SUSRETI S KUTLOM I PAŠALIĆEM

SUSRETI S KUTLOM I PAŠALIĆEM

11. svibanj, 2015.
Print Friendly, PDF & Email

index

Svjedoci epoha, uspomene najpoznatijeg hrvatskog bankara Nevena Barača 20. dio

Zapisao: Dražen Stjepandić

Fotografija: Ivo Pukanić

U dvadesetom nastavku ekskluzivnog feljtona Svjedoci epoha, uspomene najpoznatijeg hrvatskog bankara Nevena Barača ulazimo u samo srce afere Dubrovačka banka. Afera Dubrovačka banka je slomila kičmu Tuđmanovom režimu, a po mišljenju gospodina Barača bila je uvod i naznaka neviđenog gospodarskog onesposobljavanja Hrvatske, koje je proveo tadašnji guverner Hrvatske narodne banke Marko Škreb. Sadašnja teška gospodarska situacija i nezaposlenost posljedice su te neviđene gospodarske politike. Sve pljačke u pretvorbi i privatizaciji od strane odabranih Tuđmanovih tajkuna nisu ravne ustupanju bankarske industrije strancima. Umjesto privrede država je sanirala banke i onda ih je HNB u bescjenje prodavala strancima i zato imamo sadašnju nezaposlenost i po BDP-u smo na samom dnu u EU.

REGENT FOND I 26 MILIJUNA MARAKA

U jesen 1996. posjetu Dubrovačkoj banci najavili su se predstavnici Overhit Bank iz Londona i s njima predstavnik tvrtke Capital Market. Razgovarali smo o poslovanju Dubrovačke banke i obnovi hotela i u jednom trenutku smo se dotaknuli izvora sredstava za obnovu hotela, kad oni postaviše pitanje zašto ne idemo s povećanjem kapitala banke emisijom dionica. Mislili smo da još nemamo dobru bilancu banke da bi se pojavili na europskom tržištu pa smo to i rekli. Njihovo mišljenje je bilo da nismo upravu i da su optimisti što se tiče uspjeha, ali ako idemo s emisijom od dvadeset tisuća dionica nominalne vrijednosti 40 milijuna njemačkih maraka. Od čega misli da na vanjsko financijsko tržište izađemo s deset tisuća dionica, a da preostali dio prodamo na domaćem tržištu.

Emisija dionica od 40 milijuna maraka donosila je povećanju kapitala banke s 50 na 90 milijuna maraka. Sve što je potrebno brzo smo dogovorili i prionili smo poslu. Posao je preuzeo član Uprave gospodin Pero Skurla i obavio ga je perfektno. Prospekt je sadržavao do u detalje sve podatke o poslovanju i stanju banke i poslan je na odobrenje Agenciji za vrjednosne papire. Oni su mudrovali i svakih mesec-dva postavljali su pitanje na koje je Pero Skurla odgovarao sa opširnim obrazloženjem. U ljeto 1997. predstavnik Capital Marketa iz Londona je došao sa zainteresiranim kupcima. Radilo se o fondovima od kojih je Regent fond ponudio 2600 maraka po dionici. To je bilo 30 posto više od nominalne cijene. Prihvatili smo i ugovori su potpisani. Novac je uplaćen na račun Deutsche Bank u Zagrebu. Ukupno 26 milijuna njemačkih maraka. Regent fond je angažirao odvjetnika Ratka Žurića da ode na Trgovački sud u Splitu i upiše Regent fond kao dioničara Dubrovačke banke. Sve se odvijalo kako je dogovoreno do odlaska Ratka Žurića iz Splita. Tu je stalo, odjednom su iz Londona javili gospodinu Skurli da je Regent fond odusutao od kupnje. Mi u Dubrovačkoj banci nismo imali pojma o razlozima odustajanja i te dionice smo prodali na domaćem tržištu po nominali.

