SPASILA ME VJERA U ISUSA KRISTA (Neobjavljeni životni intrvju  1. dio)

SPASILA ME VJERA U ISUSA KRISTA (Neobjavljeni životni intrvju 1. dio)

17. veljača, 2018.
Print Friendly, PDF & Email

 

Takozvana Državna služba sigurnosti, Jugoslavije i Hrvatske, uz podršku vodećih organa CK Hrvatske i Jugoslavije, nakon sječe Hrvatske u Karađorđevu 1. i 2. prosinca 1971., proglasila šerifom kontrarevolucije“ u Hrvatskoj, jer su ovi organi, svestrani, legitimni, demokratski i stvaralački Hrvatski narodni preporod proglasili zločinačkim pothvatom najboljih kćeri i sinova hrvatskog naroda i njegovih dostojanstvenih i najvažnijih, javnih kulturno-političkih i znanstvenih udruga. Kao takav sam bio uhićen 11. siječnja 1972. i stalno sam bio prvooptuženi za cjelokupno „Hrvatsko proljeće“ i nakon programirane šestomjesečne istrage, protiv mene i grupe od deset osoba, u kojoj je bio i prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman

Razgovarao: Mladen Pavković

Prije godinu dana, 17. veljače, u Zagrebu je umro prof. dr. Marko Veselica, kojeg su proglasili i „hrvatskim Mandelom“. Mnogi su došli na njegov sprovod, a i zastupnici Hrvatskog sabora odali su mu počast minutom šutnje. Njegov prijatelj i suborac Ante Glibota tom je prigodom napisao i dirljivo oproštajno pismo, koje još uvijek odzvanja. Kao istaknuti sudionik Hrvatskog proljeća pod optužbom za „hrvatski nacionalizam“ godinama je bio zatvaran i mučen. Nakon izlaska iz zatvora također su ga proganjali Titovi Udbaši i bilo mu je zabranjeno javno istupanje. Ali, nije htio, iako je mogao, pobjeći iz SFRJ u emigraciju, jer se bojao da bi ga negdje u svijetu, kao Brunu Bušića, mogli i ubiti. Nu, iako je prošlo godinu dana od njegove smrti, po njegovu imenu još se uvijek ne zove neka ulica ili trg, iako smo i to predlagali.

S Veselicom sam surađivao godinama. Čak sam o njegovu životu snimio i jedan dokumentarni film. Često smo i razgovarali, pa je dobro prisjetiti se što je sve govorio, kako je razmišljao io čemu je sanjao čovjek koji je po mnogo čemu zadužio hrvatsku državu.

Marko, jeste li Vi – hrvatski mučenik?

Kao što je poznato, ja sam u doslovnom i konkretnom smislu riječi, dugoročno od 11. siječnja 1972. do 9. siječnja 1990. bio jedna od najprogonjenijih osoba hrvatskoga naroda u tadašnjoj srbokomunističkoj Jugoslaviji. Bio sam jedna od vodećih osoba u kreiranju i organiziranju hrvatskog narodnog preporoda zvanog „Hrvatsko proljeće“, u kojem sam, na temelju raspoloženja i odluka jednog značajnog postotka pripadnika hrvatskog naroda, bio izabran za zastupnika Grada Zagreba, u tadašnje „Društveno političko vijeće Savezne skupštine“ u Beogradu 1969., u vodeće organe Saveza socijalističkih sindikata Republike Hrvatske, Vijeće i predsjedništvo ovoga sindikata, kao i izabran za predsjednika komisije istog sindikata za društveno-ekonomske odnose 1968. Također sam, krajem 1970., izabran u Upravni i Izvršni odbor Matice hrvatske u središnjici u Zagrebu i za predsjednika Komisije za ekonomske odnose. S mojim rođenim bratom prof. dr. sc. Vladimirom Veselicom, pokrenuo sam vrlo značajan, nadahnut i vrhunski profiliran dvotjednik „Hrvatski gospodarski glasnik“ (HGG). Sve te moje legitimne aktivnosti, kao i nadahnuta domovinska i znanstveno-intelektualna stvaralačka energija, dovela me u poziciju da me, takozvana Državna služba sigurnosti, Jugoslavije i Hrvatske, uz podršku vodećih organa CK Hrvatske i Jugoslavije, nakon sječe Hrvatske u Karađorđevu 1. i 2. prosinca 1971., proglasila šerifom kontrarevolucije“ u Hrvatskoj, jer su ovi organi, svestrani, legitimni, demokratski i stvaralački Hrvatski narodni preporod proglasili zločinačkim pothvatom najboljih kćeri i sinova hrvatskog naroda i njegovih dostojanstvenih i najvažnijih, javnih kulturno-političkih i znanstvenih udruga.

