S TUĐMANOM NA ROŠTILJU U DETROITU ’88.

S TUĐMANOM NA ROŠTILJU U DETROITU ’88.

4. srpanj, 2020.
Print Friendly, PDF & Email

 

U kući jednog prijatelja kod kojega je dr. Tuđman odsjeo. Sljedećeg dana držao je govor u hrvatskoj crkvi sv. Jeronima u Detroitu. Na taj način smo se susreli s njime jer je za njega bilo preopasno riskirati da bude u javnosti viđen s nama. Tek je bio pušten iz kućnog pritvora pa nije bilo pametno riskirati da ga netko fotografira s nama i napravi mu probleme. Ne mogu dovoljno naglasiti koliko me impresionirala njegova karizmatična osobnost i njegov um. U knjizi opisujem jednu scenu glede malo poznatog izvješća američkog senatora Jesse Helmsa koje je izašlo u Odboru za strane odnose američkog senata. Na to sam izvješće naišao dok sam istraživao izvore u javnoj knjižnici u Detroitu. Tuđman je ne samo bio upoznat s izvješćem, nego je znao da ga Senator Helms nije sam napisao, već su ga napisala dva njegova pomoćnika. Bio sam zaprepašten! Kako je taj čovjek koji je tek izašao iz Lepoglave i onda iz kućnog pritvora mogao saznati tako nešto? Ali bio je potpuno u pravu

Razgovarao: Mladen Pavković

U SAD je nema tome dugo objavljena knjiga američkog Hrvata Michaela Palaicha, pod nazivom „For Bakas Homeland: Eyewitness to the Birth of the State“. Riječ je o iznimno zanimljivom i uvjerljivom svjedočanstvu američkog Hrvata treće generacije, koji se još na početku priključio hrvatskom pobjedničkom Domovinskom ratu, u dobi od dvadeset dvije godine! Autorova osobna priča, koja će se uskoro pojaviti i u hrvatskim knjižarama, opisuje kako ga je ljubav za baku navela na ljubav za bakinu Domovinu i njezinu kulturu, te naposljetku i želju da joj pomogne ostvariti drevni san o neovisnosti Hrvatske.

Michael iskreno opisuje svoj osobni put od kadkad nastalih ulica Detroita do ratom razorenih ulica i trgova Hrvatske i Bosne i Hercegovine u srpskoj i inoj agresiji.

Snimajući dokumentarni film o poslijeratnim jugoslavenskim zločinima proputovao je četiri kontinenta, osnovao je vlastitu novinsku agenciju i postao ovlašteni strani zastupnik Republike Hrvatske u vrijeme Domovinskoga rata. Nu, svojedobno je Vlada SAD-a protiv Palaicha podigla optužnicu za krijumčarenje oružja, s kojim je nastojao pomoći borbu protiv Srba i inih agresora!

Međutim, nakon više od dva desetljeća, Palaich končano otkriva cijelu priču (po kojoj se može snimiti i film!) te povijesne osobe koje je susreo putem i nevjerojatan razlog zbog kojega je danas slobodan čovjek.

S obzirom da se relativno malo zna na ovim prostorima o njemu, njegovoj velikoj ljubavi za Hrvate i Hrvatsku, ali i BiH i s obzirom da ćemo uskoro i prijevodu na hrvatski čitati njegovu knjigu „Za Hrvatsku moje bake, svjedočanstvo o rođenju države“ bio je to tek jedan od povoda da ga pobliže upoznamo, pa smo ga prije svega zamolili da nam se i malo pobliže predstavi.

Rekao je:

– Ja sam Hrvat treće generacije koji živi u Sjedinjenim Državama. Moj djed Franjo i baka Ljubica emigrirali su u Ameriku iz Petrinje i Križa Hrastovačkog godine 1912. Rođen sam 1954. u Detroitu. Imam dvoje odrasle djece i dvoje unučadi koji žive u SAD-u. Moja supruga Sandra je iz Zagreba i nakon što sam otišao u mirovinu, provodimo dio godine u Hrvatskoj. U Americi živimo u gradu Scottsdale u Arizoni. Kad smo u Arizoni, ja volontiram kao vjerski savjetnik u službi za zatvorenike u katoličkoj Biskupiji grada Phoenix. U nedostatku boljeg izraza, „regrutirali“ su me u pokret za slobodu Hrvatske 1979. u dobi od dvadeset pet godina, u Detroitu u državi Michigan. Bio sam vrlo aktivan u tom pokretu sve do 1999. kad je američka vlada odbacila optužnicu protiv mene u kojoj me se teretilo za krijumčarenje oružja. Kasnije sam saznao da je Gojko Šušak to uspio postići putem svojih veza u američkoj vladi. Mislim da je moj dokumentarac Bleiburška tragedija bio prvi dokumentarni film snimljen na temu Bleiburga i Križnih puteva. Završio sam ga rane 1991. i uspio prošvercati nekoliko stotina videokazeta preko austrijske granice u bivšu Jugoslaviju u svibnju 1991. Istog mjeseca prvi sam put prikazao dokumentarac u Muzeju Mimara, što je organizirao Ante Beljo. Čak i danas postoje elementi u Hrvatskoj koji nastoje prekrojiti dobro poznatu i dokumentiranu povijest jugoslavenskog poslijeratnog genocida, pa možete zamisliti negativne reakcije nekih u publici tog svibnja 1991., prije referenduma za Hrvatsku. Danas je veliki dio mojih izvornih materijala pohranjen u Britanskom imperijalnom ratnom muzeju u Londonu. Srećom, intervjui s britanskim i hrvatskim svjedocima sačuvani su za povijest. Vjerujem da su oni svi preminuli, ali njihova svjedočenja mogu se gledati i u filmovima koji su kasnije napravljeni, kao što su Magnum Crimen Laudato televizije i Bleiburg: Titova dozvola za genocid Nikole Kneza.

No, rad na ovom filmu i sakupljanje svjedočanstava o Bleiburgu dogodili su se u srednjem razdoblju moje političke aktivnosti. U svojoj knjizi to detaljnije opisujem, ali ovdje mogu ukratko reći da sam prije snimanja filma bio uključen u aktivnosti čija je svrha bila destabilizacija jugoslavenskog režima. Radio sam s Hrvatima u emigraciji, a kasnije i u samoj Hrvatskoj, s ciljem ostvarenja suverene hrvatske države slobodne od bilo kakve strane dominacije. Bilo mi je zadovoljstvo raditi s puno motiviranih, odanih i vrlo aktivnih Hrvata iz cijelog svijeta koji su zbog svojih političkih aktivnosti odabrali živjeti izvan domovine radije nego da sudjeluju u laži zvanoj Jugoslavija.

Početkom listopada 1991., s tri dobra prijatelja došao sam u Hrvatsku kako bismo pomogli osloboditi ju od jugoslavenskog režima. Njemačke su me vlasti tada uhitile i optužile za krijumčarenje oružja. Nakon uvjetnog otpuštanja iz zatvora, moji prijatelji i ja nastavili smo put u Hrvatsku. Nakon takozvanog primirja u prosincu 1991. svi smo se vratili u Ameriku. Tada je međutim počinjao novi rat u Bosni i Hercegovini te sam se vratio u Hrvatsku još nekoliko puta, a uz to sam i dva puta otišao u Sarajevo dok je grad bio pod opsadom srpskih agresora. Vaši čitatelji vrlo dobro znaju da su tada jugoslavensko-srpske snage držale 25% hrvatskog teritorija pod okupacijom i da je dr. Tuđman bio prisiljen odugovlačiti dok je Hrvatska pretraživala svijet u potrazi za vojnom opremom kako bi povratila okupirani teritorij. Moji prijatelji iz iseljeništva i ja smo odigrali ulogu i u nekim od tih napora. Budući da se Hrvatska suočavala s problemom korupcije čak i za vrijeme rata, s drugom sam trojicom prijatelja osnovao firmu s kojom smo namjeravali pomoći u borbi protiv korupcije. Usto smo postali Ovlašteni strani zastupnici hrvatskog Ministarstva obrane. Ponosan sam što mogu reći da smo mogli pomoći Hrvatskoj za vrijeme Oluje nabavom stotina komunikacijskih uređaja. Pet godina nakon mog uhićenja u Njemačkoj i nakon što sam godinama bio pod prismotrom na različite načine, američka vlada je protiv mene podigla optužnicu za krijumčarenje oružja. Američki tužitelj ponudio mi je blažu kaznu od četrnaest mjeseci zatvora ako bih pristao postati državnim svjedokom i razotkriti sve ljude s kojima sam surađivao. Prema tom dogovoru, morao bih također otkriti sve detalje o nabavci vojne opreme za vrijeme rata. Usprkos tomu što sam bio suočen s maksimalnom kaznom od šezdeset godina zatvora i šest milijuna dolara kazne, odbio sam tu ponudu i odlučio okušati sreću na suđenju. Spasila me hrvatska vlada i tadašnji Ministar obrane, Gojko Šušak, dvije i pol godine kasnije. Gospodin Šušak je putem svojih diplomatskih kanala uspio uvjeriti američku vladu da odbaci optužnicu protiv mene. 17. ožujka 1999. odjednom sam postao slobodan zahvaljujući njemu i nekolicini drugih osoba u hrvatskoj vladi, uključujući i generala Krešimira Ćosića.