ISKAZ TRGOVCA IZ PFORZHEIMA

Na mom suđenju u Dubrovniku početkom 1999. godine gospodin Boden Gultzen trgovac iz Pforzheima u Njemačkoj je u svom iskazu na sudu izjavio, i ta njegova izjava se nalazi u spisu Županijskog suda u Dubrovniku, da mu je u Bayerischeferein banci u Munchenu rečeno da su kod njih bili predstavnici Hrvatske narodne banke i tražili su da ne kupuju dionice serije C Dubrovačke banke. Kako oni nisu imali pojma o čemu predstavnici HNB-a pričaju jer apsolutno nisu bili u kombinaciji za kupnju dionica serije C, a kako su bili nemalo iznenađeni tom posjetom i zahtjevom i kako nisu mogli shvatiti da HNB i to još u inozemstvu radi protiv neke banke iz Hrvatske. To su prilikom prvog susreta s gospodinom Gultzenom, s kojim su imali poslovne odnose, ispričali što su doživjeli u vezi posjete predstavnika HNB-a i tražili su objašnjenje za takav po njima nerazuman postupak uperen na rušenje ne samo Dubrovačke banke nego i te HNB. Na kraju se postavljalo pitanje kakva je to država Hrvatska kad ima takve ljude u takvoj Narodnoj banci. Za njih nečuveno. Kasnije su rekli da se taj predstavnik Hrvatske narodne banke zvao Zdravko Rogić zamjenik guvernera, a tako se i predstavio. Poslije je zamjenik guvernera Hrvatske narodne banke nazvao i predstavnika Capital Marketinga iz Londona i rekao mu je da ne smije napraviti taj posao s Dubrovačkom bankom, a što su oni i poslušali.

VELIKA PLJAČKA U REŽIJI ŠKREBA, ROGIĆA I FILIPOVIĆA

Regent fond je dolaskom samozvane poštene vlasti dvijetisućite godine u režiji Škreba, Rogića Marinka Filipovića kupio cijelu Dubrovačku banku za 185 milijuna kuna ili za oko 50 milijuna maraka. A mi smo tom istom Regent fondu prodali za 26 milijuna maraka ili za oko 91 milijun kuna prodali 22 posto udjela u vlasništvu Dubrovačke banke. Regent fond je od Republike Hrvatske dobio naknadu od 2,6 milijardi kuna na deset godina po 250 milijuna kuna godišnje. Ino kupci u slučajevima prodaje i drugih banka u Hrvatskoj navodno su svoj dug prema inozemstvu mogli plaćati hrvatskim dugom, a koji se u izvjesnim razdobljima mogao kupiti za 12 posto od nominale. Onda su jasne dimenzije protiv ovog naroda i države. Narod to ne zna, ali znaju oni koji su to trebali spriječiti kroz postojeće uvjete života i kroz postepeno nestajanje ovog hrvatskog naroda i kroz sedam stoljeća sanjane hrvatske države. E to nam Srbi nisu mogli napraviti.

Ako je Dubrovačka banka bila zrela za sanaciju, a što je Hrvatska narodna banka putem mjesečnika Banka najavljivala i inozemnoj javnosti, jer je mjesečnik izlazio na hrvatskom i engleskom jeziku, pa ako su te najave imale osnova zašto to nisu prepustili engleskim fondovima pa neka oni plate tu sanaciju? Zašto su ih spriječili da to kupuju? Nego su onda krenuli da to izmišljeno saniranje padne na teret proračuna Republike Hrvatske. I to ni manje ni više nego 2,6 milijardi kuna. Na to pitanje nikada nije bilo odgovora.