Kao takav sam bio uhićen 11. siječnja 1972. i stalno sam bio prvooptuženi za cjelokupno „Hrvatsko proljeće“ i nakon programirane šestomjesečne istrage, protiv mene i grupe od deset osoba, u kojoj je bio i prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman. Protiv svih nas je podignuta optužnica, u kojoj se mene, na temelju čl. 100. Kaznenog zakona SFRJ, stavilo na prvo mjesto optuženog za njihovu takozvanu kontrarevoluciju u „Hrvatskom proljeću“.

O svim tim kaznenim i prognaničkim postupcima vodećih sigurnosno-političkih i pravosudnih organa i organizacija, svojedobno sam detaljno odgovarao prof. dr. sc. Zdravku Tomcu u knjizi koja je izašla 5. siječnja 2006., pod nazivom „Junak našeg vremena“. Autor ove knjige je temeljito, svestrano i konkretno ušao u osnovne karakteristike, vrijednosti moje osobe i boravka u zatvorima srbokomunističke Hrvatske i Jugoslavije. Bio sam u dva navrata osuđen na osamnaest godina strogog zatvora i osam godina izgona iz javnosti, što znači na ukupno dvadeset i šest godina. Također mi je državna sigurnosti nasilno upala u četiri i po sobni stan od 128 kvadrata s garažom. No, i pored toga što sam bio bačen u dugotrajne godine tamnovanja u zatvore tadašnje srbokomunističke Jugoslavije i Hrvatske, ja sam u zatvoru doživio vrhunsku duhovno-vjersku i intelektualno-egzistencijalnu kristalizaciju i profilaciju. Preko ove kristalizacije i profilacije, kod mene se razvio jedan novi mentalni i duhovno-spiritualni korpus preko kojega sam dodirnuo Isusa Krista i Evanđelje, kao i sve dragocjene vrednote i neprolazne odlike hrvatskog naroda i Republike Hrvatske. Znajući da sam nevino osuđen i prognan radi ljubavi za slobodu, neponovljivost i neuništivost svoga hrvatskog naroda, došao sam do toga da moram i dalje ostati vjeran prema Isusu Kristu, svome hrvatskom narodu, njegovoj sudbini, opstanku i budućnosti. Radi toga su za mene mučeništvo, patnja i križ, koji sam nosio, za svoj prognani i ponosni hrvatski narod i pravo na njegovu slobodu, neponovljivost, nezavisnost i budućnost, postali jedan veliki i nepotrošivi izvor stvaralačke i egzistencijalne životne energije i svestranog, duboko ukorijenjenog i profiliranog, kapaciteta moje osobe.

Svestrano i vrhunski sam sretan što je u travnju i svibnju 1990. na prvim slobodnim demokratskim izborima od 1945., demokratskom odlukom hrvatskoga naroda i svih drugih birača i građana Republike Hrvatske, stvorena slobodna, samostalna, pravedna, cjelovita i poštena Republika Hrvatska. Također sam bio sretan i aktivan što je hrvatski narod i svi građani Republike Hrvatske, preko svojih najboljih sinova i kćeri, bio sposoban da se takoreći goloruk, organizira, naoruža i vojno pripremi za obranu tek stvorene samostalne i demokratske Republike Hrvatske, protiv programiranog velikosrpskog agresora na čelu sa Slobodanom Miloševićem. I pored nepovoljnog odnosa snaga u naoružanju, kao i pripremljenim vodećim generalima i oficirima, Jugoslavenskoj narodnoj armiji, hrvatski narod, svi građani Republike Hrvatske i branitelji njene slobode, nezavisnosti i cjelovitosti, je bio spreman da se na vrlo težak način naoruža i pripremi i oslobodi značajan postotak okupirane novostvorene Republike Hrvatske, preko „Bljeska“ početkom svibnja i „Oluje“ od 4. do 8. kolovoza 1995. godine.

No, danas se osjećam nesretnim, što ne idu dovoljno plodonosno procesi profilacije stvorene, branjene i oslobođene Republike Hrvatske i što nas, mnogobrojni svjetski čimbenici, prije svega u okviru Europske unije, žele svrstati u zapadni Balkan, zajedno s agresorom Srbijom i Crnom Gorom i jednim djelom drugih država, čijem civilizacijskom krugu primarno ne pripadamo, jer je Hrvatska, prije svega, sastavni dio srednje Europe i preko Jadranskog mora, Mediterana. Također sam nesretan zbog toga što se u strukturi jednog dijela najznačajnijih ustanova i poluga hrvatske države, probio dio kriminalno-mafijaških snaga, kojima ništa nije sveto i koji su se manje-više čitavo vrijeme, bavili i bave prije svega pljačkom Republike Hrvatske i destrukcijom njenih kapitalnih i konkretnih organizama i poluga razvitka i funkcioniranja.

