SADA MI LIJEČNICI LAŽU DA NISAM BOLESTAN OD RATA NEGO OD STAROSTI

SADA MI LIJEČNICI LAŽU DA NISAM BOLESTAN OD RATA NEGO OD STAROSTI

7. siječnja, 2020.

Bili smo i djelovali svome Hrvatskom narodu na usluzi do zadnje kapi krvi. Nažalost već su mnogi u majčici zemlji hrvatskoj. I ja čekam svoj odlazak, gluh. slabovidan, šepav, bolestan. Liječnici mi kažu da mi to nije od rata, nego od starosti. Lažu, jer ja sam mlad, kao i onda, prije trideset godina, kad sam dragovoljno stupio u rat da obranim jedino što imamo dom, ognjište i dragu bar meni i poginulima, ranjenima i preživjelim bojovnicima, braniteljima Domovinu nam Hrvatsku

Razgovarao: Mladen Pavković

Hrvatski književnik Josip Palada (r. 1935.) autor je brojnih pripovijedaka, pjesama, romana, reportaža, feljtona, eseja. Surađivao je u raznim književnim novinama, a izvedene su mu i mnoge radio drame. Pisao je i piše i za djecu. Sudjelovao je i u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu. Objavio je i veliki broj književnih radova na tu temu. Često su ga i nagrađivali. Među ostalim, dobio je i priznanje za najbolju kratku priču na temu „Vukovar, ljubavi moja“.

Gospodine Palada, Vi ste jedini književnik od petsto i nešto članova Društva hrvatskih književnika (DHK), koji se potpisujete kao književnik, ali i ratni zapovjednik postrojbe „Satnija hrvatski umjetnici“, koja je djelovala kao dragovoljačka postrojba u Domovinskome ratu, i to izravno pod zapovjedništvom Glavnog stožera HV-a… – kažemo ovom piscu, a on je odgovorio:

– Da, sve je to točno! Bio sam zapovjednik postrojbe koju sam formirao i odabrao od velikog korpusa svih Hrvatskih umjetnika, koji su se dragovoljno javili u svezi Deklaracije o osnivanju „Zbora hrvatskih umjetnika“. Deklaracija je oglašena, donesena i potpisana; 4. listopada 1991., u Društvu hrvatskih književnika uz nazočnost: H. Hitreca, D. Butkovića, M. Bašića, Z. Novak, N. Fabria, A. Novakovića… Potpisali su je predsjednici svih saveza i udruga Hrvatskih umjetnika: Ante Kuduz, Ljubo Šikić, Mladen Bašić, Nedjeljko Fabrio, Zvonimir Torjanac i Ivo Dorogy. Umjetnici su se u to vrijeme već borili na prvim crtama bojišnica. U Sunji: Slobodan Praljak (pokoj mu duši ), Sven Lasta (pokoj mu duši), Miro Međimorec i mnogi drugi po cijeloj našoj domovini Hrvatskoj. S pričom o Vukovaru, zapravo istinskom molitvom:“ Ni mrtvi nisu pobijeđeni“, za koju sam dobio nagradu, želio sam današnjim „slijepcima“ reći: – Mi smo nažalost i dalje u podlom, krvavom nesmiljenom ratu sa srpskim duhom osvajača, pljačkaša, silovatelja, uništavača, četnika. To istina nije više rat na bojnom polju, već za „zelenim stolom“. Oni i dalje, kako se čini, žive u petsto godišnjem ropstvu turskih silnika, frustrirani i poniženi. Naučili su: krasti, otimati, silovati, tuđe svojatati. Pa, samo se sjetimo: Vukovar nikad nije pao, ni pokoren bio, uz sva njihova rušenja, ubijanja i ostala krvnička nastojanja. Došli su u razrušeni Hrvatski Grad Vukovar. Pobili ranjenike iz bolnice ( izbačene iz svakog stroja otpora). Nisu ih ubijali junački na Ovčari, metkom, nego masakrirali toljagama i krvavim rukama. Svim ulicama su promijenili ime i ćirilicom, koja nije njihova, nego uzurpirano svjetsko pismo (sjetimo se Ćirila i Metoda. Gdje su bili i koga podučavali? ) Danas to ukradeno pismo hoće kao svoj amblem u gradu heroju, Hrvatskom. Hrvatski čovjek ih je pobijedio u svemu, pa i čovječnosti. Granitne šajkače su dočekale na grobovima poginulih osvajača Srbina, mirnu reintegraciju. Koje je to kršćanstvo? Srpsko!? Četničko? Neka nestanu svi oni koji su otkrivali svoje susjede iz vukovarskih podruma, pokazujući ih podivljalim krvnicima, kao ustaše. Smilujte se i pokažite grobove prokazanih, da ih ljudski, civilizirano, ispratimo, pokopano, jer nisu nestali, nego su u vašim dušama i himbenoj podlosti pokopani. Ovo nije glas mržnje, nego molitve. Smiluj te se! Ja volim svaki život, svakog čovjeka, pa i Srbina! To je iskrenost moje nagrađene priče i našeg vremena. Bog nas je nadario rajem, a Kaini ga pretvaraju u pakao: ubijajući braću, rušeći, spaljujući, silujući, otimajući ne brinući čak ni za sebe. Slijedi im kazna i prokletstvo.

