SEXY TURIZAM U BEČU

SEXY TURIZAM U BEČU

7. ožujka, 2016.

javna-kuca
Krajem 2013. godine u Beču je registrirano 3390 ženskih i 67 muških prostitutki, a 2004. godine se ukupno 755 osoba bavilo prostitucijom. Broj prostitutki u Beču povećao se za čak četiri i pol puta u posljednjih desetak godina. Kao glavni razlog navodi se širenje Europske unije na obližnje nekadašnje znatno siromašnije komunističke države

Napisao: Dražen Stjepandić

Beč je jedan od naših glavnih gradova. Bio je to preko petsto godina. Otprilike koliko su Turci vladali nad Srbima toliko je nad Hrvatima imala vlast švicarska dinastija Hasburg. Njihovi potomci i danas, premda daleko od prijestolja, mislim da čak na teritorij Austrije ne smiju ni stupiti, uz njemački, mađarski i češki navodno moraju učiti i hrvatski jezik.
Hrvati i danas obožavaju Beč i Austriju. Smatraju da je K und K monarhija u hrvatske krajeve donijela veliki civilizacijski pomak. Nekoliko puta u povijesti Hrvati su u ratovima spašavali bečku gospodu, a oni su nama pobili slavne Zrinske i Frankopane, formirali su nam Vojnu krajinu i naselili razna balkanska plemena koja se danas izjašnjavaju kao Srbi. Kad se dogodila aneksija Bosne i Hercegovine Hasburgovci nisu dozvolili da se ujedine hrvatski najveći nacionalni korpusi. Ono što je naš najpoznatiji ban Jelačić želio, a nije postao bio je Srbin Svetozar Borojević. U Prvom svjetskom ratu imao je čin fedmaršala. I bez obzira na to što su sve vlasti nad Hrvatima osim Napaleonove bile slične, Hrvati Austro-Ugarsku uzdižu dok svi ostali prethodni vladari uživaju status okupatora.

Beč od turizma zaradi više od naše obale

Bez obzira na te neke moje povijesne primjedbe radosno sam krenuo u Beč, u skupini novinara i turističkih radnika, u malom mercedesovom autobusu s devenaest sjedala. Do Beča smo putovali uobičajenih četiri sata i stali dva puta, jednom u slavnom motelu Old timer u Zoebernu, gdje sam pojeo gulasch supe, za četiri eura i dvije šnite kruha, svaka po 0,80 eura. Otprilike koliko je kod nas štruca boljeg kruha.
U Beč smo stigli kada se već dobro spustio mrak, pa je to izgledalo kao bilo koji veliki grad po noći. Moja nekadašnja šefica u Večrnjaku, uvažena Nevenka Mikac mi je već prije polaska rekla da je u Sehoenbrunn Parkhotelu, gdje trebamo osjesti i gdje će se održavati 6. HTI konferencija o zdravstvenom turizmu sve zauzeto, pa ću vjerovatno spavati u nekom hotelu u blizini. Tako je i bilo smjestili su me u obližnji, odmah iza ugla, hotel Viktoria. Da nije bilo jedne neviđeno neljubazne bake na recepciji, iz toga hotela ne bih nosio loše uspomene. Nikada nisam na recepciji susreo tako neljubaznu osobu, a odsjedao sam po raznim hotelima za koje se ne može reći da spadaju u višu kategoriju. Nije bila ljubaznija ni kad smo unaprijed za dva noćenja platili 142 eura. Tada po dolasku sam mislio da je oma izgubila živce tko zna kada i nisam ni pomišljao kako je u Beču možete naići na mnoštvo neviđeno bezobraznih ljudi obzirom na poslove koje obavljaju. U opisu njihovih radnih mjesta obično se traži drugačije ponašanje. Nikada i nigdje nisam na recepcijama hotela sureo bezobrazniju osobu od te sijede bake koja je bila na recepciji hotela Viktorija u kulturnom Beču.
Stara izreka kaže ne piši o gradu okojemu su mnogi pisali. Pripremajući se za putopis iz Beča, novog priloga za našu rubriku “Na put, na put” razmišljao sam čemu se posvetiti. Beč je grad s 1033 hotela, tko zna koliko hostela, sam glavni grad Austrije od turizma zaradi više nego cijela naša obala. Najveći je svjetski kongresni centar, muzeji, galerije, festivali, sve je to bilo mnogo puta opisivano u našem jeziku. Guglajući vido sam da je na štokavskim jezicima najmanje tekstova o seksi turizmu u Beču. Prostitucija je u Austriji odavno legalizirana, ali i u ono malo tekstova na pretežito srpskom ne može se naći gdje se i po koliko može nešto naći ako čovjeka spopadne takva želja ili jednostavno znatiželja.
Zato sam svoj putopis iz Beča odlučio posvetiti ovom vidu ponude austrijskog, a nekada i našeg, glavnog grada s oko s milijun i osamsto tisuća stanovnika. Neki podaci kažu da Beč ima i preko dva milijuna stanovnika, uglavnom još nema onoliko koliko je imao prije početka Prvog svjetskog rata, a tada je imao dva milijuna i sto tisuća stanovnika. Prije sto i dvije godine za dva milijuna je bio veći od Zagreba, jedinog grada na području bivše Jugoslavije koji je imao više od sto tisuća stanovnika. Beograd koji je danas mnogoljudan gotovo kao Beč prije Prvog svjetskog rata bio je manji od Zagreba imao je devedesetak tisuća stanovnika. Tada prije Prvog svjetskoga rata i u Beču i u Zagrebu prostitucija je bila normalna obrtnička djelatnost. Danas se u Zagrebu prostitucija prostituira na najnižem nivou, a o Beču se piše da je jedan od najvećih europskih centara sexy turizma.
Krajem 2013. godine u Beču je registrirano 3390 ženskih i 67 muških prostitutki, a 2004. godine se ukupno 755 osoba bavilo prostitucijom. Broj prostituki u Beču povećao se za čak četiri i pol puta u posljednjih desetak godina. Kao glavni razlog navodi se širenje Europske unije na obližnje nekadašnje znatno siromašnije komunističke države.
Nakon isteka maksimalno sedmogodišnjeg prijelaznog razdoblja u kojem se može ograničavati priliv radne snage iz ovih država, za njihove stanovnike (osim još za Hrvatsku) sada je otvoreno tržište rada pa i seksualnog u „starim“ članicama EU.”.
U Beču su prijavljene i mnoge seksualne radnice iz drugih austrijskih pokrajina, jer im je u Beču besplatan zdravstveni pregled, koji je obvezan jednom tjedno za sve legalne seksualne radnice. Od prijavljenog broja procenjuje se da je u Beču svakodnevno aktivno tisuću do tisuću i pol prostitutki.
Samo tri posto registriranih prostitutki je austrijskog porijekla. Istodobno 1,6 posto prostitutki čine tražiteljice azila. Osobama koje čekaju na odluku o azilu je u Austriji generalno zabranjeno raditi za novac, ali je, paradoksalno, prostitucija među rijetkim djelatnostima koje su im dozvoljene.