Opisivao sam sudbinu hrvatskog naroda

Nu, što se izmijenilo u Vašem životu nakon 1990., odnosno, jeste li kroz to vrijeme počeli zaboravljati muke kroz koje ste prošli?

Sigurno je, da se nikada ne će moći, ni izdaleka i u većem obujmu, zaboraviti sve muke kroz koje sam osobno prošao, zajedno sa svojom suprugom Boženom, djecom Snježanom i Ines, pokojnom majkom Katom, bratom Vladimirom, sestrom Marijom i drugom svojom rodbinom, kao i muke kroz koje je prošao najbolji dio sinova i kćeri hrvatskog naroda. Te muke i patnje su izgleda bile neminovne, jer se hrvatski narod iz mnogobrojnih objektivnih i raznovrsnih drugih čimbenika, našao u tako složenom položaju u kojem su bili ugroženi njegov opstanak, nezavisnost, neponovljivost, neuništivost, i budućnost. U mojem životu izmijenilo se to, da više nisam bio drastično i fizički progonjen i da sam se mogao relativno slobodno, posvetiti istraživanju i svestranom proučavanju povijesti i sudbini moga hrvatskog naroda, kao i svih događaja u kojima sam konkretno i osobno sudjelovao od svoje svijesti, kada sam imao šest godina i kada je nevino ubijen u selu Glavicama, moj stric Ante, kao i kada je, dvije godine kasnije, poginuo u kretanju prema oslobađanju Knina u desetom mjesecu 1994., moj stric Petar-Stipe Veselica. Želim dakle, iz svojeg vlastitog motrišta, proživljenog iskustva i znanstveno-intelektualne profilacije, baciti pogled na sve te prekretničke, žive ali prošle, događaje i procese, s ciljem da konstruktivno i kritički analiziram svestrani, temeljiti i konkretni karakter tih procesa kao i posljedica na sudbinu mog cijelog hrvatskog naroda i mene osobno i moje obitelji. U tom pravcu sam dosad među ostalim objavio: „Zov savjesti iz hrvatskog Sibira“, (1990.), na oko tristotinjak stranica, u Zagrebu, kao „Samizdat“; „S vjerom u Hrvatsku“, knjigu objavljenu 1992., također kao „Samizdat“; „Moja hrvatska sudbina – uznički dnevnik iz hrvatskog Sibira“, veličine četristo i dvadeset stranica, u nakladi Nakladnog zavoda Matice hrvatske, (2003.), „Uskrsnuće Republike Hrvatske od 1996. do 1995. godine“, veličine 420 stranica, nakladnik: „Grafis“, Zagreb, siječanj 2006., itd.

U knjigama sam nadahnuto, znalački i konkretno u okviru svojih znanstveno-intelektualnih i publicističkih darovitosti i dometa, opisivao temeljito i svestrano povijest i sudbinu svoga hrvatskog naroda i sve objektivne i subjektivne čimbenike o kojima ovisi njegova sadašnjost i budućnost. Sigurno je da najbolji sinovi i kćeri hrvatskoga naroda i narod u cjelini i svi građani Republike Hrvatske, moraju praviti nadahnute, temeljite, duhovno-intelektualno-stvaralački profilirane napore, da hrvatski narod i Republiku Hrvatsku, sačuvaju, prije svega njenu autentičnost, neponovljivost, izuzetnost, nezavisnost, cjelovitost i plodonosnu budućnost. Svi mi koji volimo svoju hrvatsku domovinu, njenu slobodu i nezavisnost, svu njenu djecu i njihovu budućnost, moramo sve učiniti, da naša bića budu duhovno-spiritualno i etički nadahnuta i nesebična, i da se daruju svojoj jedinoj i voljenoj domovini Hrvatskoj. Isto tako moramo učiniti sve da otkrijemo i razvijemo sve najbolje u svojim darovitostima i svestranim kapacitetima s kojima raspolažemo, jer o tome ovisi prosperitet, gospodarski učinci, neuništivost i budućnost Republike Hrvatske. U tom pravcu, jasno da svakodnevno susrećemo mnogobrojne osobe, političke, intelektualne, gospodarske i marketinško-financijske korporacije kojima ništa nije sveto i koje ne žele sebe darovati svojoj jednoj hrvatskoj domovini. Ali vjerujem da takvi ne mogu pobijediti, jer u njima postoji nešto razorno, ne samo opasno za hrvatski narod i njegovu ukupnu organizaciju, nego je opasno i za njih osobno i sve organizme i metode u kojima djeluju.

Susrećete li danas svoje mučitelje?

