SRPSKI RATNI ZLOČINI U PETRINJI

SRPSKI RATNI ZLOČINI U PETRINJI

4. travnja, 2019.

Da je Kalambura iz Velikoga Gradca imao studio u Petrinji, zacijelo bi u eter pustio informaciju kako je zakleti Titov komunist i jugoslaven Borislav Mikelić, baš toga dana, otputovao u Beograd na konzultacije s vodstvom države u krepavanju. Zanimljivo je dodati kako je „Politika“ prenijela dezinformaciju o bježaniji i sklanjanju manjinaca u kasarnu „Vasilja Gaćeše“ i dok je autor ovoga teksta hvatao bolji kadar sa stubišta bivšega milicjota i umirovljena folkloraša grabovačkoga Ljubana Maričića (kći Nataša bila mu je u Zagrebu sretno udana za izvjesnoga prezimenaka autorova, Frkovića – op.p.), potpuno diskretno prilazi mu sada već na žalost pokojni (svakako čestiti Srbin i kasniji čelnik SDSS-a Branko Prošić, laka mu rodna gruda petrinjska! – op.a.), sugerirajući da žurno napusti protestno okupljalište

Napisao: Josip Frković

Tko se i danas ne sjeća dramatičnih događaja i divljanja povampirena velikosrpskoga čopora i četništva u Petrinji iza kninske kolovoške balvanijade desperadosa Mile Martića i Milana Babića? Četrdesetak dana nakon tih događanja u gradu kralja Zvonimira, tijekom desetljeća yugobratstva i jedinstva pretvorena u crnorukaški brlog i bunt protiv većinskoga naroda i njegove netom stvorene demokratske države, Petrinjom su odjekivali povici „Ovo je Srbija!“, „Nećemo Račana!“ „Tarbuče, zaštiti goloruke Srbe!“. Bio je petak, 28. rujna, nadnevak 51. obljetnice nadaleko komunistički reklamirane „prve partizanske zakletve Srba i Hrvata na zrinskoj gori“. Bilo je to u prigodi dolaska sisačkih komunista Vlade Janića Cape, spremnih na otpor NDH, koje su četnici sirovi Vasilj Gaćeša i Nikola Demonja, ubrzo poslali natrag, kući. Što će im Hrvati, među kojima su ponikli crni ustaše… Pred Policijskom postajom u Kolodvorskoj ulici, nasuprot vojarne JNA „Šamarice“, okupilo se više stotina gnjevnih i počesto supijanih Banovaca crvenih očiju, koji su se na zvuk civilnozaštitnih sirena spustili sa zakutnih i čamotnih brda u nizinsku pitominu grada učitelja i mesoprerade Gavrilovića. Nakon što su probuđeni velikosrbi verbalno i fizički napali Boru Bešlića, nimalo ilegalnoga hadezeovca, zapalivši mu motocikl, na red su došli Zdravko Stržić i Mihael Gajdek, izvjestitelj i snimatelj HRT-a. Svjedoci govore kako su jedva izvukli živu glavu, ali ne i skupocjenu kameru. Mnogi danas svjedoče kako je Bog i Batina svekolikoga srpstva i komunizma Petrinje, Adam Kalambura, imao želju oformiti srpsku televiziju Banije (točnije, Banovine). Iz napuštene arhive „Gavrilovićeva“ šofera Ranka i ratnika s Glinice Deana Tišme iz Kučerine 42 („vlaški sokak“), izdvojili smo fotografiju troprstih šankerskih pobunjenika Slobodana Miloševića u Petrinji. Uz ostalo, tu je i komplet snimki četničke paljevine gospodarstava u Novoj Drenčini, o kojima je svojedobno pisala „Arena“ iz pera pok. Srđana Španovića.

Mikelić bježi u Beograd

Da je Kalambura iz Velikoga Gradca imao studio u Petrinji, zacijelo bi u eter pustio informaciju kako je zakleti Titov komunist i jugoslaven Borislav Mikelić, baš toga dana, otputovao u Beograd na konzultacije s vodstvom države u krepavanju. Zanimljivo je dodati kako je „Politika“ prenijela dezinformaciju o bježaniji i sklanjanju manjinaca u kasarnu „Vasilja Gaćeše“ i dok je autor ovoga teksta hvatao bolji kadar sa stubišta bivšega milicjota i umirovljena folkloraša grabovačkoga Ljubana Maričića (kći Nataša bila mu je u Zagrebu sretno udana za izvjesnoga prezimenaka autorova, Frkovića – op.p.), potpuno diskretno prilazi mu sada već na žalost pokojni (svakako čestiti Srbin i kasniji čelnik SDSS-a Branko Prošić, laka mu rodna gruda petrinjska! – op.a.), sugerirajući da žurno napusti protestno okupljalište, na kojem glavnu riječ tada vodi i traži uskladišteno oružje MUP-a RH sirovo primitivni vozač busa „Slavijatransa“, Simo Adamović. I sve u stilu „Ne damo nama jedinu Jugoslaviju, ne damo goloruki srpski narod, fuj, ustaše…“.Ubrzo se masa uzmeškoljila, jer je netko načuo da iz Zagreba dolaze specijalci MUP-a. I, doista, stigoše pod zapovijedanjem Marka Lukića, ratno-poratnoga policijskoga generala hrvatske države. Prosvjednici su pozvani na uzmak, a oni nauporniji, agresivni, odustali su od bliskoga susreta s pendrekom, čizmom ili kundakom. Negdje, pak, s krova Bogdanićeve kuće (?) odjeknuo je hitac snajperske puške, u vrat je ranjen policajac Božićević. Skladišta su ostala zaključana i zaštićena, s njima i formacijsko naoružanje hrvatske policije.

