SVETOSAVSKA DRAKULIĆKA, PRESLAVNI JERGOVIĆ, SULUDI DEŽULOVIĆ, PAPČINA GLUMAC, PIZDUNČINA STANKOVIĆ

SVETOSAVSKA DRAKULIĆKA, PRESLAVNI JERGOVIĆ, SULUDI DEŽULOVIĆ, PAPČINA GLUMAC, PIZDUNČINA STANKOVIĆ

20. studeni, 2012.
Print Friendly, PDF & Email

 

interliber 121113071722 524x288
Najbjedniji Interliber do sada

Piše: Ante Matić

Bio sam na otvaranju Interlibera ove godine. Sjedio sam iza pretile ministrice kulture  koja je održala neku čudnu govorčinu. Podsjećala me na neku ženturaču gataru koja je zalutala među puk u nekom čudnom i negostoljubivom kraju. Ministra znanosti i športa , stanovitog Jovanovića, nije pozdravio direktor Interlibera pa je njegov promašaj pokušao ispraviti šef izdavača i knjižara. Sve u svemu, jad i bijeda.

U prvom redu sjedili su razni političari, jedni se drugima klanjali, a oni oko njih ulizivali, dodvoravali prije i poslije programa otvaranja Interlibera. Sat vremena prije samog otvaranja i govorancija obišao sam oba paviljona i ostao iznenađen priloženim. Nisam naišao na inozemne izdavače. Nema ih. Negdje se izgubili. Šetajući s prijateljem nabasao sam i na direktora svih hrvatskih sajmova, kojega moj prijatelj poznaje, a ja prvi put vidim.

Iz Bosne i Hercegovine došli jedino oni iz Banja Luke.

50 VEVERICA

Ostavio sam na tom štandu moje dvije knjige te još tri na nekom mješanom. Sutradan kad sam navratio veli “brat” Srbin da su naišli neki moji poznanici te da je jedan od njih odnio moju knjigu “Trojica” rekavši da će on meni dati novac. Ujde ti vuk magare, mislim u sebi, a za drugu dade mi 50 kuna tj. veverica kako Srbi zovu naše kune.

Šalu kraju, obišao sam nekoliko puta gotovo sve štandove i uvjerio se u istinu koja glasi, da je Interliber promašaj i da je to jad i bijeda od sajma knjiga kakvih ima u svijetu. Nema izdavača iz drugih zemalja. Samo domaći.

Od tih domaćih najveći su Žužulov i Zatezalov štand. Kod Žužula je dominirao Aralica, a kod Zatezala zateže i priteže bratija koja je uzurpirala i zagadila hrvatski knjževni prostor. Vebezeovci  su zauzeli gotovo pola paviljona, poredali knjižice i knjižurine, izvisili iznad knjiga slike slavnih i neslavnih pisaca i pjesnika. Samo na jednoj slici čovjek puši, a to je slika Bore Radakovića. Ostali su, izgleda, popušili. Uz njega je slavna svetosavka Drakulićka, preslavni Jergović, pretili Ferić, suludi Dežulović, preuzvišeni Mlakić, promućurni Tomić, somnabulni Pavičić, glagoljivi Zajec, papčina Glumac, pizdunčina Stanković, tupčina Šiljak, pa Jegerica, Matanovićka, Rudenica, Bazduljica itd.

Krstareći između knjiga i nekih čudnih ljudi, koji se lako ne smiju, susreo sam neke pisce, poznanike i par prijatelja. Naletio sam na rođaka Ivana Nevića i njegovo fino društvance, Ozanu Bašić i njezinu kćerku, pa sam videći ih prvi put u životu pomislio da su sestre. Pridružio nam se naš zemljak, novinar Ivica Radoš te hrvatski mučenik Marijan Gubina. Kao desetogodišnji dječak prošao je strahote srpskih logora zajedno sa svoje tri sestrice, majkom i ocem.Te grozote i strahote napisao je i objelodanio u knjizi naslovljenoj “260 dana”. Razmijenili smo knjige; on je meni darovao svoju a ja njemu moj roman. I tako smo za šankom nas trojica i njih dvije ili tri bistrili i glagoljali o svemu po malo, a najmanje o knjigama. Prevladala je velika tema i dilema o oslobađanju naših generala iz pakla Haaga te pitanja bez odgovora: što dalje, kako dalje, kako se i kada riješiti hrvatskih komunista i njihova naslijeđa, njihovih snaha i zetova, kumova, skotova, okota, navada i zavada. Netko izvali da je Zagreb bedem komunizma u staroj, ofucanoj Europi. Izgleda da je u pravu. Konstatiramo uz pijaču i pokoju knjižicu u ruci, koju smo kupili ili pokupili sa štandova, da su hrvatske medije zaposjeli lijevi zlotvori, koji ruju i truju hrvatsku mladež. Također smo konstatirali da ove godine nije izašla gotovo nijedna dobra knjiga proze, neki dobar roman ili knjiga priča, pritom stojeći poredani oko stolića kafića na izlazu iz paviljna krcata knjigama

POEZIJE KAO BLATA

Konstatirali smo i to da ima poezije kao blata. Baš kao blata. A memoarske proze pun nam je kufer. Gotovo svaki drugi Hrvat ili Hrvatica hoće svoj mali životić uveličati, proslaviti, ovjekovječiti, ukoričiti, ukurčiti te naposlijetku objelodaniti svijetu. Prave istinske proze i peozije zaista je malo. Publicistike ima napretek. Prava je poplava knjiga raznih kolumnista, bivših i sadašnjih komunista, altruista i avanturista koji su zalutali u pisanje. Nije pisanje za svakoga. Kao što nije za Zagreb sajam knjiga.

Loše to Hrvati rade. Možda bi se trebali ugledati u Nijemce ili u još neke države koje organziraju fantastične sajmove knjiga. Ovaj u Zagrebu je promašaj. Je li ovo vrijeme gubilište knjiga, pitam se i uzalud odgovor tražim. Kao što sam uzalud tumarao između štandova.

Tražio sam dobru knjigu na isti onaj način kako je Diogen sa svijećom usred bijela dana tražio čovjeka. Gubi li se čovjek ili knjiga, odgovorit će na to vrijeme. Dok se to ne dogodi, mene zbunjuje ovo vrijeme i breme koje se nije ovremenilo.T

3 komentara

Uskoči u raspravu
  1. Valter
    #1 Valter 21 studeni, 2012, 06:07

    Posjetitelji su se žalili na mnogobrojne nedostatake, a sajam knjiga bio je lišen suvislog programa i zanimljivih gostiju, postavši nešto između propalih »outleta«, ofucanog lunaparka i »second-hand« dućana.

    Odgovorite na ovaj komentar
  2. MOLOTOV
    #2 MOLOTOV 20 studeni, 2012, 18:38

    Bravo, sreća da je kakti demokracija pa možeš izreći istinu…

    Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.