Nemam previše susreta sa svojim mučiteljima jer se većina njih, radi starosti, a možda i stida, nalazi povučena i izolirana. Međutim, opasno je i neugodno gledati čitav niz osoba na hrvatskoj stranačkoj i ukupnoj političkoj i kulturno-intelektualnoj sceni, koji rade o glavi hrvatskome narodu i hrvatskoj državi i koji uporno žele svaku hrvatsku ideju i projekt, ma koliko ona bila stvaralačka, legitimna i demokratska, proglasiti ekstremnim šovinizmom od kojega se treba ograditi i takve nosače slobodarskog ukorijenjenog i prepoznatljivog identiteta, svim sredstvima izbaciti s hrvatske intelektualno-znanstvene, stranačke, parlamentarne, kulturno umjetničke i ukupne hrvatske scene. Također moram istaknuti, da se skoro nitko od mojih mučitelja, kao i mučitelja mnogobrojnih Hrvata i Hrvatica, prije svega u razdoblju od 1945. do 1990., nije ispričao, nego pokušava svoj takozvani antifašizam pozitivno afirmirati, u kojem je bilo strahovito puno neopravdanih zločina i terora, nad mnogobrojnim nevinim Hrvaticama i Hrvatima u cijelom periodu od 1945. do 1990. godine. Ima jedan broj osoba koji se u tom razdoblju transformirao i sagledao sve promašaje i zablude vlastitog političkog života, ali nažalost, takvi čine manjinu i većina na sve moguće načine, ne želi se odreći svojih promašenih zločina i komunističko-jugoslavenskih ideologija i projekata s kojima su bili opsjednuti.

A je li se Vama osobno netko od njih ipak ispričao?

Gotovo mi se nitko, od mojih konkretnih progonitelja i mučitelja, nije ispričao, osim što je bivši referent u Kazneno popravnom domu Stara Gradiška, Ivan Stanić, napisao značajnu knjigu o teroru koji se događao u ovoj ustanovi, u kojoj sam i ja robijao nešto manje od četiri godine. U toj knjizi je otkrio, kako je dio ekstremnih velikosrba u Staroj Gradiški, u dodiru s Državnom službom sigurnosti Hrvatske i Jugoslavije, radio na tome da me se tajno ubije u ovom KP domu, što se nije dogodilo, radi toga što sam bio zaštićen od mnogih svjetskih čimbenika i institucija koje su branile nevino osuđene osobe, među koje su i mene ubrajali. Za mene se naročito borila Međunarodna amnestija iz Londona, preko svojih filijala u većini zapadnoeuropskih zemalja. U tom pravcu, dobio sam trideset sedam tisuća švedskih potpisa od vodećih članova švedskog Parlamenta, kao i intelektualnih i kulturnih radnika Švedske, da me se pusti iz zatvora, jer sam osuđenik savjesti i nevino osuđen na strogi zatvor u Staroj Gradiški. Sigurno je da je i u takvom srbokomunističkom sustavu na nivou Hrvatske i Jugoslavije bilo osoba koje su se protivile mojoj fizičkoj likvidaciji i koje su radile na tome, da prije izdržavanja cijele kazne, izađem iz zatvora, što se i dogodilo 27. studenog 1977. godine, kada me je pomilovao predsjednik Jugoslavije Josip Broz Tito, a to je pomilovanje iznosilo trinaest i pol mjeseci. Mora se sagledati da su procesi preobrazbe većine ljudi vrlo složeni, i da se veoma teško događaju. Svaki čovjek mora sam doći do jedne vrste vlastitog duhovnoga, nacionalnoga i moralnoga uskrsnuća, da bi na temelju toga mogao biti spreman sučeliti se s mogućom patnjom i križem koji mora nositi, ukoliko ne prihvaća zločinačko-kriminalne metode vođenja sa svojim vlastitim narodom i njegovom državom.

Kako se danas sjećate Stare Gradiške i Lepoglave? Blijede li ta sjećanja?

U knjigama „Moja hrvatska sudbina – uznički dnevnik iz hrvatskog Sibira“ i „Uskrsnuće Republike Hrvatske 1990.-1995. godine“, dosta sam detaljno obradio oba zatvora i izložio svoja sjećanja na svoj položaj u njima, zajedno s ostalima nevino osuđenim hrvatskim političkim zatvorenicima. Također sam, u nekoliko navrata bio u KPD Stara Gradiška, koji se nalazi u raspadanju, što nije prihvatljivo. KPD Stara Gradiška, bio je vrlo opasan prognanički logor i zatvor u kojem je od 1945. do 1990. godine, robijalo preko trideset i dvije tisuće hrvatskih političkih zatvorenika ili jedna tisućina od ukupnog broja zatvorenika u ovome zatvoru. Držim da bi trebalo ovaj zatvor sačuvati i pretvoriti ga u jednu vrstu spomenika hrvatskog križa i patnje, tako da buduće generacije i svjetska javnost mogu vidjeti koje su sve patnje i zločine prošli mnogobrojni nevini Hrvati, samo radi njihove ideje, poštenja i hrabrosti da se zalažu za stvaranje slobodne, samostalne, pravedne, cjelovite i demokratske Republike Hrvatske.
Robijao sam s teškim kriminalcima