Muzeji kondoma i kontracepcije

O bogatoj tradiciji prostitucije u Beču svjedoči i Muzej kondoma (Condomi-Muzeum) u Esterhazygasse 26. Na samoj ulici nećete naći ploču ovog jedinstvenog muzeja, skriva se u podrumu Liebenswerta, prvog dućana specijaliziranog za erotske proizvode za ljubitelje estetike senzualnosti. Na 220 kvadrata prizemlja naći ćete uzbuljivu literaturu, igračke, društvene igre, pa i hranu – od paste u obliku penisa do erotskih slatkiša kao što su After Dinner Nipples (verzija After Eight). No dobro čuvana tajna ovog prostora nalazi se na 100 kvadrata podruma, odmah ispod foto izložbe na kojoj ćete vješto kadrirane marelice, kruške i rajčice zamijeniti za ljudske erogene zone. Za one koji pitaju, otvorit će im se vrata muzeja kondoma, nastalog na temeljima istoimenog dućana, prvog u Austriji koji se specijalizirao samo za prezervative, a koji je još 1994. otvorila Ingrid Mack. Muzej je otvoren nakon 15 godina prikupljanja kondoma, a u njegovu se prostoru odvijaju i radionice striptiza ili masaže, dok na edukativne ture dolaze i školske grupe. Tu možete doznati baš sve o kondomu, tom malom zaštitnom sredstvu koje su, u verziji kozjeg mjehura, koristili i stari Egipćani. Najstariji izložak u ovom muzeju potječe iz 18. stoljeća, a načinjen je od ovčjeg slijepog crijeva.
U Beču postoji i Muzej kontracepcije i abortusa, nalazi se skriven u običnoj stambenoj zgradi, bez table na ulazu, u koji se ulazi zvoneći na portafon. Dvije sobice daju stručni pregled povijesti zaštite seksualnog zdravlja, ali i neželjenih trudnoća kroz danas možda neobične recepture – od Coca-Cole do bidea, koji su u 17. stoljeću izmislili Francuzi, i to ne zato da bi omogućili da francuske gospodične poslije seksa operu djecu unutra (kako kaže anegdota), već da ih isperu – van.

