SRBIJANSKI  SREDNJOŠKOLCI SE NE BI DRUŽILI S ALBANCIMA, ROMIMA, HRVATIMA I HOMOSEKSUALCIMA

SRBIJANSKI SREDNJOŠKOLCI SE NE BI DRUŽILI S ALBANCIMA, ROMIMA, HRVATIMA I HOMOSEKSUALCIMA

4. srpnja, 2015.

ILUSTRACIJA IZ SRPSKIH UDZBENIKA

U Srbiji ne odustaju od nacionalističke mitomanije

Priredio: Franjo Dobrović

Udžbenici iz povijesti u Srbiji selektivno i šturo prikazuju događaje, tendenciozno i namjerno prikrivaju podatke, a ponekad ih i falsificiraju a kroz te udžbenike razvija se ideja o “naciji-žrtvi”, što je najbolji mobilizatorski element za neke kasnije sukobe – istakla je povjesničarka Marijana Toma na nedavnoj tribini “Udžbenici povijesti u Srbiji: obrazovanje za pomirenje?”, koju je u Novome Sadu organizirao srbijanski Fond za humanitarno pravo.
Sudionici tribine tvrde da su katedre za povijest sveučilišta u Beogradu i u Novom Sadu uglavnom “rasadnici nacionalističke mitomanije”: jedan od udžbenika povijesti spominje genocid u Srebrenici, ali istodobno falsificira činjenicu da je Međunarodni sud pravde proglasio Srbiju krivom za kršenje Konvencije o genocidu tako što navodi da je taj sud oslobodio Srbiju krivnje. Nacionalistička mitomanija” iz 90-ih prisutna i u 21. stoljeću a sve to dovelo je do toga da je društvo zapravo rezervoar nasilja i dovoljna je samo mala iskra pa da požar ponovno plane.
Srbijanski su mediji objavili i analizu školskih udžbenika povijesti, autorica koje je profesorica Dubravka Stojanović koja tvrdi da su „udžbenici postali više od prostora za manipulaciju prošlošću, postali su argument u političkoj borbi, čime su se još više udaljili od svoje obrazovne funkcije“:
“Poslije 2000. godine u udžbenike u Srbiji unijeta je nova verzija svih događaja iz Drugog svjetskog rata koju možemo nazvati revizija revizije. Sada su uloge glavnih aktera rata potpuno izmijenjene u odnosu na komunističko vrijeme: četnici su postali good guys, a partizani bad guys. Radi se o veoma opasnom zahvatu koji dodatno destabilizira vrijednosno poremećeno srpsko društvo. U tim školskim knjigama četnici su prikazani kao jedini istinski pokret protiv okupatora, kao ‘jezgra srpskog građanskog otpora’, koji je ‘za razliku od komunista koji su kanili podijeliti srpski etnički prostor, pod srpskim zemljama, pored Srbije, podrazumijevao Crnu Goru, cijelu Bosnu i Hercegovinu, dio Dalmacije uključujući Dubrovnik i Zadar, cijeli Srijem uključujući Vukovar, Vinkovce i Dalj, Vojvodinu, Kosovo i Metohiju te južnu Srbiju (Makedoniju)’. Time su autori udžbenika iscrtali svoju željenu kartu etničkih granica”- istaknula je profesorica Stojanović.
Inače, istraživanja srpskih nevladinih udruga o stupnju tolerancije među srednjoškolcima u susjednoj državi pokazuju da su puni predrasuda i negativnih stereotipa prema određenim etničkim skupinama i manjinama te većina srpskih srednjoškolaca ističe da se ne bi družili s Albancima, Romima, Hrvatima i gay osobama.

