SEDAMDESETI ROĐENDAN U SAMOSTALNOJ HRVATSKOJ SA SUZAMA ŽALOSNICAMA

SEDAMDESETI ROĐENDAN U SAMOSTALNOJ HRVATSKOJ SA SUZAMA ŽALOSNICAMA

17. svibanj, 2017.

 

Moja djeca i unučad su u Australiji. Moja braća i sestre imaju svoj život. Kao ni ostali dio Hrvata koji nisu bili u iseljeništvu, a posebno ne u političkoj emigraciji, oni nikada neće moći shvatiti zašto sam ostavio svoju djecu, osobnu financijsku sigurnost do kraja života i vratio se u Hrvatsku. Njih je dragi Bog sačuvao da nikada ne osjete što to znači izgubiti domovinu. Kad jedanput izgubiš domovinu nikada više ne možeš naći pravu zamjenu za svoju domovinu. Nema tih novaca na svijetu koji mogu zamijeniti one najdublje ljudske osjećaje pripadnosti svojem narodu i svojoj domovini

Napisao: Antun Babić

Svoj 70. rođendan slavio u samoći i nekoj vrsti kontemplacije o svemu što mi se dogodilo tijekom vrlo burnog života za koji su prvenstveno krivi moj nemirni duh i beskrajna ljubav prema Hrvatskoj i hrvatskom narodu. Rođen sam 1947. u brojnoj i vrlo siromašnoj obitelji u Pleternici. Tek kad sam malo odrastao shvatio sam da su mi roditelji u Titovoj Jugoslaviji bili “državni neprijatelji”, pa smo stoga i nas jedanaesterno djece dobili isto obilježje. Sve do petnaeste godine bio sam više gladan nego sit, a u školu sam često išao bos ili u poderanim gumenim opankama, i po najvećoj zimi. Živjeli smo u maloj trošnoj kući u ulici Stjepana Radića. Dugo godina petero nas je braće spavalo u jednom krevetu, koji se sastojao od dasaka na kojima je bila stroža od slame. Bilo je to razdoblje u kojem se javljao moj nemiran i buntovnički duh protiv nepravde. Oca sam ponekad znao uhvatiti u razgovoru s prijateljima iz Drugog svjetskog rata, kad su spominjali i Tita koji je bio bez jednog ili dva prsta. Nisam puno toga razumio, ali sam dosta brzo shvatio da nešto nije u redu kad moraju razgovarali tiho i bez nazočnosti nas djece.

Bijeg preko granice

Godine 1968. prešao sam austrijsku granicu i završio u izbjegličkom logoru Traiskirchen, gdje sam prvi puta svjedočio tučama, između hrvatskih i jugoslavenskih tj. srpskih izbjeglica. Polako su se počele slagati kockice. Imao sam veliku sreću da mi je otac bio u hrvatskoj vojsci, pa nisam bio vraćen natrag u Jugoslaviju, što se drugima koji nisu imali antikomunističku prošlost događalo svakog četvrtaka oko četiri sata ujutro.

Početkom 1969. godine krenuo sam na “prisilno” putovanje brodom u Australiju, koje je trajalo 33 dana. O tome ću više napisati u svojoj knjizi. Po dolasku u Australiju ponovno sam završio u logoru – Bonegilli. Bilo je to u vrijeme australskog ljeta. Temperature su dosezale i iznad 40 stupnjeva, a mi smo spavali u limenim barakama. Teror daljine bio je takav da je u čovjeku automatski zazivao osjećaj kako nikada više neće vidjeti domovinu iz koje je došao.

U početku sam radio najteže poslove i pohađao večernje škole, a kasnije i redovne visoke škole engleskog jezika i menadžmenta. S vremenom sam se uspio uklopiti u australsko društvo, ali samo kad su u pitanju bila radna mjesta. Moje zadnje radno mjesto, na kojem sam bio gotovo 12 godina, bilo je u tvornici automobila Ford u Melbourneu, gdje sam radio kao koordinator tj. menadžer u Uredu za ljudske resurse.

No, brzo sam shvatio da neću moći preživjeti ako ne učinim nešto za slobodu Hrvatske i hrvatskog naroda. Odlaskom preko granice i boravkom u izbjegličkom logoru dobio sam status osobe bez državljanstva i postao državni neprijatelj Titove Jugoslavije.

Najprije sam počeo igrati nogomet za hrvatske klubove: “Croatia” – Wollongong, “Zagreb” – Hurstville (Sydney) i “Croatia” – Melbourne.

Susret s Tuđmanom

Nakon nogometne avanture i jedne teže ozljede zgloba, počeo sam se baviti ozbiljnim domoljubnim radom. Godine 1973. u Sydneyu sam izabran za tajnika Matice Hrvatske u Australiji i nakon toga sam ušao u ozbiljno bavljenje domoljubnim aktivnostima, koje ću potanko opisati u mojoj knjizi. Dne 25. studenoga 1989. u Kanadi sam se sastao (Hamiltonu) i jedan cijeli dan razgovarao s tada predsjednikom HDZ-a dr. Franjom Tuđmanom, koji je bio u posjetu Hrvatima u Kanadi. Taj mi je susret otvorio vrata domovine uoči prvih slobodnih izbora u travnju 1990., kad sam dogovorio koaliciji između HDZ-a i HSS. Nikada neću zaboraviti svoj nastup i govor na Splitskoj rivi na Uskrs 1990. godine, gdje je bilo preko 100 tisuća ljudi. U Hrvatsku sam se za stalno vratio koncem 1990. godine.