SASTANAK S NIKOM BULIĆEM

Neprestani pristisci na Dubrovačku banku putem raznih inspekcija te anonimnih prijava, koje su vjerovatno pisali oni koji su ih i primali, dakle pisali su ih sami sebi. Vrhunac je bio da je tadašnji ministar turizma Niko Bulić tražio da organiziramo sastanak svih hotelijera u Dubrovniku na koji će doći i sam ministar. Skupili smo društvo u velikoj dvorani, mjesta više nije bilo. Sam ministar Bulić je zakasnio, da se zna koga se čeka, pa nije imao gdje sjesti. Nastala je mala pometnja, ali se našla stolica pa se nekako ugurao među ostale za stolom. Ministar je kaže došao po nalogu Vlade pitati što namjeravamo napraviti s hotelima? Začuđeni tim pitanjem pitali smo kakve planove ima Republika Hrvatska? Nije imala nikakvih planova i imali smo dojam da država razmišlja kako bi utjecala na odluku da se hoteli prodaju. Njima je bilo važno da se proda kojekakvim probisvjetima za nikakvu cijenu. Rekli smo da je naš stav sve što je u portfelju Dubrovačke banke neće biti prodano, bit će obnovljeno i stavljeno u funkciju, a one hotele u Dubrovniku koji nisu u portfelju Dubrovačke banke nastojat ćemo kupiti. Deviza je bila mi ne prodajemo samo kupujemo. Neke prodaje van portfelja Dubrovačke banke pokušali smo i uspjeli osujetiti. Primjerice prodaju hotela Imperijal, koji je Vlada s Fondom za privatizaciju riješila prodati nekom gospodinu Gruberu koji se predstavio vizitkom na kojoj je bio broj telefona i adresa u Gracu u Austriji, ali se na naznačeni broj nitko nije odazivao. Isto tako Vlada i Fond su htjeli prodati hotel Belvedere u kojem je Dubrovačka banka imala mali udio. Jednog petka se pojavio jedan gospodin iz Austrije ili Njemačke, ne sjećam se više, koji mi je objasnio da se u Zagrebu dogovorio za kupnju tog hotela za 4 milijuna maraka. Htio je da se Dubrovačka banka uključi u prodaji sa svojim udjelom. Nazvao sam Ivu Pukanića vlasnika Nacionala i rekao sam mu da imam za njega zanimljivu priču, pa neka pošalje nekog svog novinara. Došao je iz Splita gospodin Željko Rogošić. Sjeli smo u hotelu Argentina i ja sam mu objasnio situaciju i dao podatke relevantne za razumjevanje problema. Nakon objave članka zaustavljena je aktivnost oko prodaje. Možda godinu kasnije opet se pojavio isti gospodin sa informacijom da je sve dogovorio s premijerom i Fondom, a tada je varijanta bila osam milijuna američkih dolara s uljkučivanjem Movenpick i slično, ali nedostaje mu novaca pa Dubrovačkoj banci nudi neke nebulozne kombinacije. Opet je slijedio poziv Pukaniću, ponavlja se scenarij kao prvi put, objavljuje se još jedan članak i zaustavlja se posao. Kad je ministar Bulić došao na taj sastanak mi smo već bili potpuno obnovili hotele: Cavtat, Osmine, Park, Mlini i u toku su bile pripreme za Excelsior. Do konca 1997. obnovljeno je sedam tisuća kreveta. Zaduživali smo se u inozemstvu i kupovali smo inozemnu opremu. Kategoriju smo povećali u hotelima Croatia u Cavtatu i Excelsioru koji su postali hoteli sa pet zvjezdica i tada su bli jedini takvi na našoj obali. Država nažalost nije imala nikakvu koncepciju kod obnove. Činjenica je bila da su tada svi hoteli bili devastirani i da su trebali biti obnovljeni. Trebalo je iskoristiti priliku i definitrati koncept prilagođen potrebama tržišta. Osigurati novac i zaposliti domaću građevinsku operativu, industriju namještaja, tekstilnu industriju što bi sve znatno pokrenulo privrednu aktivnost u državi. Ako nije bilo novca trebalo ga je emitirati jer koristi od takvog poteza bile bi mnogostruko veći od eventualnih šteta proizvedenih takvom emisijom. To čemo valjda napraviti kad opet bude privatizacija. To nažalost nije jedini primjer, što reći o izgradnji autoputa do Splita u čiju su se izgradnju utrošene tisuće tona betonskog željeza, a da su u usto vrijeme obje naše željezare s proizvodima potrebnim upravo kod izgradnje puteva propale. To su željezare u Kaštelima i u Kumrovcu.