Devet točaka Memoranduma 2

Od 2011. dosta se pisalo da je u Beogradu sročen novi, tzv. Memorandum 2, no ostao je otad tajnovit, za razliku od “originala”, Memoranduma 1, koji je objavljen u medijima 1986. i utro put ratu devedesetih.
Prvi je Memorandum loše završio, Srbija je izgubila ratove, nije u svojim granicama obuhvatila sve Srbe, a, naprotiv, kažnjena je i teritorijalnim gubitkom Kosova. Stoga izrada “drugog” Memoranduma prolazi u savršenoj tišini i konspiraciji. Drugi Memorandum od prvog se ne razlikuje previše. Drugi Memorandum SANU predviđa ujedinjenje Republike Srpske i Srbije za jedno desetljeće. Drugi Memorandum SANU je dokument iz 2012., koji je stvorila Srpska akademija znanosti i umjetnosti – SANU kao strateški program srpske inteligencije.
Dobrica Ćosić, Ljubomir Tadić (otac bivšeg predsjednika Srbije) te skupina srpskih akademika i književnika su autori Memoranduma.
Drugi Memorandum SANU u svom sadržaju nimalo ne odstupa od već poznatih velikosrpskih programa (“Načertanije”,Srbi svi i svuda,Homogena Srbija..) samo je moderniziran za svoje vrijeme. Ponajviše je usmjeren na saniranju štete što ga je velikosrpskom projektu i ugledu Srbije nanijela neuspješna agresija na Hrvatsku i BiH, neuspješno dekonstituiranje Kosova. Za izvršenje ovog memoranduma naglašena je misija Srpske pravoslavne crkve.
Dvije izjave su dobar opis lajtmotiva ovog drugog memoranduma. Prva je ona koju je rekao otac srbijanske politike druge polovine 20. st. Dobrica Ćosić je 2012. izjavio za beogradski tisak “da su Srbi u 20. st. izgubili četiri rata (Slovenija, Hrvatska, BiH i Kosovo), ali da se u 21. st. trebaju gledati kako se u miru dobivaju izgubljeni ratovi”.
Druga izjava je ona prof. Ljube Tadića (oca Borisa Tadića, ondašnjeg predsjednika Srbije), koji nije nebitni neovisni intelektualac, nego jedan od najistaknutijih srpskih intelektualaca: Vojni gubitak Srpske Krajine i slavonskih zemalja, gde su Srbi bili većina, mi ne smijemo nikad prihvatiti kao definitivni gubitak. Te krajeve nikad ne treba smatrati izgubljenim, jer ni Nijemci nisu Istočnu Njemačku smatrali definitivno izgubljenom. Čak ni u ustavu.

