SDP JE ŠTROKU HOTEL OD 80 MILIJUNA DAO ZA MILIJUN MARAKA

SDP JE ŠTROKU HOTEL OD 80 MILIJUNA DAO ZA MILIJUN MARAKA

21. rujna, 2014.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Svjedoci epoha, uspomene najpoznatijeg hrvatskog bankara Nevena Barača 15. dio

Zabilježio i snimio: Dražen Stjepandić

 

U petnaestom nastavku ekskluzivnog feljtona Uspomene najpoznatijeg hrvatskog bankara Nevena Barača nastavljamo pričati o provizijama. S provizijama koje su uzimali pojedini socijalistički direktori sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća počela je korupcija. Premda nam iz zemalja EU danas drže lekcije o nultoj stopi tolerancije prema korupciji gospodin Barač kaže da su upravo otamo došle te sporne provizije. Velika poduzeća iz EU borila su se za poslove na tenderima, željeli su ući u velika jugoslavenska poduzeća i veliko jugoslavensko tržište. Provizije za one koji odlućuju i privredne predstavnike u inozemstvu bile su uobičajeno sredstvo za dobitak velikog posla na natječajima.

Gospodin Barač navodi i konkretan primjer izgradnje Kutine 2, kako on insajederski naziva proširenje proizvodnih pogona INA-Petrokemije u Kutini. Bilo je to u prvoj polovici sedamdesetih i u tom poslu su mnogi gledali da omaste brk.

 

KADROVE STALNO TREBA NADZIRATI

 

Kad sam kasnije saznao kako su iz Ine izašle kopije ponuda svih ponuđača sa natječaja Petrokemije predane ili prodane Davy McKee-u a za koji su se također natjecali i dobili posao, potpuno mi je postalo jasno do koje je dimenzije došlo. Dok je generalni direktor bio Ante Milković u Ini se nije mogao zaposliti nitko od rodbine visokih državnih rukovodioca, generala, narodnih heroja, a niti imati bilo kakve poslovne veze niti pristup. S Vladom Lemićem se sve promijenilo, premda ne mogu tvrditi da je za sve to negativno što se uistinu dogodilo uopće znao. Sumnjam da nije, ali ne tvrdim.

Nisu svi naši ljudi cvijeće, ali bome ni stranci. Stranci su u velikoj mjeri doprinjeli razvoju korupcije kod nas, oni su ti koji su sami nudili novac. Bili su zainteresirani za konkretne poslove i za ulazak u kompaniju kao što je Ina, kao i za ulazak na jugoslavensko tržište i u stalnom razvojnom i investicijskom zamahu. Tada u bankama nije bilo korupcije, nije bilo potrebno nekome platiti da ti odobri kredit kao sada i nisu se kupovale vile na Beverly Hillsu i slično. Možda bi netko od nas i uzeo novac, ali bilo nas je strah. Svakih par godina se ispitivalo porijeklo imovine i to bez izuzetka. Naprimjer Laza Jančić, nekadašnji viceguverner Narodne banke Jugoslavije za dva šlepera cigle, koju navodno nije platio, a upotrijebio je tu ciglu za vikendicu, dobio je osam godina zatvora. Šef u radničkom restoranu u Rafineriji Sisak za pronovjeru blagajne dobio je šest godina zatvora. Razlika je bila i u društvenom sistemu, tamo gdje je sve društveno, ništa nije privatno, pa nikomu ne pada napamet da plati proviziju za odobreni kredit. U kapitalističkom svijetu vlasnik budno prati ponašanje zaposlenih. Kroz stoljeća mnogo se toga promijenilo, društvene prilike, klima, tehnologije, ali ljudi su ostali isti: sebični, gramzljivi i to oni koji su nešto stekli radom i znanjem dobro znaju i zato se čuvaju. Još je Lenjin govorio da kadrove treba stalno nadzirati.

 

GORAN ŠTROK I STRANKA KOJA SE PROGLASILA POŠTENOM

 

