SEDAM POSTO HRVATA UBIJENO JE U DRUGOM SVJETSKOM RATU, U POSTOCIMA VIŠE NEGO NIJEMACA

SEDAM POSTO HRVATA UBIJENO JE U DRUGOM SVJETSKOM RATU, U POSTOCIMA VIŠE NEGO NIJEMACA

5. svibanj, 2016.
Print Friendly, PDF & Email

Leljak će u subotu biti glavni govornik na velikom, desetom po redu, prosvjedu građanske inicijative „Krug za trg“ kojim se od nove vlasti traži hitna promjena imena tzv. Trga maršala Tita:

„U Sloveniji još uvijek postoji ukupno 11 ulica koje nose njegovo ime, no u Ljubljani je ulica ipak maknuta. Gradonačelnik Janković htio ju je vratiti, no Ustavni sud je to spriječio! Volio bih da najljepši trg u Zagrebu dobije ime po Titovim žrtvama, a ne da nosi njegovo ime!“

Napisao: Velimir Bujanec

„Vodeći slovenski istraživač zločina komunizma objavio je knjigu „Špiclji Udbe“ („Suradnici Udbe“) i u njoj popis, fotografije i adrese svih slovenskih Udbaša i njihovih suradnika: – Na vodećim su funkcijama u bankama, velikim kompanijama, politici, pravosuđu i medijima, sve je isto kao i u Hrvatskoj! Nakon propasti Jugobanke, u Sloveniji su osnovane nove banke na čijim su čelnim pozicijama nekadašnji pripadnici Udbe, a sada već i njihova djeca i nasljednici… Ta knjiga je već drugi mjesec na slovenskom tržištu, pravi je hit i sigurno najčitanija! Moram reći da o tome još pišu mediji – mnogi od njih negativno. Udba je u Sloveniji moćna i dočekala me je na nož. Mnogo je onih koji misle da su takvi popisi nepotrebni, da moramo ići u budućnost i da ostavimo prošlost iza sebe. No, nije baš tako. Mi to moramo riješiti. Ne možeš proći pokraj unesrećenog ili mrtvog čovjeka, okrenuti glavu i praviti se kao da se ništa nije dogodilo. To nije humano, to nije ljudski. Ako ne riješimo problem zločinačke ideologije kao takve, ako ćemo o povijesti govoriti sa strahom i sramiti je se, nećemo daleko stići… Trebamo otvoreno i pošteno reći tko smo bili, tko su bili ljudi koji su od ’45. nadalje govorili o komunizmu pozitivno, a tko ga je osuđivao. Tek onda ćemo moći normalno razmišljati o gospodarstvu i budućnosti. Za to postoje stručnjaci, a od povijesti i istine bježe neznalice i ljudi nečiste savjesti.“

[youtube]https://www.youtube.com/watch?v=ZSZsrPk2y20[/youtube]

Zbog sukoba sa slovenskim udbašima, Leljaku se sudi u Ljubljani, prijetili su mu smrću i zapalili auto: „Prošlo je nekoliko mjeseci od kada su mi zapalili auto, policija do danas nije pronašla počinitelja…“

Saslušanje Milana Desnice

U Bujici je puštena ekskluzivna audio snimka ispitivanja mladog Hrvata Stjepana Crnogorca iz 1972. godine koju je Leljak našao u slovenskim arhivima:

„Crnogorca su oteli u Austriji, a u Ljubljani ga je ispitivao šef tadašnje savezne Udbe Milan Desnica. Stjepan Crnogorac bio je veliki Hrvat, student koji je 70-ih u Salzburgu studirao teologiju. Znao je 7 jezika, radio dva posla, imao svoj bend, no 3.7.1972. slovenska Udba je po zadatku savezne i hrvatske Udbe, organizirala njegovu otmicu te ga tajno odvela u Sloveniju. Učinili su to agenti preobučeni u austrijske policajce koji su imali logistiku u Austriji. Već 4.7. je počelo saslušanje. U slovenskom arhivu sam našao dokumente o njemu, 250 stranica Stjepanovih izjava, snimke saslušanja… Oteli su ga jer su ga povezivali s grupom Fenix. Iako nije bio (prema izjavama) povezan s tom grupom, Stjepan Crnogorac nestaje 15.7.1972. i do danas se ne zna gdje je pokopan. Molim Hrvate koji mogu pomoći da mi se jave i da pritisnemo austrijske i slovenske vlasti kako bi netko odgovarao za taj zločin! Ubili su 27-godišnjeg mladića, za to nisu odgovarali iako imamo priznanje jednog otmičara, a njegova obitelj u Sovićima želli samo da dobije dostojan grob – da mu imaju gdje zapaliti svijeću…“