Umanjiti odgovornost Srbije za zločine i razaranja

Drugi memorandum SANU je osmišljen u devet točaka. Izbacio je nasilje i “bitke koje mogu biti i oružane”. Devet točaka drugog memoranduma su:
1. Umanjiti odgovornost Srbije za počinjene zločine i razaranja, i optužnicama, potjernicama i montiranim sudskim procesima protiv državljana BiH, Hrvatske i Kosova staviti je u ravnopravan položaj sa državama u okruženju.
2. Odvratiti pažnju regionalnih i međunarodnih medija sa završnih procesa bivšim pripadnicima srbijanskog političkog, obavještajnog i vojnog vrha i političkog vrha Republike srpske kojem se sudi u Haaškom tribunalu
3. Susjedne države BiH, Hrvatsku i Kosovo dovesti u položaj da odustanu od tužbi najavljenih pred međunarodnim sudovima.
4. Pokajničkim akcijama dovesti Srbiju u jednak položaj sa stradalim i oštećenim državama iz okruženja.
5. Inzistirati na zatvaranju Haaškog tribunala i na suđenju generalu Ratku Mladiću pred domaćim pravosuđem.
6. Destabilizirati vlade susjednih država, provocirati unutarnje nezadovoljstvo i nemire i slabiti oštricu optužbi protiv Srbije.
7. Pomagati odcjepljenje Republike Srpske.
8. Inzistirati na konstitutivnosti Srba u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Kosovu i izvršiti tranziciju srpskih zajednica u državama regije u unitarnu, svesrpsku zajednicu.
9. Zaustaviti odvajanje Vojvodine, spriječiti dalju regionalizaciju Srbije i oslabiti djelovanje Islamske zajednice u Sandžaku.
Posebno poglavlje ovog memoranduma bavi se ovim ozemljima susjednih država: istočna Hrvatska, Republika Srpska u BiH te sjeverno Kosovo. U vanjskoj politici su autori predložili neka se Srbija okrene prema Kini u vojnom i političkom smislu, glede činjenice da Rusija Srbiju ne podupire kao što je to nekad bilo.
Tajni velikodržavni dokument nastao je prije nekoliko godina u krugu srpskih akademika iz Beograda, decidirano definira strateške velikosrpske ciljeve i daje detaljne upute političkom rukovodstvu Republike Srpske i Srbije kako ih operacionalizirati.
Drugi Memorandumu Srpske akademije nauka i umjetnosti se, kao i prethodni, temelji na velikosrpskoj politici “krvi i tla” prema kojoj je Srbija tamo gdje žive Srbi. Ovaj perfidni plan Miloševićevih reaktiviranih akademika napravljen je s ciljem da Srbija u miru vrati sve što je izgubila u ratovima.
“Ideja o jedinstvenoj srpskoj državi svih Srba ne sme izbledeti bez obzira na cenu, žrtve i protok vremena. U toj borbi mora biti angažovan svaki Srbin, bez obzira na mesto u kome živi, posao koji obavlja. Srbija će i mora biti na čelu ove borbe. Bosna i Hercegovina je važniji, ali i mnogo lakši slučaj nego Hrvatska i Crna Gora, zahvaljujući Dejtonskom sporazumu i činjenici da iza tzv. jedinstvene BIH stoje samo muslimani i delovi nejedinstvene, zbunjene i bezidejne međunarodne zajednice. Činjenica da pojedini delovi međunarodne zajednice ne bi imali ništa protiv podele BiH, ekstremno je važno oružje koje se mora maksimalno iskoristiti u realizaciji zacrtanih ciljeva. Ukoliko se to uradi kako treba, za realizacija ovih ciljeva potrebno je nekoliko godina, najviše decenija”, stoji na početku ovog strateškog, dugoročnog velikodržavnog dokumenta. Miloradu Dodiku je u njegovom provođenju, u posljednjih nekoliko godina, svesrdno i nesebično, pomagao bivši srbijanski predsjednik Boris Tadić, što ne čudi budući da su njegovi autori Borisov otac akademik Ljubomir Tadić i njegov najbolji prijatelj Dobrica Ćosić, samoproglašeni otac nacije, i nekolicina akademika porijeklom iz BiH.

