SI SIGNORE, IL MIO GRANDE TORINO

SI SIGNORE, IL MIO GRANDE TORINO

23. kolovoza, 2014.

 

TorinoSuperga04-Maggio-1949 Custom

Prisjećanje na nogometaše Torina i Saura Tomu koji je nadživio Supergu

 

Piše: Zvonimir Magdić

I dok ‘radnici’ Splita haklaju izlučnicu euro-lige ’14/15 protiv Torina, sam po sebi, skače mi pred očima slikopis: Superga! Brdašce, s bazilikom, u koji se zabio, četrdesetdevete, u njegovo i njezino podnožje, zrakoplov s nogometašima Torina. Sa slavnim Valentinom Mazzolom, za mnoge, boljim, i od  neponovljivog Meazze. Najboljim, svih vremena, na ‘Čizmi’. Koliko sam puta stajao, samo ja, a onda tisuće i tisuće, u podnožju te tragedije, u kojoj je izginula čitava momčad Torina.

LJUTA BOL CIJELE ITALIJE

I taj mimohod, ne prestaje. S deset italo-izabranika. Torino, za koji mi je garantirao argentinski trener Scopelli, da je uz River Platu s Morenom i Real Madrid s Di Stefanom – taj u prahu i pepelu Superge bila najbolja momčad svijeta. Ikada! Torino, koji je već kucao na naslov prvaka! Tri su bila iza njega! Trebala su mu još  samo četiri kola, ako se ne varam. I – skoknuo –  je u Lisabon. Od nogometa se opraštao igrač Benfice Ferreira… Usput, Torino je –  izgubio, a ono glavno, taj je Torino, na povratku zrakoplovom, nekoliko sati kasnije –  izginuo. Bila je to ljuta bol čitave Italije. Točno četvrtog svibnja 1949. Kako bi ispjevao slavni španjolski poeta Federico Garcia Lorca:… u pet sati poslije podne. Komesar Azzurra Vittorio Pozzo gušio se u teškim suzama. Kilometarske kolone, ucviljenih, bile su na pogrebu. Bilo je to godinu dana uoči brazilskog Mundiala ’50. Italija, zadnji prvak svijeta 1938, apsolutni favorit. I, onda, letjelica, Fiat G 212, u velikoj kiši i niskim oblacima, na domak Torina, bila je prenisko. I –  udarac smrti –  u podnožje bazilike na Supergi.. Slike, s poginulima, prodaju se i danas. Bio  sam i u Sjedištu kluba u  Corso Vittorio Emanuele 77. Motao se oko visećeg, teškog gumenog  kotača i propelera palog CS 134. Ostaci ostataka. I, bio –  mrtva straža – podno vele-slike Valentina Mazzole.Uvijek je tu muk. Uvijek se provlači s pitanjem, punog gorčine – zašto? Gledam, fotose, koje mašta drži živima, igrače, jednog pod jednog. Njih  sedamanaest. Bacigalupo, Aldo i Dino Balarin, Bongiorno, Fadini, Gabetto, Grava, Grezar, Riječanin Loik, Maroso, Martela, Valetin Mazzola, čiji će sin Sandro biti i među Azzurrima, Menti, Operato, Osssola, Rigamonti i češki Mađar Schubert. Uprava i stručni stožer: Erbstein, Livesley, i, jasno, trojica novinara. I krik, koji nikada neće prestati. Silazi niz lice gustim suzama, sam po sebi.

RIJEČANIN LOIK

Zahvaljujući mom dragom torinskom prijatelju Gaetanu Magnottiju, ja imam, novinarski, još jednu sreću, u toj –  velikoj nesreći, Torina. Srećem, jasno, dogovorom, na glavnom kolodvoru, dolazećeg iz Spezije Sauro Tomu, jedinog preživjelog iz te momčadi. Nije valjda ‘izigrao’ aero-crash? To, ne. On nije ni  putovao. Ozlijedio se. I, na zadnjem vježbanju prije Lisabona je odlučeno: ‘Toma, ti ostaješ doma’. Doktori nisu htjeli nikakav rizik. Tog (ne) sretnika čekao sam u osam, uvečer, dočekao u devet; u deset sam ‘vijađa’ u Zagreb. Susretljiv. Fin gospodin. Čak je odjurio doma i po fotografije. I to sam dobio. Imam ih u vlastitoj pismohrani. Jasno, o Torinu, prvaku Italije, o državnoj momčadi, s deset Torinezea, on je imao punu vjerodajnicu. Priča: ‘Jesmo, bili smo velika momčad. Imali smo personalnost i znanje. Imali smo čvrsti sustav. Spektakl i sjajni igrači. Bio je to –  za ono vrijeme – jedan brzi nogomet.prijenos lopte. Fantastično. A, imali smo i tog nogometnog čarobnjaka, Mazzolu. Valentino je bio plećat, snažan, igrač cijelog igrališta, u vrijeme, kad su pozicije u momčadi bile  – ‘fissatte’. Prikovane. Igralo se na krila, upadalo bez zastoja. Obožavao sam igrati za Torino. Ne, uvijek stalan. Kako je samo baratao s loptom vaš Riječanin Loik! Znate, kad pokušavam točno oslikati naš nogomet i našu igru, obično velim, ‘igrali smo punih pluća’. Disalo se duboko. Zabijalo, na veliko. Kako sam ja, preživjeli, bolje nadživjeli Torina, doživio tragediju? Nisam bio na dočeku. Preko radija čuo sam što se dogodilo. I s tolikima, čekao u ‘Palazio Madame’. Odjurio sam u klub. No, tu žalost, tu tugu, taj jecaj, to nisam nikada zaboravio.Talijanski je nogomet bio potresen. Izgubio je dušu. S tim nogometom, mi da i nismo imali konkurenciju. Mađari su nam bili blizu. Mislio sam uvijek i bio uz svakoga od mojih Torinezea. Visim na Supergi jer, ja sam bio dio te velike momčadi. Hvala vam da se i vi zanimate za tu tužnu priču. Ja sam sretnik i nesretnik. Nesretan zbog pogibije mojih suigrača i prijatelja, sretnik da vam mogu, iz prve ruke, govoriti o Torinu. Si, signore, il mio Grande Torino…T

 

1 Comment so far

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code