U zatvoru ste bili s najtežim kriminalcima. Recite nam još jednom, zašto su Vas osudili, koliko ste godine proveli iza rešetaka? Da se ne zaboravi!

Već sam istaknuo da sam osuđen na osamnaest godina strogog zatvora i osam godina izgona iz javnosti, to znači ukupno dvadeset i šest godina, ali s obzirom da je nakon osamnaest godina od mog uhićenja, 11. siječnja 1972. godine, prošlo osamnaest godina kako je stvorena hrvatska država, onda sam ja ukupno u istražnom zatvoru u Petrinjskoj 18, KPD Stara Gradiška i KPD Lepoglava proveo jedanaest godina i četrdeset i šest dana i još sedam godina u progonu na slobodi, radi zabrane javnog istupanja. Dakle, nisam bio progonjen svih dvadeset i šest godina jer je, kao što sam istaknuo, nakon osamnaest godina od moga prvoga uhićenja, na slobodnim demokratskim izborima stvorena samostalna, cjelovita i demokratska Republika Hrvatska. Dakle, osuđen sam za prvu robiju 1972. godine po članu 100. Kaznenog zakona SFRJ na sedam godina strogog zatvora i četiri godine izgona iz javnosti. Na drugom procesu, radi intervjua kojeg sam dao nakon smrti Josipa Broz Tita njemačkom časopisu „Der Spiegel“, pod naslovom „Hrvatsko pitanje kao smrtonosna bolest Jugoslavije“, koji je izišao u listopadu 1980. godine, sam osuđen na jedanaest godina zatvora i četiri godine izgona iz javnosti.

U KPD Stara Gradiška robijao sam s teškim kriminalcima i višestrukim povratnicima koji su osuđeni za užasna ubojstva, silovanja, drske i razbojničke krađe, privatne i državne imovine i novca. S takvim raznovrsnim kriminalcima različite vrste, spavao sam u velikim sobama koje su u prosjeku primale od trideset dva do trideset i šest osuđenika. To su bili strahovito teški uvjeti robijanja u kojima su nevino osuđeni politički osuđenici sa mnom na čelu i ostalim zatvorenicima bili najteže tretirani i proganjani. Jedan dio njih koji su osuđeni za najteža krivična djela, ubojstva, silovanja, trgovine drogom i pljačke, je bio upotrijeebljen za doušnike ili kako su ih robijaši popularno zvali „cinkere“, koji su, prije svega pratili najistaknutije i možemo reći skoro sve nevino osuđene političke zatvorenike. Oni su slali svoje izvještaje vodećim osobama zatvorske uprave i Službi državne sigurnosti Hrvatske i Jugoslavije. Mnogobrojni ekstremni velikosrpski čimbenici i Hrvati, izdajnici i karijeristi, smatrali su da mene osobno i još neke, nevino osuđene hrvatske političke zatvorenike, treba ilegalno i potajno ubiti. No, nadležni republički i savezni faktori na čelu s Josipom Brozom Titom na nivou Jugoslavije i Vladimirom Bakarićem na nivou Hrvatske, smatrali su da se to ne smije dopustiti jer da to strahovito ruši ugled i nanosi štetu Hrvatskoj i Jugoslaviji. Radi svoje prljave igre, osuđenik Vinko Pintarić, koji je ubio troje ljudi, među njima i svoju vlastitu ženu, trebao je biti ubojica mene osobno i bio je poslovođa tapetarije u kojoj sam ja radio kao tapetar. No, to nije mogao napraviti radi procjena vodećih faktora u Hrvatskoj i Jugoslaviji, radi ugleda Jugoslavije u pokretu nesvrstanih, kao i radi financijske i druge podrške vodećih zapadnoeuropskih zemalja na čelu sa Sjedinjenim Američkim Državama. No, on je ipak radi svojih obećanja da će me likvidirati po dogovoru, dobio godišnji odmor na slobodi i nije se nakon mjesec dana odmora više vratio, da nastavi izvršavati svoju kaznu u KPD Stara Gradiška, nego je ratovao s policijom u zapadnom Zagorju, oko godinu dana. Radi pokušaja ubojstva jednog mladog gospodina u jednom selu u zapadnom Zagorju, njega je njegov otac teško ranio sjekirom i isjekao mu ruke. Nakon toga su ga svezali i pozvali policiju da ga uhapsi i vrati u zatvor. No, on je nakon oporavka, pobjegao i drugi put iz zatvora i u borbi s policijom bio teško ranjen i umro od tih rana. Iz ovoga se vidi kome je zatvorska uprava i državna služba sigurnosti davala povjerenje u odnosu na nevino osuđene političke zatvorenike među kojima sam bio i ja. Radi svega ovoga, kao što znamo, morala je propasti i rastrojiti se diktatorska velikosrpska i zločinački represivna srbokomunistička Jugoslavija i izrasti samostalna, cjelovita, pravedna i demokratska Republika Hrvatska

