojima je on rastao eventualno tek donekle mogu uspoređivati: Boban, Šuker, Prosinečki i možda Asanović. Ne kaže da vatreni nisu imali talenta, ali nisu ga uspjeli realizirati kao najveći poslijeratni igrači.

–          Nogomet je propao kad su nestale livade i mali prostori između kuća. Nekad se nogomet igrao na malom prostoru od tridesetak kvadrata. Zagreb je imao sreću da je na takvim prostorima imao stotine igrača. Djecu su onda u klubovima odgajali najbolji treneri Mađari i Austrijanci.  Tako je nastao Ico Hitrec, kojeg nisam gledao,  a govorili su mi da je bio bolji i od Bobeka. Do ’45. smo imali stotine igrača svjetske klase. Tad su nas razbili i pokrali sve kaj se dalo, a da nije bilo tak možda bi deset godina bili prvaci Europe – priča mi Amigo.

Današnje generacije stasavaju u nogometnim školama i to po Amigu sprječava pravilan razvoj igrača.

– Čim si u školi, gotov si. Tko je iz nogometne škole postao veliki nogometaš? U školi moraju djecu trenirati  veliki igrači, jer dijete mora vidjeti, a ne slušati kako se nešto radi. Schuller je rekao da umjetnika može odgojiti samo umjetnik.  I taj Modrić je prvo igrao u po Bosni pa u Zaprešiću. Nije postao igrač u Dinamovoj školi.

Pitam Amiga može li se Modrić ako ne s Bobekom onda uspoređivati s Vukasom?

–          Bajdo bi uzeo loptu i predriblao na terenu sve živo. Može li to Modrić? On je samo igrač koji od ovih danas najviše zna. – odgovara mi Amigo.

Amigov vjenčani kum je Ćiro. Premda je rođen i odrastao u Travniku Amigo je i s Ćirom po zagrebačkim livadama u djetinjstvu igrao nogomet.

– Kad je Ćiro imao devet ja sam imao petnaest godina. Ćirina sestra je živjela u koloniji na Trnju i Ćiro je kod nje svakog ljeta dolazio iz Travnika na dva-tri mjesca. Igrali smo nogomet i išli po kinima i onda mi je Ćiro rekao: ”Kad se budeš ženio, ja ću ti biti kum”. Tako je i bilo. – otkrio mi je Amigo.

 

TIKA- TAKA IZ BEČA

 

Pitao me jesam li vidio Neimara?

-On je već danas na razini Messija. Neki dan sam ga gledao i znate kako je dodao loptu suigraču? Leđima.

Odgovaram Amigu kako sam gledao snimke Ronaldinja. U dječačkom dobu davao je golove pucajući felšom iza gola, ali Brazilci imaju problem, kad uzmu golemu lovu, onda prestanu igrati. Izgube motiv.

–          Ne – kaže mi Amigo, – ne znaju s njima postupati. Sjećam se samo jednog trenera, Brazilca Didija koji je govorio: ”Igrajmo lijepo, a golovi dolaze sami.”

Amigo je objavio pet knjiga o nogometu, a još pet ih ima neobjavljenih u rukopisu. ”Hitrec-kralj nogometaša”, “Najljepše priče iz svjetskog nogometa”, “Nogomet za vrijeme NDH” i “Građanski”.

Popričali smo i o današnjem sportskom novinarstvu. Amigo mi reče:

–          Židak jedini ima mogućnosti da nešto kaže, ali nije dosljedan. Ne može tvrditi da je Krojf izmislio nogomet u Barceloni. Tika-taka nije izmislio Krojf, tako se devetsto dvanaeste igralo u Beču. To je bečka škola nogometa, odatle je to došlo i u Zagreb. Tako je nastala  srednjoeuropska  mađarsko-češko-hrvatska škola. Ja tebi-ti meni-ti meni-ja tebi do nesvijesti. Kasnije su Di Stefano i Puškaš to igrali u Realu.T

1 Comment so far

Uskoči u raspravu
  1. m
    #1 m 25 svibanj, 2018, 15:44

    USPOREĐIVATI NOGOMET PRIJE I SADA TO JE KAO DA USPOREĐUJETE FERARI I fiću! partizansko-četnička bratija JE JEDNOSTAVNO ODREDILA TKO MORA AKO NEĆE BITI PROGLAŠEN USTAŠOM PRISTUPITI ILI partizani ILI zvezdi! ZAR MISLITE DA BI IKADA A DA NISU BILI UCJENJIVANI U smrdoslaviji IGRALI NAJVEČI HRVATSKI NOGOMETNI VELIKANI ŠTEF BOBEK,ZLATKO ČIK ČAJKOVSKI ILI BRANKO ZEBEC? NARAVNO DA NEBI JER IPAK JE SIGURNIJE BILO ŽIVJETI NEGO UMRIJETI ODNOSNO BITI POKOPAN AKO SE NISTE ODAZVALI NA ZOV IZ smrdoslavije! NO IMA I DOSTA POZITIVNIH PRIMJERA PA TAKO NAVODIM MNOGIMA NEPOZNATOG? MOŽDA NAJVEČEG NOGOMETAŠA ICU HITRECA KOJEG MALO GDJE SPOMINJU ILI MARU WELFLA TE BAJDU VUKASA KOJI FALA BOGU NISU NIKAD ZAIGRALI ZA smrdoslaviju! NARAVNO DA JE U TOM IMAO I PRSTE čopavac I NAJVEČI HRVATSKI VELEIZDAJNIK UZ stipu mesića JOSIP BROZ tito! HRVATSKA JE UVIJEK BILA DALEKO ISPRED OPANČARSKE smrdije I TO NAM NIKAD NISU NITI NEĆE PRIZNATI PA I DANAS U 2018. SVI MI HRVATI SMO ZA NJIH USTAŠE A ONI četnici-partizani OSLOBODIOCI KOJI NISU U SVOJOJ povijesti(AKO JE UOPĆE IMAJU;JER ONI SLAVE NE SVOJE POBIJEDE NEGO PORAZE) DOBILI NI JEDAN RAT I NIKADA NI NEĆE JER TO NISU RATNICI NEGO KUKAVICE KOJI LAŽU,LAŽU.LAŽU I ISKRIVLJUJU POVIJEST ZATO ŠTO JE I NEMAJU! BOG I HRVATI!

    Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.