STALNO SU PRISUTNI JAL I MANJAK DAROVITOSTI

STALNO SU PRISUTNI JAL I MANJAK DAROVITOSTI

14. kolovoz, 2013.
Print Friendly, PDF & Email

zlatko vitez

Zlatko Vitez, govori za portal Tjedno.hr

 

Razgovarao: Jure Ilić

Fotografija iz arhiva Histriona

Zlatka Viteza nije jednostavno predstaviti u nekoliko riječi. Osebujan i intrigantan, taj doajen hrvatskog glumišta uvijek iznova intrigira svakim javnim nastupom i cjelokupnim svojim djelovanjem. Kao glumac je oduševljavao publiku i umirovio se kad je to sam odlučio. U  danas dalekim vremenima hrvatske šutnje, prije 38 godina, osnovao je glumačku družinu “Histrion” čije djelovanje od početka nije odgovaralo tadašnjim političkim moćnicima. “Histrioni” su godinama bili veliko okupljalište mislećih hrvatskih intelektualaca i s druge strane vrhunski kazališni ventil u doba “samoupravne”, ali posve diktirane kazališne politike. Jednako je bilo i s “Histrionskim ljetom” koje postoji već 28 godina i ustalilo se na otvorenoj sceni na Opatovini. Dok je trajao Domovinski rat Vitez se na poziv predsjednika Tuđmana, s kojim se poznavao još od njegova političkog progona, prihvatio posla ministra kulture i započeo neke procese čije se posljedice i danas osjećaju. Kasnije se Vitez vratio svojoj najvećoj kazališnoj ljubavi, svojim “Histrionima” koji su uselili u obnovljenu zgradu u Ilici, te postali jedno od rado posjećenih i vrlo aktivnih gradskih kazališta.

Svaki javni istup Zlatka Viteza uobičajeno je zanimljiv i ima odjeka. S njim razgovaramo u povodu ovogodišnjeg Histrionskog ljeta, ali i u godini koju započeo objavom vlastite knjige.

 Ove ste godine, već na samom početku, objavili intrigantnu knjigu “Između glumišta i politike”. Kakvih je sve reakcija bilo na njen sadržaj? Reagiraju li vaši prijatelji (ili neprijatelji) na vaše tekstove, prvenstveno mislim na one što ih kao kolumnist objavljujete u Glasu Zagorja? Hoće li uskoro biti i kakva nova knjiga?

– Knjiga “Između glumišta i politike” sadrži tekstove koje sam pisao u rasponu od dvadesetak godina, objavljene u različitim tiskovinama, pa i u mojoj kolumni u “Glasu Zagorja”. Većina reakcija na knjigu bila je pohvalna, jer su to bile reakcije mojih prijatelja kojima sam knjigu poklonio. Nažalost, do neprijatelja nije ni doprla, jer se pojavila tek tu i tamo u ponekoj knjižari. Za to je “zaslužan” izdavač, koji me je doslovno izdao: bio sam uvjeren da će knjigu objaviti AGM, a ona se pojavila u privatnom izdanju AGM-ova direktora i izazvala probleme “sukoba interesa”. Ne mojih, nego direktorovih. Zbog toga je mjesecima kasnilo njezino pojavljivanje u knjižarama, a i nakon toga nema je nigdje. Čudna vam je ta priča o prijateljima i neprijateljima, bolje rečeno – teško ih je razlikovati. O tome bi mogla govoriti neka nova knjiga, ali bi je trebalo ukrasiti seksom i izmišljenim ljubavnicama, pa bi sigurno izazvala veliku pozornost.

 

CIVILIZIRANI RAZGOVOR

 

Vaše sjajno gostovanje u jednoj ne tako davnoj emisiji “Nedjeljom u 2” mnogi su kritičari ocijenili iznenađujućim, nešto kao Zlatko Vitez kakvoga nismo znali (niti očekivali!). Jeste li vi tamo odstupili od nekih svojih stavova ili ste promovirali neke nove? U čemu je bila novost? Gdje ste vi danas u politici?