PRODAJA BANKARSKE INDUSTRIJE

A naša građevinska operativa, zar ona nije izgradila autoput do Karlovca, Zagrebačku obilaznicu i autoput do Kutine? Zar ne bi mogla izgraditi autoput do Rijeke ili tunela Sv.Rok? Suvislo razmišljajući nismo mogli odgonetnuti zašto su neki ljudi iz Dubrovnika radili protiv Dubrovačke banke? Zašto su oni iz Hrvatske narodne banke željeli da Dubrovačka banka nestane s lica zemlje? Tada 1989. Dubrovačka banka je po razini aktive i kapitala bila treća ili četvrta banka u Hrvatskoj. Banka je likvidna, uredno izvršava obveze, prihvaćena je na europskom financijskom tržištu, njene garancije su svugdje prihvaćene. U strukturi sredstava 80 posto su vlastita sredstva, dok drugi nemaju ni 30 posto. Depoziti stanovništva bujaju, u dvije godine pokazuju rast od 18 puta ili od 1800 posto… Sa najvećim rezervacijom i veoma perspektivnom privredom što se vidi i danas. Što tu nije valjalo? Nije valjalo to što je bilo tako dobro, a to potvrđuju i aktivnosti HNB-a, guvernera Škreba, njegovog zamjenika Rogića, kao i mnogih drugih. HNB je željela da sve hrvatske banke budu loše, a koje nisu onda su ih proglasili lošima kao Gradsku banku iz Osijeka s čim se dokazalo da sve banke treba prodati. A kako su ih prodali to smo vidjeli. Hrvatska narodna banka je tako uspjela ostvariti nečiju nakanu i čak 96 posto bankarske industrije prodati i odnijeti u strano vlasništvo, a zemlju u potpunu ovisnost od stranog kapitala. I zašto sada godinama slušamo da nema investicija, zato što više nema poslovnih banaka. Poslovne banke su sada profitni centri. Njih interesira profit, a ne razvoj i zapošljavanje. Sada u Hrvatskoj imaju navodno 22 banke, a 1905 bilo ih je 62, a sa štedionicama, štedno-kreditnim zadrugama bilo ih je, kako je napisao akademik profesor Stipetić, oko tisuću. Svatko tko dolazi u ovu ili bilo koju drugu zemlju s kapitalom, dolazi radi profita i samo radi profita, a mi govorimo o stranim ulaganjima u u Hrvatskoj. Možda ih ima tu i tamo, ali ako netko uđe u dućan i kupi odijelo ili cipele on nije uložio novac u taj dućan nego je kupio proizvod koji se nudio. Tako je bilo s kupnjom banka, INE, Plive, Nikole Tesle… nije bilo ulaganje nego kupnja nekoga tko ima tržište, infrastrukturu, kadrove i rezultate iza sebe, te svom novom vlasniku garantira profit, a ne rizik. Ulaganje nosi rizik, posebno u ovakvim zemljama gdje se zakoni ne primjenjuju, ne poštuju i gdje korupcija cvjeta. Kad se osvrnemo unatrag 25 godina vidimo da industrije nema i zato nema zapošljavanja. Prema tome neće ga ni biti. Nema poljoprivrede, nema bankarstva, a u svom početku Republika Hrvatska je imala privredu u društvenom vlasništvu kakvu-takvu, ali ne zaboravimo INA je tada bila najveće poduzeće u Jugoslaviji, a danas to nije ni u ovakvoj privredi u Hrvatskoj. INA je bila motor razvoja i akumulacije novca. Samo je na Naftaplin u društvenom planu razvoja od 1975. do 1980. otpadalo 51 posto akumulacije cijele SR Hrvatske. I ti to prodaš.

