SLOVENAC SVEĆENIK U GLINI U STRAŠNA VREMENA

SLOVENAC SVEĆENIK U GLINI U STRAŠNA VREMENA

5. veljača, 2019.
Print Friendly, PDF & Email

 

U glinskom je kotaru tada bilo dvotrećinsko srpskopravoslavno stanovništvo, dok su u Glini neznatnu većinu imali Hrvati katolici. Među žiteljima, dakako, značajnu su ulogu imale pravoslavna i katolička crkva, odnosno parohija Roždestva Presvete Bogorodice i župa sv. Ivana Nepomuka. Spominjući lipanjski posjet i spektakularan doček Nj. V. kralja Aleksandra Zagrebu, Petrinji i Glini, godine 1931., pred legendarnim hotelom „Kasina“ Žužek je zapisao da se suveren Karađorđević najprije susreo s parohom Ercegovcem i negovom osobom, župnikom Žužekom. Ovoga drugog kralj je pitao odakle dolazi. Rekao je da je od talijanskih fašista prognan iz Istre

Napisao: Josip Frković

Na hrvatskoj se nakladničkoj sceni lanjskoga studenog pojavio novi ukoričen naslov, „Tragovi“. Riječ je o prvom časopisu polugodišnjega ritma izlaženja Srpskoga narodnog vijeća i Arhiva Srba za hrvatske i srpske teme, kako to piše u impressumu „Tragova“ što ga kao glavni urednik potpisuje profesor zagrebačkog i beogradskoga fakulteta političkih znanosti (nauka) Dejan Jović. U popisu mnogobrojnih članova uredništva za članke iz društvenih i humanističkih znanosti spominju se, slobodno kažimo, kontroverzni povjesničari srednjeg naraštaja stalno nazočni i na domaćoj političkoj pozornici, Tvrtko Jakovina i Siščanin Hrvoje Klasić. Sa širega sisačko-moslavačkoga županijskoga područja tu su i bivši Inin sisački rafinerac Ilija Ranić i Glinjanin Drago Roksandić. Među autorima još je jedan Glinjanin, povjesničar mlađega naraštaja, Igor Mrkalj, koji je diplomirao i magistrirao politologiju na Fakultetu socijalnih znanosti Karlova sveučilišta u Pragu. Poduzetni Mrkalj trenutno je doktorand na studiju moderne i suvremene povijesti Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, s temom „Ljudski gubici u Glini i glinskom kotaru u Drugom svjetskom ratu“. Ostali autori prvijenca još su Dejan Jović, Dimitrije Birač, Filip Škiljan, Nikola Tomašegović, Nenad Moačanin, Todor Kuljić, Karlo Jurak i Suzana Marjanić. A sada o temi Mrkaljeva članka „Slovenac među Hrvatima i Srbima: Franc Žužek, župnik u Glini, 1927. – 1955.“. Radeći davnih 1978. na jubilejskoj knjižici DVD-a Gline, odnosno pretisku monografije iz 1908., prošlost grada s kraja 19. i početaka 20. stoljeća vrlo me zainteresirala. Osobito spominjanje imena davnih predaka meni znanih suvremenika. Mijat Matijević, Gjoko Urica, Kosta Slijepčević, Stevo Priljeva, Kosta Georgijević, Mato Levar, Stevo Babić, Mile Baćan, Stevo Brachtel, Mirko Mučnjak i Moritz Hirschl… Igor Mrkalj piše o svećeniku, gotovo tri desetljeća vjerna gradu i njegovim ljudima, kojega su političke i gospodarske neprilike iz Istre odvele na Banovinu. Usput, kroničarima i poznavateljima zavičajne sisačko-banovinske prošlosti, dobro je znan i slučaj sličan Žužekovu dugogodišnjega petrinjskoga župnika vlč. Božidara Razuma, koji je u poraću Drugoga svjetskoga sukoba pomno bilježio stradanja 186 njemačkih vojnika, uznika zloglasnoga partizanskog zarobljeničkog logora u kaniškom Sajmištu.