Dvadesetak godina kasnije, u drugoj polovici devedesetih kad je Goran Štrok postajao zvijezda danica hrvatskog biznisa, kupujući hotel Bonavia u Rijeci, još dok mu prijatelji nisu došli na vlast, vidio sam njegov intervju u nekom tjedniku u kojem je izjavio da ranije u Inu nije mogao ući jer mu nismo dozvolili Lemić i ja, a da znamo zašto. Dao je jasnu aluziju. Lemić je kao generalni direktor Ine mogao kod Tita i odlazio je k njemu, pa da je htio zabraniti Štroku ulazak u Inu ne bi mogao prekoračiti ni prag Petrokemije u Kutini. Ta tvornica je bila dio Ine, a Štrok je stalno oblijetao oko direktora Jurajića. Poslije toga kad je 2000-te stranka koja se sama proglasila poštenom došla na vlast pročitao sam da je Goran Štrok kupio hotel Excelsior u Dubrovniku za četiri milijuna kuna. Kako mi je situcija s hotelima u Dubrovniku poznata i jasna, znao sam da je Eccelsior hotel s pet zvjezdica. Obnovljen devedesetsedme i osme godine. U prvoj godini poslovanja nakon obnove, dakle 1999. ostvario je akumulaciju od oko 3,5 milijuna maraka. Taj Excelsior je s 18 200 metara četvornih brutto razvijene površine, na lokaciji kakve više nema u Dubrovniku, i gdje se tada metar četvorni stambenog prostora prodavao za deset tisuća maraka po kvadratu, prodan je za svega milijun maraka. Za jedan milijun maraka, pola milijuna eura, je prodano nešto što je vrijedilo 80 milijuna maraka tada, a sada 40 milijuna eura. Čitao sam izjave raznih koji su tvrdili da je Štrok investirao u taj hotel, što je neistina, ali je istina da je iz jedne sobe u Excelsioru uzeo kompletan namještaj i odvezao ga u Englesku. Navodno u neki njegov hotelčić. Na prodaji hotela Lukšiću morao je zaraditi grdne milijune, a da državi ni kod kupnje ni kod prodaje nije platio ni prebijene pare poreza.

 

KOPIJE PONUDA KONKURENCIJE

 

Na poslu Kutina 2 bio je od strane Davy McKee-a angažiran i Uroš Betini za što je njegova firma bila i plaćena. Jednom prilikom ispričao mi je kako je bio pozvan u Davy McKee i da su mu prebacili da ga plaćaju, a nemaju važne informacije za njihovu ponudu vezanu za posao oko Kutine 2, Ini odnosno INA Comercu. Gospodin Betini se branio navodeći što je sve za njih učinio, a onda su mu oni u bijesu pokazali kopije ponuda konkurencije, koje su se odnosile na isto postrojenje za koje je Davy McKee dao ponudu uz komentar da im njegove i usluge njegove firme više nisu potrebne. Po njegovim riječima gospodin Betini je rekao da on tako nešto ne može osigurati, pa da se slaže s prekidom suradnje. INA Comerce je raspisivala tendere i dobivala je ponude, koje je dostavljala investitoru, a to je bila Petrokemija Tvornica umjetnih gnojiva Kutina. U Kutini su vršili analizu ponuda s financijske, ekonomske i tehničke strane i tek nakon završenih tih analiza ponude su se uspoređivale. Poslije ovih saznanja bila mi je potpuno jasna sudbina Hrvatske u privatizaciji. Žrtve koje su se stoljećima borile za ovaj hrvatski narod i samostalnu državu, mnogi su životom platili tu svoju borbu, dobili su ovo što imamo sada. Ali, narod je to i te izabrao, bez kojih se takve privatizacije nisu mogle dogoditi, ali ako narod nije mogao niti može ni danas izabrati bolje onda ni ti nisu krivi što su potekli iz takvog naroda.

 

 

STAN ZA ĆIRU BLAŽEVIĆA

 

