SRBI SU PRVI ULAGALI U DUBROVAČKE HOTELE

SRBI SU PRVI ULAGALI U DUBROVAČKE HOTELE

30. listopad, 2013.
Print Friendly, PDF & Email

 

 

20080410011205barac

Svjedoci epoha, uspomene najpoznatijeg hrvatskog bankara Nevena Barača

 

6. dio

Zapisao: Dražen Stjepandić

U šestom nastavku ekskluzivnog feljtona Svjedoci epoha, uspomene najpoznatijeg hrvatskog bankara, ulazimo u burnu  1971. U vrijeme Hrvatskog proljeća Neven Barač je prvi put postao prvi čovjek Dubrovačke banke.

Hoteli  Albatros i Palace u Dubrovniku i Croatia u Cavtatu još nisu bili izgrađeni, potpuno je nepoznato da su završeni upravo zahvaljujući Nevenu Baraču.

U vrijeme prvog manadata Nevena Barača u Dubrovačkoj banci u razdoblju od 1971. do 1973. ta mala banka započinje svoj veliki uspon.

EKSPORT I BANKARSTVO

Nakon odlaska iz Ine zaposlio sam se u Interexportu, u njihovoj poslovnici u Zagrebu. Želio sam upoznati način poslovanja eksportnih organizacija, bit njihovih sposobnosti i velikog novca koji se akumulirao u tom poslu. Centrala je bila u Beogradu i poduzeće se bavilo svačim. Imali su i proizvodnju. U Hrvatskoj se 1970. dizala velika dreka oko Genexa i Interexporta, pisalo se da te tvrtke pljačkaju Hrvatsku. Dok sam bio u Interexportu, došao mi je Rade Dubajić, koji je tada bio predsjednik Izvršnog odbora Dubrovačke banke.

– Direktor nam ide u penziju, moramo naći direktora, bi li ti došao k nama? – pitao me.

– Bih – odgovorio sam.

Kao što me interesirao eksport, tako me interesiralo i bankarstvo. Imao sam iskustvo u naftnoj industriji, knjigovodstvu, izvozu, samo mi je trebalo bankarstvo da kompletiram najunosnije poslove u tadašnjoj Jugoslaviji. U rujnu 1971. došao sam u Dubrovačku banku za direktora.

MALA DUBROVAČKA BANKA

U jugoslavenskim i hrvatskim okvirima Dubrovačka banka bila je mala komunalna banka kao što su bile i ostale hrvatske banke. Dubrovačka banka imala je aktivu od 90 milijardi dinara. Kad je moj brat doznao da namjeravam ići u Dubrovačku banku, pitao me: “Tko te udario mokrom krpom po glavi?” Mislio sam da sam svladao problematiku knjigovodstva i industrijskih poduzeća, kao i poslovanja reeksportera. Ostalo mi je još samo da svladam problematiku poslovanja banaka. Za to je bila idealna manja banka jer u njoj se odvijaju sve transakcije kao i u velikoj, ali je preglednost u manjoj banci neusporedivo veća. Moj je plan bio ostati godinu-dvije i otići. Zato se nisam potpuno preselio u Dubrovnik.

BANKA SVETI VLAHO

Dubrovačka banka bila je domaća banka i većina građana u Dubrovniku bila je upućena na nju. Osim Dubrovačke banke u Dubrovniku je postojala i filijala Jugobanke. Građani su bili vezani uz svoju banku i često sam mogao čuti da je Dubrovačka Republika imala svoju banku u 17. stoljeću pod imenom Banca San Blasio (Banka Sveti Vlaho) i ta se tradicija njegovala i s ponosom isticala. Sva poduzeća u gradu i okolici bila su komitenti Dubrovačke banke.