Svećenik prognan iz Istre

Glavni lik ove priče, vlč. Franc Žužek, naime, presudno je utjecao na vjerski i društveni život grada i bliže okolice na Banovini, bilježeći sve značajnije događaje i sudjelujći osobno u njima u prijeraću, za teške ratne zbilje i jednako teške iza 1945. i boljševičkoga komunizma. Mrkalj o tom zaslužnom čovjeku i duhovniku piše poput romanopisca, a ipak svaku tvrdnju potkrepljuje fusnotama naslova knjiga ili tiskovina. U spomenutim razdobljima dvaju autoritarnih režima bilo je počesto malo prostora za vjernike katoličke i pravoslavne vjeroispovijesti, pa ipak…. O Slovencu Francu Žužeku rođenu 1886. u selu Marolčeu kod Ljubljane, a zaređenu 1912. i s mladom misom u Kočevju, prije Igora Mrkalja, pisao je i kasniji župnik sv. Ivana Nepomuka, Mijo Dukić („Glina i okolica“) u izdanju Hrvatskoga književnoga društva sv. Ćirila i Metoda, Zagreb, 1980. Franc Žužek je svoje svećeničko poslanje duhovnoga pastira otpočeo u četirima rimokatoličkim župama Istre, da bi nakon raspada crno-žute monarhije osjetio sve metode pritisaka i pokušaja fašističkoga odnarođivanja hrvatskog i slovenskoga stanovništva. Kao što je veliki broj slovenskih svećenika za napredovanja ratnoga stroja Hitlerova Trećega Reicha iza 1939., suglasnošću kardinala Alojzija Stepinca, našao Božju službu u Zagrebačkoj nadbiskupiji. Protjeran iz Istre. U Zagrebu, Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, ponuđeno mu je 1924. mjesto upravitelja župe Maje, glinski dekanat. Tri godine kasnije, odbivši prije toga dužnost u Hrvatskom zagorju, Božji sluga je – „službujući među dobrim narodom Banovine“, kako je zapisao o Istri – početkom studenoga imenovan župnikom u Glini i dekanom glinskoga dekanata (za Hrvatski Čuntić, Glinu, Goru, Malu Solinu, Topusko i Viduševac).

Kralj Aleksandar pred hotelom „Kasina“

Autor teksta Igor Mrkalj o duhovnom pastiru Žužeku i njegovu životopisu piše na temelju pouzdanih povijesnih izvora, odnosno sačuvanih arhivskih dokumenata koje je tražio i pronalazio diljem država bivše Jugoslavije. Godine 1927. Glina je imala 2500 stanovnika i bila je središte kotara u koji je spadalo i 20.000 preostalih žitelja. U glinskom je kotaru tada bilo dvotrećinsko srpskopravoslavno stanovništvo, dok su u Glini neznatnu većinu imali Hrvati katolici. Među žiteljima, dakako, značajnu su ulogu imale pravoslavna i katolička crkva, odnosno parohija Roždestva Presvete Bogorodice i župa sv. Ivana Nepomuka. Spominjući lipanjski posjet i spektakularan doček Nj. V. kralja Aleksandra Zagrebu, Petrinji i Glini, godine 1931., pred legendarnim hotelom „Kasina“ Žužek je zapisao da se suveren Karađorđević najprije susreo s parohom Ercegovcem i negovom osobom, župnikom Žužekom. Ovoga drugog kralj je pitao odakle dolazi. Rekao je da je od talijanskih fašista prognan iz Istre. Onako za se, župnik kasnije konstatira da je nakon šestosiječanjske diktature i dokidanja svih političkih stranaka na izborima bojkotiranim od oporbe vlada ponudila samo svoju listu. Usprkos ekonomskoj krizi, glinski su katolici dočekali nova crkvena zvona sv. Ivana Nepomuka, pa u velikom broju i na željezničkoj postaji prate dopremu do crkve, gdje je zvona blagoslovio vlč. Žužek. Tijekom četiri godine, skupljali su Glinjani 55.000 dinara za kupnju novih zvona, jer su stara za potrebe austrougarske vojske bila pretopljena u topove, zabilježili su katolička tiskovina „Hrvatske straže“i petrinjsko „Jedinstvo“. Da su vlč. Žužeka brinula nepovoljna demografska kretanja, svjedoči i rečenica iz 1933. Broj rođenih podudarao se s brojem umrlih. „Natalitet pada, potraje li ova kuga dalje, to će nestati našega življa ovđe za 200 godina posvema!““Nasljednici – šta će biti, ako se ide tim pravcem 2033. godine!“ A 28. lipnja 1934., na Vidovdan, održana je služba Božja u objema crkvama. Upravitelj glinske župe našao se poslije toga s kotarskim načelnikom i banskim savjetnikom glede moguće financijske pomoći pri vanjskom i unutarnjem uređenju sv. Ivana Nepomuka. I, doista, uređena je primjerno.