Od voditelja istrage u Salzburgu Leljak je dobio informaciju da se “politika u Austriji direktno miješa u slučaj Crnogorac”: „Silvo Gorenc, bivši šef jugoslovenske Udbe koji danas živi u Krškom, otvoreno prijeti da će, ukoliko bude izručen Austriji, reći sve tajne dogovore koji su postojali između austrijskih socijalista i Titove Jugoslavije!“

Leljak će u subotu biti glavni govornik na velikom, desetom po redu, prosvjedu građanske inicijative „Krug za trg“ kojim se od nove vlasti traži hitna promjena imena tzv. Trga maršala Tita:

„U Sloveniji još uvijek postoji ukupno 11 ulica koje nose njegovo ime, no u Ljubljani je ulica ipak maknuta. Gradonačelnik Janković htio ju je vratiti, no Ustavni sud je to spriječio! Volio bih da najljepši trg u Zagrebu dobije ime po Titovim žrtvama, a ne da nosi njegovo ime!“

S obzirom da je prije 36 godina, 5. svibnja, jugoslavenski komunistički diktator umro, Leljak se prigodno prisjetio i tih vremena: „Vijest o Brozovoj smrti zatekla me je u Sarajevu, u komunističkoj Jugoslaviji. No, i danas, ja dolazim iz komunističke države! Komunizam u Sloveniji vlada od ’41. do danas… Nije sišao s vlasti! Svakoga dana sve više, u svakom pogledu ta crvena boja raste i širi se. Jugoslavena u Sloveniji ima mogo, dominantni su, priznajem, ali morate znati, da do ’45., kao i u Hrvatskoj, nije bilo tako. Nakon 2. Svjetskog rata umro je najveći cvijet slovenstva, kao i hrvatstva. Umrli su pravi domoljubi, oni koji su nosili i gospodarstvo te uz to voljeli domovinu. Ostali smo bez te srednje klase… Nijemci svoje znanje nisu poslali u rat, njihova inteligencija je ostala kod kuće i zato je njihovo gospodarstvo par godina nakon rata postalo ponovno snažno i moćno, a naše se ni nakon 75 godina ne može riješiti te bijede, tog komunizma. Pokušavam u svojim knjigama otvoriti oči ljudima što je radio komunizam i Udba. Pokušavam ljudima pokazati da je to najveće zlo koje se moglo dogoditi našim narodima. U petom mjesecu ’45. nestalo je dva posto Hrvata, preko sedam posto Hrvata ubijeno je u čitavom ratu, a Nijemaca koji su napali cijeli svijet, umrlo je manje – oko pet posto! To su grozni podaci, zamislite koje je to posljedice ostavilo na vašu zemlju i vaš narod…“

U Bujici je ekskluzivno objavljen dokument od 19. travnja 1972. godine, zapravo Odluka Predsjedništva SFRJ o osnivanju tzv. Službe za pitanja državne bezbednosti, supertajne organizacije koja je bila nadređena čak i Udbi i koja je bila svojevrsna osobna tajna služba Josipa Broza Tita. Dokument je Leljak otkrio u ljubljanskom arhivu: „Ni Hitler, ni Staljin nisu imali privatnu tajnu službu, no diktator Tito ju je imao! Kada mu se dogodio Ranković, promijenili su sve zakone da bi mogli tu službu 1972. i osnovati. To je bila Služba za pitanja državne bezbednosti kod predsjedništva SFRJ, Stane Dolanc je bio prvi njezin šef, a služba je pratila i usmjeravala čak i Udbu. Mislim da je baš ta služba diktirala ubojstva Hrvata po Jugoslaviji i izvan nje. Tito je sve to znao i kontrolirao…“