DRŽAVNI KAPITALIZAM I PRODAJA ZA MALE PARE

Tu privredu, tu industriju i trgovačka poduzeća su stvarali ljudi koji su radili u njima prije nastanka Republike Hrvatske. Oni su ulagali u svoj razvoj, zaduživali se i tim novcem gradili i širili poduzeća u kojim su radili. Onda je država 1991. sve podržavila i uvela državni kapitalizam sovjetskog tipa ili jugoslavenskog tipa u ranijoj fazi Jugoslavije. Radnici, odnosno zaposlenici su dobili mrvicu od onoga što su prije imali, a država je to prodavala za male pare, često za jednu kunu pojedicima koji su tako postali kapitalisti po šemi koju je netko prodao Tuđmanu. A ti kapitalisti to sada prodaju strancima, a da ih netko ne priupita kako su došli do bogatstva kao što su slučaju Luke Rajića, Gorana Štroka, Anđelka Leke ili Čileanca Lukšića, koji je pun brige za razvoj Karlovca kupio Karlovačku pivovaru, koja postoji preko sto godina, ima tržište i sve je to dobio za 16 milijuna maraka. Poslije je istu prodao za preko sto milijuna eura.

ŠKREB JE HRVATSKU ONESPOSOBIO ZA VJEČNOST

Strane banke u Hrvatsku je doveo nekadašnji guverner HNB-a Marko Škreb. Nisu uložili ništa svoga nego su skupili i dalje skupljaju domaću akumulaciju i tako razvijaju svoju aktivnost. Tko je to još tako napravio da je sebe onesposobio za vječnost? Što je Dubrovačka banka više rasla to je pritisak na nas na razne načine bivao sve jači. Da su stranci zamalo kupili 22 posto udjela u Dubrovačkoj banci kao što su trebali, onda Škreb i društvo ne bi mogli frizirati i krivotvoriti bilancu banke kao što su učinili i ne bi mogli poništiti imovinu i dionice kao što su učinili jer bi to izazavalo međunarodni skandal, a toga su se čuvali. Još koncem 1995. i u 1996. smo mozgali kako da se zaštitimo i zaključili smo da trebamo postati većinski vlasnici. Napravili smo ortački ugovor: Miroslav Kutle, Vinko Brnadić, Petar Luburić i ja. Kutle je bio zadužen da kupuje dionice i već 1997. je imao 33 posto vlasničkog udjela što je bilo dovoljno za većinski paket. Dionice Dubrovačke banke kupovali su Diona i Tisak. Bio je dogovor da kad kroz kupnju skupimo apsolutnu većinu da ćemo tada dionice podijeliti na četiri dijela, tako da meni pripadne 40 posto od ukupnog iznosa dionica, a ostala trojica su imali po 20 posto. Od početka se javio problem novca za nas trojicu pa smo dogovorili da ćemo o tom problemu razgovarati kad ostvarimo apsolutnu većinu vlasništva. Bio je dogovor da svatko od svog dijela ustupi po deset posto Kutli, a on je predlagao da to ustupimo Iviću Pašaliću jer nam on može dobro doći pružajući podršku. Mislim da je Kutle govorio istinu. Do dogovora kako ćemo osigurati novac nije ni došlo jer smo se prethodno razišli. Ideja o vlasništvu je bila moja, u našim dogovorima na tu temu, a koji su trajali više od godinu dana bilo je natuknica kako namaknuti novac kroz poslovanje Dubrovačke banke. Koristeći iskustva Zagrebačke banke i njihove prakse, ali kako smo se dogovorili da ćemo o tome razgovarati kasnije više se na tu temu nismo vračali. Kutle je kroz svoje firme dosegao visoku razinu duga, po mome 940 milijuna kuna, a dug nije uredno reguliran niti servisiran. Njegov holding Globus grupa u početku je plaćala kamatu i preko 70 posto godišnje, ali 1997. prosjećna kamata za Globus grupu iznosila je 27 posto. Plasmani Globus grupe su odgovarali Dubrovačkoj banci jer nije znala kuda s novcem, a Globus grupa je upočetku uz sve svoje probleme plaćala i kamate i sigurnija je bila od bilo koga u našem bližem okruženju. Osim toga u Dubrovniku smo mogli plasirati samo dugoročne kredite uz godišnju kamatu od 4 posto što nam nije odgovaralo. Ali kako holding Globus grupa prije svih nije ispunjavao formalne uvjete i oglušili su se na zahtjev za reguliranje dospjelih obveza osobno sam izdao nalog za blokadu žiro računa Globus grupe. Blokada je iznosila oko 30 milijuna kuna, a ukupni dospjeli dug je iznosio 130 milijuna kuna. Ukupni dug je na kraju bio 940 milijuna kuna.