Dodikova Biblija

Da je sadržaj ovog programa zapravo bio Dodikova “Biblija” čijih se načela čvrsto pridržavao, govore njegova poglavlja o odnosu rukovodstva RS-a prema državnim institucijama BiH.
“Koristiti sve mehanizme da se oba doma parlamenta BiH maksimalno onemoguće u radu, obezvrede i obesmisle na sve moguće načine. Sprečavati donošenje zakona koji se ne smatraju bitnim i ne predstavljaju nikakvu pretnju RS-u. Ovo je jedno od značajnijih sredstava za dokazivanje teze o nemogućnosti funkcionisanja zajedničkih instutucija.
Generalno, uvek i na svakom mestu insistirati na tome da su ‘državna’ vlast i institucije na nivou BiH nepotrebne, suvišne, nemoguće, skupe i antisrpske”.
“Pametno osmišljenim i kvalitetnim delovanjem, raditi na konstantnom iscrpljivanju kojim bi se i javnost i vlade tih zemalja dovele u stanje umora od BIH. U tom smislu koristiti sva raspoloživa sredstva, čak i lingvističke varijacije kojima se takođe mogu postići određeni efekti”.
Rukovodstvu Republike Srpke se sugeriše da u svakodnevnoj komunikaciji izbjegavaju termin “državne insistucije BiH” i zamijene ga “zajedničkim institucijama”, čime se postiže psihološki efekat da se RS odriče državnosti BiH, ali i nameće fraza da je sastavljena iz dijelova i da se vremenom može na dijelove rastaviti. “Maksimalno izbegavati upotrebu termina – Bosna i Hercegovina. Vrlo je bitno da se osim političara, medija, kulturnih i javnih radnika u Republici Srpskoj, ovoga pridržavaju mediji, kulturni i javni radnici u Srbiji. U slučajevima kada je iz nekih razloga neophodno pomenuti taj termin, onda staviti u prvi plan Republiku Srpsku npr. Republika Srpska i ostatak BiH. Vrlo je značajno da političari u RS-u jasno stave do znanja javnosti i međunarodnoj zajednici da BiH ne smatraju kao jedinstvenu državu, već kao zajednicu dvije teritorije koje trenutno čine celinu. A tu celinu treba što češće nazivati neprirodnom, nametnutom, nemogućom…”, stoji u ovom velikodržavnom programu.