Trudnica u osmom mjesecu živa zazidana u hudoj jami

U Bujici je objavljena potresna snimka autorice Katarine Kovačević kako recitira pismo majke nerođenom djetetu koje je u svibnju 1945. u osmom mjesecu trudnoće, napisala 25-godišnja Ivanka Škrabec, prije nego su je Titovi partizani bacili u Hudu jamu i živu zazidali.

Roman Leljak je u međuvremenu postao predsjednik društva „Huda jama“, za 11. lipnja najavio je svetu Misu kod okna Barbarin rov, a Huda jama uskoro će biti prazna, jer će žrtve napokon dobiti dostojanstvenu grobnicu pokraj Maribora: „ U Hudu jamu sam ušao 1989. godine, no trebalo je punih 20 godina da je otvorimo kako bi 2009. tu strahotu ljudi imali prilike vidjeti. Ne vidim razloga zašto 3.000 žrtava iz Hude jame, uglavnom Hrvata, nisu pokopani do danas. Prošle godine sam osnovao društvo „Huda jama“ s ciljem da pokopamo te žrtve na dostojanstven način. To je bio naš jedini cilj. Donijeta je odluka i za realizaciju tog projekta je iz slovenskog proračuna osigurano 680 000 eura. S hrvatske strane nismo imali nikakvu suradnju. Posmrtne ostatke prenijet ćemo kod Maribora i tu će ljudi moći odati počast žrtvama. Na žalost, Huda jama nije jednini slovenski rudnik u kojem su Titovi partizani na ovako mučki način pobili Hrvate. Ona još praktički niti nije bila zatvorena, a na putu prema Celju otkrili smo novo, puno gore stratište! Kod Celja postoji rudnik Pečovnik, u kojem su žive zakopali i tako ubili – više od 12.000 Hrvata! Zamislite tek tog užasa! Želio bih da i te žrtve dobiju svoj grob, a ne da ostanu odbačene u nekom rudarskom oknu…“

O strašnom zločinu počinjenom u Hudoj jami, potresni dokumentarac upravo ovih dana završava proslavljeni hrvatski redatelj Jakov Sedlar. Telefonom se javio u Bujicu: „Svi Hrvati moraju biti neizmjerno zahvalni Romanu Leljaku za sve što je otkrio i razjasnio što se zaista dogodilo Hrvatima poslije rata u Sloveniji. Film „Huda jama“ je jedan „In memoriam“ za sve žrtve tog strašnog komunističkog zločina koji nikada ne smije biti zaboravljen. U filmu ćemo staviti poseban naglasak i na zvjerstva počinjenima nad ženama, od kojih su neke bile i trudnice, a koje su zasigurno bile nevine. Imamo i prestrašni dio – priču o djevojačkim pletenicama mladih Hrvatica koje su žive zazidane stotinama metara ispod zemlje… Svjetska premijera filma „Huda jama“ biti će u lipnju, u Torontu, u Kanadi – jer su upravo tamošnji Hrvati najviše pomogli pri realizaciji tog velikog filmskog projekta.“

I u današnjoj Bujici Leljak je prokomentirao sramotni potez slovenskih vlasti, koje su prije pet dana na Kočevskom rogu otkrile spomenik Ivanu Mačeku – Matiji, šefu Ozne koji je 1945. proveo likvidacije 200.000 Hrvata diljem Slovenije, a izravno je odgovoran i za zločin u Hudoj jami: „To je kao da u Dahau postave spomenik Hitleru ili u Vukovaru Slobodanu Miloševiću! Slovenske vlasti poslale su zločincu u čast, čak i slovensku vojsku na otkrivanje spomenika, a hrvatske vlasti nisu reagirale! Čudno je da je vaša predsjednica dobra s Pahorom, a nije ga pitala kako to da se takvom jednom zločincu, odgovornom za smrt tolikih Hrvata – podiže spomenik…“