Rat nije vođen u Beogradskom pašaluku

Krvavu petrinjsku ratnu priču o 90-im godinama i početku srpsko-hrvatskoga rata (oni bi ga najradije okrstili građanskim, usprkos smrti i nestancima 30.000 Hrvata u RH i BiH –nap.p.), nastavimo podsjećanjem na ratne svetosavske gubitnike s istoka i vascele ex-Jugoslavije, preko Dunava. U Petrinji je i za Domovinskoga rata zauvijek nestalo 600 Hrvata, a u Drugom svjetskom ratu i komunističkom poraću 2.250 osoba. Kažimo da, primjerice, manjinski srpski list „Novosti“ („Srbobran“) svakim objavljenim tekstom nariče nad siromaštvom i srpskom starčadi povratnicima, da naprosto prešućuju ratni zločin svoga oktroirana prvaka Milorada Pupovca nad pakračkim humanistom i liječnikom dr. Ivanom Šreterom (HDZ) 1991. Istodobno „ustašolog“ Hrvoje Šimičević „otkriva ratnoga huškača u Vladi RH, pripadnika Hrvatske vojske Andreja Roru u zapovjedništvima generala Bože Budimira i Hrvata muslimanske vjeroispovijesti Zlatka Hasanbegovića snimljena s, navodno, ustaškom kapom na glavi među hosovcima…“ Stvarno, trebao je Andrej Rora s puno suosjećanja govoriti o golorukim srpskim pobunjenicima i agresorima koji siju smrt svud oko sebe, a Hasanbegović se trebao domoći zločinačke četničke i antifašističke šubare s kokardom. „Za kralja i otadžbinu, ma gdje i čija bila!“ Spomenimo sasvim za kraj i činjenicu da su Sjedinjene Američke Države Hrvatskoj koncem lanjskoga siječnja izručile pripadnika srpskih paravojnih postrojba Slobodana Mutića, osumnjičena za težak ratni zločin (već je izveden pred sud RH).

Svetosavski istinomrsci

Poput svih Srba istinomrzaca, taj je u Ohaiju lagao „da nije sudjelovao u jugoslavenskom krvoproliću“, pa je zaradio dvije godine zatvora tamošnje savezne države. Pritisnut dokazima hrvatskoga pravosuđa i raspisane tjeralice, ipak je priznao da je u glinskom selu Joševici, zajedno s Draganom Perenčevićem, ubio dvoje Hrvata, Stjepana i Paulu Cindrić. Mutić se sumnjiči i za ubojstvo bivše djevojke Aleksandre Živković. Iz SAD-a se očekuje i izručenje i rođenoga Benkovčanina Jugoslava Vidića, koji je u rujnu 1991. mačetom odsjekao desnicu „Gavrilovićevu“ sindikalcu Stjepan Komesu. Razlog? Odgovor: Njome se ustaški gad rukovao s prvim ustašom Hrvatske… T

3 komentara

Uskoči u raspravu
  1. Dubravko
    #1 Dubravko 4 travnja, 2019, 21:05

    Svakako nije, jer Prosic je potomak Drage Prosica, tragicno poginuloga bivsega direktora Slavijatransa i zemljaka Borislava Mikelica, tijekom cetnicke okupacije Banovine, Petrinje i Gline, tragicno poginuloga Petrinjca.Uostalom, Branko Prosic je jedno vrijeme radio u sisackoj tiskari, gdje ga je autor teksta g. Frkovic temeljito i definitivno upoznao kao plemenita i iskrena covjeka. S Pocetnim velikim slovom C, laka mu hrvatska gruda!

    Odgovorite na ovaj komentar
  2. Miro
    #2 Miro 4 travnja, 2019, 13:53

    Oprostite, spominje se Branko Prošić.., da nije taj časni Srbin i dobar čovjek, pokojni Branko Polimac ?

    Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code