Ab 30 eura

Nisam uspio posjetiti ova dva muzeja, ali jedan puf, kako u Njemačkoj zovu javne kuće jesam. Iz internetske ponude klubova koje nude usluge ab 30 eura odabrao sam Lustgrosse u Juchgasse. Ne znam u kojem je to od 23 bezirka, odnosno općine, koliko ih ima u Beču. Uglavnom nalazi se blizu prvog bezirka u kojem je slavni Ring. Zapravo to nije nikakva javna kuća, nego podrum od nekoliko prostorija. Ispred je ružičasta lampa kao jedino obilježje djelatnosti.
Beč ima jaku ponudu, posebice ljeti brojne kamenjarke znaju u određenim dijelovima grada čekati mušterije na ulici, ali nikako se to ne može uspoređivati sa seksualnom ponudom Hamburga, Frankfurta ili Amsterdama. U Hamburgu ili Frankfurtu su pufovi, odnosno javne kuće na po nekoliko katova sačinjavaju cijele kvartove. Ono što je Zagreb za Beč, to je Beč po pitanju prostitucije za spomenute prave europske centre prostitucije.
No dobro i u brojnim prčvarnicama se može dobro jesti, kao što se na ranim malim portalima može mnogo toga dobroga pročitati, pomislio sam silazeći u taj podrum. Pozvonio sam na vrata i otvorila mi ih je jedna milferica u halterima. Ljubazno me pustila unutra. Nije to bio ni poveći stan. Svjetla su bila rumena i u tom polumraku pokazala mi je na dvije dame pored malog šanka, kako je rekla. Jednu plavušu s bijelim stamostojećim čarapama u bijelom korzetu i na jednu nešto puniju i višu brinetu s crnim samostojećim čarapama i u crvenom korzetu. Odabrao sam sam smeđu i od šefice sam čuo da dama, kako je stalno zvala seksualne djelatnice u tom prostoru, košta pedeset eura za pola sata. Rekla mi je što sve radi za tih pedeset eura, a od toga sam zapamtio samo “franzusisch”. Onda mi je pokazala da pođem za njom u jednu jednako slabo osvjetljenu sobu. Pored vrata bila je stolica na koju sam mogao staviti svoje stvari, a na drugom kraju prostorije bio je krevet od crvene kože. Uz krevet bilo je veliko zrcalo tako da se možete gledati dok to radite. Tako nešto nisam nikad prije sreo i posjetu Lustgrosseu najviše ću pamtiti po velikom zrcalu pored kreveta.
Pored kreveta je bila i mala stolica s posudom u kojoj je bilo nekoliko kondoma. Jedan od njih dama je upotrijebila za druženje samnom. Na sat nisam gledao, ali u ogledalo jesam. Mnogo više negoli u damu i kad mi je bilo najzanimljivije dama je ustala s mene rekla da je gotovo i samo je izašla iz te prostorije.
Polako sam se obukao i krenuo. Dok sam izlazio jedna od dama mi je dobacila:” Vidersen schazi”. Ništa nisam rekao. Htio sam im jasno dati do znanja da sam doživio i daleko bolje. Ona s kojom mi je prošlo najbržih polasata u životu ispratila me na izlazu i zamnom je zalupila vrata.
Vani me čekala hladna, kišovita bečka noć. Srećom brzo sam naišao na taxi stajalište. Taxi me do Karlsplatza gdje se nalazila stanica podzemne željeznice koštao šest eura s napojnicom.
Na ulazu u podzemnu premda je bilo već oko deset navečer bili su brojni prosjaci. Neki od njih su baš klečali držeći u ruci prozirne plastične čaše moleći da se nešto u njih ubaci.
Vratio sam se ubahnom kako kažu naši Njemci i Austrijanci linijom U4. Već sam imao zapisano, od Kralsplatza do Heitzinga, gdje sam trebao izaći bilo je sedam stanica. Gospodinu koji mi je to sve prethodno objasnio sutradan sam rekao gdje sam bio.
“Pa kud baš tamo, to ti je najgore mjesto u Beču.” Njemu je to pričao Turčin, kolega s posla, koji stalno obilazi takva mjesta. Reče da su mu tamo izvukli sto eura za nešto što inače košta trideset eura. Nažalost u Beču sam boravio samo tri dana. Sutradan smo se već vraćali, a takva mjesta rade uglavnom u večernjim satima.
Mislim da sam objasnio princip. Postoje i daleko poznatiji klubovi kao Maxim ili Gold Time, gdje se također nude slične usluge, ali kao što kaže jedna poznata pjesma princip je isti, a ostalo su nijanse. E sad dobro je znano da samo siva ima pedeset nijansi.T

37 komentara

Uskoči u raspravu

Kliknite ovdje ako želite odustati od odgovora.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code