– Uvjeravam vas da sam to bio ja u emisiji “Nedjeljom u 2“, takav kakav jesam. Drago mi je ako je bilo “sjajno” i ne vidim razloga iznenađenjima: nisam odstupio od svojih stavova, govorio sam što

mislim i kako i inače govorim – kad mi se pruži prilika i uvjeti za civilizirani razgovor! A voditelj emisije mi je pružio priliku i nije pretjerao s ostrašćenim predrasudama o mome “liku i djelu”. Po reakcijama bih rekao da mnogi u toj emisiji upravo priželjkuju ljutu borbu s udarcima ispod pojasa. Budući se na to nije odlučio autor emisije, dobio sam priliku biti “sjajan”, odnosno predstaviti svoje mirno i pametno izdanje. Naravno, znam ja i drukčije s neopreznima! U politici me nema i ona me više ne zanima.

Osobno ste veliki obožavatelj djela Miroslava Krleže, možda i jedan od njegovih najboljih kazališnih poznavatelja. Na nedavnoj izložbi u Zagrebu izložene su i neke umjetnine iz vaše kolekcije. Je li to sve što imate ili “skrivate” još neke Krležine portrete, zapise ili štogod slično? Možemo li od vas ili vaših Histriona uskoro očekivati neka nova Krležina uprizorenja?

– Poznajem Krležino djelo, znao sam “Balade” još kao dječak i imao sreću susresti se s Krležom kao glumac u njegovoj drami. Postavljao sam Krležina djela u “Gavelli” i u “Glumačkoj družini Histrion”, pratio i zalagao se za očuvanje Krležina djela u suvremenoj hrvatskoj kulturi. Nadao sam se i priželjkivao da s Histrionima postavim “Kraljevo”, ali … Bojim se da to neće biti ostvarivo.  Zašto? Zato jer Krležina djela mogu realizirati samo kazališta sa statusom državne i gradske važnosti, dobro dotirana kazališta s plaćenim ansamblom i svim drugim troškovima kazališnog pogona. “Glumačka družina Histrion” nije takvo kazalište, njezino je financiranje nedostatno za predstave s velikim ansamblom i pratećom kompaserijom. No, tko zna, možda se nešto i promijeni u našem kazališnom svijetu.

Pratite li zbivanja u i oko Ministarstva kulture? Jesu li vas ikada konzultirali oko neke važne teme ili tražili vaše mišljenje o nekoj kulturnoj temi u kojoj ste dobar znalac? Što općenito mislite o ministrici Zlatar i njenoj ekipi i kako biste vi reagirali u slučajevima intendanta HNK, potom HNK Split, Male scene, nepriličnog plakata za predstavu u Gavelli ili primjerice poreza za novinske izdavače? Ima li po vama Ministarstvo kulture uopće ikakav plan i viziju za budućnost ili mu se djelovanje svodi isključivo na administriranje kulture na razini države. Treba li uz to ministarstvo stvoriti i neku skupinu mislećih intelektualaca koji bi mogli ponuditi smislenu kulturnu politiku za naredna desetljeća i općenito kulturno djelovanje unutar Europske unije?

– Vjerojatno će mi rijetki povjerovati da nisam uživao u dužnosti ministra kulture i da suosjećam sa svima koji prihvate taj zadatak. Svi su razapeti između želja i mogućnosti. Neki i vezani stranačkom stegom. Kako mudrovati o dugoročnoj kulturnoj politici u zemlji koja ne može riješiti niti egzistencijalna gospodarska pitanja? Iako neće pridonijeti mojoj popularnosti još jednom neću prešutjeti da je u nas na djelu i hrvatski jal te manjak darovitosti i spremnosti na iscrpljujući rad bez velike koristi. Ni pameti tu nema previše: duga “polemika” oko spomenutog plakata “Gaveline” predstave isprovocirana je s ciljem besplatnog reklamiranja predstave.