Nešto ste evo već i pričali o tome, ali istaknite još jednom: što Vas je i kada ipak najviše privuklo Hrvatskoj?

– Kako sam naslov moje knjige Za Hrvatsku moje bake sugerira, prvo me privukla ljubav te divne osobe. Kao dječak proveo sam puno vremena s njom i obožavao sam ju promatrati kako obavlja svoje svakodnevne poslove s nevjerojatnom ljubavlju. Također sam se zaljubio i u zvuk hrvatskog jezika (koji nisam razumio) dok sam je slušao kako razgovara s rodbinom i prijateljima. Prvi puta sam putovao u bivšu Jugoslaviju 1978. kada mi je bilo dvadeset i četiri godine. Tada sam uvidio goleme prirodne ljepote Hrvatske, ali isto tako i ponižavajuće ponašanje jugoslavenske milicije prema hrvatskim građanima. Godinu dana nakon toga, uključio sam se u pokret za slobodu Hrvatske. Tada sam naučio o hrvatskoj tragičnoj povijesti i stoljetnom snu o neovisnosti. Znao sam da je jugoslavenski komunistički režim samo posljednji u dugom nizu snaga koje su pokušavale podčiniti i pokoriti Hrvate.

A, tko Vam je ipak najviše pomogao da shvatite što se ovdje događalo u vrijeme Domovinskog rata?

– Prije nego što je ispaljen prvi metak u Domovinskom ratu, ja sam već bio duboko uključen u političku borbu u dijaspori. Dvojica ljudi koji su mi bili uzorima u ranim danima, bila su dva vihora koja su potpuno posvetila svoje živote borbi za hrvatsku neovisnost. To su bili Petar Ivčec iz Svete Jane i Marko Stipaničić iz Senja. Zajedno s njima, i drugom dvojicom prijatelja, Antom Pranićem iz Bjelovara i Božom Čačićem iz Senja, došli smo u Hrvatsku za vrijeme rata.

Popis ljudi koji su utjecali na mene tijekom dva desetljeća moje političke aktivnosti dugačak je, budući da su me bili prihvatili mnogi ljudi iz hrvatskih političkih stranaka u iseljeništvu.

Povijest naliči slagalici

Je li Vaša knjiga prevedena na hrvatski?

– Drago mi je da ste me to pitali, jer je knjiga upravo prevedena na hrvatski. Izdala ju je nakladna kuća CroLibertas Publishers pod naslovom Za Hrvatsku moje bake, svjedočanstvo o rođenju države i bit će u prodaji ovog ljeta u Hrvatskoj i drugim zemljama.

Što je ipak glavna misao Vaše knjige, što ste s njome željeli postići? I, jeste li postigli?

– Nadao sam se da ću kroz događaje u koje sam bio uključen uspjeti opisati na koji su se način Hrvati u dijaspori borili za hrvatsku neovisnost desetljećima prije nego što je počeo Domovinski rat. Povijest više naliči slagalici nego fotografiji. Ona je niz događaja, ljudi i mjesta koji se u tradicionalnim povijesnim knjigama ili udžbenicima često previde, ali koji su važni ako želimo dobiti potpunu sliku. Ako govorio o Ruskoj revoluciji, Kubanskoj revoluciji, Američkoj revoluciji, Irskom pokretu za neovisnost ili osnivanju izraelske države, postojalo je mnoštvo pojedinaca i događaja koji su pomogli oblikovati te revolucije prije nego što je došlo do pucnjave. Htio sam da ovom knjigom čitatelj dobije sliku o Domovinskom ratu iz jedne druge perspektive. Jednostavno rečeno, pokušao sam dodati neke djeliće u slagalicu povijesti radi jasnoće. Na čitatelju je da ocijeni jesam li u tome uspio. Moja je priča, naravno, tek jedna od brojnih takvih priča. Htio bio ponukati i druge sudionike u Hrvatskoj borbi za neovisnost koji su odigrali vrlo važne uloge da i oni zapišu svoje misli u povijesne svrhe.