BEOGRADSKE BANKE PRVE ULAŽU U TURIZAM

Tvrtke članice Dubrovačke banke rješavale svoje problema razvoja i preko drugih banaka, ali nisu postajale članice tih banaka. Početkom 60-ih godina nastale su bitne promjene u privrednoj politici, centralizirane su i ukinute savezne banke. Jugobanka je bila banka za vanjsku trgovinu, Investiciona banka je bila banka za razvoj u cijeloj Jugoslaviji, a Poljobanka  je bila banka za razvoj poljoprivrede. Osnovane su republičke banke na koje je prebačen razvoj republika. Tako su u svim republikama nastale privredne banke zadužene za razvoj. Time su republike dobile šansu za razvoj tzv. republičkih investicijskih fondova. Istih tih 60-ih godina otvaraju se granice, dolaze turisti i počinje intezivna gradnja hotelskih kapaciteta i kampova. Šezdesetih godina završena je i Jadranska magistrala, koja je olakšala pristup moru. Investicije u turizmu djelomično je podržala i SR Hrvatska, čijim sredstvima su obnovljeni i prošireni hoteli Excelsior i Neptun. Svaki investitor u turizam dobio je 50% bespovratnih sredstava, a mogao je slobodno raspolagati ostvarenim devizama, tzv. recepcijskom kvotom do 40 posto, a redovna stopa bila je do 7 posto.  Svatko tko je imao interes da ulaže u turizam koristio je te poticaje. Poznato je da otvaranje novih kapaciteta u hotelima otvara mogućnosti u razvoju poljoprivrede čiji se proizvodi troše u hotelima. Turizam je pokretao građevinarstvo, industriju namještaja, tekstilnu industriju… Ukratko, multiplikativno djelovanje turizma na privredu je višetruko. Činjenica je da hrvatske banke na hrvatskom dijelu Jadrana nisu osjetile te pogodnosti i nisu se potrudile da ponuđeno iskoriste. Gradnju hotela Libertas i Dubrovnik Palace u Dubrovniku te hotela Artereja u Mlinima preuzela je Poljobanka, a  Investiciona banka iz Beograda financirala je izgradnju hotela Croatia u Cavtatu. Genex j efinancirao gradnju hotela Albatros u Cavtatu. Genex nije osjetio samo navedene mogućnosti nego je osnovao i turističku agenciju Yugotours, koja je punila te hotele. Kupili su ruske avione kojima su prevozili goste. Uputili su i mesne kombinate kao “29. novembar” iz Subotice da se povežu s hotelima i opskrbljuju ih mesom i drugom hranom. Takav trend je nakon Dubrovnika zahvatio i druge dijelove Jadrana, izgradnju Plave lagune i Rivijere u Poreču također je financirala Poljobanka.

BIJELA KNJIGA I LUKRATIVAN POSAO

Od 1969. i 1970. pa nadalje pojavile su se analize koje su sadržavale brojkama iskazane efekte, prije svega u devizama, i odljev deviza iz Hrvatske. Pojavila se tzv. Bijela knjiga koja je dokazivala pljačku deviza iz Hrvatske, a da se nitko nije sjetio zašto republičke banke iz Hrvatske, prije svega  Privredna banka Zagreb, Komercijalna banka Zagreb, te Splitska i Riječka kao veće i potentnije komunalne banke nisu ušle u tako lukretivan posao nego su ga prepustile drugima. Tek od 1974. banke iz Hrvatske ulaze u turizam, ali tek kad su beogradske banke upale u krizu i nisu se mogle servisirati, a trebalo je napola završene objekte dovesti do kraja.

Na dubrovačkom području ostala su  nedovršena četiri luksuzna hotela s ukupno oko dvije tisuće kreveta i taj teret na sebe je preuzela Dubrovačka banka.

PET MILIJUNA FRANAKA NA PET GODINA

Pokušali smo prvo riješiti hotel Dubrovnik Palace, ali bili smo ovlašteni samo za devizne poslove u zemlji i bilo kakav pokušaj u inozemstvu nije dolazio u obzir. Došao sam na ideju da odem u Narodnu banku Jugoslavije i zatražim odobrenje za zaduživanje u inozemstvu radi završetka hotela Dubrovnik Palace. Guverner Narodne banke Jugoslavije bio je dr. Ivo Perišin s kojim me povezao moj prijatelj Milki Betini. Dr. Perišinu iznio sam situaciju u kojoj smo se našli i zašto smo došli. Rekao nam je da odobrenje za zaduženje ne možemo dobiti, ali može nam pomoći tako da će tražiti od Privredne banke Zagreb da se zaduži za Dubrovačku banku. Odbio sam i pomisao bilo kakve veze s Privrednom bankom Zagreb i objasnuio zbog čega.

– A Kreditna banka Zagreb? – pitao me Perišin.