Uhićenje ustaškoga prvaka dr. Puka

Godina je 1934., kada je u Francuskoj ubijen kralj Aleksandar, pa policija – pod optužbom da je na vezi s Pavelićem i atentatorima – hapsi zakletoga ustašu od 1932. dr. Mirka Puka. Velečasni Žužek zapisuje „Znadem da su se prvi znakovi ustaštva u Glini pojavili poslije ubojstva kralja Aleksandra…“ Kao najzapaženije propagatore ustaškoga pokreta, držao je odvjetnike dr. Mirka Puka, dr. Mirka Jereca i dr. Jurja Devčića, potom liječnike gradske bolnice dr. Šimu Cvitanovića i dr. Jurja Reboka, te braću Nikolu i Stipu Vidakovića. Kako je supruga dr. Puka u znak prosvjeda napustila župnu crkvu, u kojoj se bez najave održavala posmrtna misa za ubijena kralja, bila je osuđena na 14-dnevni zatvor, kazao je u novinama intelektualni vođa ustaša u Glini. Iza završetka temeljite obnove župne crkve, 3. kolovoza 1935. Glinu pohodi nadbiskup koadjutor Alojzije Stepinac. Na ulazu u grad dočekao je katoličkoga poglavara općinski načelnik Svetozar Davidović, a dr. Puk održao je svečani govor. U pratnji mnoštva, krenuo je Stepinac u obilazak crkve, župnoga dvora i „Hrvatskoga doma“. Poslije primanja u Hrvatskom domu, uglednici su se uputili prema kući dr. Puka i njegove supruge, koja će sutradan u Gornjoj Bučici biti kuma barjaka Djevojačkoga društva Srca Isusova što će ga blagosloviti nadbiskup zagrebački mons. Stepinac. I dok je velebna proslava pojačala ugled dr. Puka u Glini i okolici, par dana kasnije, 8. kolovoza 1935., sa šest revolverskih hitaca ubijen je mladi upravitelj župe sv. Antuna Padovanskoga u Bučici, vlč. Janko Vedrina. Osumnjičeni Stipe Vidaković završio je u petrinjskom zatvoru, ali je u nedostatku dokaza pušten na slobodu. Premda je uz malo više napora počinitelj zlodjela mogao biti osuđen, jedni su tvrdili „da je Vedrina ubijen zbog hrvatstva“, a drugi da je bio „ žrtva velikosrpskoga žandarskoga nasilja“. Nadbiskup Stepinac je Glinu posjetio i sljedeće 1936.godine, za podjele svete potvrde. Tom je prigodom održao pamtljiv govor, a potom je pozvan od vlč. Žužeka na banket u prostorijama župnoga dvora, uz bakljadu i pjevanje petrinjskoga „Slavulja“ i sudjelovanje „Seljačke sloge“ iz HSS-a.