Osjećate li se kao Nelson Mandela? Što Vas veže, a što razdvaja s ovim stradalnikom?

Ja sam, stjecanjem okolnosti, dobio od jednog broja istaknutih javnih i političkih radnika, naziv Hrvatski Nelson Mandela. Međutim, moja sudbina je potpuno drugačija kao i konkretna kronologija moga progona na bivšoj srbokomunističkoj političkoj i civilizacijskoj sceni. On je postao svjetsko popularno ime, naročito ljevičarskih stranaka zapadnih zemalja, kao globalni simbol borbe za slobodu svoga naroda i svoje države, Južnoafričke unije. On je, dakle, produkt s jedne strane, vlastite povijesti i sudbine, a ja sam rezultat povijesti i sudbine svoga hrvatskog naroda i sebe osobno. Sigurno je, da ja nisam ostvario takve pozicije u novostvorenoj samostalnoj i demokratskoj Republici Hrvatskog od 1990. godine na ovamo, kao što je to doživio Nelson Mandela. Iz čitavog niza mnogobrojnih objektivnih i subjektivnih razloga, ja takoreći nisam dobio ni jednu važnu poziciju u novostvorenoj Republici Hrvatskoj, osim što sam postao saborski zastupnik u Republici Hrvatskoj, od listopada 1995. do prosinca 1999. godine. Mnogobrojni su razlozi zbog čega se to nije dogodilo, jer su u vrh hrvatske države, njenih institucija, ušle drugačije snage i vodeće osobe kao njihovi predstavnici s drugačijim karakteristikama nego što sam ja osobno imao, kao javni politički radnik. Uvijek sam branio esencijalne vrednote, sadržaje i domete koji bi trebale ostvariti političke stranke i njihovi vodeći dužnosnici, što iz mnogobrojnih razloga hrvatski narod i svi ostali građani Hrvatske nisu adekvatno vrednovali. No, držim da, moji duhovi i moralni ideali u aktivnosti za opstanak i plodonosnu budućnost hrvatskoga naroda, nisu potrošeni i da će borba za njihovo ostvarenje i dalje biti izuzetno značajna i, kao takva, potrebna hrvatskome narodu.

U zatvor ste otišli kao komunista, a vratili se kao vjernik!

Moja biografija je autentična i originalna i ona je imala etape, sadržaje i forme svoje profilacije i realizacije. Možemo reći, da sam kao mladi čovjek, bio neka vrsta komuniste-idealiste i utopiste, kada nisam bio dovoljno intelektualno profiliran i istinski informiran. Držao sam, naročito poslije Rezolucije Informbiroa, da je komunizam jedan društveno-politički sustav koji može dovesti do oslobađanja radničke klase i cijelog hrvatskog naroda i njegovih najlucidnijih osoba i grupacija, do ostvarenja pravde, prosperiteta i visokog životnog nivoa kako radničke klase, tako i cijelog naroda. Nisam u početku odmah mogao sagledati sve zadane korozije i determinante koje karakteriziraju jednopartijski represivno-autoritarni i opasan jednopartijski dogmatski komunistički sustav. No, s mojim odrastanjem i razvojem, kao zreo čovjek već za vrijeme studija na Ekonomskom fakultetu, kao i dolaska na Ekonomski fakultet, kao sveučilišnog asistenta, počeo sam sagledavati da ovaj sustav ima puno svojih negativnih i opasnih karakteristika, i da se on treba konkretno, svestrano i stvaralački mijenjati i otvoriti putove njegove prekretničke preobrazbe. Na temelju takvih procesa moga vlastitog političkog i ukupnog stvaralačkog usavršavanja, postao sam temeljiti i hrabri kritičar ovog sustava. Sve više sam ulazio u mnogobrojna intelektualna, civilizacijska i duhovna pitanja, preko čega sam dolazio do novih spoznaja o važnosti vjere u životu svakog pojedinca i svakog naroda. S mojim nasilnim upadom u zatvor, u Petrinjskoj 18, 11. siječnja 1972., i dugotrajnom robijom i progonom, s kojima sam bio dugotrajno i nasilno uhvaćen u razdoblju od oko osamnaest godina, došao sam do autentičnih, nadahnutih i spasonosnih otkrivenja i preko njih do vjere u Isusa Krista i Evanđelja, koja su napisana u najčitanijoj knjizi planete, Bibliji. To mi je pomoglo da dođem do zlatnih žila svoga duha, i preko njih do kreacije i profilacije svoje nove osobe i njene svestrane, stvaralačke, duhovne, političke i životne avanture. Vjera u Krista i sve ono što proizlazi iz njegova kršćanskog nauka, pomogli su mi da razvijem i vrhunski usavršim svoju osobu i da duhovno i psihički, pa čak i fizički, opstanem u teškom i dugotrajnom razdoblju svoje robije i da, nakon svega, iziđem biomentalno i stvaralački zdrav iz zatvora u kojem sam proveo jedanaest godina i četrdeset šest dana, i da se nakon izdržanog zatvora i pored zabrane javnog istupanja, uključim u sve prekretničke i veoma važne političke i nacionalne procese u svojoj hrvatskoj domovini.

