Velika većina onih koji su oboljeli od ove opake bolesti, nažalost, ne mogu računati na gotovo nikakvu pomoć, osim „ruku“ vrijednih i marljivih zdravstvenih djelatnika. Manje-više su prepušteni sami sebi. Nu, oni koji na vrijeme stignu liječniku (kažu) imaju koliko-tolike šanse da se izliječe, pa im je to najveći dar. (To i „mala djeca“ znaju).
Bolnice i odjeli za rak, odnosno za liječenje najtežih bolesnika, vrlo su slabo opremljene, a u neke takve ustanove pacijenti moraju sa sobom ponijeti i toalet papir
Napisao: Mladen Pavković
Hrvatska liga za borbu protiv raka, na čijem je čelu prof. dr. sc. Damir Eljuga, ove godine obilježava 52. obljetnicu uspješnog rada.
Tim povodom, organizirat će, kao i lani, veliki humanitarni koncert, i to u utorak, 5. veljače u 20 sati u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu. a na kojem će uz revijalni orkestar Zagrebačke filharmonije nastupati: Đani Stipaničev, Radojka Šverko, Tomislav Bralić, klapa Ragusavecchia i Vita Vukov.
Pokrovitelji su „svi“, od Predsjednice RH Kolinde Grabar – Kitarović do Milana Bandića i Gradske skupštine Grada Zagreba. (Šteta što na tom popisu nema i Ministarstva zdravstva).
Sav prihod od ulaznica namijenjen je radu Hrvatske lige protiv raka i Zajednice pacijenata oboljelih od raka sv. Juraj.
Takve i slične akcije trebale bi se i morale održavati svakodnevno, tim prije što se problemu oboljelih od ove zastrašujuće bolesti ne nazire kraj!
Prepušteni sami sebi
Sve je veći broj oboljelih od raka. Toj se bolesti, a poglavito preventivi ne poklanja dovoljna pažnja. Naime, u nekim rezultatima istraživanja Hrvatska se nalazi na zastrašujućem, desetom mjestu u svijetu po broju umrlih od raka na 100.000 stanovnika! Najčešći tipovi tumora pojavljuju se na plućima, crijevima i dojkama, s time da su rak pluća, debelog crijeva i želuca najsmrtonosniji.
Zabrinjava i podatak da je među oboljelima od raka i sve više hrvatskih branitelja.
Međutim, o tome se ne govori i ne piše.
Velika većina onih koji su oboljeli od ove opake bolesti, nažalost, ne mogu računati na gotovo nikakvu pomoć, osim „ruku“ vrijednih i marljivih zdravstvenih djelatnika. Manje-više su prepušteni sami sebi. Nu, oni koji na vrijeme stignu liječniku (kažu) imaju koliko-tolike šanse da se izliječe, pa im je to najveći dar. (To i „mala djeca“ znaju).
Bolnice i odjeli za rak, odnosno za liječenje najtežih bolesnika, vrlo su slabo opremljene, a u neke takve ustanove pacijenti moraju sa sobom ponijeti i toalet papir!
Sramotno, ali je tako.
Poginuli pirotehničari
Tek kad strada neki pirotehničar, kao što je nema tome dugo poginuo hrvatski pirotehničar Goran Vekić (otac četvero djece) u Jemenu, i Hrvati se sjete da je naša država nažalost još pod minama.
Od završetka hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata, Hrvatska je za razminiranje utrošila gotovo 5,5 milijardi kuna, a u minskim poljima je dosad stradalo čak oko 600 osoba, od kojih preko 200 smrtno.
Oko 40 pirotehničara dosad je poginulo na radnom zadatku.
Problemi oko razminiranja i dalje su veliki. Nedostaje sredstava, ali i stručnjaka.
Srbi, kao agresori na Republiku Hrvatsku, o tome ne govore, niti ih to opterećuje. To je bio i ostao problem Hrvata, koji su bili žrtve u ovome ratu, a zahvaljujući brojnim površinama pod minama očito su to i dalje.
Zašto Hrvatska ne traži odštetu od Srba, Crnogoraca, bivših zapovjednika zločinačke JNA i domaćih izdajica i u svezi ovih nedaća?
Ili, kada će agresor platiti odštetu nevino stradalim ljudima od mina?
Rok za konačno razminiranje neprestano se odugovlači.
Prema zadnjem prijedlogu ovaj problem mora biti riješen do 1. ožujka 2026.
Malo tko vjeruje da će se to i ostvariti.
Neki su mišljenja da ako se nastavi čistiti ovakvim tempom kao dosad da Hrvatska od mina ne će biti očišćena još 150 godina!
Nu, mi imamo i problem, što se svake godine troši sve više novaca, a čisti sve manje prostora i pronalazi sve manje mina. Osim toga, na ovim su poslovima navodno angažirane čak četrdesetak tvrtki, koje se među sobom bore za što veće cijene rada (zarade), a nažalost najmanje za skrb onih koji stradavaju.
Da su uvjeti rada u razminiranju u Hrvatskoj dobri, jedan dio pirotehničara poput Gorana Vekića sigurno ne bi otišao u inozemstvo, gdje se taj posao mnogo više cijeni.
U znak sjećanja na poginule hrvatske pirotehničare neka bi se ulica ili trg trebao zvati po njima, a svi oni za svoje požrtvovanje u miru i te kako su zaslužili da im se recimo u Vukovaru, Škabrnji, Osijeku, Kninu ili Vinkovcima podigne spomenik! Da se ne zaborave! T
2 komentara
Uskoči u raspravuPozdrav, ja sam gdica SOFIJA ROSA. Iz Zagreba u Hrvatskoj želim dati pouzdano svjedocanstvo o tome kako sam dobio kredit od gospode Vladimire Financial Investor. Dobio sam zajam od 50000 €. NAPOMENA: Ona je pouzdana i autenticna Ako je netko zainteresiran za dobivanje kredita, molimo kontaktirajte njezin VIA EMAIL: [email protected]
Sve je to lijepo, ali orgazacija koncerata nije badava.
Predlažem da svaki mjesec uplatimo po jednu kunu za ligu, to je 12 kuna godišnje, pa evo lijepe svote.
Zašto nema Ministarstva u sve
mu tome, to Kujunđić riješava kroz SUSTAV.