Na kraju emisije pušten je i prigodni prilog povodom prosvjeda tzv. Hrvatskog novinarskog društva protiv ministra kulture dr. Zlatka Hasanbegovića. Za razliku od drugih televizija, Bujica je emitirala i ovacije koje je Hasanbegović dobio u Sesvetama, gdje ga je u tamošnjem Narodnom sveučilištu dočekalo više stotina Hrvata, a pljesak koji je dobio trajao je nekoliko minuta. Iz publike su vikali: „Bog neka te čuva!“ Iako je dr. Zlatko Hasanbegović uvjerljivo najpopularniji ministar u Vladi, njegova imena nema niti u jednoj anketi. No, Bujica baš zato pušta snimke iz raznih krajeva Hrvatske, gdje ministra kulture dočekuju kao najveću političku zvijezdu.

Na pitanje kako u Sloveniji gledaju na hrvatskog ministra kulture, Roman Leljak je odgovorio: „Zlatko Hasanbegović je najbolji ministar u proteklih 25 godina u Hrvatskoj, ali i Sloveniji! Nadam se da će uskoro predložiti Zakon o otvaranju arhiva koji u Sloveniji već postoji, a uveo ga je Janez Janša koji je s Hasanbegovićem u odličnim odnosima. Vrijeme je da konačno, bez straha počnemo govoriti o svojoj povijesti. Spreman sam dan i noć raditi na tome da se i kod vas objavi popis udbaša.“ T

 

9 komentara

Uskoči u raspravu
  1. deli-Vuka
    #1 deli-Vuka 19 srpanj, 2018, 19:47

    Čestitam gospodi Leljaku i Bujancu na hrabrosti i na odluci da svoje živote posvete razotkrivanju Užasa o čijim se nevinim žrtvama još i danas šuti. Sigurna sam da bi obojica bili sretni da se bave nečim drugim, nečim lijepim, ali Poziv iznošenja ISTINE pred oči svijeta jača je od svega. Još jednom: HVALA. Hvala obojici.

    Odgovorite na ovaj komentar
  2. navijala
    #2 navijala 10 svibanj, 2016, 21:20

    Opet je Frano pobjegao iz Vrapca,nije posebno opasan,ali moze naciniti zlo.Razum ga je posve napustio.
    Steta jadnik je bio neizmjerno ambiciozan.

    Odgovorite na ovaj komentar
  3. Jovo
    #3 Jovo 7 svibanj, 2016, 15:12

    U, bre, Frano, jesmo li vas derali i jopet ćemo…

    Odgovorite na ovaj komentar
  4. Boško
    #4 Boško 6 svibanj, 2016, 14:50

    U, Frano, jesmo li vas u Jasi… jakako, i jopet ćemo…

    Odgovorite na ovaj komentar
    • FRANO
      FRANO 6 svibanj, 2016, 22:42

      BOŠKO ,ODI U GUZICU ,GDJE TI JE I MJESTO ,JER TVOJ UM JE TAMO NEGDJE ,TO POKAZUJEŠ STALNO!!
      POZDRAVLJAM TE ,I ODI ODMAH ,NE GUBI VRIJEME!!!!

      Odgovorite na ovaj komentar
  5. FRANO
    #5 FRANO 5 svibanj, 2016, 17:08

    EKSKLUZIVNO OTKRIVAMO TKO JE BIO TITO Ovo je jedina i prava istina o Josipu Brozu
    Autor: Maro Marušić Datum objave: 29.04.2015.