Što Vam je bilo najteže u zatvoru? Jeste li vjerovali da ćete izbjeći živi iz „mračara“?

Sigurno je da sam zatvaranje doživio kao tragičan doživljaj i vrlo opasnu i tešku etapu svoga života. Silno sam bio nesretan radi položaja u koji je došla moja cijela obitelj, na čelu sa suprugom Boženom, djecom Snježanom i Ines, pokojnom majkom Katom, bratom Vladimirom i sestrom Marijom, i njihovim obiteljima. Isto tako, potpuno je torpediran moj gospodarsko-financijski položaj, i konkretna životna sudbina moje uže i šire obitelji. No, zahvaljujući upornosti moje drage supruge Božene, kao i šire obitelji i jednog broja istinskih prijatelja-rodoljuba, moja supruga i djeca, opstali su, jer su dobili jednu značajnu financijsku i ljudsku podršku, da mogu normalno živjeti. Što se tiče moje vjere da li ću živ izići iz zatvora, nisam mogao biti sasvim siguran u to. Znao sam, da mi jedan ekstremni dio velikosrba i Hrvata, rade o glavi i da će nastojati da mi se oduzme život i da ne iziđem živ iz zatvora. No, s druge strane, ipak sam na neki način, spoznao da nije u interesu vodećih čimbenika Saveza komunista Hrvatske i Jugoslavije, na čelu s Titom i Bakarićem, da mi se oduzme život. S druge strane, znao sam, iako ne dovoljno, da mnogobrojni humanitarni i duhovni čimbenici Europe i svijeta i njihove vodeće osobe, rade na zaštiti moje osobe i da u tom pravcu postoje značajne europske i svjetske prepreke da mi se ne oduzme život. S druge strane, razvio sam svoj kapacitet, preko kojega sam se mogao suočiti sa svojom tragičnom sudbinom, kao i sudbinom mnogobrojnih političkih zatvorenika i cijelog hrvatskog naroda. Ta spoznaja, da se iz vrhunskih i opravdanih razloga, istinski, žilavo i hrabro borim za slobodu svoga porobljenog hrvatskog naroda, mi je davala izvanrednu snagu, izdržljivost i nerazorivost, da sam mogao izdržati sav svestrani i dugoročni teror nad svojom osobom, svojom obitelji i svojim hrvatskim narodom. T