Škola rezervnih oficira

Nego, kako ste postali zapovjednik kulturne brigade Hrvatskih dragovoljca umjetnika, te strašne 1991. kada su srpsko – četnički osvajači krenuli na Hrvate?

– Bio sam školovani oficir odmetnute JNA, kao Tuđman, kao Špegelj, kao Stipetić, kao Tus, kao Bobetko, kao mnogi drugi. Služili smo vojsku, školovali se i mnogo toga naučili, osposobili se. Jedina nam je zamjerka počesto bila što smo Hrvati, pa se teško napredovalo i u činu i u povjerenju. U mnogo čemu smo bili bolji, sposobniji, učeniji. Spomenuti su bili djelatni časnici vojske. Ja sam završio Školu rezervnih oficira veze u Požarevcu. Postigao sam sve potrebne činove, da bih se nakon završenog školovanja, vratio u Osijek, gdje sam bio regrutiran. Brzo su me pozvali na vježbu u trupu, kako bi mi potvrdili sposobnost i čin rezervnog potporučnika. Vrbovali su me da ostanem u vojsci, ali ja sam odbio Judine škude, odore i stan. Bio sam pjesnik, pisac, već upisan na fakultetu u Zagrebu. Zaposlio sam se kako bih mogao studirati. Već sam 1952. objavljivao priče, pjesme, pisao drame i igrokaze, postao diplomirani glumac. Dobio sam nagradu i za stručnu knjigu. Kao srednjoškolac, radio sam u šećerani Osijek cijelu noćnu šihtu, kako bi mogao platiti dom i završiti srednju školu, te diplomirati 1955. Osposobio sam se pa mi spavanje nije bilo potrebno, što će mi pomoći u daljnjem životu, da uz rad završim školovanje i napišem, te objavim preko pedeset naslova: romana, zbirki pripovijedaka, zbirki pjesama, igrokaza, drama, monografija, knjiga eseja, kritika, putopisa. Kad je odmetnuta bivša vojska, odrekla se svih naroda i narodnosti, osim Srba i četnika, te krenula da 1991. stvori neku novu veliku Srbiju s pripojenim „drugim okom srpstva“, Crnom Gorom, a poslije izgubljenog „ Operetnog rata u Sloveniji“ i razoružanja narodne zaštite u Hrvatskoj, svakom pametnom je bilo jasno; Moramo se organizirati, osposobiti, naoružati i u rat krenuti. Dragovoljci se nisu dvoumili. Hrvatske Leonide su u rat krenule, slabo opremljene, slabo naoružane, ne da izginu, nego da se obrane, pa makar i toljagama protiv zlotvora i podlaca, Srpskih Kaina, koji su krenuli trećom vojnom europskom silom ( njihova tvrdnja), da ubiju i iz Hrvatskog raja istjeraju brata Abela, zvanog Hrvat. Bili su već privilegirani narod u toj našoj Republici, državici. Imali su sve: jezik, narodnost, posao, policiju, vojsku na Hrvatskoj zemlji, koju nikad nisu voljeli i smatrali svojom domovinom, hvaleći se da su stoljećima u tuđem domu. Poželjeli su krv i da postanu gospodari u domu brata Hrvata. E, nećeš Sotono! Bio sam zaposlen u jednom od 19 OUR-a Pošte i Telekomunikacija Zagreb. Bilo nas je u tom poduzeću preko 25.000 zaposlenih. Od 1956. kad sam se zaposlio stalo sam bio na rukovodećem mjestu. Trideset i pet godina neprekidnog staža. Vojni raspored sam imao u PTT Radionici, u Zagrebu. Već sam bio u činu rezervnog kapetana. Odmah po izbijanju sukoba bio sam raspoređen za rad na terenu i popravcima šteta, kao voditelj stručnih ekipa. Cijeli radni staž nikada nisam bio na bolovanju. Od knjižica koje sam imao bio sam član sindikata radnika, čak jedno vrijeme i predsjednik Sindikata OUR-a, vojnu knjižicu, knjižicu člana Društva hrvatskih književnika i Književnika Herceg – Bosne, te knjižicu Dragovoljnih davalaca krvi i to od prvog davanja u vojci 1955. sve dok me nisu odbili zbog godina starosti davao sam dragovoljno krv potrebnima. Kad je te 1991. pristigla rijeka prijavnih listova dragovoljaca iz kulturnog miljea, kolege su me zamolile da preuzmem zapovjedništvo, jer i moja se prijava našla među svima ostalima, iako sam već imao ratni raspored. Pristao sam pomoći kolegama iz branše! Po uputama Glavnog stožera HV-a osnovali smo postrojbu sposobnih dragovoljaca. Uvježbali je. Odredili zapovjednike. Teškom mukom nabavili odore, nešto streljiva i oružja. Postrojbu smo prvi put pokazali javnosti kod Mogile u Maksimiru, kao regrutirani dio Zbora narodne garde (ZNG), 20. listopada 1991. u podne, i tako postali postrojba „Satnija hrvatskih umjetnika – ZNG-a“. Drukčije se nije smjelo ni moglo. Smotru je izvršio, u to vrijeme, zamjenik ministra obrane Šuška, Ivan Milas. Vojni zapovjednik Zbora hrvatskih umjetnika imao je diskreciono pravo izabrati pripadnike ove postrojbe.

