SRBE U GOSPIĆU ŽIVE PEKLI NA RAŽNJU

SRBE U GOSPIĆU ŽIVE PEKLI NA RAŽNJU

4. lipanj, 2014.
Print Friendly, PDF & Email

 

 

5e168e39f276dec867b22f3d5f5a9f58 Custom

Prvi ulomak iz knjige “Metak u leđa za Mira Barešića”

 

Priredio: Dražen Stjepandić

Portal Tjedno je početkom travnja pisao o promociji knjige „Metak u leđa za Mira Barešića“ “ITP Škorpion, Zagreb, 2014.)  autora Darka Petričića, Ivice Bačića i Ante Belaka koja rasvjetljava pogibiju najpoznatijeg hrvatskog emigranta i borca za samostalnu Hrvatsku – Mira Barešića. Iz samog naslova knjige može se zaključiti kako je Miro Barešić poginuo od metka kojeg je ispalio netko od njegovih suboraca. Na promociji ove knjige govorilo se o ovom događaju, ratnim okolnostima u kojima je nastajala hrvatska državama, ali i o ulozi pripadnika tajnih službi koje su se transformirale iz bivše UDB-e u nove hrvatske sigurnosne institucije, ali i u i izvršnu i zakonodavnu vlast.

Na predstavljanju knjige govorili su sveučilišni profesor Ante Barišić, prvi zapovjednik Vojne policije – Ivan Grbavac Cobra i autori. U svojem izlaganju Barešić se osvrnuo na ulogu predsjednika Franje Tuđmana u stvaranju države u okolnostima teške pozicije Hrvatske s obzirom na nesklonost međunarodne zajednice na raspad Jugoslavije, ali i zbog aktivne uloge tajnih službi iz bivše države koje nisu željele miran razlaz. Vezano za likvidaciju Mira Barešića, izlagač je naglasio da nijedan takav slučaj iz Domovinskog rata ne bi smio ostati nerasvijetljen, a počinitelji, nalogodavci i planeri trebali bi odgovarati na sudu.  Ante Barišić je podsjetio kako je tokom Domovinskog rata, u nerazjašnjenim okolnostima, poginulo 26 zapovjednika HOS-a za koje nikad nije provedena nijedna istraga.

Knjiga obilije i mnogim drugim podacima iz Domovinskog rata. Na portalu Tjedno već smo pisali kako je nekadašnja zlogasna jugoslavenska tajna policija organizirala ubojstva srpskih civila u Gospiću. Knjiga “Metak u leđa za Mira Barešića Ivice Bačića, Ante Belaka i našeg stalnog suradnika Darka Petričića  donosi dosad najpotresnije podatke u svirepostima počinjenim  u Gospiću.

Trebalo je vremena prvo da nam Darko Petričić dostavi knjigu, a zatim da je pročitam, tako da je od promocije prošlo dva mjeseca, ali nikad nije kasno da se podsjetimo na najtamnije događaje Domovinskog rata.

Ubacujući tek dva međunaslova  citiramo sadržaj knjige od 73 do 78 stranice.

IZJAVE I TEKSTOVI O HDP-U

U vrijeme počinjenja ratnih zločina nad civilima u Gospiću, kako Srbima tako i Hrvatima, ključnu ulogu u svemu imali su pripadnici HDP-a. U tzv. slučaju ”LORA” gdje su brojni srpski civili dovođeni s Kupresa te drugih mjesta u splitski zatvor te tamo mučeni i ubijani, ali isto tako uz njih i Hrvati iz Hrvatske, opet u svemu tome glavnu ulogu imali su pripadnici HDP-a. Tako je bilo i u šibenskom slučaju ”Kuline” i slučaju ”Derventa” itd. Prilikom mučenja u ovim zatvorima, koji su bili pod osiguranjem vojne policije i kontrolom SIS-a te na nekim crtama bojišnice, koristile su se videokamere kojima su ta zvjerstva snimala. Kasnije se taj snimljeni videomaterijal distribuirao po Zapadnoj Europi kako bi se kompromitirao Domovinski rat. Tako je postignuto izjednačavanje  hrvatskih vojnika sa agresorima i četnicima, koji su po cijeloj Hrvatskoj činili zločine.