UPOZNAVANJE S KUTLOM U NAUTICI

Kutlu je u Dubrovnik doveo Bernardić u rano proljeće 1995. Izgledao mi je normalan. Bili smo u restoranu Nautika na večeri. Oni su bili sa ženama, a ja nisam. Kutle mi je u jednom trenutku za večerom rekao da mu treba dva milijuna maraka.

– Može, podnesite zahtjev, a kod nas su kamate 70 posto godišnje-glasio je moj odgovor.

Za tih 70 posto postojali su vrlo jasni razlozi. Sav promet je bio centraliziran, dozvole za uvoz-izvoz izdavalo je Ministarstvo trgovine, a sve dozvole su dobili Kutle i slični. Ostala trgovačka poduzeća su rijetko dobivala dozvole za uvoz bilo čega. I kad su ti koji su imali pune džepove raznih uvoznih dozvola dolazili tražiti novac ja bih im rekao da je kamata 4 posto mjesečno.

– Nema problema- odgovarao bi Kutle.

– A kako ćete to platiti?-pitao sam.

– S tim ćemo financirati uvoz, a od uvoza zarađujemo i 300 posto- glasio je odgovor.

– E pa onda meni dajte sto posto i evo ti pare- odgovarao sam.

Eto tako su se formirale kamatne stope.

PAŠALIĆ U ŠALI TRAŽI PET MILIJUNA MARAKA

Guverner Škreb je imao Tuđmanovu potporu i onaj koji ga je podvalio Tuđmanu nosi veliki grijeh prema ovom narodu. Na jednom druženju u Kutlinom domu pod Sljemenom bio je i Ivić Pašalić. Tema razgovora bila je slobodan izbor svakog pojedinca i u jednom trenutku Pašalić mi se obrati s riječima da mu treba pet milijuna maraka. Rekao je to smijući se.

– Može, ali smijenite Škreba-odgovorio sam Iviću Pašaliću.

Na to je Ivić Pašalić digao ruke opet smijući se.

– A ne može- rekao je.

– Onda nema pet milijuna maraka- uzvratio sam Iviću Pašaliću.

Bilo je u tom šaljivom tonu i zbilje, ali shvatio sam da je nemoguće smijeniti Škreba. Bilo je to vrijeme u kojem je Tuđman morao ispaštati zbog izjave da je sretan što mu supruga nije ni Srpkinja ni Židovka. Škreb je bio Židov i mislim da je Tuđmanu predložen od nekoga kome je Tuđman vjerovao.

Kasnije će se vidjeti da je HNB pod Škrebovim vodstvom odlučila likvidirati i prodati sve hrvatske banke. Nisu uspjeli prodati samo Zagrebačku banku jer se ona unutar sebe bravurozno privatizirala, a da to Tuđman nije ni znao.

ORTAČKI UGOVOR

Prvo sam Petru Luburiću ispričao kakave poteze protiv Dubrovačke banke poteže HNB, pa smo obojica zaključili da se treba sastati s Kutlom i Brnandićem i njima sve ispričati s prijedlogom da Kutle porazgovara s Pašalićem s molbom da intervenira kod nekoga, svakako relevantnog i da u tom razgovoru postigne to da se HNB i Škreb prema Dubrovačkoj banci ponašaju poštujući hrvatske zakone i interese. Luburić je preuzeo na sebe da organizira taj sastanak i poslije mi je javio da je termin sutra u 14 sati u restoranu Globus na Velesajmu u Zagrebu. Kad je sastanak počeo Kutle je rekao da je situacija ozbiljna, da je predsjednik Tuđman ozbiljno bolestan. Nakon par rečenica pozvao je Luburića da nam on iznese pregled političke situacije. Nisam pažljivo slušao, ali vidio sam da nema nakane da se razgovara o onome zbog čega smo došli i da je to uvođenje u situaciju iz koje treba shvatiti da ne mogu angažirati Pašalića. Stvarno me nije interesirala ta opća situacija, pa sam prekinuo Luburića i rekao mu da sam se cijeli život naslušao takvih objašnjavanja političke situacije i mogućih utjecaja sa strane. Te Ozna, te Udba, te policija ova i ona.

