KOLUMNA METAMUZIKA

STARI ZAVJET ZA PIJANISTE

28. studenoga, 2013.

Piše: Igor Koruga

Ne događa se često, bilo gdje, cjelovita izvedba nekog sveska Bachovog Dobro ugođenog klavira. Prema riječima njemačkog dirigenta, pijanista i skladatelja Hansa von Bülowa (1830-1894) radi se o ¨Starom zavjetu za pijaniste¨ koji je vrlo zahtjevan za izvođenje, bilo zbog opsega, mnogostrukosti i složenosti, možda i zbog besmisla višedjelnog izvođenja, ili pak zbog koncentracije koja se podjednako očekuje i od izvođača i od publike. Ono što je bitno jest da se Prvi svezak istoga, BWV 846-869, iz Cöthenskog perioda (do 1723), u kojem je Bach surađivao s vrsnim profesionalnim (dvorskim) glazbenicima te skladao svoja ponajbolja djela za solo instrumente, izveo u Muzeju Mimara, u utorak 26. studenog u 20 sati, posredstvom zagrebačke Koncertne direkcije.

Izdržljiva izvođačica

Neprekinut dvosatan nastup izdržala je Vlasta Gyura, rođena Karlovčanka, dobitnica mnogih pijanističkih nagrada i diploma, komorna suradnica etabliranih umjetnika poput Eugenea Russeaua, Edina Karamazova i Igora Ojstraha, ujedno i viša predavačica na klavirskom odsjeku MA u Zagrebu i umjetnička ravnateljica Vukovarskog festivala komorne glazbe, od 1999. Njen pedagoški pristup, pozdravljen od većine prisutnih, bivših i sadašnjih kolega i studenata, razvidio se već u prvom preludiju, naravno u C-duru, BWV 846, u preglednoj skici majstorski uobličenih akorada (nalik onoj u preludijima br. 6, 15 i 21) koji su u briljantnoj progresiji jednostavno ¨stvorili potrebu¨ za tonalitetno srodnom fugom. Dvanaest durskih i dvanaest molskih, kromatski poredanih preludija i fuga Gyura je dočarala slično, dotjeravši ih (tehnički) i doguravši do konca izvedbe s ne lošim pristupom, no ipak pomalo suho i ukočeno, doslovno i ¨kockasto¨, po meni neelastično glede upotrebe prohodnih tonova, trilera i sinkopa kojima se dalo dodatno naznačiti skrivene modulacije i ritamske oblike izvan okvira Bachovog tehničkog umijeća i stilskog razvoja.

Uz tiskane partiture

Teško mi je reći, ali tek sam iznimno bio u mogućnosti, u bilo kojem kontekstu, razabrati važnije kreativne odluke domaće pijanistice, možda obrise prozračnosti i slobode – presudne za tvorbu posve osobite estetike,  tj. diskurzivnog viđenja izvornog rukopisa. Učinilo mi se stoga da su najbolje prošli upravo oni koji su se unaprijed opremili tiskanim partiturama – a bilo ih je barem dvoje, preko čijih sam ramena i ja donekle uživao – i doživjeli ono što im je u datom trenutku bilo po volji. Ipak, onkraj tobožnje sitničavosti, svjestan sam također da je i sjediti za klavirom preko 100 minuta i pritom koncentrirano elaborirati najraskošnije Bachove fugalne invencije, harmonijske, kontrapunktske i formalne smionosti te inverzije (npr. u fugama br. 6 i 20), augmentacije (fuga br. 8) ili strette (fuga br. 1) bilo iznimno složeno i teško. S tim u vezi, i uopće s idejom prezentacije vrijedne integralne zbirke, Vlasti Gyuri svako priznanje, čast i hvala.

Misao i izraz

U vezi pak s izražajnošću, mogućnostima, Bachom i djelom te unatoč priznanju i pohvali, mogli bi se prisjetiti nedavnog nastupa Brune Vlaheka, unutar klasičnog koncerta iz Crvenog ciklusa u Velikom Lisinskom (4.10.2013.), i dodatka u kojem je ovaj impresivno, slijedeći svoju misao, osjećaj i izraz, ocrtao odnos ljupke melodije (u desnoj ruci) i zanosne ostinatne forme (u lijevoj ruci), upravo u Preludiju br. 10 u e-molu, BWV 855. Znam, možda se radi samo o jednom preludiju, ne o njih 24, ili 48, iz oba sveska! Mogućnosti su razne, a opravdanja uvijek pri ruci. Međutim, tu su i izazovi: u obliku zanosa, igre i puta, na kraju kojeg se preznojeni i iscrpljeni izvođač obično ¨probudi¨ usred ovacija i pljeska razdraganog slušateljstva.