    1.8k

    2

    Životni put Josipa Broza Tita povodom skorašnje 35. obljetnice njegove smrti

    U zemlji seljaka na brdovitom Balkanu postoje dva ključna pitanja: Gdje si bio devedesetprve i Tko je ustvari Josip Broz Tito? Na prvo pitanje svaka balkanska duša ima osobni odgovor, dok je ono drugo znatno kompleksnije i teže je dati pravo rješenje. Je li drug Tito bio klasični ratni zločinac koji je poslije Onoga Rata bez suđenja smaknuo tisuće nevinih civila ili je bio najzaslužniji čovjek za oslobođenje od nacističke čizme i sjajni državni poglavar koji je vješto balansirao između Istoka i Zapada dajući svojim stanovnicima siguran posao i besplatne stanove?
    Čak i 35 godina nakon njegove smrti povjesničari sa sigurnošću ne mogu odgovoriti na to teško pitanje. Međutim, često se, ako ne gotovo uvijek, prešućuje Titova glavna karakteristika po čemu je on postao to što je bio, a to je – S R E Ć A.
    Zasigurno i vi sami poznajete neke ljude koji su iz neobjašnjivog razloga rođeni pod sretnom zvijezdom i sve što dotaknu pretvori se u zlato. I u Dubrovniku ima takvih kraljeva Mida. Rodbina im je unutar zidina ostavila nekretninu od poda do nebeskog svoda i oni ubiru desetke tisuća eura najma svake godine bez da se pomaknu. Najteže što su u životu radili bilo je upisati te atraktivne nekretnine na svoje ime u zemljišnim knjigama.
    No i oni su male bebuške za Najvećeg sina, pardon Srećkovića, ovih prostora, ali i puno šire. Znate onaj vic o Chucku Norrisu, koliko je napravio sklekova? Odgovor je SVE. Takav je isti odgovor i na pitanje po čemu je to Tito sretan? Po SVEMU.
    Josip Broz rodio se u obitelji Franja i Marije, zagorskih težaka. Potpuno je nejasno kad je njegov otac mogao skupiti vremena za raditi u polju, jer je naštancao sve skupa petnaestero djece. Kada čovjek to gleda, čini mu se da je Franjo Broz po cijeli dan obrađivao Mariju, a ne zagorsku zemlju. Sama činjenica da je Josip Broz preživio porod i prve godine života u kući – u kojoj njegova majka nije mogla ni upamtiti sva imena svoje djece s obzirom na njihovu brojnost – govori da je Sreća već tad zavidila Titu na sreći.
    Mali Joža uspio je završiti četiri razreda osnovne škole, a kada se u pubertetu otisnuo iz kuće – majka Marija među svom tom djecom nije ni primijetila da ga nema – upisao je bravarski zanat. Gledajući iz današnje perspektive, bravarska škola ne izgleda kao bogzna kakva budućnost, ali u ono vrijeme, na početku industrijske revolucije, bio je to pravi pogodak. Ako ste tad znali obrađivati metal, to je otprilike kao da danas znate programirati Googleove logaritme.
    Tita je, jasno, opet posralo. Mogao je birati posao, pa se smucao po Austriji, Češkoj, Njemačkoj radeći u tadašnjim najboljim tvornicama. Onda je došao Prvi svjetski rat. Tito kao uzorni građanin i vojnik Austro-ugarske, kreće na prvu liniju fronte, u rat protiv njihovih najvećih neprijatelja – a dobro znamo tko je nešto prije koknuo njihova prijestolonasljednika u Sarajevu – Srbi. Krenuo je tako naoružani Tito na narod čiji će biti doživotni predsjednik nekoliko desetljeća kasnije. Klao je Tito Srbe po rovovima i istaknuo se velikom hrabrošću za koju je zaslužio odlikovanje. Kada je Austrija otvorila frontu s Rusijom, neustrašivi Zagorec prebačen je da se bori protiv strašnog naroda koji nikad, u cjelokupnoj historiji čovječanstva, nije izgubio niti jedan rat. Čak ni u hokeju i šahu.
    Jebiga, toliko su Rusi strašni da ih nije uspio pobijediti ni najsretniji čovjek kojeg je planeta Zemlja rodila. Štoviše, Rusi su izboli kopljem jadnog druga Tita, koji je bio na samrti. Zarobili su ga čekajući da sam izdahne, s tim više što je Broz zaradio tešku upalu pluća i to u vrijeme dok se Fleming još zajebavao s mladim znanstvenicama u laboratoriju umjesto da radi na penicilinu.
