SAMOTNI DANI DOMOBRANA JOŽEKA

SAMOTNI DANI DOMOBRANA JOŽEKA

3. studeni, 2018.
Print Friendly, PDF & Email

S poštom su me slali u Miholjac Gornji i Donji, Vinkovce, Brčko, iz Vinkovaca sam presedal u vlak za Vukovar i Borovo Naselje (tam sem ime i dve rali zemlje, jer mi je tam punica odselila i brzo se vrnula doma!). Bil sem i u Sarajevu, Konjicu, Mostaru. Dotiče se gospodin Josip i svibanjskih zbjegova, pa i rođenoga brata Stevana koji je u Zagrebu služio kao dočasnik domobranstva i nije imao potrebe žuno bježati za spas glave na ramenu

Napisao: Josip Frković

Lako prepoznatljiva i obnoviteljska, iza Domovinskoga rata podignuta pod šifrom „broja članova obitelji i pripadajućih kvadrata“, nenabačena prizemnica od crvene blok-opeke pod kućnim brojem 97 u Gornjoj Bučici (grad Glina u banovinskom Pokuplju) dom je usamljenika, 84-godišnjega veterana Drugoga svjetskoga rata, Josipa Dobrenića. Udovac, otac srbijanske snahe Janice Dakić iz Obrenovca, poznat je u brdovitom kraju na desnoj obali Kupe kao najstariji domobran-ustaša. Obilaze ga žene iz Hrvatskoga Crvenoga križa Gline, pomažu i donose potrebne lijekove i hranu, a skromni i siromašni starac poput Robinzona preživljava dan za danom sa svojim uspomenama.

Zbila, nakon pregleda, svi koji su bili dovoljno teški, za osam dan’ mam su išli vojsku služiti, sjeća se naš sugovornik te ratne godine 1942. Ja sem bil lagan, u bolnice sam ležal fajn dugo, pa me nisu odma’ zvali. Unovančen sem u topništvo hrvatskoga domobranstva, u Petrovaradinu, ali su me oblekli u ustašku odoru. Bilo je to u Petrinji kraj onoga restorana na levo. Iz vojničkoga stroja su nas izvlačili van, samo odabrane. U samovoznoj bojni Vinka Osmaka sem služil u Srijemskim Karlovcima. Z menom je bil i Kireta kaj ima onaj dućan iz Ilovačka. Stevan Ivana Janšina poslan je tada u Petrovaradin, a ja sem ostal u Srijemskim Karlovcima. Kešnje sem i ja prešel u Petrovaradin. Rečeno nam je da mi koji smo bolesni bumo poslani pravo u Zagreb. U Savskoj ulici u Zagrebu odabirali su vojnike u 6. Jadranski zdrug i dali nam dobru hranu, mesa i salame. Bili su dvojica-trojica iz Cetingrada i Slunja, ja žnimi, nismo se dali u spomenuti zdrug, pa su nam prijetili zatvorom i drugim kaznama. I zatvor je za ljude, kazali smo. Kroz Branimirovu ulicu i podvožnjak, odveli su nas do kuhinje u nekoj staroj zgradi.

Šteli su z menom u Jadranski zdrug

Najemput dojde moj potpukovnik mornarički iz ministarstva oružanih snaga, Milan Štrkanac, zove nas van. Pital je hočemo li mi delati poštarske poslove za naša zapovjedništva i časnike. Oblekli su nas u nova ustaška odela. Nosil sem poštu u Gornji i Donji grad, u Sisek takaj, a u Petrinju se nis’ dal, jer me tukel pandur Ivinović… Štel je da bumo na straže na brdu više Kupe. Za vraga smo Stevan i ja zaspali.

Razgovoru s Josipom Dobrenićem nazočio je i bučički pučki mudrac Andrija Božurić, autorov prijeratni prijatelj iz plemenite općine turopoljske u Velikoj Gorici, koji se zanima je li u pitanju Stjepan, Stevan, kako veli stari domobranski ustaša, Dobrenić. I djed potvrđuje da je dotični vršnjak, poslije rata odselio u Žabno i odatle „peneze služil vu Nemačke“. Bil je to pok. Stevo, otec Jože Dobrenića, agrarnoga veleposjednika, majstora bravara vlasnika i obiteljske trgovine „Skrodik“.

– Sa Stevanom kraj potoka sem bil mejaš, al’ je odselil na Žabno. Spominje naš sugovornik i Josu Ćoravoga, Pavla brodarovog, koji su delali na skeli kad i on u Pokupskom. Ubijali su panduri naše ljude i čekićima… Skelom su prevozili dva kubika kamena i četrdeset ljudi. Sjeća se djed Jožek i svibnja 1941., dok je još skelario na Pokupskome, da su u Pokuplju naišli njemački vojnici. Kak’ sem već rekel, s poštom su me slali u Miholjac Gornji i Donji, Vinkovce, Brčko, iz Vinkovaca sam presedal u vlak za Vukovar i Borovo Naselje (tam sem ime i dve rali zemlje, jer mi je tam punica odselila i brzo se vrnula doma!). Bil sem i u Sarajevu, Konjicu, Mostaru. Dotiče se gospodin Josip i svibanjskih zbjegova, pa i rođenoga brata Stevana koji je u Zagrebu služio kao dočasnik domobranstva i nije imao potrebe žuno bježati za spas glave na ramenu. Sjeća se i djeda sisačkoga vozača saniteta Stjepa Božurića, oca Željkova, sa Zelenoga Brijega.

Danima i noćima kroz šume u Korušku

Do Slovenije, kroz šume i šipražje, pješice je putovao četiri-pet dana, pod vatrom minobacača i strojničkom paljbom „crvenih vragov“. Imao je, veli, zalihe krumpera i prešel je Zidani Most i došao do Koruške. Svi smo bili bez oružja, a moja nevesta Bara bila je omladinka i prevozila ranjenike, na onu stranu. Pevala je i ona drugu Titi i dobila je penziju njihovu. Kći moja živi u Obrenovcu, udana je za druga Miloša. O vjerolomnim Britancima u ratu djed Jožek nije bio u kontaktu. Samo je poslije čuo da su Hrvate izdali i predali partizanskim osvetnicima. Sudjelovao je i na križnom putu. Crni ustaše, francetićevci, nisu htjeli predati oružje, probili su se. Za kraj, kad je počelo četničko divljanje protiv novouskrsle slobodne Hrvatske devedesetih, za koju se i sam borio četrdesetprvih i drugih, devedesetih je umaknuo preko Kupe i cijele četiri godine proveo u karlovačkom prognaničkom naselju Gazi. Duga je to i beskrajna životna priča ratnoga veterana iz Gornje Bučice. Veliko mu je zadovoljstvo, međutim, kaj su komunistički lažljivi zločinci 1945. na njegovoj Bučici slomili zube. T

1 Comment so far

Uskoči u raspravu
  1. zagorski veseljak
    #1 zagorski veseljak 3 studeni, 2018, 19:43

    E sada baš, je li sve istina…
    Ko bu kome veroval za zgovorene reči..
    Dejte male i pripovetke onih z gorne Posavine, potomkov od nestalih roditelov, jer nem viže živih. da se i za njih čuje.

    Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.