Iz rijeke prispjelih prijavljenih listova za dragovoljačkog pripadnika OS RH, kojih je bilo nekoliko stotina, bliže tisući, nego manje, kao dogovoreni zapovjednik izabrao sam nekoliko stotina sposobnih i počeli smo ih uvježbavati u dobivenoj bazi, već od svibnja, a i prije. Odabrao sam studente svih umjetničkih grupacija: Glazbene akademije, glumačke akademije, baletane, kaskadere, mlade glumce, pjevače, svirače, likovnjake, književnike, pa i one koji su tu i tamo objavili ponešto. Znalo se tko je zapovjednik, tko je pomoćnik, tko desetnik. Problem je bila oprema, naoružanje, streljivo. Uspjeli smo za stotinjak umjetnika sve to nabaviti. Prijevoz je bio problem. Glavni stožer, Agotić, Tus i ostali koji su još tada bili u bunkeru pod Gričem, od naših nekoliko prijedloga: da nam daju dio prve crte bojišnice, gdje ćemo djelovati i braniti „Lijepu našu domaju Hrvatsku“ ili nešto drugo korisno raditi, dobili smo nakon nekoliko dana pismene zapovijesti za tri grupe. Prijevoz – kombi, i drugu opremu.

Dobro opremljenu grupu za Slavoniju, Osijek i Vukovar vodio je moj pomoćnik i zamjenik književnik Hrvoje Hitrec, uz iskusnog bojovnika i trenera Zorana Šveleca. Stigli su Podravskom magistralom do Osijeka, Vinkovaca i Nuštra. U Vukovar se više nije moglo. Po obavljenom zadatku vratili su se u bazu. Vodili su ratni dnevnik i pismeno nas sažeto obavijestili o svemu: gdje su bili, što su radili i što im se na prvim crtama obrambene zone dogodilo.