    Drugim rječima, to bi za bilo kojeg čovjeka bio kraj. Izboden si kopljen poput Isusa, uz to boluješ od neizlječive bolesti, a umjesto da si u bolnici, nalaziš se u ruskom zatvoru. Da, u takvim bi uvjetima umrli svi uključujući Isusa, ali ne i Josip Broz Tito, koji je – nevjerojatno, ali istinito – bio prvi čovjek poslije Krista koji je uskrsnuo.
    Ni taj čudesan oporavak za Tita nije značio da je na slobodi. No, potom u spletu nevjerojatnih okolnosti, Tito će izaći iz zatvora. Naime, kreće revolucija komunista u Rusiji, a ruski radnici provaljuju u zatvore i oslobađaju zatvorenike. To se dogodilo i drugu Titu. Kolika je mogućnost da se zatekneš u ruskom zatvoru u prvoj komunističkoj revoluciji u povijesti, te da te radnici oslobode iz ropstva? Mogućnost je otprilike takva kao da uzmete stambeni kredit od banke, i ona vam nakon dva mjeseca kaže da ga ne trebate više vraćati.
    Poslije oslobođenja ostao je još malo u Rusiji – ipak su Ruskinje zgođušne, te je jednu i oženio onako usput – da bi se potom vratio na brdoviti Balkan. Tamo više nije bilo Austro-ugarske, zemlje za koju se borio, već su glavnu riječ u Kraljevini SHS vodili Srbi, isti onaj narod kojeg je Tito klao na bojištu. Za njega tada nije bio samo problem što je klao Srbe, već i što je bio komunist, a kralj Aleksandar bio je alergičan na crvene revolucionare. Nije mu pomagalo ni što je Hrvat.
    Realno, s takvim pedigreom Aleksandrovi žandari bi te roknuli u samo nekoliko mjeseci – kao što su to napravili sa Stjepanom Radićem i Đurom Basaričekom – ali ne i Tituša Sretnog. On se, začudo, živ i zdrav dometiljao do Drugog svjetskog rata, a onda, pazite sad ovo, 10. travnja 1941. – na Dan osnivanja NDH – i Josip Broz nešto osniva. Dok Ante Pavelić proglasava kvinslinšku državu u Zagrebu, nekoliko metara dalje u istom gradu na isti dan Tito udara temelje Vojnom komitetu za pružanje otpora osovinskim silama. ‘Normalnim’ ljudima to bi značilo potpisivanje vlastite smrti, ali Sretni Joža tek hvata pravi životni zalet.
    Zahuktava se Drugi svjetski rat, Tito juri bojišnicama – bori se protiv Nijemaca, Talijana, ustaša i četnika, a meci ga zaobilaze, odbijaju se od njega, ili samo ranjavaju. Gledajući Titov životopis čini se čak da je više puta bio ozlijeđen i od Roberta Prosinečkog. Jednom zgodom, pričali su svjedoci, u jeku bitke spasio ga je pas Luks. Tito ne bi bio Tito, da ga od Nijemaca nije spasio – njemački ovčar! Legenda to ne kazuje, ali ne bi nas čudilo da je njemački ovčar Luks pobjegao od vlasnika Nijemaca da spasi njemačkog neprijatelja.
    Naravno da je takav sretnik bez poteškoća najurio Nijemce sve do Trsta. Da su ga Churchill, Roosevelt i Staljin bolje poznavali ne bi ni slali svoje vojske na Berlin nego bi pustili Tita da sam samcat oslobodi Europu od Hitlera – njemu metak ionako ne može ništa.
    Nakon rata, rekli smo već, ubijao je svoje sunarodnjake bez suđenja i slao ih na Goli otok, ali nitko mu od velikih svjetskih sila nije zamjerio te zločine. Ali onda ubrzo jest jedan i to onaj najgori i najokrutniji – Josif Visarionovič Staljin. Naravno, nije mu zamjerio zločine, jer se s njim nije mogao mjeriti, nego neposlušnost.
    Nikad nitko u čitavoj povijesti – od australopitekusa do homo smarthphoneusa – nije Staljinu rekao NE i ostao živ. Svi koji su Staljinu kad je on nešto tražio odgovorili s N na prvom mjestu riječi – NE se na svim jezicima govori s N na početku – završili su na mjestu gdje žive krtice.
    Tito je, međutim, rekao NE Staljinu i umjesto da ga ovaj ubije, on sam je – umro. Veća je mogućnost da vam banka pokuca na vrata i potom se odmah preda sa svom svojom imovinom, nego da se Rusima i Staljinu kaže NE i ostane živ. A Tito im nije rekao NE jedanput, nego dva puta. Najveći svjetski matematički umovi pokušali su izračunati kolika je vjerojatnost da netko Rusima dvaput tijekom istog života kaže NE i ostane živ, ali nakon nekoliko godina proučavanja odustali su zaključivši da je puno veća mogućnost da se svaki tjedan dobije na lotu – iako je i to nemoguće – a da je ovo što je Tito napravio potpuno neizračunljivo.