– Želim vas obavjestiti da sam odlučio podnijeti ostavku na mjesto predsjednika Uprave Dubrovačke banke-rekao sam im.

– Što tražiš za to?-prvi je reagirao Kutle.

– Ništa-odgovorio sam-a što bih tražio?

– Pa ti si to sve stvorio-rekao je Kutle.

– Za to sam primao plaću-opet sam kazao.

– Meni je to sumnjivo, ti si našao drugog zaštitnika- Kutle je aludirao na Miroslava Tuđmana.

Rekao sam mu da to nije bila istina.

– Kad češ podnijeti ostavku?-dalje me pitao Kutle.

Rekao sam poslije nalaza revizora koji su napravili reviziju poslovanja za 1997. Rezultat poslovanja je oko dvjesto milijuna kuna dobiti i za mjesec dana se može sazvati Skupština na kojoj bih podnio ostavku.

Dijalog je tekao mirno.

– Ne može, odmah-prekinuo me Kutle.

Zatražio je da ostavku podnesem odmah.

Objasnio sam mu zašto ne može odmah. Prije svega treba spriječiti paniku koju već ostavka može izazvati. Zato treba pažljivo izabrati trenutak.

– Imate vremena naći zamjenu i naći suvislo obrazloženje moje ostavke-govorio sam.

– Ne, odmah-kaže Kutle.

– Ne mogu to napraviti jer ću time uništiti sve što je dosada napravljeno i to se neće dati popraviti. Banka nije poduzeće, banka je puna tuđeg novca i ti ljudi koji su stavili svoj novac u banku vjeruju joj, ali stalno prate zbivanja u toj banci jer brinu za svoj novac. Ako vi mene smjenite nastat će takva pomutnja da će svi navaliti u banku po svoj novac. A na kraju te priče vi ćete izgubiti sve. Sve te vaše dionice postat će bezvrijedni papir-govorio sam u restoranu Globus.

Ali nikakvo uvjeravanje ni argumenti nisu vrijedili. U jednom trenutku Kutle mi je rekao:

-Kurac ću ti vratiti taj novac.

-Ma ti si običan primitivac-uzvratio sam Kutli.

Već sam spominjao da je ukupni dug Gobus grupe bio oko 940 milijuna kuna.

To je bila kapljica koja je prelila čašu. Nije više vrijedilo ni Brnardićevo uvjeravanje, koji je s prijetnji prešao na objašnjavanje. Predlagao je da ja budem predsjednik Izvršnog odbora, a on predsjednik Uprave i slično.

I Kutle me zaustavljao govoreći da se dogovorimo, govoreći da sam ga izvrijeđao, što je možda i bilo točno, ali ja sam uzeo kaput i odjurio na aerodrom na avion za Dubrovnik.T

2 komentara

Uskoči u raspravu
  1. klarens
    #1 klarens 13 svibanj, 2015, 07:01

    A sve je tako jednostavno
    ++++++++++++++++++++++
    Tko je kome, kad i kako
    ++++++++++++++++++++++
    Postoji katalog Hrvatske privrede
    ++++++++++++++++++++++
    Zna se tko je koju firmu i kada
    ++++++++++++++++++++++
    I kako, i poshto
    ++++++++++++++++++++++
    Zna se svako Ime i datum
    ++++++++++++++++++++++
    Sve brojke govore istu prichu
    ++++++++++++++++++++++
    STVORITEJLJI su obichni
    ++++++++++++++++++++++
    VELEIZDAJICE i
    ++++++++++++++++++++++
    GROBARI HRVATSKE
    ++++++++++++++++++++++
    I to ne greshkom
    ++++++++++++++++++++++
    To im je bio PARTIJSKI zadatak
    ++++++++++++++++++++++
    A sad se vi cheshite !!!!!!!!!!!!!

    Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.