Kako je Partija u PBZ-u objektivno doživjela fijasko, jer članovi partije u Nadzornom odboru PBZ-a nisu poslušali zov partije pa sam ja morao biti discipliniran. Na jednom partijskom sastanku nakon što više nisam bio generalni direktor PBZ-a osvanuo je dnevni red s točkom o mom izostajanju s partijskih sastanaka. Pa su nabrojali nekih dvadesetak u tri godine. Trebao sam se sjetiti zašto nisam bio na sastancima redom tri godine unatrag. Zaključeno je da me se kazni s opomenom pred isključenje. Sve je obavljeno po direktivi Gradskog komiteta koji je to proslijedio Općinskom komtetu, a oni osnovnoj partijskoj organizaciji. U Gradskom komitetu tada je presjedavao Stanko Stojčević. Ne znam jesu li očekivali da ću se žaliti, ali ako jesu razočarao sam ih nisam se žalio. Osim u tjedniku Danas nisam se oglasio. U Dinamu sam ostao vrlo aktivan bez obzira što sam već nakon dva mjeseca predsjednikovanja dao ostavku. Prije podnošenja ostavke na mjesto predsjednika u Dinamu otišao sam u Gradski komitet i obavjestio sam ih o mojoj odluci. Primio me zamjenik predjsednika Stipe Novaković, koji mi je rekao da što se tiče Gradskog komiteta i SKH mogu ostati predsjednik Dinama i dalje, ali oni će prihvatiti svaku moju odluku. To je bilo početkom kolovoza (1982.?) Neposredan povod za moju ostavku je bio razgovor o dodjeli stana treneru Ćiri Blaževiću. Moj stav je bio da treba potpisati ugovor na najmanje još dvije-tri godine kao obvezu za dobivanje stanarskog prava. Mi ostali građani zbog stanarskog prava smo potpisivali ugovore na deset godina. Zdenka Vašarević, tadašnja šefica računovodstva u Dinamu, taj naš razgovor je prenijela Ćiri koji je ljutito reagirao. Bila je subota popodne i gospođa Vašarević me nazvala kući i rekla je da odmah dođem u klub jer je šef jako ljut. Rekao sam da sam i ja jako ljut i da neću doći. Sutradan je gostovao Radnički iz Niša. Poslije utakmice zamolio sam Blaževića, radijskog reportera Ivu Tomića, Ćirinog velikog prijatelja i prof. dr. Mirka Đurašina da dođu u sobu predsjednika na par minuta. Rekao sam da je preduvjet za uspješan klub odlična suradnja i razumijevanje između predsjednika i trenera i da ja mislim da taj uvjet nije ispunjen i zato sam odlučio dati ostavku. Svatko od prisutnih je ponešto rekao i onda smo se razišli. Nisam imao auto pa se gospodin Blažević ponudio da me odveze do kuće što sam prihvatio sa zadovoljstvom i ostao sam član predsjedništva. Htio sam rješavati stvar po stvar: banka, partija, Dinamo i bio sam zadovoljan misleći da sam sve riješio.

 

DRUG SA ZRINJEVCA 9

 

Ali jednog dana došao mi je dostavljač i donio mi je plavu kuvertu. U njoj poziv za sutradan, trebao sam se javiti u Đorđićevu i ponijeti putnu ispravu. Upravo sam bio izvadio novu putnu ispravu u konzulatu u Frankfurtu, a staroj još nije bio istekao rok trajanja, pa sam mislio da je to razlog poziva u Đorđićevu. Sutradan sam se s oba pasoša veselo uputio u Đorđićevu. Uputili su me na četvrti kat, a tamo nije bilo nikoga. Ubrzo se pojavio još jedan čovjek koji je tražio istu sobu u koju su i mene uputili. I ispred koje sam čekao. Ubrzo sam saznao da je to bio čovjek sa Zrinjevca broj 9, gdje je sjedila Udba. Dakle, nisu me zvali tamo nego u Đorđićevu, gdje su valjda imali rezerviranu tu sobu, jer su tako mogli raditi diskretnije.

Razgovor je počeo o PBZ-u, o Dini, o Petrokemiji, o Štroku, o Ini, o kratkoročnom zaduživanju za uvoz nafte, pa o stanju u Dinamu… I tako ravno četiri sata. Posebno se interesirao za Đurekovića, rekao sam da ga poznam i da sam sa njegovom suprugom u dva navrata bio na večeri u njegovom domu u Sisku. Rekao sam da su se iz Udbe još dok sam bio u Rafineriji u Sisku interesirali za njega, ali ja nisam ništa posebno znao, pa su mi na rastanku rekli da ako nešto saznam da im javim. O Štroku sam rekao da uopće ne znam tko je taj drug, rekao sam da ne znam tko je ponudu za tvornicu umjetnih gnojiva Kutina 2 dostavio Englezima i Frncuzima, pojma ne znam tko je to napravio niti mogu pretpostaviti da se to dogodilo.

A naravno da sam doznao kako je Štrok dolazio kod direktora Tvornice umjetnih gnojiva Jurajića i valjda nisu pričali samo o moto utrkama.

– Kako se organizira provizija kod kratkoročnog zaduženja? Imate li štednu knjižicu u banci?- pitao me drug sa Zrinjevca 9.

– Imam- odgovorio sam potvrdno.

– A imate li deviznu knjižicu?- slijedilo je još jedno pitanje.

A onda prije nego što sam odgovorio nadodao je kako sigurno u inozemstvu imam devizni račun jer tamo nema knjižice.

– Imam i deviznu knjižicu- rekao sam, a kako mi je podigao tlak upitao sam ga – imate li vi račun u inozemstvu?

– Nemam- odgovorio je iznenađen pitanjem.

– A odkud bih ja imao?- pitao sam ga- ja imam račun u inozemstvu, a vi nemate.

– Vi ste bili osam godina generalni direktor Privredne banke- odgovorio mi je točno tako.

Zatražio je da mu predam pasoše. Pitao sam zašto trebam predati putne isprave?

-Treba nešto provjeriti- rekao mi je spremajući putne isprave u ladicu.

– Kad se opet možemo naći?

-Kad hoćete- rekao sam.