Nadbiskup Stepinac u Glini 1936.

Stepinac je, kažu kronike, održao dojmljiv govor, sokolivši pučane da ustraju u borbi za krst časni i slobodu zlatnu i „da ne nasjedaju intrigama komunističkih crvendaća, pa će ostati nesalomljivi kao i dosad vijekovima…“, bilježila je „Hrvatska straža“. Predratni prvi dužnosnik kotarskoga komiteta KPH Gline, Ranko Mitić, pak navodi u memoarima da je vlč. Franc Žužek u svom istupu govorio „protiv komunista u crkvi“. S druge strane, glinski je pastir 1936. kod osobnoga prijatelja, ministra unutarnjih poslova dr. Antona Korošca, intervenirao za Veljka Drakulića, učitelja „popravilišća“, Veljka Drakulića, uhapšena prilikom provale partijske organizacije. Žužekovo je pismo gospođa Drakulić proslijedila ministru policije u Beograd, ali je sve ostalo bez učinka. Svećenikova je gesta u javnosti pozitivno odjeknula, ocijenio je tako i komunist Ranko Mitić. Nadnevka 24. travnja Žužek nije nazočio blagoslovu kapele sv. Blaža u Novom Selu Glinskom, kada su govorili odvjetnik dr. Juraj Devčić i liječnik dr. Juraj Rebok, dok je propovijedao Vilim Cecelja, hrastovički župnik, sva trojica zakleti ustaše. Za uspješan rad i djelovanje među vjerničkim pukom Žužek je na desetgodišnje razdoble imenovan župnikom-vijećnikom Nadbiskupskog duhovnoga stola uz potpis nadbiskupa Alojzija Stepinca. Prvoga rujna 1939. počinje popisivanje i fotogrfijsko snimanje spomeničke baštine u crkvi sv. Ivana Nepomuka, a pet dana kasnije svečanom liturgijom je u obje crkve proslavljen 16. rođendan Nj.V. kralja Petra II. Na blagdan nebeskoga zaštitnika grada sv. Ivana Nepomuka, župna je crkva dobila novi križnih put, umjetničko djelo majstora Hohnjeca iz Celja.

Rebok: Srbi trebaju seliti u Srbiju?!

O zauzimanju glinskoga župnika dobro je doznavao i zagrebački nadbiskup Stepinac, veli autor povjesnice Mrkalj, ali ostaje otvoreno pitanje je li slovenski svećenik doznao ponešto i o nadbiskupovim vezama s ustaškim režimom, koji je koncem kolovoza 1940. primio vodeće osobe ustaškoga režima, književnika dr. Milu Budaka i odvjetnika dr. Mirka Puka. U prosincu 1940. vlč. Žužek od učenika niže realne gimnazije doznaje za pojavu propagandnih zabranjenih ustaških brošura, koje se potom uporno pojavljuju i u selima glinskoga kraja. Sve to prema nalogu dr. Mirka Puka. Njegovi suradnici poput ravnatelja glinske bolnice dr. Jurja Reboka nisu više krili pred sugrađanima, pa ni pred upraveteljem župe „kako će Srbi morati iseliti iz Hrvatske u Srbiju, te da će njihova imovina biti otkupljena i novac za njima poslan. „Prijeti nam strašni rat, zapisuje u župnoj Spomenici Žiužek i pita se što li nas čeka. Povijesne okolnosti i Drugi svjetski rat doveli su do sloma kraljevine Jugoslavije i stvaranja Nezavisne Države Hrvatske sa zloćudnim ustaškim režimom koji će brojnim pokoljima manjinskih srpskih pravoslavaca u Glini cijelu Banovinu zaviti u crno. Od srpanjskog ustanka četnika Vasilja Gaćeše i Nikole Demonje 1941.u Banskom Grabovcu, te masovnih hapšenja ustaške odmazde i likvidacije nedužnih seljaka Banovine i Korduna, do pokrštavanja i pokolja u pravoslavnoj crkvi Rođenja Presvete Bogorodice. U takvim okolnostima, vodeći ustaše tražili su zamjenu za vlč. Žužeka svećenikom hrvatske narodnosti, ali je nadbiskup Stepinac nije odobrio. Dr. Juraj Rebok, štoviše, nazvao je Žužeka dobrim i čestitim svećenikom, ali Slovencem, dakle poput drugih Jugoslavenom. Nije bio nimalo oduševljen novom državom NDH, ali ni masovnim ubojstvom glinskih Srba 12. svibnja 1941. ubijanih u Prekopi. Kako su cijele noći odvoženi iz zatvora do stratišta, procijenjeno je da je stradalo oko 850 ljudi. O stradanjima Srba i čuvanju uspomena na pokolje, u Glini je 27. srpnja 1953. pred mnoštvom okupljenih govorio maršal Tito, a svoje viđenje međunacionalnih tragedija opisao je i vlč. Žužek u pismu Simeonu Zlokoviću, episkopu gornjokarlovačkom. Bio je to prvorazredan ekumenski čin glinskoga župnika, za koji mu je episkop izrazio neizmjernu zahvalnost. Zanimljiv i dokumentiran članak Igora Mrkalja, koji odslikava jedno vrijeme prijeraća, stradavanja za rata i poraća u Glini i Banovini, držimo i prepručamo, svakako treba pročitati. T