– Može – odgovorio sam.

– Kad dolaziš u Zagreb? – glasilo je još jedno pitanje.

– Kad treba? – odgovorio sam.

Razgovor smo u srijedu nas trojica vodili u beogradskom restoranu Dušanov grad. Ispričao sam kako sam zamislio konstrukciju. Trebalo nam je 5 milijuna švicarskih franaka uz godišnju kamatu od pet posto na pet godina. Rekao sam da mi je jasno da hotel taj kredit ne može vratiti za pet godina, ali će Dubovačka banka hotelu koji još nije ni izgrađen odobriti kredit na petnaest godina s pet posto kamata godišnje, ali ne svih pet milijuna franaka nego na tri milijuna franaka, a ostala dva milijuna franaka ćemo lansirati na tržištu uz mjesečnu kamatu od dva i pol posto. Od kamatnog priljeva pokrili bismo razliku od sedam posto koliko ćemo mi platiti sredstva iz istog izvora i uz djelomični angažman vlastitih sredstava vraćati kredit u inozemstvu. Perišin je moj plan ocijenio realnim i rekao da će već sutra razgovarati s Gabrijelom Santom, koji je upravo bio postavljen na mjesto generalnog direktora u Kreditnoj banci Zagreb. Sutradan mi je javio da dođem u nedjelju u Zagreb u kabinet guvernera Narodne banke Hrvatske. Kad sam u nedjelju došao, rekao mi je da se sutradan u Kreditnoj banci Zagreb javim Rašeu, pomoćniku generalnog direktora za devizni sektor. Sutradan u ponedjeljak potpisali smo ugovor o kreditu od pet milijuna švicarskih franaka na pet godina s pet posto kamata. Od razgovora u Beogradu do trenutka kad nam je novac sjeo na račun prošlo je ukupno deset dana. Hotel je bio završen do početka sljedeće sezone, a kredit je bio uredno vraćen.

U završetku hotela Croatia u Cavtatu i Libertas u Dubrovniku Dubrovačka banka dijelom je participirala svojim sredstvima. Podigli smo 7 milijuna njemačkih maraka iz tzv. japanskog kredita koji je država uzela u japanskim jenima u visini od 39 milijuna njemačkih maraka za završetak i drugih hotela koji su bili u istoj situaciji kao i ovi naši.    

SMJENA HRVATSKOG RUKOVODSTVA

Dok smo razgovarali u restoranu Dušanov grad u Beogradu, netko je spomenuo dr. Savku Dabčević-Kučar, na što sam rekao da će tadašnje hrvatsko rukovodstvo brzo biti smijenjeno i da je ona gotova. Dr. Perišin se jako iznenadio kad je to čuo i pitao me odakle to znam. Rekao sam da mi je to rekao Ante Vetma, tadašnji gradonačelnik Dubrovnika, a pretpostavljam da je njemu izvor bio Pero Bjelojzerić, tada načelnik SUP-a u Dubrovniku.

– Prije dva-tri dana sam susreo Savku i Miku na Korčuli i ništa mi nisu rekli. Valjda još ne znaju što se iza brda valja – na to je rekao Perišin.

Taj razgovor vodili smo oko 20. studenoga 1971., a  već u siječnju 1972. prof. dr. sc. Ivo Perišin postao je predsjednik Izvršnog vijeća Sabora, a 1974. predsjednik Sabora SR Hrvatske.

DUBROVNIK 1971.

Nakon 21. sjednice CK SKJ, kad je smijenjeno hrvatsko rukovodstvo, politička situacija bila je dosta napeta. U Dubrovniku se nije ništa bitno dogodilo. S mjesta direktora Dubrovačkih ljetnih igara smijenjena je gospođa Fani Muhoberac, a s mjesta direktora Radio Dubrovnika Stojan Jančić, koji je bio i sekretar Općinskog komiteta. Jednog dana k meni u Dubrovačku banku najavili su zajednički posjet drugovi gradonačelnik Ante Vetma i novi predsjednik  Općinskog komiteta SK Dubrovnik Rudi Jelić. Tema Fani Muhoberac, njen prijem na posao u Dubrovačkoj banci.

– Ona zna francuski i može koristiti – kaže mi gradonačelnik Vetma.