– Sutra u isto vrijeme- rekao je ispitivač.

– Važi- potvrdio sam.

 

KARTANJE S JAKOVOM BLAŽEVIĆEM

 

Popodne sam se našao s prijateljem iz Ine Ivom Živkovićem i Ivanom Denonom zvanim Mimić. Ispričao sam im kako je tekao razgovor s drugom iz Udbe, na što se Živković čudio kako mu nisu odmah napravili premetačinu.

-Možda zato jer nikoga nije bilo doma- našalio sam se.

Navečer sam imao odranije dogovorenu posjetu drugu Jakovu Blaževiću. Bili su još prof. dr. Mirko Đurašin i dr. Zdravko Tomac. Igrali smo preferans i pričali.

– Predsjedniče danas su Nevena zvali u Đorđićevu- rekao je u jednom trenutku dr. Đurašin.

– Jesu ti rekli da si što ukr’o?- pitao me Jakov Blažević ne dižući pogled sa karata koje je slagao u rukama.

– Nisu- rekao sam- ali me optužuju da sam zaduživao Privednu banku da bih destabilizirao SFRJ, dok sam zaduživao Inu kratkoročnim zaduženjima od kreditora sam dobivao proviziju, da sam tu proviziju upotrijebio za financiranje političke emigracije i da u Dinamu sve radim da ispadne iz lige što bi destabiliziralo političko stanje u Zagrebu i Hrvatskoj.

– A nisi ništa ukr’o?- opet me pita Jakov Blažević smijući se.

– O tomu nisu ništa rekli- uzvratio sam.

Dalje nije bilo komentara, nastavili smo piti i igrati preferans. Bio sam uvjeren da je Jakov Blažević o svemu već imao informaciju.

 

DRUGI RAZGOVOR U ĐORĐIĆEVOJ

 

Sutradan kad sam se ponovo u Đorđićevoj sastao s mojim ispitivačem prvo me pitao jesam li nekome pričao o našem prethodnom razgovoru?

– Da jesam- odgovorio sam i pobrojio sam sve ljude koje sam već naveo da sam se s njima sreo nakon našeg prvog razgovora.

– I što ste im rekli- pitao me dalje.

– Rekao sam da me optužujete…- i naveo sam po točkamna ono što sam rekao Jakovu Blaževiću.

– Pa dobro ste vi to razumjeli- na to je rekao moj ispitivač.

Ja sam to sve ispričao jer mi nije rekao da ne pričam. A ne mogu pretpostaviti da bi on tako nešto propustio reči da je imao tu namjeru. Rekao sam mu to.

Drug sa Zrinjevca 9 se složio s tim i pitao me zašto ništa o našem razgovoru nisam rekao supruzi?

-Što ću je uzrujavati s glupostima- odgovorio sam.

Taj drugi susret nije trajao niti pola sata i više se nismo nikad vidjeli. Pasoš mi nije vratio. Moj odvjetnik koji se javio da me dobrovoljno brani, a ja ne znam od čega, inzistirao je na žalbi na oduzimanje putne isprave. Odgovori na te žalbe bili su uvijek isti na dvije stranice. Pisalo je:” u momentu oduzimanje putne isprave postojali su uvjeti da se to učini”.

Ante Milović kad je bio predsjednik Izvršnog vijeća sabora SR Hrvatske je zbog mog pasoša intervenirao kod Vilima Mulca, tada sekretara unutrašnjih poslova SR Hrvatske.

– Mi s njime nemamo ništa, javi se u CK- Vilim Mulc je rekao Anti Miloviću.

Eto dokaza da su Jure Bilić i Joža Vrhovec stajali iza toga. Moje ponašanje su tretirali svetogrđem i dovođenjem u pitanje nedodirljive pameti Centralnog komiteta SKH Hrvatske. Na ovaj ili onaj način bio sam politički problem u svakom sistemu i režimu.T

 

30 komentara

Uskoči u raspravu
  1. Marija Magdalena
    #1 Marija Magdalena 7 svibnja, 2023, 14:16

    Pozdrav svima, ja sam gospodica Marija Magdalena. Imam opipljivo svjedocanstvo da sam dobila poslovni zajam, poslovna sam žena i živjela sam u Hrvatskoj, dobila sam zajam od (10,000,00 EUR) od Božjeg covjeka po imenu g. Mike Anderson, ponudio mi je zajam uz kamatu od 3% i dobio sam zajam za manje od 5 radnih dana, ako vam je potreban zajam bilo koje vrste, možete kontaktirati hm putem e-pošte: {[email protected]} Ako morate znati, stvarno je pošten i pouzdan .

    Odgovorite na ovaj komentar

Kliknite ovdje ako želite odustati od odgovora.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code