Prema onome tko im se usudio suprotstaviti nisu birali sredstva da ga uklone, bilo da se radilo o Hrvatu, Srbinu ili bilo kome drugome. Ono po čemu su pripadnici HDP-a najviše poznati, bio je njihov način rada i metode «borbe» ovih kukavica koji nisu «omirisali» prvu crtu ratišta. Njihove metode ratovanja bio je metak u leđa, kao Miru Barešiću,  ili metak u potiljak dok čovjek bespomoćan i izmučen leži ozlijeđen, kao Mladenu Mustaču svjedoku Mirove likvidacije. Tako se postupalo i s ratnim zarobljenicima iz «bloka C» u Lori. Na taj način su «ratovali» veliki borci iz gradskih kafića i novi vozači skupocjenih ukradenih terenaca, mercedesa i drugog ratnog plijena. Takvi borci bili su većinom članovi HDP-a.

Kako su radili i ponašali se časni hrvatski ratnici u iznošenim uniformama i višestruko ranjavani na ratištu te zatočenici srpskih logora, prikazat ćemo samo kroz jedan primjer: U splitski zatvor Lora jedna je takva grupa hrvatskih ratnika dovedena sa namjerom da bi se osvetili zarobljenim srpskim vojnicima i civilima onako kako su to njima radili Srbi, ali i pojedini hrvatski vojni policajci i HDP-ovci. Kriminalci i zločinci su mislili da će hrvatski ratnici početi mučenja strujom, udaranjem bejzbol palicama… No, ostali su šokirani jer su ti hrvatski momci sa sobom ponijeli, umjesto noževa i palica – hranu, cigarete i piće te su plakali sa zarobljenim srpskim vojnicima kad su vidjeli kroz što su prolazili. Plakali su i Srbi kad su im Hrvati ispričali što su njima radili srpski mučitelji. Mogli bi nabrajati na tisuće primjera o humanosti i časti hrvatskih vojnika, ali to nije potrebno jer je u pravednom i obrambenom ratu Hrvatska pobijedila agresora nakon čega je zemlja oslobođena. Sad je došlo vrijeme da se napokon oslobodimo i onih koji su kompromitirali domovinski rat i hrvatsku državu tako da ih procesuiramo i bez straha svjedočimo o njihovim zlodjelima.

HDP U VRIJEME DOMOVINSKOG RATA

Hrvatskom državotvornom pokretu, početkom 90-tih godina, hrvatski mediji posvećivali su značajan prostor. Tako Globus iz tog vremena objavljuje osnovne informacije o ovoj hrvatskoj političkoj skupini u emigraciji. Između ostalog se navodi kako je  HDP je osnovan 1981. u Malmöu u Švedskoj. Na njegovom čelu bio je Nikola Štedul, bivši pripadnik HDP-a i Luburićeva HNO. Politički program HDP-a je zacrtao pokojni Bruno Bušić, a usustavio Mladen Schwartz. Kao glavni cilj isticana je borba za Hrvatsku u njenim povijesnim granicama, čak do Novog Pazara. HDP-u se u emigraciji priključuje Miro Barešić, Tihomir Orešković…, a u tadašnjoj SR Hrvatskoj ilegalno djeluju, kao pripadnici pokreta, Antonio Lekić, Ivica Drviš i Nikola Krišto.

Godine 1981. upravo je Štedul, na poziv švedske vlade i u dogovoru s britanskom policijom, došao u Švedsku i uspio je nagovoriti M. Barešića da prekine štrajk glađu u zatvoru u kojem je služio dugogodišnju kaznu. Švedske vlasti su izabrale Štedula zato što je on tada zasipao švedsku ambasadu pisanim materijalima o stanju u Jugoslaviji i tražio da se Barešiću prizna status političkog zatvorenika. Štedul se sprijateljio s Barešićem, koji je nakon toga postao član HDP-a.

Zanimljiva je izjava novinskog kolumniste i publiciste Denisa Kuljiša koji tvrdi da je Hrvatski državotvorni pokret uspostavila u Kanadi Služba državne sigurnosti, a bio je pod kontrolom Josipa Perkovića, posljednjeg šefa hrvatske UDB-e, te prvog šefa hrvatske vojne obavještajne službe – SIS-a. Kad je Šušak stigao avionom u Hrvatsku, na aerodromu ga je dočekao Perković, izdao mu potrebne dokumente, nakon čega ga je odveo u tvornicu Naprijed, gdje su mu sašili odijelo, budući da je u Zagreb stigao u crnoj kožnoj jakni i s plastičnom vrećicom. Na Prvom saboru HDZ-a,  Perković i Šušak stajali su na vratima, te su kontrolirali ulazak delegata.