 

MONOGRAFIJA O HSTRIONIMA

 

Histrioni i Histrionski dom danas su vaše glavne preokupacije. Utemeljili ste dobro i uvijek puno kazalište, pa mnogi to smatraju vašim životnim ostvarenjem. No Histrioni su na sceni već punih 38 godina. Što vi mislite o svim tim godinama, predstavama i neverama kroz koje su Histrioni prošli? Što oni danas predstavljaju u kulturnoj javnosti Zagreba i Hrvatske? Možemo li očekivati jednu zaokruženu monografsku knjigu u povodu 40-te obljetnice Histriona i tko će biti autor?

– “Glumačka družina Histrion” je činjenica hrvatskog kazališnog života i kao takva će doživjeti i četrdesetu godišnjicu. Možda i monografiju. Nekoliko uglednih autora je već radilo na njoj, ali još nije sigurno kad će se ona ostvariti. Meni se i ne žuri: monografiju ne držim presudnom, a računam i da još imamo vremena. Namjeravamo i dalje trajati.

I Histrionsko ljeto ove godine predstavlja svoju već 28 sezonu. Ovoga puta niste se odlučili za neki komad iz hrvatske baštine, nego na londonsku uspješnicu, koja je čak već igrala u Zagrebu, u kazalištu Komedija. Čemu možemo zahvaliti na tom izboru? Hoće li Histrioni ipak dalje prezentirati domaće autore, od kojih su mnogi ili nepoznati ili zanemareni ili je tržište uzelo svoj danak i u Histrionskom repertoaru?

– Na repertoar Histrionskog ljeta, pa i ovog dvadeset i osmog, utječe jedino moja procjena što bi moglo okupiti brojnu publiku na Opatovini. Jer, prisjetite se, kazalište je nastalo i postoji zbog publike. Londonska je uspješnica samo poticaj za zagrebačku inačicu šaljive priče o muškarcu s dvije žene. Uz zahvalu stranom autoru, za nas je neprocjenjiva lokalizacija priče u Zagreb, prilagodba našemu mentalitetu, jeziku i osjećaju za humor. Tom pothvatu najviše je doprinjeo Nino Škrabe, njegov spisateljski dar i kazališno iskustvo, a slijedi ga redatelj Želimir Mesarić i cijeli glumački ansambl. Sudeći po dosadašnjem odazivu publike i njenim reakcijama, cilj je pogođen. Naravno da će Histrioni i dalje preferirati domaće autore, ali i prilagodbe stranih autora i klasika svjetske dramske literature hrvatskom ozračju i lokalnom govoru.

Mnogi se nisu s vama slagali kad ste bili uz Radu Šerbedžiju, u nekim drugim vremenima i okolnostima. Jeste li danas ponosni što ste mu tada dali podršku? S druge strane na svom repertoaru imate i predstavu “Moj slučaj” posvećenu biografiji Vlade Gotovca, s kojim vas vežu duboke emocije i poštovanje. Jesu li to odvojena prijateljstva i posvete ili pokazuju neku vašu višeslojnost i pragmatični pristup politici i hrvatskoj stvarnosti?

– Nisam posebno ponosan na podršku Radi Šerbedžiji u slučaju brijunske predstave “Marat/Sade”, nego sam ponosan na dosljednost naših odnosa tijekom mnogih godina. Ne bih rekao da je “s druge strane” podrška predstavi “Moj slučaj”, koju je po tekstu Vlade Gotovca osmislio i briljantno je izvodi Boris Svrtan. Nije riječ ni o mojoj višeslojnosti, niti o pragmatičnom pristupu politici. Riječ je o mojim dugogodišnjim odnosima s Gotovcem i Šerbedžijom koji su se temeljili na poštivanju različitosti i predanosti umjetnosti, te o mojoj želji da im na tome iskažem zahvalnost.