Vrijedni dragovoljci

Drugu grupu je vodio književnik Ivan Tolj i kipar Peruško. Uspjeli su doći do Rijeke, Selca, Senja, Karlobaga. Cilj je bila obrambena zona Split. Po obavljenom zadatku vratili su se u bazu, a nakon toga s nekoliko grupa došli smo i do Dubrovnika. Bilo je zamišljeno da osobno vodim tu grupu i obiđem sve do Dubrovnika, ali mi se razbolio zapovjednik treće grupe, pa sam je preuzeo i tu skupinu. Brzo smo svojim aktivnostima pokrili cijelu Hrvatsku. Isticala se grupa „Lika“ predvođena Dragom Asićem. Hitrec i ja smo pokrili uz ostalo Istru, Rijeku, Hrvatsko Primorje. Osnovali podružnice postrojbe u Rijeci, Šibeniku, Splitu, Kutini, Osijeku, te ih pridružili postrojbama Hrvatske vojske na domicilnim terenima. Vratili smo izbjeglice iz Dubrovnika i bili prvi u opkoljenom Dubrovniku, uz pomoć jurišnih brodova, prije čuvenog Konvoja brodova, kojeg je organizirao gospodin ministar dr. Zvonimir Šeparović i probio suludu blokadu JNA koja se priklonila Crnogorcima i srpskim četnicima. Uz ostalo, pohvaljivani smo, odlikovani. Zapovjednik Glavnog stožera general Tus nas je smatrao brigadom vrijednih dragovoljaca po aktivnosti i učincima, a imali smo kakvu, takvu opremu i naoružanje za 250 bojovnika. Uži stožer postrojbe nije dozvoljavao bilo kakvo isticanje imena i snimanja pothvata, da četnici i kulturnjaci – izdajice nekog ne prokažu, zarobe i na njemu se iživljavaju, kao što su Sven Lastu olajavali da je slabovidni snajperist u Sunji, koji ne vidi ni brdo, a kamo li četnika. Bili smo i djelovali svome Hrvatskom narodu na usluzi do zadnje kapi krvi. Nažalost već su mnogi u majčici zemlji hrvatskoj. I ja čekam svoj odlazak, gluh. slabovidan, šepav, bolestan. Liječnici mi kažu da mi to nije od rata, nego od starosti. Lažu, jer ja sam mlad, kao i onda, prije trideset godina, kad sam dragovoljno stupio u rat da obranim jedino što imamo dom, ognjište i dragu bar meni i poginulima, ranjenima i preživjelim bojovnicima, braniteljima Domovinu nam Hrvatsku – kazao, kao u dahu, Josip Palada. T

2 komentara

Uskoči u raspravu
  1. maria leydi
    #1 maria leydi 6 listopada, 2020, 13:45

    Pozdravljeni, ali potrebujete sredstva za svoje projekte, za svoje osebne potrebe? brez dvoma odobravam osebna posojila z 2%odstotno obrestno mero ne glede na znesek. V zahtevi navedite želeni znesek posojila in odplačilno dobo. Za vse vaše zahteve me kontaktirajte: [email protected]

    Odgovorite na ovaj komentar
  2. martina bracko
    #2 martina bracko 8 siječnja, 2020, 03:02

    Pozdravljeni: Ponudba posojila med resnim posameznikom v 72 urah.
    Posamezniki Irska, Švica, Kanada, Belgija, Francija, Italija, Guadeloupe, Gvajana, Martinique, Réunion Mayotte, Španija in povsod po svetu vam ponujam posojilo v višini od 5000 € do 8.000 .000 € vsem ljudem, ki jih lahko odplačajo z obrestmi obrestna mera znaša 2% za kateri koli zahtevani znesek. To počnem na naslednjih področjih:

    -Finančno posojilo
    – Domače posojilo
    – Naložbeno posojilo
    – Posojilo za avto
    – konsolidacijski dolg
    – Odkup kredita
    – Osebno posojilo
    -Jesni ste

    Če resnično potrebujete posojilo, se obrnite na mene. Na voljo sem vam za vse vaše finančne težave. Za več informacij nas kontaktirajte na naš e-poštni naslov: [email protected]

    Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code