Mogli su ući samo «vaši i naši». Uličnu formaciju HDP-a, koja će imati ključnu ulogu kao «paralelni represivni aparat», vodio je nominalno Nikola Štedul. Ostali prominentni članovi te skupine – Nikola Krišto, Antonio Lekić i Ivan Drviš (…), sami bojnici i pukovnici SIS-a, istaknut će se poslije u različitim špijunskim i kriminalnim aferama, od premlaćivanja Mile Dedakovića Jastreba kad ga je  Franjo Tuđman optužio za veleizdaju, do šverca heroinom iz Bosne.[1]

Ovdje je bitno napomenuti da je M. Barešić pušten iz zatvora u Švedskoj 1987. i otišao u Paragvaj, a 1987. Antonio Lekić, Ivan Drviš i Nikola Krišto postaju članovi HDP-a u SR Hrvatskoj i ilegalno djeluju. Zanimljivo je primijetiti koje sve osobe postaju članovi HDP-a i pitanje je, je li to sve slučajnost.

Očito je da je HDP ”svačiji”, a nikako hrvatski, i u potpunosti se treba složiti s Josipom Perkovićem, koji u jednom intervjuu za ”Vjesnik” kaže: Stojim na raspolaganju sudu i drugim nadležnim tijelima, a Štedulu i njegovima – među kojima ima stranih špijuna, kriminalaca, terorista, pa i agenata bivše službe – neće biti ugodno…

GAŠENJE HDP-a

O tajnoj vezi između HDZ-a i HDP-a govorio je i dao je svoj iskaz Goran Ribičić, tajnik HDP-a i Hrvatskih uzdanica za Osijek. On je tvrdio da je HDZ svjesno podržavao HDP kako bi HDP svojim radikalizmom «pogurao HDZ prema sredini». U odnosu na HDP, HDZ-u je trebalo stvoriti u javnosti sliku kako je to umjerena stranka, i kako od nje ima i radikalnijih političkih opcija. HDP je trebao poslužiti kao «udarna igla» za «vojničku realizaciju navedenog sna o Velikoj Hrvatskoj».

Ribičić je isto tako tvrdio da su «Hrvatske uzdanice spremne na ekstremno-terorističke  aktivnosti i egzekuciju svih onih na koje prstom upre HDZ.

Hrvatski državotvorni pokret (HDP) bila je desna, politička stranka, koja je djelovala i bila relativno politički aktivna u Hrvatskoj u 90-im godinama. Osnovana je, dakle, 1981. prvo u New Yorku, u Americi, a nakon toga iste godine u Malmöu u Švedskoj, među pripadnicima hrvatskih političkih emigranata, koji su se zalagali za izlazak iz tadašnje totalitarne SFRJ-a i za stvaranje suverene nezavisne Države Hrvatske.

Posebno izdanje Globusa JNA rat protiv Hrvatske, objavljeno je povodom prikazivanja tajno snimljenog filma iz 1991. u kojemu Martin Špegelj iznosi svoju verziju «oslobađanja Hrvatske.» Iz knjige vrijedi izdvojiti i sljedeći citat:

U istom priopćenju 29. siječnja HDP je najavio tužbu protiv izjave Ante Barišića koji je u emisiji nakon prikazivanja ovog filma na HTV izjavio da je HDP povezan sa stranim službama i kontraobavještajnom službom JNA i Maria Nobila koji ih je nazvao «ubačenim provokatorima».