A, koliko po Vama, poglavito u dalekoj Americi, ljudi znaju o Hrvatskoj i njezinoj borbi za slobodu?

– Tužno je reći da većina Amerikanaca ne zna zbog čega se vodio rat u Hrvatskoj. Čak i danas, gotovo trideset godina od početka rata, još uvijek moram ispravljati ljude koji tvrde da je to bio etnički rat. Djelomično je razlog tomu što su zapadnjački mediji godinama gurali istu laž da je „rat u bivšoj Jugoslaviji ukorijenjen u drevnim višestoljetnim etničkim sukobima.“ Isto tako dobro znamo da ako se ljudima dovoljno dugo ponavlja neka laž, oni u nju počnu vjerovati. Situaciju je pogoršala lažna propaganda bivše Jugoslavije koju je širio Tanjug. Mnogi su strani mediji koristili tu jugo-komunističku državnu novinsku agenciju kao izvor informacija. Još je gore što su tu lažnu priču poticali akademičari i političari. Na početku rata političari kao Lawrence Eagleburger i ostali ohrabrivali su tu laž jer su se nadali da će tako poduprijeti komunistički režim u Jugoslaviji i održati status quo. Nadalje, koristili su je kao izliku za održavanje izrazito nepravednog embarga na oružje. Konačno, bivša Jugoslavija bila je priznata zemlja s diplomatskim predstavništvima u cijelom svijetu i imala je veliki utjecaj na diplomatska zbivanja. Akademičari su širili tu laž u predavaonicama i u tisku jer borba jedne male zemlje poput Hrvatske protiv komunističkog režima (koji je prema procjenama imao četvrtu najjaču vojsku u Europi) nije se uklapala u njihove socijalističke svjetonazore. Na temelju komentara čitatelja nakon što je moja knjiga bila objavljena na engleskom jeziku, može se vidjeti da većina američkih čitatelja nije uopće znala da je hrvatska patila toliko dugo i da je njena borba bila tako nejednaka.

Susreti s Tuđmanom

U Hrvatsku očito relativno često dolazite…

– Da, u Hrvatsku s velikom radošću dolazim svake godine i tu provodim više mjeseci.

A, što mislite o prvom hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu, odnosno njegovoj ulozi u stvaranju hrvatske države?

– Bilo mi je veliko zadovoljstvo upoznati Predsjednika Tuđmana i susresti se s njime nekoliko puta, o čemu pišem u knjizi. Prvi puta sam ga susreo 1988. za vrijeme jedne od njegovih posjeta Sjevernoj Americi prije nego što je Hrvatska proglasila neovisnost. Tom prilikom manja grupica nas okupila se na roštilju u kući jednog prijatelja kod kojega je dr. Tuđman odsjeo. Sljedećeg dana držao je govor u hrvatskoj crkvi sv. Jeronima u Detroitu. Na taj način smo se susreli s njime jer je za njega bilo preopasno riskirati da bude u javnosti viđen s nama. Tek je bio pušten iz kućnog pritvora pa nije bilo pametno riskirati da ga netko fotografira s nama i napravi mu probleme. Ne mogu dovoljno naglasiti koliko me impresionirala njegova karizmatična osobnost i njegov um. U knjizi opisujem jednu scenu glede malo poznatog izvješća američkog senatora Jesse Helmsa koje je izašlo u Odboru za strane odnose američkog senata. Na to sam izvješće naišao dok sam istraživao izvore u javnoj knjižnici u Detroitu. Tuđman je ne samo bio upoznat s izvješćem, nego je znao da ga Senator Helms nije sam napisao, već su ga napisala dva njegova pomoćnika. Bio sam zaprepašten! Kako je taj čovjek koji je tek izašao iz Lepoglave i onda iz kućnog pritvora mogao saznati tako nešto? Ali bio je potpuno u pravu!

