ŠESTI OVOSEZONSKI NASTUP HRVATSKOG KOMORNOG ORKESTRA

ŠESTI OVOSEZONSKI NASTUP HRVATSKOG KOMORNOG ORKESTRA

12. svibnja, 2018.

 

 

Piše: Igor Koruga

Za većinu skladatelja pisanje je uvijek bila posve privatna, a nikada javna stvar. Često obuzeti mučnim i teškim zadatkom izbacivanja svojih sumornih, melankoličnih, mračnih, ili pak razdraganih, svijetlih i živahnih, no redovito veličanstvenih utisaka i misli, uglavnom nisu pisali ono što su htjeli, već ono što su morali. Oni koji su u tome uvidjeli smisao, postali su takozvani prirodni umjetnici, rafinirani i suptilni, nerijetko i inovatori stila koji su se znali snaći (i) na rubu umjetničke izražajnosti te koji su se jednako tako mogli nositi s teretom brojnih kušnji u vezi s utopijskom savršenom skladbom. Obratimo li, stoga, naročitu pažnju na to da su odgovorni skladatelji pisali ono što su morali i da su se pritom ponašali prirodno, ne možemo nikako poreći i to da su, kao takvi, predstavljali svojevrsni objekt umjetničkog eksperimenta koji je snosio sve proizlazeće (društvene) konzekvence. Pravi umjetnici nisu dakle bili oni uzvišena duha koji su s darovanih visina ispravno prosuđivali Dobro i Zlo, ili oni koji su jednostavno stapali svoju individualnost s formom i estetikom, kao i oni koji su, kao ljudi, boravili u izdvojenom prostoru i vremenu. Nisu ni prenosili glas dogme ¨više kulture¨, niti su prihvaćali iskušenja (pre)uzvišene poetike pod ključem suvemenosti, utemeljenim na psihologiji mase novoga doba. Izgleda, zapravo, da uopće nisu imali namjeru baviti se rješavanjem problema, već njegovim postavljanjem među ljude kako bi se civilizirano razrješio, dakako, nakon izazvane opće pažnje i brige.

Dvojica Maltežana

Među ljude je također, i to ovoga utorka, 8. svibnja od 20 sati u Hrvatskom glazbenom zavodu, bila postavljena skica dojmljivih gudačkih skladbi čiji je niz trebao osmisliti posljednji, šesti ovosezonski nastup Hrvatskog komornog orkestra, unutar njihove dvadeset i devete uzastopne koncertne sezone. Riječ je bila o četverostavačnoj Trećoj suiti s naslovom Antiche danze et arie Ottorina Respighija (1879-1868) i o Temi s varijacijama, Une larme (Suza) Giocchina Rossinija (1792-1868) u prvom dijelu priredbe, te o praizvedbi trostavačnog Koncerta za gudače Maltežanina Christophera Muscata (1977) i o Simfoniji za gudače u d-molu, br. 7, Felixa Mendelssohna-Bartholdyja (1809-1847) u njezinom drugom dijelu. Pod ravnanjem najslavnijeg glazbenika s Malte, pijanista, čembalista i dirigenta, Michaela Lausa, domaći je orkestar samostalno započeo s tumačenjem Respighijeve orkestralne Suite, u zamišljenom ozračju stare talijanske glazbe s melankoličnim raspoloženjem i karakterističnom ljepotom melodijskog kretanja. U transkripciji izvornika (pisanog za solo lutnju) bila je korištena glazba starih majstora Besarda, Roncallija, Santina Garsija da Palme i nekih drugih anonimnih autora.

Do posljednjeg takta

Nastavak se odvio u duhu Rossinija, kojeg je ispred ugođenog orkestra vrsno portretirala solistica na violončelu, Petra Kušan (1988), inače članica orkestra Opere HNK u Zagrebu i članica Hrvatskog komornog orkestra. Diploma (2008) u razredu profesora Valtera Dešpalja i majstorska titula u razredu Juliusa Bergera u Leopold Mozart Centru Sveučilišta u Augsburgu išli su su korist iznimnog donosa virtuozne dionice i savršenog vladanja instrumentom takoreći do posljednjeg takta skladbe, izvorno napisane za violončelo i glasovir. S kraćom solo dionicom istaknula se i violinistica Mojca Ramušćak (1969) u uvodnom stavku Muscatovog Koncerta za gudače koji je skladatelju poslužio kao temelj za idiom, ideje i harmonije. Sam kraj koncerta bio je obasjan Mendelssohnovom Simfonijom čiji je prvi stavak, s energičnim figuracijama, zvučao robusno i barokno (Händel), drugi, s kromatskim melodijskim infleksijama u stilu kasnog Mozarta, polagano i ljupko, treći, harmonijski bogat i plesan (u formi Menueta sa samo jednim triom) i četvrti, čisti mendelssohnovski, s umanjenim septimama, formalnim fugalnim pisanjem te s odmacima u durski tonalitet koji vodi prema razigranome kraju. Za trinaestogodišnjeg Mendelssohna bila je to doista zadivljujuće zrela glazba. T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code