2 komentara

Uskoči u raspravu
  1. FRANO
    #1 FRANO 18 veljača, 2018, 06:15

    TKO TO NAMA,ANTIFAŠISTIMA ,NAMA NAJVEĆOJ VEĆINI HRVATSKIH GRAĐANA POTURA JEDNOG STEPINČEVSKOG KRIŽARA ,SORTE INDOKTRINIRANIH PROFESIONALNIH KATOLIKA ,ZVANIH I HRVATA,IRANSKO-ALATJSKO-MONGOLSKE RATNIČKE PASMINE, SA DINARSKIH OSOJA I PRISOJA, PO IMENU MARKA VESELICU,ISPRTKA TALIBANSKE PREDIKACIJE, KOJI JE ČITAV SVOJ ŽIVOT PROVEO U DUHOVNOM OZRAČJU RELIGIJE NA TRIBALNO ,HAJKDUČKI NAČIN,JOŠ OD RASKOLA ,JOŠ OD MARULIĆA , DA MU SE UDIJELI ULICA U ZNAK PRIZANJA,KAO STEPINČEVSKOM KATOLIKU ,KAO TAKVOM , KRVOLOČNOM KRŽARU ,KOJEG BI SE,RADI NJEGOVE, RELIGIOZNO-NACISTIČKO-ŠOVINISTEČKE,RADIKALNE INDOKTRINARANOSTI , DISTANCIRAO, ČAK I BAVARSKI VOĐA KRIŽARSKIH HORDI, ISPRDAKA ,PLEMENA NIBELUNGA ,BARBA-ROSSA, KOJI JE POZNAT KAO ORGANIZATOR BVARSKIH ISPRDAKA GERMNSKOG PLEMAENA NIBELUNAG , U KRIŽARSKOM POHODU NA ISTOK ,U PLJAČKU,POD IUZGOVORM U OSLOBAĐANJE NEKOG GROBA ,NEKOG ,REKEO BI HEGEL,HIMERE ILI STARŠILA, MITSKE RELIGIOZNE FIGURE ,RIMSKE KASTE ,ZA POTREBE INDOKTRINACIJE STOKE SITNOG ZUBA ,SVOJIH POIŽENIH SLJEDBENIKA,JER JE KRUŽILA PRIČA DA SU TAMOŠNJI VLADARI , NA BLISKOM ISTOKU BOGATI ZLATOM I DRUGIM VREDONATA KOJIH SE TREBA DOKOPATI,JER JE EVROPSKO KRŠĆANSTVO I STRATIFICIRANO KAO BANADA,KRVOLOČNIH PLJAČKAŠKIH HORDI KOJE ZA RAČUN VLADAJUĆE KRŠĆANSKE KASTE ,PLJAČKA ,OSVAJA ,UBIJA SVE NA ŠTO NAIĐE U NAMJERI DA SE DOKOPA BOGATSTAVA. TO JE U JEDNOM SVOM ISTUPU NA MEĐURELIGIJSKOM SKUPU U TALIJNSKOM GRADU ASSISSIU,PRIZNAO U SVOM ISTUPU I PAPA U OSTAVCI , MOJA PARAFRAZA, DA JE KRŠĆANSTVO KROZ SVOJU POVIJEST PRAVILO VELIKE GREŠKE ,KROZ RATNE POHODE KOJI SU NAJČEŠĆE BIVALI SKROJENI RADI OSVAJANJA I PLAJČKE.PA JE TOM PRILKOM TRAŽIO OPROST OD SVOJIH SLJEDBENIKA .DAKLE ,SVE O ČEMU DAJEM SVOJE MIŠLJENJEJE POTKRIJEPLJENO JE IZVORIMA KOJI SE NE DAJU PORICATI.PA JE TAKO I NAŠ BARBA -ROSSA ,U POHLEPI ZA BOGATSTVOM ZALUTAO U ANADOLSKIM MOČVARAMA ,GDJE SE UGUŠIO SA VEĆINOM SVOJE NIBELUNŠKE PAŠČAD .I GLE TKO JE INCIJATOR OVE SVE PRIČE O NEKOM ZASLUŽNOM STEPINČEVSKOM-DINARSKO- ALTAJSKO-TRIBALNO-ANTROPIDNOM KATOLIKU,VESELICI , Facebook inicijativa za imenovanje trga/ulice po Marku Veselici, na današnji je dan podsjetila tko je bio ovaj hrvatski velikan,STOJI NA PORTALU =DNEVNO=. DAKLE, STOJI MOJA PROSUDBA ,MOJA OCIJENA, TKO SU POLITIČKO-KATOLIČKO-STEPINČEVSKI TRIBALNO-ANTROLPIDNI TALIBANI,SMJEŠTENI U REDAKCIJI FACEBOO-KA , KOJI PO SVOJIM KATOLIČKIM ,KLERIKALNO-ŠOVINISTIČKIM ARŠINIMA MJERE NAŠA ISTUPANJA ,NAS ČITATELJA I KOMENTATORA ,DA LI SMO PODOBNI DA SE OGLAŠAVAMO JAVNO I KAKO.PA PO NJIHOVIM-STEPINČEVSKIM-KLERIKALNO-ŠOVINISTIČKO-NACISTIČKIM ARŠINIMA ODMJERAVAJU TKO JE TAJ KOJI IMA PRAVO DA KAŽE ŠTA JE STEPINČEVSKOM ,MALOBROJNOM ,KRVOLOČNO-NACISTIČKO-ŠOVINISTIČKOM MALUKATU,NSTANJENOM NA DINARSKIM OSOJIMA I PRISOJIMA, PO VOLJI.

    Odgovorite na ovaj komentar
  2. Ante
    #2 Ante 17 veljača, 2018, 16:36

    Hvala g. Pavkoviću što se sjetio našeg Marka.

    Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.