 

POLITIKA ME VIŠE NE ZANIMA

 

Mogu li danas kazališta ikako djelovati bez državne pomoći ili je teatar osuđen na političko financiranje, pa tako i na ograničenja autocenzure i prilagođavanja programa prema aktualnoj političkoj vlasti? Kako se vaši Histrioni postavljaju u takvim okolnostima?

– Ne, u današnjoj Hrvatskoj kazališta ne mogu djelovati bez državne potpore. Nema privatnih mecena i sponzora. Da, ta činjenica ograničava umjetničke slobode i traži kompromise. Osobito je ubitačna za početnike i posebice za redatelje, koji se nastoje prilagoditi duhu vremena kako bi se nametnuli. Prodaju sve za jednu kazališnu priliku; odriču se zavičaja, domovine, obitelji, roditelja. Glumcima je teško, jer ih ima daleko previše: pet ili šest kazališnih akademija na prostoru Hrvatske i BiH. Nama starijima je lakše, jer se zna tko smo, što želimo i možemo. Iza nas su duge godine djelovanja u hrvatskom glumištu i kulturi, ne moramo se prostituirati da bi nam se znalo ime. Uspijevamo s malo novca i dobrom organizacijom, naučili smo biti bez medijske podrške, umijemo i bez uvjeta nacionalnih kazališnih kuća. Naši kompromisi svode se na osobne odluke: što procijenimo ostvarivim od toga ne odustajemo, a za neostvarivo ne prodajemo dušu vragu. Tako je samnom osobno i s “Glumačkom družinom Histrion” u sadašnjem hrvatskom trenutku.

Hoćemo li vas u idućem razdoblju očekivati više u politici? Ima li nekih ideja koje još morate realizirati u političkom djelovanju?

– Već sam rekao: politika me više ne zanima. Zanimala me je u kontekstu stvaranja hrvatske države i u nju sam ušao na poziv predsjednika Tuđmana. Nikad nisam zbog politike napustio kazalište i “Histrione”. Zadovoljan sam i dovoljno eksponiran i kao umjetnički i organizacijski voditelj “Glumačke družine Histrion”.

I na kraju, mnoge zanima zašto vas nema više (ili uopće!) u domaćem filmu. Gdje je “nesporazum” između vas i domaćih režisera? I vaše kazališno “umirovljenje” predstavom “Garderobijer”, mnogima je bilo malo prerano, a očekivana je i neka spektakularnija “oproštaljka”. Hoćete li ipak promijeniti odluku i razveseliti publiku nekom novom velikom ulogom?

– Iz zdravstvenih razloga ostavio sam se glume u kazalištu. Mislim da sam prestao u pravom trenutku i nije mi važno koliko je moj oproštaj bio spektakularan. Bilo je važno donijeti odluku i podvući crtu. S filmom je to duža priča. Iako sam kao ministar kulture pokrenuo snimanje hrvatskih filmova nakon što je bilo sasvim zamrlo, filmskim redateljima sam se zamjerio kritičkim primjedbama o njihovoj darovitosti. Neki mi nisu oprostili izjavu da bih – da imamo hrvatskog Kusturicu – sigurno pronašao novac za njegov film. Tako imam šansu svoje nepojavljivanje u suvremenom hrvatskom filmu pravdati tuđom krivnjom! No, moji stari filmovi stalno se vrte na postajama Hrvatske televizije. Ne primam nikakve autorske naknade za taj minuli rad, ali ostajem vječno mlad i mršav. Jedino mi je žao što me moje unučice teško prepoznaju i moram ih uvjeravati da sam to ja, deda Koko. T

4 komentara

Uskoči u raspravu
  1. miteser
    #1 miteser 14 kolovoz, 2013, 15:06

    šteta da ovaj čovjek nije na čelu zagrebačke kulture već sve ove godine je to onaj labradorovac duško dugouško!

    Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.