    Posvadio se tako s Istokom, a ni Zapad nije bio najsretniji što je Jugoslavija komunistička tvorevina, pa je Tito vođen sretnim instinktom, osnovao Nesvrstane i postao idol narodima diljem zemaljske kugle, koji nikad nisu čuli ni za Europu, ali zato jesu za Broza. Ako otiđete sad u posljednju zabit neke afričke prašume, siguran sam da će vas ostarjeli poglavica plemena pozdraviti rječima: „Masai undum kartum, ndjamena mbabane Tito brijun, hutsi tutsi pijun!“ što u prijevodu znači „Masirao je svjetske karte, a nije bio ničiji pijun!“
    Titovo vođenje Jugoslavije bio je najveći oblik hedonizma što je svijet ikad vidio, a na kojemu bi mu pozavidjeli čak i rimski carevi. Čovjek je postigao savršenstvo. Postoji jedna priča da su Tita tijekom jedne večeri iz zajebancije tražili da okrene turu, a ovaj se iznenadio i rekao da on nema para. Što će mu pare? Pa sve je ionako njegovo, ne trebaju mu pare da plaća. Vile po Jadranu, automobili, avioni, žene, tenkovi, Brijuni, Sophia Loren, Elisabeth Taylor, Naser, Arafat, Afrika, Azija, Vis, Lastovo…sve džabe, samo zovneš.
    Danas se bogate guzonje natječu tko ima više novaca, jahti i auta, a srećković Tito je bez novaca imao SVE. Ako to nije hedonističko savršentsvo, onda ne znamo što jest. Kakav Chuck Norris i njegovi sklekovi.
    Količina sreće koja je hodala s Titom tijekom njegova života je zaista brutalna – evo još samo nekoliko primjera za kraj – čovjek je vodio srpski narod koji se kunuo u njega samo dvadeset godina kasnije nakon što ih je klao. Zanimljivo, Austrijanci su mu tijekom Prvog rata htjeli za to dati odlikovanje, on ga u to vrijeme nije mogao uzeti jer je bio u zarobljeništvu u Rusiju, pa su mu ga htjeli uručiti tijekom šezdesetih godina, ali je odbio, jer bi zaista bilo ludo da je uzeo odlikovanje za ubijanje Srba dok je bio njihov predsjednik!
    Hrvate je također klao, ali su ga svega nakon nekoliko godina od pokolja dočekivali na koljenima i pjevali mu Druže Tito mi ti se kunemo što je kulminiralo na Poljudu 1980. godine na utakmici s Zvezdom.
    Gonjen tolikom dozom sreće, Tito je jednom izjavio: Ako ikada umrem…! Eto kako se osjećao čovjek na kojeg je Jovanka bila ljubomorna čak i na kraju životu, jer je na samrtnoj postelji, postoje zapisi, švalerisao s mladom, vitkom i plavom fizioterapeutkinjom.
    Koliko je Titov život bio sretan možda najbolje govori činjenica da se on rodio u 19. stoljeću, a da mu je žena umrla u 21. stoljeću. To samo kazuje koliko je bila mlađa od starog srećkovića, sedmog od petnaestero djece.
    Na kraju je ipak umro, iako je mislio da neće, ali bio je sretan i na onom svijetu. Na sprovod su mu došli doslovno svi svjetski državnici uključujući izaslanstvo Marsa, Jupitera i Plutona. NASA-ini znanstvenici na Titovom sprovodu po prvi put su vidjeli vanzemaljce uživo, jer su i oni došli odati počast najnevjerojatnijoj i najsretnijoj jedinki koja je boravila na Mliječnoj stazi. Na Titovu sprovodu po prvi i jedini put u povijesti – još od prvog homo erectusa pa sve do homo laptopuša – skupili su se lijevi i desni, komunisti i demokrati, muslimani i katolici, budisti, nesvrstani, svrstani, emiri i svi poznati svemiri, a ejakulacija skupa je bila kada je u Kući cveća zaplakala Željezna Lady, Ona Koja ne Plače ni kad dijeli milijune otkaza – Margareth Thatcher – žena koja je komuniste voljela manje od engleskih lučkih radnika.
    U Kuću cveća na ispraćaj je došla i Sreća. Legenda kaže da je pala u depresiju kad je vidjela Tita da je ovoliko sretan i nakon smrti.