3 komentara

Uskoči u raspravu
  1. X.2.
    #1 X.2. 8 veljača, 2019, 17:09

    znadete li da je glavni “spisatelj/kreator” svih pisanija koje progovaraju “pupavci” na sve moguće načine,to je Dejanče Jović poreklom izVladičinog – hana (južna 4c.) unuk deda Jovančeta kojeg su “partizani” prisilno mobilizirali u partizaniju koncem 1944.g. i kao “poginuo je u borbama” (gdje,kada i zašto = ne zna se),ali kako i kada su JOVIĆI stiglu Zagreb/Samobor,neka netko objavi.Dejanče nije ništa drugo nego NASLEDNIK istoričara Čubrilovića,i treba ga Kusonja odmah da prometne u JAZU (HAZU),

    Odgovorite na ovaj komentar
  2. Mijo Trebarski
    #2 Mijo Trebarski 6 veljača, 2019, 07:43

    Nisu valjda i Hrvati pljeskali na narodnom zboru u Glini 50-ih tom najvećem zločincu, navodnom maršalu JoBrT-u, zapravo STaljinovu namjesniku Šapajevu, koji je “da se Srbi izdovolje” pobio pola milijuna razoružanih Hrvata. 1991. opet su se šteli izdovoljiti, ali su se i prestravili na odlučan otpor Hrvatekov. Bormeš su i četniki ginuli i bežali kak štakori, rat zgubili. Če buju šteli nek samo pak probaju.

    Odgovorite na ovaj komentar
  3. zzigho
    #3 zzigho 5 veljača, 2019, 21:23

    SWuper tekst doajena sisačkog novinarstva. šteta je što pokojni svećenik Mijo nije bi doslovno shvaćen pišući o pogibijama svećenika u Drugom svjetskom ratu, jer su mu osamdesetih godina kontrirali sisački partijski kadovi porijeklom iz okolice Gline. Čovjek je umro kao svećenik u požeškoj biskupiji, a bio je omiljen i kao pobornik radio amaterstva, u doba kada su telefoni, a pogotovo tužibabe bili pojam. Družio se sa mnogima bez obzira na ime i funkciju, jer svi radio amateri su na TI. liječnici, glumci, glazbeni velikani, poznati po nadimcima. Šteta što se to društvo raspalo, jer su mlađe generacije orijentirane na pametne brzoglase sa bedastom memorijom. Gdje su ta lijepa vremena druženja i prijateljstva.

    Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.