Sve drugo, do jučerašnjeg dana, bilo je puno suza radosnica zbog ostvarenja stoljetnog sna hrvatskog naroda – samostalne hrvatske države. Malo po malo, kasnije su suze radosnice zamijenile suze žalosnice kad sam shvatio da su vlast u Hrvatskoj preuzeli bivši članovi Komiunističke partije, a danas tu vlast čvrsto drže i ne ispuštaju iz svojih ruku djeca komunista.

Zbog domoljubnog idealizma i ljubavi prema domovini Hrvatskoj, u vrijeme rata u Zagreb sam usred rata 1991. doveo cijelu obitelj, dvije maloljetne kćeri, koje su se nakon stalnog šikaniranja u školi vratile u Australiju 1994. godine. Srce mi je pucalo od jada i tuge, ali nisam htio ni mogao odustati od Hrvatske, kojoj je još uvijek prijetila velika opasnost. Supruga prvog predsjednika hrvatske države Ankica Tuđam napisala je u svojim memoarima da je dr. Franjo Tuđman više vodio računa o Hrvatskoj nego o obitelji tj. da mu je Hrvatska bila na prvom mjestu. Ne želim se nikako uspoređivati s predsjednikom Tuđmanom, ali i ja sam se još 1973. godine u Australiji zarekao da se neću prestati baviti domoljubnim radom, sve dok Hrvatska ne bude slobodna i samostalna država.

U Hrvatskoj sam kasnije upoznao moju voljenu i nikada prežaljenu suprugu Janju, koja je bila moja srodna duša i kamen oslonac. Volila je Hrvatsku više i od mene. To me je i držalo nakon što sam shvatio ne samo da sam u toj državi ja osobno prevaren, nego i da je prevareno cijelo hrvatsko iseljeništvo, pa i većina hrvatskog naroda.

To je razlog zašto sam jučer bio sam. Moja djeca i unučad su u Australiji. Moja braća i sestre imaju svoj život. Kao ni ostali dio Hrvata koji nisu bili u iseljeništvu, a posebno ne u političkoj emigraciji, oni nikada neće moći shvatiti zašto sam ostavio svoju djecu, osobnu financijsku sigurnost do kraja života i vratio se u Hrvatsku. Njih je dragi Bog sačuvao da nikada ne osjete što to znači izgubiti domovinu. Kad jedanput izgubiš domovinu nikada više ne možeš naći pravu zamjenu za svoju domovinu. Nema tih novaca na svijetu koji mogu zamijeniti one najdublje ljudske osjećaje pripadnosti svojem narodu i svojoj domovini.

U zadnje vrijeme doživljavam da me i članovi Janjine šire obitelji oštro napadaju zbog mojeg domoljubnog, a za njih “ustaškog” pisanja protiv Jugoslavena, komunista i velikosrba u Hrvatskoj. Naravno, ja im opraštam, jer ne znaju što čine.

Žrtve hrvatskih branitelja

Nažalost, sve je to ostavilo dubokog traga na moje zdravlje, pa i psihu. Svaki se dan propitkujem jesam li u životu postupio ispravno kad sam Hrvatsku stavio ispred svoje obitelji. Ponekad dolazim u tešku sumnju, a najviše zbog velike opasnosti da će sve naše žrtve, a posebno žrtve branitelja koji su dali svoje živote u obrani domovine, na kraju biti izdane i uzaludne. Hrvatskoj kao samostalnoj državi bliži se kraj ako mi domoljubi na vrijeme ne otvorimo svoje oči i prestanemo braniti one stranke i one političare, koji danas nemaju ama baš ništa zajedničko s predsjednikom Tuđmanom i njegovom politikom od 1989. do njegove smrti 1999.

Jučer bi mi vjerojatno bio najgori rođendan u cijelom životu da nije bilo Vas dragi moji Facebook prijatelji. Jučer ste vi bili moja stvarna obitelj. Teško mi je posebno izdoviti bilo koju od nekoliko stotina čestitki. Sve su bile prekrasne, s riječima punih dobrih želja i iskrene utjehe. Neka vas dragi Bog čuva i neka vas blagoslovi što ste se jučer sjetili jednog usamljenog i sve starijeg čovjeka koji je naivno, ali bez granica, vjerovao u svoju Hrvatsku, dobrotu i državotvornost hrvatskog naroda. Ako umrem prije nego što se dogodi nova pobuna domoljubnih i državotvornih Hrvata, kao što je bila ona 1990. i 1991., nikada neću znati jesam li, predajući svoj život Hrvatskoj, ispravno postupio kad je riječ o žrtvi koju je zbog toga ponijela moja obitelj, a posebno moja djeca koju sam uvijek i beskrajno volio i pomagao, makar nisam uvijek bio s njima. Molim dragoga Boga da mi oprosti zbog mojih grijeha u tom kontekstu.

P.S. Objavljujem sliku trošne male kuće u Pleternici u kojoj sam živio s još deset sestara i braće i roditeljima od kojih sam naslijedio ljubav prema Hrvatskoj, a posebno od naše majke Jozefine, koja do zadnjeg dana svojeg mučeničkog života nije odustala od svojih mladenačkih ideala. T



Nema komentara

Komentari tjedno.hr

Još nema komentara!

Možeš biti prvi sa svojim komentarom.

Your data will be safe!Your e-mail address will not be published. Also other data will not be shared with third person.