Složio sam se i nekoliko dana nakon toga meni u ured dolazi naš šef općih poslova drug Frano Franić i kaže da je čuo da Fani Muhoberac dolazi u banku i da će, ako tako bude, on vratiti partijsku knjižicu.

– Druže Franiću, vaše članstvo u Partiji je stvar Partije i vas, a što se tiče političke odgovornosti drugarice Muhoberac, moram vam reći da je Općinski komitet zaključio da je nema i ne mislim da mi možemo i trebamo komentirati njihovu odluku – objasnio sam drugu Frani Franiću.

Da je postavio pitanje njene stručnosti, ne znam što bih odgovorio. Tako je drugarica Fani Muhoberac završila u Dubrovačkoj banci.  

POJAVA NACIONALIZMA U DUBROVAČKOJ BANCI

Nakon Hrvatskog proljeća svaka sredina je morala analizirati situaciju u vezi s nacionalizmom. Tako smo i mi u Dubrovačkoj banci imali partijski sastanak na tu temu. Nitko nije imao ništa reći i kad smo htjeli završiti, javio se Ranko Miošić.

– Drugovi, ima i kod nas pojava nacionalizma. Evo, drug Tonko Miloslavić, zamjenik direktora, kupio je za banku dvije slike autora Iva Dulčića, od kojih jedna odražava njegove nacionalističke stavove, a zove se “Hrvatska”.

– Drugovi – zatražio sam riječ i rekao – sigurno se sjećate da je prije nekoliko mjeseci bila aukcija slika dubrovačkih slikara, koje su oni poklonili kao svoj doprinos izgradnji autoceste Zagreb – Split. Odlučio sam da kupimo dvije slike, ali kako se u slikarstvo ne razumijem, a mislim i nitko od nas, pozvao sam druga Tonka Miloslavića i zamolio ga da ode k drugu slikaru Đuru Pulitiki i da mu kaže da smo odlučili kupiti dvije slike, a njega molimo da nam kaže koje dvije i te smo kupili. Prema tome, nije birao Tonko Miloslavić nego čovjek koji zna bolje od svih nas što je slika i slikarstvo.

Time smo završili partijsku raspravu o devijacijama u Dubrovačkoj banci.

GRADNJA BABINA KUKA

Ispričao sam kako je Dubrovačka banka zakoračila u dubrovački turizam. Slijedio je Babin kuk, koji je osmislio i gurao gospodin Roko Lujak, tada direktor dubrovačkog poduzeća Minčeta. Na njegovu incijativu SR Hrvatska je prijavila projekt Babin kuk na natječaj Svjetskoj banci, koja je prihvatila projekt i odobrila kredit od 20 milijuna američkih dolara. Projekt je bio zamišljen za kapacitet od  5000 kreveta. SR Hrvatska je trebala participirati s 5 milijardi dinara i oko tih 5 milijardi vodila se žestoka bitka u Saboru nekoliko godina. Raspravljalo se je li tih 5 milijardi dinara trebao biti kredit ili bespovratna sredstva. Jedan od žestokih protivnika izgradnje Babina kuka bio je Ćiro Buković, a žestoki zagovornik Ivo Perišin. Na kraju je tih 5 milijardi odobreno, ali je je zbog inflacije stvarna vrijednost prepolovljena. U toj opstrukciji svoje prste imao je i PBZ jer je ta banka trebala osigurati domaći dio sredstava, a to je na sve načine izbjegavala. Jedan od načina opstrukcije bio je i zahtjev da Minčeta osigura garanciju Dubrovačke banke, što je bilo nemoguće i suludo, jer je visina garancije trebala biti veća od ukupne aktive. I sastanci između Minčete i PBZ-a održavali su se sve do 1974. kad sam izabran za generalnog direktora PBZ-a. Tada smo u dvije godine donijeli sve odluke, dogovorili participaciju Dubrovačke banke, odredili izvođače i završili objekt. Istina, ne za 5000 kreveta, nego za 2000 kreveta. U sezoni 1976. objekt je bio u upotrebi. Gradnju je izvela Hidroelektra iz Zagreba. T

 

1 Comment so far

Uskoči u raspravu
  1. sale iz valjeva
    #1 sale iz valjeva 6 studeni, 2013, 13:37

    malo morgen, došli bre da uzmu pare i da našteluju svoje ljude

    Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.