TALENTA IMA, NEDOSTAJE NAM PRAVI KADAR NA AKADEMIJI

TALENTA IMA, NEDOSTAJE NAM PRAVI KADAR NA AKADEMIJI

16. srpanj, 2014.
Print Friendly, PDF & Email

 

 

Ingrid Runtić

Akademska slikarica Ingrid Runtić kritizira narušeni sustav vrijednosti u umjetnosti

 

Zapisao: Igor Drenjanjčević

Ingrid Runtić, akademska  slikarica i aktivistica za zaštitu građana i vrlo zrela kritičarka kulturnog cirkusa u nas, kojeg svakako kontrolira politika, progovorila je za portal Tjedno o kulturnom genocidu, provedenom zadnjih godina nad hrvatskim kulturnim  identitetom i posebno nad ovogodišnjim  32. Salonu mladih.

Ingrid Runtić je akademska slikarica mlađe generacije. 1990. diplomirala je studij slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi profesora Jordana. Iste godine postala je i članica HDLU-a. Po završetku studija odlazi na stipendiju u trajanju od godine dana na Akademiju
 likovnih umjetnosti u Beču, gdje je i magistrirala.

Sudjelovala je na međunarodnom skupu «S koje strane granice» u Novigradu s esejom «Izložbeni Beč na razmeđi stoljeća», te radi na katalogu i postavi izložbe «Tragovima Hrvata u Austriji» u Beču i Zagrebu (HNK) u suradnji s Austrijsko- hrvatskim društvom iz Beča 1997.

 Živi i radi kao samostalna umjetnica u Zagrebu te vodi seminare o slikarstvu u privatnim akademijama u Beču, Gracu i Linzu. Njezine slike nalaze se u privatnim zbirkama te u javnim institucijama u Hrvatskoj i inozemstvu. Samostalno je izlagala u Austriji i Hrvatskoj, a do danas je ostvarila osam samostalnih izložbi.
– Osjećam se dužnom progovoriti koju o manipulaciji koja se sustavno provodi nad umjetnošću i kulturom u ovoj zemlji. Na praksu stavljanja “izbornika” Salona mladih, kritičara i povjesničara umjetnosti u poziciju autorstva na likovnoj sceni. Ta praksa nije nova u nas, a ni u svijetu, štoviše, mi ju slijedimo sa zakašnjenjem od nekoliko desetljeća, i to pod svaku cijenu, mada se već odavno pokazala jalovom i po umjetnost štetnom. To je krenulo u zapadnom svijetu sa tzv. tematskim izložbama, lukavošću teoretičara kojom sebi prisvajaju autorsku ulogu onih koji umjetnost stvaraju u “praksi”.

Dakle, slikar bi trebao ponuditi sliku na zadanu temu u okviru neke izložbe, podrediti se sujeti teoretičara. Zamislite bilo kojeg velikana slikarstva do našeg 21. stoljeća  koji bi pristao na takvu vrst manipulacije! Budući da koristim jedan članak Patricije Kiš u Jutarnjem listu samo kao “odskočnu dasku” za vlastita zapažanja i razmišljanja, osvrnut ću se samo još na kratki naputak njegove autorice o “najboljem i najzabavnijem radu ovogodišnjeg Salona. inače izvrsnog kipara.” – kruženje oslikanim autom oko džamije. Dakle, krajnja svrha umjetnosti je zabava, a to kruženje je – umjetnički rad?!

NEDOSTATAK UMJETNIČKOG NABOJA

Nije na meni kritički komentirati rad mojih mlađih kolega, no kada pročitam toliko besmislica u jednom članku, imam potrebu stati u obranu mladih umjetnika i svoje struke. Pa kao što teoretičari umjetnicima otimaju poziciju autorstva na izložbama, tako i ja ovaj put zauzimam poziciju kritičara, s punim pravom slikarice koja govori u svoje ime i brani svoj “stalež”. Besmislica je govoriti o konceptualnom i figurativnom te koji postotak izložbenog prostora zauzima figurativno, a koji konceptualna umjetnost. Djela nastala tradicionalnim medijima ulja na platnu, akrili, crteži, grafike, skulpture, koja u sebi nose naboj umjetničkog djela nikada nisu rađena s “namjerom” da budu ili ne budu konceptualna. Svaka dobra slika je sama za sebe koncept i nije joj potreban okvir drugih izložaka da potvrdi njenu vrijednost.

 Već godinama promatram rastući trend “novoga” u umjetnosti što je na Zapadu je to već pomalo napušten obrazac. Često se pari sa željom da se publika “šokira”, no publika je zadnjih desetljeća 20-tog stoljeća otupjela i na to. Razvoj u umjetnosti ne postoji kao u znanosti, logičkim slijedom bi trebali konstantno brisati sve što je nastalo u prošlosti, no tome nije tako. Razvoj možemo samo pratiti u individualnom stvaranju pojedinog umjetnika i nikako drugačije.