    Odgovorite na ovaj komentar
    • deli-Vuka
      deli-Vuka 20 srpanj, 2018, 02:03

      Odlično, odlično. Samo zaboravio si par atraktivnih detalja, kao npr da je više puta imao sreće kao u komunističkom SSSR-u da svi njegovi konkurenti budu ubijeni a on se vrati na lovorikama. Ili sreću da ima dijelom guštersku genetiku pa mu ponovo narastu odrezani udovi kao npr prsti na rukama.

      Odgovorite na ovaj komentar
  6. FRANO
    #6 FRANO 5 svibanj, 2016, 16:59

    NISU TO BILI HRVATI ,TO SU BILI STEPINČEVI KRIŽARI ,KOLJAČI ,UBOJICE ,KOJI U SVOJIM RATNIM EGZEKUCIJAMA NISU POŠTOVALI NIKAKVE KONVENCIJE RATOVANJA,OSIM NACISTIČKO-KATOLIČKOG ČIŠĆENJA SVIH ONIH DRUGIH I DRUGAČIJIH,PO RECPTU STEPINČEVE HOLOKAUSTSKE DUHOVNE I FIZIČKE NAKANE DA HRAVTSKA POSTANE ČISTA BOŽJA DRŽAVA. U SVOM GOVORU U OSNIVANJU NDH-AZIJE NAPOMENUO JE ILI UPOZORIO JE SVE GRAĐANE TAKOZVANE NJEGOVE HRVATSKE: DA SU HRVATI DOBILI BOŽJU DRŽAVU I DA NIJEDNA ŽRTVA NEĆE BITI VELIKA DA JU SE SAČUVA!!!=

    Odgovorite na ovaj komentar
    • deli-Vuka
      deli-Vuka 20 srpanj, 2018, 02:23

      Frano, Frano, pobrkao si lončiće.
      Ili su ti se pobrkali šerafi u glavi pa živiš u nekom paralelnom svijetu, u kojem je sve suprotno ovom našem stvarnom svijetu, i djela i značenje riječi.

      Jako je ružno u toj tvojoj noćnoj mori, ružno i besmisleno. Ja bih da sam na tvome mjestu pod hitno poradila na tome da se probudim i vratim u stvarnost.

      Ti uradi po svome. Samo ako odlučiš ostati u svijetu bajki, nemoj dolazit nama sa svojim frustracijama iz Naopakog Svijeta, mi ne pušimo tuđu bolesnu maštu. Psihijatrija je na drugome mjestu, mi nismo volonteri. Vrati se.kad se izlečiš.

      Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.