Vođa Hrvatskog državotvornog pokreta je bio Nikola Štedul, na kojega je Udba ujesen 1988. godine u Škotskoj pokušala atentat. Pisac svih ključnih dokumenata HDP-a, kao što je navedeno, bio je pročelnik za politička i vanjskopolitička pitanja, Mladen Schwartz. Nakon uvođenja višestranačja u Hrvatskoj Nikola Štedul zajedno sa suradnicima iz iseljeništva i domovine registriraju HDP kao hrvatsku političku stranku. Nakon sudjelovanja vodećih ljudi Hrvatskog državotvornog pokreta (Mirko Norac, Nikola Krišto, Antonio Lekić, Ivan Drviš, Tihomir i Ivica Orešković,  te drugih) u hrvatskom obrambeno-osloboditeljskom ratu, HDP je destruktivnim djelovanjem razbijen iznutra. U svibnju 1998. Pokret se pretvara u Nacionalnu demokratsku stranku, a u listopadu 2000. spaja se sa Strankom hrvatskog proljeća i Hrvatskom narodnom seljačkom strankom u Hrvatsku demokratsku republikansku stranku (HDRS), kao svojevrsnu “nadstranku”, čiji predsjednik postaje Joško Kovač. U međuvremenu, HDP je posve nestaje s hrvatske političke scene.

ISKAZI SVJEDOKA

Šokantni iskazi svjedoka Tomislava Oreškovića o nedjelima pripadnika HDP-a nad zarobljenim vojnicima i civilima:

Slučaj Đure Rajčevića, trgovca iz mjesta Divoselo, i još jednog njegovog kolege pokazuje koliko se opasnosti sakriva sugrađana pobjednika. Njih dvojicu su svezali za ražanj, svakog posebno, naložili vatru i ljude žive pekli u gospićkoj kasarni u čast pobjede. Za takav postupak odgovorni su Tihomir Orešković, Mirko Norac, Milan Ćanić «Bico» kao i glavni ljudi na nivou vojne odgovornosti, a nalazili su se u to vrijeme u kasarni među okupljenima oko vatre. Nije potrebno opisivati muke i bolove koje su ti ljudi podnijeli dok nisu izdahnuli, jer svatko tko se jedan put opekao na vatri ima predodžbu kakvu bol to izaziva.

Nadalje, bilo je slučajeva kada su ljudi «pokupljeni» s ulice. Namjera mi je opisati slučaj Milana Pavlice. Isti se početkom ratnih zbivanja s majkom i sestrom sklonio u Rijeku izvan zone ratnih djelovanja. Koliko se mogu sjetiti, koncem oktobra ili početkom novembra 1991. god. isti je došao u Gospić i namjeravao se priključiti ZNG-u. Osobno sam ga poznavao, a i mom radnom kolegi Željku Žigiću. Obitelj Pavlica ostavila je svoj osobni automobil marke «Volkswagen» tip «Buba» na čuvanje. U navedeno vrijeme Milana Pavlicu vidio sam iz tog automobila dok me Željko Canić vozio iz Kaniske ulice u zgradu PU u centru grada. Nakon nekoliko dana kriminalistička služba PU Gospić obaviještena je da je Mian Pavlica pronađen ubijen u Obradović Varoši (radi se dijelu grada Gospića koji je potpuno u oktobru 1991. god. porušen, a nastanjivali su ga 90% građani srpske narodnosti). Obavljen je uviđaj, ali se od pukog konstatiranja slučaja dalje nije ništa poduzelo…

Žrtve su pljačkane, oduzeta im je osobna dokumentacija, tako da se nisu mogle brzo identificirati, osim u jednom slučaju kojeg ću kasnije opisati gdje su počinili pogrešku. Tijela ubijenih koji su ubijani u predjelu Baške Oštarije, Brezovo polje prema Klancu, Perušić, Obradović Varoš, bacana su u jamu zvana «Šarena Jama» do koje vodi put iz sela Tinovac kroz šumu prema Baškim Oštarijama, dio je ostavljen na Baškim Oštarijama u jednoj škarpi, ali su kasnije kosti premještene negdje drugdje. Milan Levar rekao mi je da su jedan dio ubijenih odvezli cisternama u Željezaru Sisak u Sisku i da su tamo spaljena, a da su jedan dio ubijenih pojele svinje na zatvorskoj ekonomiji Okružnog zatvora Gospić. Nadalje, jedan dio ubijenih pokopan je u predjelu Brezovo Polje. I otkopavanju te grobnice osobno sam prisustvovao. I taj događaj namjeravam potanko opisati, ali prije toga želim kazati da pohapšeni Srbi nisu ubijani samo vatrenim oružjem, nego krampovima, lopatama, davljeni žicom i premlaćivani do smrti, a po njenim ubojstvima postoji video dokumentacija.