 Ono što zabrinjava na ovom 32. Salonu nije to, već upravo umjetnički naboj koji nedostaje. Ako ćemo to protumačiti posvemašnjim slomom vrijednosti u našem društvu, sveprisutnom letargijom, bezidejnošću i gubljenjem svake motivacije za život, pa tako i za bavljenje umjetnošću, možemo se naći na skliskom tlu. Moj odgovor nakon razgledavanja izložbe bi bio da se mladi umjetnici sustavno potiču na traženje uzora, a ne na traženje sebe. Naravno, tražiti sebe kroz bavljenje umjetničkim radom podrazumijeva i dubinsko poznavanje različitih likovnih tehnika, mogućnosti izražavanja u svim medijima. Dakle, ne fali nam talenata, nego nam nedostaje pravog kadra na Akademiji, to je suštinski problem koji nakon nekoliko generacija dovodi do ovakvog lutanja po suvremenoj sceni i gubljenja vlastite originalnosti zbog praćenja trendova, kao osnovnog smisla likovnog obrazovanja.

SMISAO PROFESIJE

Nismo u tome usamljeni, sjećam se bečke Akademije likovnih umjetnosti na kojoj su studenti bili primani kao gotovi “umjetnici” u umjetničkom smjeru specijalizirane klase svojih mentora. To podsjeća na “šegrtovanje” kod starih majstora, no s velikom razlikom: tada je svaki umjetnički šegrt dobio alat i znanje u ruke, no danas studenti izlaze samo sa diplomom. Zagrebačka Akademija je donedavno u tome bila iznimka, znalo se da slikari, kipari i grafičari koji izlaze iz nje imaju zanat u rukama. To mi je više puta potvrđeno i s divljenjem spomenuto od mnogih znalaca umjetnosti u svijetu. Što se dogodilo sada? Moramo li slijediti i negativne trendove u svijetu, usprkos tome što ih već i sam taj svijet želi odbaciti? Ovo je pitanje koje možemo postaviti u mnogim područjima našeg života, u ekonomiji, politici, kulturi. To je dokaz da je umjetnost i te kako ogledalo vremena, bez nasilnog pokušaja da ga “ilustrira” doslovce. Pravo umjetničko djelo će nepogrešivo zaokupiti vaše emocije i um, bez umjetne patetike i “pričanja priče”. Nije potrebno servirati vam na slici npr. bocu badelovog brandyja, vrlo umješno i predimenzionirano uljem naslikano da bi to shvatili. Ne mora se preslikavati obične fotografije iz života, slikarski se truditi oko detalja auta na smetlištu, oslikavati čitava platna u crno, filozofirati uz ometajući šum na ekranu, tjerati vas na iščitavanje teoretičarskih tekstova o Schumacheru (?!), da bi vas uzdiglo i ponijelo! Koja je svrha u crno zavijenih grupiranih platna, okrenuta svojom poleđinom prema publici? Duhovita provokacija bačena je kao rukavica svima nama, od umjetnika koji se sam naziva “Neumnoživi, mlađi od 35″. Nije bitan njegov likovni već verbalni testament na izloženoj prijavnici Salona.  

Na ovoj izložbi kao promatrač osjećam očaj i frustraciju, suosjećam s mladim kolegama, dijelim njihovu zabrinutost oko smisla naše profesije i poziva u ovom društvu, no imala sam privilegiju biti oboružana protiv svih tih zala znanjem i naobrazbom koje mi je bilo pruženo u mom školovanju na tada izvanredno kvalitetnoj Akademiji u Zagrebu. Tjeskoba napada svakog čovjeka, pa i umjetnika, no na ovom Salonu sam doživjela upravo unisono zapomaganje i zaglušujući vrisak sa svih strana.

Na kraju, tračak svjetla u mraku: mladi umjetnik Krunoslav Dundović odnio je pobjedu protiv prevladavajućeg nihilizma na ovogodišnjem Salonu. Na svojim grafikama (akvatinta) uronio je u sebe te našao jedini pravi način kako izaći iz tog paklenog kruga bezidejnosti. Njegova formula je poetika introspekcije, nalaženje oblika vlastitog emotivnog svijeta, kako u samim djelima, tako i u njihovim poetskim nazivima. Ja sam na ovom Salonu bila uporna i našla svoju iglu u plastu sijena, kojeg ni doslovno nije nedostajalo. No, bilo je osvježavajuće vidjeti barem jednog umjetnika koji stvara iz sebe i crpi iz vlastite imaginacije i nadahnuća, jer upravo taj pronalazak mi potvrđuje da je umjetnost besmrtna, svim kritičarima, izbornicima i narušenom sustavu vrijednosti usprkos! T

 

1 Comment so far

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.