SLIKAR VARAŽDINA

SLIKAR VARAŽDINA

1. prosinac, 2019.
Print Friendly, PDF & Email

 

Njegova prva samostalna izložba (1978.) bila je umjetnički događaj Varaždina, ali i šire. Šok za mnoge, od kojeg se neki možebitno još nisu oporavili. A kako i bi, kad je prve slike predstavio na prvom katu varaždinske Galerije slike, u pet-šest soba, (gdje su do tada obično izlagali djela samo velikih i nažalost pokojnih slikara i kipara), kad mu je na otvorenje došlo toliko ljudi kao da se otvara neki „pogon“ i kad su naposljetku veći dio djela koje je izložio pokupovali i razgrabili. A uspjeti u svom gradu, u gradu jednog Miljenka Stančića teško se oprašta. Naime, Varaždinci (svaka čast iznimkama) „nisu marili“ za Stančića sve do njegove prerane smrti

Napisao: Mladen Pavković

Jedno od nezaobilaznih imena Grada Varaždina nesumnjivo je dr. sc. Krunoslav Martinović, o kojem sam nema tome dugo objavio, uredio i priredio novu monografiju (drugu ove godine!) – „Život s medicinom i umjetnosti“.

Svoj životni put počeo je u rodnim Križevcima (r. 1939.). Školovao se za liječnika – internistu. Najveći dio radnog života proveo je u varaždinskoj Bolnici. Tamo je i kao specijalist, internist-kardiolog, odnosno predani liječnik, vrhunski dijagnostičar, dao izniman obol. Bio je omiljen među pacijentima, a kako i ne bi kad je ljudima, osobito starim i nemoćnima, i u najtežim trenucima, davao nadu, pa su ga prozvali i „dobri duh Varaždina“, iako da se njega pita, skroman i samozatajan, kakav jeste, on nikada nije želio niti bi prihvatio tu konstataciju. Ali, činjenice su činjenice….

U Varaždinu je ostao duhom, a u Križevcima – srcem.

Svestrani intelektualac

Njegova supruga Melanija i danas već tri odrasle kćeri Natalija i blizanke Irena i Danijela, ali i unuci, uvijek su mu bili najveća, nenadoknadiva potpora života.

Nenadanu smrt supruge (2018.), inače po zanimanju dr. stomatologinje, nikada nije i ne će prežaliti.

Previše su toga zajedno prošli da bi rastanak prošao tek samo tako.

Svestrani intelektualac, erudit, ljubitelj putovanja i ozbiljne glazbe, otkad zna za sebe, uvijek je nešto crtao ili risao, kako bi rekli u Zagorju.

“Šteta što nije završio Akademiju za likovnu umjetnost”, često je slušao od onih koje je od prve osvojio svojim „užarenim“ bojama, prije svega uljem na platnu, pejsažima ili pak vedutama Varaždina ili Križevaca.

Njegova prva samostalna izložba (1978.) bila je umjetnički događaj Varaždina, ali i šire. Šok za mnoge, od kojeg se neki možebitno još nisu oporavili. A kako i bi, kad je prve slike predstavio na prvom katu varaždinske Galerije slike, u pet-šest soba, (gdje su do tada obično izlagali djela samo velikih i nažalost pokojnih slikara i kipara), kad mu je na otvorenje došlo toliko ljudi kao da se otvara neki „pogon“ i kad su naposljetku veći dio djela koje je izložio pokupovali i razgrabili. A uspjeti u svom gradu, u gradu jednog Miljenka Stančića teško se oprašta. Naime, Varaždinci (svaka čast iznimkama) „nisu marili“ za Stančića sve do njegove prerane smrti. Govorili su da je „slikar Varaždina“, na što bi veliki hrvatski umjetnik odgovarao – „Ne, nisam ja slikar malog gradića, to može biti svatko od onih koji tamo žive i rade! Ponekad, među ostalim, samo slikam grad u kojem sam rođen“, dok je potom nadodao: „Šteta što baš i ne kupuju moje slike, jer će sutra htjeti imati moju galeriju, a ne će imati u njoj što izložiti“!

Kao i obično, bio je u pravu.

Trg Miljenka Stančića postoji, ali ne i galerija s njegovim imenom.

Poznaju ga i u inozemstvu

Tko kaže da jednoga dana tako ne će biti i s Martinovićevim slikarstvom, o kojem su govorili i pisali mnogi istaknuti hrvatski likovni kritičari, od Depola, Bauera, Škunce, Fišera do Juraja Baldanija, koji je potvrdio njegovu umjetničku vrijednost i razinu i u objavljenoj monografiji (2002.)?

Potporu su mu dala i takva imena kakav je jedan Ivan Lacković-Croata, Magda Weltrusky, Elena Cvetkova, Vilim Svečnjak, Božidar Jakac, Ivan Generalić, Slavko Stolnik, Juraj Baldani, Antun Bauer, Zoran Homen i drugi. Akademski slikar Nenad Opačić otvorio mu je značajnu izložbu „obiteljskih portreta“, u izložbenom prostoru varaždinskog Gradskog muzeja.

Njegova likovna djela danas ukrašavaju domove, ali i pojedine kulturne ustanove.

Poznaju ga i u inozemstvu, što je san svakog umjetnika.

Neki će se možebitno pitati: zašto i zbog čega (nova) monografija o Krunoslavu Martinoviću?

A mi bi na to odgovorili – a zašto ne?

Ne bi, vjerujte, bilo neskromno također i pitati: zašto ne veća, bogatija, tim prije što materijala ima još za nekoliko ovakvih i sličnih knjiga, tako da izbor tekstova, fotografija, dokumenata i drugog, nije bio ni lagan ni jednostavan.

Ovo je inače, kako već rekoh, moja treća knjiga o ovom velikom humanisti, slikaru i liječniku.

A ponajviše o iznimnom Čovjeku! T

1 Comment so far

Uskoči u raspravu
  1. Anonimno
    #1 Anonimno 1 prosinac, 2019, 11:12

    Bravo doktore. Bio sam u križevcima na vašoj izložbi. Šteta što vas više ne poznaju u ovom gradu gdje ste rođen. Vremena, vremena…

    Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.