Dva tjedna prije smrti Milana Levara stupio sam sa istim u kontakt telefonom te mi je isti u razgovoru rekao da je uspio pronaći još dva nova groblja za koje još nitko ne zna, ali zbog straha da nam se razgovor prisluškuje nije mi rekao lokaciju istih…

Monstruoznosti, kao što je na primjer bilo ubijanje vlastitog naroda na lokalitetu «Lipova Glava», jer nema nikakve logike da su ih ubili Srbi, jer da su srpske trupe upale u selo ne bi bilo samo sedmero ubijenih. Čudna je okolnost da je istraga prekinuta, odnosno, nije se puno učinilo da se slučaj rasvijetli. (Akcije) su bile pomno isplanirane. Dakle, netko tko je htio etnički čisto područje, za stvaranje svojih mračnih poriva i ideja postavio je Tihomira Oreškovića da organizira i provede te ideje. (Radilo se oživljavanje ideje ustaštva iz Drugog svjetskog rata i stvaranje nezavisne države Like).

Tek potkraj 1991. god. biva Tihomir Orešković uhapšen, ali nakon saslušanja je pušten, dobiva čin pukovnika i radno mjesto u Ministarstvu obrane u Odjelu za specijalni rat. Isto tako biva uhapšeno desetak pripadnika vojne policije, isto su kao i Orešković bili saslušavani u Zagrebu, ali su nakon toga pušteni i po dolasku u Gospić nastavljaju sa svojim dotadašnjim poslovima, a kasnije svi nakon toga bivaju unaprijeđeni. T

 

7 komentara

Uskoči u raspravu
  1. BRK
    #1 BRK 31 ožujak, 2017, 20:28

    Ako su ove informacije istinite, zasto je pukovnik Orešković ležao u zatvoru 12 godina.

    Odgovorite na ovaj komentar
  2. Vjekoslav Beck
    #2 Vjekoslav Beck 21 lipanj, 2014, 19:05

    Mislim da si upravu,treba to argumentirano demantirati.Volio bi da mi se javiš.E-mail [email protected]

    Odgovorite na ovaj komentar
  3. ja
    #3 ja 8 lipanj, 2014, 06:00

    Najebacete.

    Odgovorite na ovaj komentar
  4. ivan
    #4 ivan 6 lipanj, 2014, 16:57

    tom barišiću treba ozbiljnije liječenje …a ti stjepandiću si kompletan idiot kad daješ prostor patološkim lažljivcima…

    Odgovorite na ovaj komentar
  5. inTe Domine speravi
    #5 inTe Domine speravi 5 lipanj, 2014, 12:33

    neda se iskazat sta sve ta djavolova sluzincad radi puku Hrvatskom. Ne daj se narode vjernicki. Djavo ce ionako pokupit svoje i oni ce uzivat u “slavi” njegovoj. Badava im lukavost i prijetvornistvo i “mudrost” u prljavstinama kojima se kite. To ce im biti uteg u propadanju prema paklenom dnu!!

    Odgovorite na ovaj komentar
  6. mihajlo
    #6 mihajlo 5 lipanj, 2014, 10:57

    četvoricu zarobljenih hrvata su srbi nabili na ražanj i ispekli a sad ovdje zamjenjuju stvari poimence josip ribić,šemso tanaković,boris plažibata i marko perković

    Odgovorite na ovaj komentar
  7. Dalailama
    #7 Dalailama 5 lipanj, 2014, 05:52

    Koalicija izmedju Luburicevih ljudi i ljudi Franje Tudjmana je pocivala na njihovom zajednickom cilju – stvaranja Sovjetske Hrvatske. Gojko Susak je bio nedvojbeno luburicevac i zajednicki plan gospodara Jasenovca (Luburica) i utemeljitelja OZN-e, Franje Tudjmana je imala isti profil dehumanizirajuce okrutonoisti. Gosko Susak je bio na celu tudjmanove ideje o podjeli Bosne i bio je glavni pokretac stvaranja Herceg-Bosne, paradrzave ‘sedam sekretara skoj-a’, medju kojima nije bio ni jedan kaponja koji nije dosao iz redova titoistickih kadrovika. Na toj tezi bazirana je i presuda ‘herceg-bosanscima, pa i Kordicu kojeg sovjetasi cekaju u Zagrebu da ga na srpski nacin proglase herojem. Pustite, bando sarlatanska, ustase na miru, bar kad se radi o stvaranju ‘nezavisne drzave Like’.

    Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.