SUSRETI KAZALIŠTA U BRČKOM 2019.

SUSRETI KAZALIŠTA U BRČKOM 2019.

23. studeni, 2019.
Print Friendly, PDF & Email

 

Ustrajnost ljudi koji kulturu u ovom gradu i šire vole, održavaju kontinuitet opstanka ovih, danas regionalnih,  kazališnih susretanja, što je doprinijelo tome da danas s ponosom slavimo 36. Susrete pozorišta / kazališta Brčko distritka BiH, koji su i u najtežim vremenima ovog podneblja ostali i opstali. No, uzalud sve ako publika nije vjeran pratitelj i aktivnisudionik, uzalud ako ona nije duh, pomagatelj i slika ovog velikog susreta kazališnih duša, uzalud ako publika nije zrcalo sudara kazališnih aplauza!!! Naša publika to jest i opstat će jer ona zna da je kazališni glumac i njegov gledatelj  jedno umjetničko biće– Jakov Amidžić

Napisao: Nikola Šimić Tonin

Kao što u naslovu rekoh: XXXVI Susreti… da ti pamet stane. A tek posječenost. Cio se grad tiska u kazališnu dvoranu. Karte planu mjesecima prije. Predstave iz regije. Kazališni vrh – vrhova. Ovdje se ne dolazi da se dođe. Ovdje se dolazi natjecati i pobijediti, ne prolazi ona “važno je učestvovati”, jer ovo je kazališni festival od imena. Itekakvog imena. Uzeti ovdje nagradu znači u kazališnome svjetu sebi podići spomenik. Tko je pozvaniji od direktora festival gospodina Jakova Amidžića govoriti o festivalu. I Jakov nam otvori dušu:

-Grad na rijeci Savi – Brčko već trideset šest godina njeguje duh kazališnih susreta na daskama koje život znače i zrače. Isto toliko, ti isti Susreti obraduju i razvesele svakog Brčaka i gosta koji taj duh doživljavaju i proživljavaju. Tijekom priprema za njegovu organizaciju, pred sobom nemamo lagan zadatak. Mnogo se toga treba pripremiti, organizirati, planirati, no zadatak, koliko je zahtjevan, isto toliko je i lijep.

Zatočenost u prošlosti

Moto ovih susreta jest zatočenost modernog čovjeka u prošlosti, njegova borba s njom, katkad i pomirenje, no i stalna želja da se iz tog zatočeništva izađe, na neki način i pobjegne. Ali to je nemoguće jer pipci prošlosti utkani su u naš identitet, čak i u našu ispisanost Drugoga, koreografije onoga tko smo i što smo, te tko i što želimo biti. I obratno. Prošlost nas je projicirala na bojištu sadašnjosti, no to nikako ne treba shvatiti kao negativnost, jer kao produkt prošlosti zrcale se naša uvjerenja, kolektivni porazi ali i pobjede. Sudbonosna haljina našeg kulturalnog sinkretizma uobličila je naš kulturni izraz ošamućen ljepotom i očajem, šarmom i umjetničkom vrijednošću, uobličila do teatralizacije našega čovjeka. Otuda sjećanje i rekonstrukcije već realiziranih tekstova, ili tekstovi novijih generacija s osvrtom na minulo kako bi se na neki način usredotočilo i na neizvjesnu budućnost kojoj se uvijek, nekad podsvjesno, nekad ne, nadamo, ili prevareni ili utješeni ili neumorno pritiješnjeni u prostoru metateksta klasične i suvremene drame i riječi.

Ustrajnost ljudi koji kulturu u ovom gradu i šire vole, održavaju kontinuitet opstanka ovih, danas regionalnih,  kazališnih susretanja, što je doprinijelo tome da danas s ponosom slavimo 36. Susrete pozorišta / kazališta Brčko distritka BiH, koji su i u najtežim vremenima ovog podneblja ostali i opstali. No, uzalud sve ako publika nije vjeran pratitelj i aktivnisudionik, uzalud ako ona nije duh, pomagatelj i slika ovog velikog susreta kazališnih duša, uzalud ako publika nije zrcalo sudara kazališnih aplauza!!! Naša publika to jest i opstat će jer ona zna da je kazališni glumac i njegov gledatelj  jedno umjetničko biće. – Jakov Amidžić

Brešan na sceni Narodnog pozorišta Republike Srpske

Velika scena Narodnog pozorišta Republike Srpske, Ivo Brešan, Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja, režija i adaptacija: Nikole Pejakovića; Asistent reditelja: Dragana Đedović; Scenograf: Dragana Purković Macan; Kostimograf : Jelena Vidović; Kompozitor: Petar Bilbija.

U PREDSTAVI IGRAJU GLUMCI NPRS: Željko Erkić, Željko Stjepanović, Ljubiša Savanović, Aleksandar Stojković, Vladimir Đorđević, Slađana Zrnić, Nataša Perić, Danilo Kerkez.

Uistinu pobrojati ne mogu koliko sam puta u raznim izvedbama gledao ovaj Brešanov komad. Sve te izvedbe natkriljuje film – drama Krste Papića sa drim tim -om – glumačkom ekipom ovih prostora.

Onda mi se dogodi ova predstava. Kao da je netko unio sa ulice u našu svadnevnicu, obukao u odijela Brešanove likove, udahnuo u njih život naš svagdanji – današnji. Današnjicu. Sve strahove, borbu za život svagdašnji, životnu egzistenciju.

Lik konobara govori o Hrvatskoj realnosti više nego i jedan, gdje hrvatska visokoobrazovana mladež konobari jadranskom obalom, oni „sretniji“ Irskom. Govori o današnjoj Brešanovoj Hrvatskoj i ne samo njoj. Likovi su doneseni tako realno kao da smo se sa nekim od njih ovoga trenutka sreli negdje u kafiću – na ulici. Govori nam ova predstava više nego uspješno o svevremenosti Brešana, i svrstava ga uz bok Nušiću i Krleži. Govori nam da se i za 50 godina može igrati tamo u nekom vremenu ma što god tada ti likovi, ta stvarnost imala ili nosili.

Svo vrijeme sam iščekivao kako će redatelj zatvoriti predstavu i zatvorio ju je briljantno, kao da je neko toga trena upalio TV prijemnik, ušao u dnevne vijesti i mi smo toga trena vidjeli ubojstvo koje svakodnevno viđamo u sukobima raznih „grupacija”.

Dobro primjeti P. Nešović: nož je direktna poveznica sa izvornim Šekspirom.

Toliko hrabrost nosi i donjelo je ovu predstavu. Ona ostaje, i pamtljiva je, prepoznatljiv i neupitan režiserski rukopis izuzetnoga režisera.

Ne želim o glumcima, jer ne znam kako bih podijelio neupitnost pohvala, briljantnih izvedbi… sveo bih sve u jednu rečenicu: ova predstava nema slabog mjesta, ima svoj prepoznatljiv biljeg i glazbu koja nosi sve pa i glumce unutar predstave.

Na samom otvaranju Susreta visoko je podignula vrejednosnu i teško dostizljivu ljestvicu.

Na dobro nam došla. T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.