Udruženje pčelara BiH

“Ni po koju cenu ne sme se dozvoliti formiranje bilo kakvih saveza, udruženja ili asocijacija na nivou BIH. Dakle, ni po koju cenu se ne sme dozvoliti čak ni formiranje udruženje pčelara na nivou BiH, a o drugim važnijim asocijacijama se ne sme ni razmišljati. Čak i povezivanja saveza iz RS-a s onim iz BiH treba izbegavati. Naročitu pažnju treba obratiti na sportske saveze, a naročito na reprezentativne selekcije na nivou BiH. Svim silama se truditi da Republika Srpska ima svoja republička takmičenja u svim sportovima, na svim nivoima, uključujući i reprezentativni. Raditi na uvezivanju sportskih društava iz RS-a i Srbije, a vremenom ih ujediniti u jedan sportski savez. Onim Srbima iz RS-a koji eventualno budu prihvatili učešće u zajedničkim ligama na nivou BiH ili reprezentacije BiH jasno staviti do znanja da time izdaju srpstvo i svrstavaju se u red srpskih izdajnika. Ukoliko nastave sa takvim aktivnostima, primeniti druge mere kako bi se obezhrabrili”, stoji u ovom šovinističkom velikodržavnom dokumentu. Dobrica Ćosić, koautor ovog dokumenta, kako saznajemo, imao je česte susrete sa Miloradom Dodikom u posljednjih nekoliko godina. Nedavno ga je okarakterisao kao “borbenog srpskog političara i odličnog taktičara”.
“On je u mom doživljaju hrabar i dostojanstven borac za srpska prava i odbranu Republike Srpske na dejtonskim osnovama. Odličan je taktičar”, rekao je Ćosić. “Muslimani pod imenom Bošnjaka nastavljaju da se bore za unitarnu Bosnu na načelima Islamske deklaracije Alije Izetbegovića, uz izdašnu podršku svih dosadašnjih visokih predstavnika i sadašnjeg Valentina Incka. Ponašajući se kao srpska žrtva, oni verskim šovinizmom podgrevaju permanentnu i agoničnu krizu konfederalne dejtonske tvorevine”, kazao je Ćosić.
Ova Ćosićeva formulacija postaje jasnija ako se dovede u vezu s onim šta je napisao o Bošnjacima u Memorandumu 2.
“Političari i ostali funkcioneri u RS-u i Srbiji, kao i svi drugi segmenti društva, trebaju izbegavati upotrebu termina Bošnjak i uvek upotrebljavati termin musliman, te ih i na taj način definisati kao religijsku grupu, a ne narod. Koristiti svaku priliku da se istakne da su to zapravo Srbi koji su izdali veru pradedova i prihvatili islam. Uvek i na svakom mestu uz muslimane u BiH isticati islamski fundamentalizam, ekstremizam, radikalizam i posebno terorizam. Naročito u tom smislu koristiti medije. Nastojati, podmićivanjem ili ucenama, angažovati što veći broj muslimana da govore o islamskom fundamentalizmu i terorizmu u BiH, jer njihove izjave o tome imaju veću snagu u odnosu na izjave Srba. Uvek i na svakom mestu isticati da je islamski fundamentalizam bio osnovni i jedini uzrok rata u BiH. Da srpski narod nije hteo rat, ali je bio isprovociran stvaranjem islamske džamahirije. Naglašavati da srpski narod nije branio samo sebe već i Evropu od najezde islamskih militanata”.
“Uvek i na svakom mestu isticati ratne zločine džihad ratnika nad nemoćnim i golorukim srpskim narodom u BiH u toku rata. Pokolje srpskog naroda u BIH od ruke razularenih pripadnika tzv. Armije BiH maksimalno tretirati kroz medije, književna dela, seminare, izradu spomenika, polaganje cveća, odštetne zahteve… Srbija će u tom smislu odigrati svoju ulogu shodno ranije definisanim stavovima, u šta će se osim državnih institucija uključiti i mediji, Akademija (SANU), intelektualci, umetnici, građani…”
Istovremeno se preporučuje da političari i visoki funkcioneri RS-a i Srbije što češće koriste termin Republika Srpska, a institucije RS-a stalno nazivaju republičkim. “Koristiti termin Srpska, kako bi se na taj način RS definisala isključivo kao srpska teritorija. Pridev ‘srpski’ koristiti u svim mogućim situacijama, od naziva institucija, službi, ustanova, praznika, gradova, medija, banaka, sportskih klubova, književnika i njihovih dela, sela, zaseoka, reka, mostova i svega drugog, ma koliko to u pojedinim situacijama zvučalo neobično, čak i smešno”.
Prema autorima ovog opštenacionalnog dokumenta, neophodno je Republiku Srpsku i Srbiju uvezivati infrastrukturno i ekonomski, a kao preporuka stoji stvaranje čvrste saradnje u oblasti elektroenergetskog sistema RS-a i Srbije i to izgradnjom zajedničkih hidro i termoelektrana, ali i omogućiti i motivisati kupovinu preduzeća u RS-u privrednicima iz Srbije ili bar osnivati zajednička preduzeća.
Ćosić se nedavno u beogradskim medijima “izrekao” da je do sada, pa i sada, obavljao sudbinske dužnosti. Priznao je da je poražen, zajedno s ostalima koji su se borili za velike nacionalne ciljeve, ali izgovorio je i sljedeću nedvosmislenu rečenicu: «Ti porazi nisu konačni. Jedinu svetlu tačku nalazim u Republici Srpskoj koja je dokaz da smo osvojili i neke istorijske pobede”.
Očito je da su “Otac nacije” Ćosić i velika ekipa Miloševićevih akademika iz devedesetih reaktivirani i angažovani na ovom velikosrpskom projektu. Nesumnjivo je također da je Milorad Dodik, koji je inače Ćosićev sluga pokorni u izvršenju ciljeva iz «Memoranduma 2», doslovno prihvatio tezu akademika Ćosića da je laž suština vođenja srpske politike i najbolji “vid srpskog patriotizma”.T

5 komentara

Uskoči u raspravu
  1. SRBin Svetosavac
    #1 SRBin Svetosavac 9 kolovoza, 2015, 02:19

    Hrvati su zaista najhrabriji narod na svijetu ne zbog toga sto se nicega ne boje vec zbog toga sto se oni nicega ne stide!

    Odgovorite na ovaj komentar
  2. klarens
    #2 klarens 5 srpnja, 2015, 06:59

    Svrbac Lazhe
    +++++++++++++++++++++++
    I kad istinu kazhe

    Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code