No, nisu svi Hrvati u dijaspori podržavali dr. Tuđmana. Čak i prije nego što je objavio svoju nakanu da se kandidira za predsjednika, mnogi su mu se suprotstavili i pokušali spriječiti njegove posjete jer je bio bivši partizan i jugoslavenski general. Može se shvatiti zašto su bili tako nepovjerljivi prema njemu. Konačno, mnogi od njih bili su prisiljeni napustiti Jugoslaviju bez putovnica. Najviše su mu se suprotstavljali Hrvati u Australiji gdje su ometali i prekidali njegove govore u hrvatskim klubovima.

Iako nisam bio član Hrvatske republikanske stranke (HRS), niti bilo koje druge političke grupe, usko sam surađivao s tom strankom jer su oni bili izuzetno aktivni u borbi protiv Jugoslavije u području gdje sam živio. Mnogi možda ne znaju da je dr. Tuđman tako često komunicirao s dr. Ivom Korskyjem, predsjednikom HRS-a (za kojeg se sigurno ne može reći da je ljevičar), da su se zazivali krsnim imenom. Dr. Korsky je smatrao da je Tuđman idealni čovjek koji može realizirati tranziciju od komunističke Jugoslavije u hrvatsku republiku. Ukratko, on bi zapadnjačkim snagama bio najmanje prijeteći kandidat. Da Tuđman nije bio u zatvoru, još bih se bio dvoumio oko Korskyjevog stajališta, ali nakon daljnjeg razmišljanja shvatio sam da je bio u pravu i mi smo ga počeli podržavati u kandidaturi za Predsjednika Hrvatske. Moram priznati da su mi se sviđali svi tadašnji kandidati za predsjednika, ali ipak nitko nije imao više osobne i umne snage od Franje Tuđmana. Naravno, za vrijeme tog roštilja 1988. nisam imao pojma da sam u vrtu s budućim predsjednikom Republike Hrvatske!

Teško je danas zamisliti s kakvim se teškim odlukama Tuđman suočavao i tjeskobu koju je osjećao zbog razorenog Vukovara i četvrtine teritorija Hrvatske pod okupacijom, znajući da Hrvatska u početku nije imala niti oružje niti stručnost koja je bila potrebna za obranu zemlje. Ali on je bio istinski vođa koji je morao donijeti teške odluke u vjeri da će jednog dana Hrvatska pobijediti i opet biti cjelovita.

Malo je iseljenika aktivno u hrvatskoj politici

Sve u svemu, često surađujete i s hrvatskim iseljenicima…

– Tijekom godina u kojima sam radio na dokumentarcu i bio politički aktivan, sprijateljio sam se s mnogim Hrvatima u raznim zemljama dijaspore. Ono što danas radim uglavnom je vezano za taj dokumentarni film od skoro prije trideset godina i neformalno druženje s iseljenicima. Vrlo je malo ljudi u iseljeništvu koji su danas aktivni u hrvatskoj politici na način na koji su to bili prije hrvatske neovisnosti.

S Vama je, gospodine Palaich, bilo baš ugodno razgovarati, nu želite li još nešto reći, dodati…

– Kako da ne! Naime, posljednje poglavlje u mojoj knjizi naslovljeno je Ako ju budete znali sačuvati. To je rečenica koju je izrekao Benjamin Franklin, jedan od osnivatelja Amerike i sudionik Američke revolucije protiv Britanaca. Izrekao je to kao odgovor na pitanje koje mu je postavila jedna gospođa nakon potpisivanja američkog Ustava. „Kakvu ćemo vladu dobiti, dr. Franklin?“ Franklin je odgovorio, „Republiku, ako ju budete znali sačuvati.“ Spomenuo sam ga u knjizi jer je on dobro znao da osnivanje američke republike nije bilo kraj revolucije, nego tek početak sljedeće faze. Slično tomu, osnivanje Republike Hrvatske 1991. bilo je tek početak puta, ne njegov kraj. Od samog početka, bilo je tih koji su htjeli promijeniti pravac hrvatske budućnosti. Njih se može prepoznati po simbolima za koje se hvataju dok kao papige ponavljaju retoriku svojih djedova – slogane koje su oprašili i ponovo predstavili kao nove dok istovremeno napadaju Hrvate koji se usuđuju izjasniti za hrvatski suverenitet. Konačno, htio bih spomenuti jedan od najupečatljivijih prizora iz Domovinskog rata. Radi se o hrvatskim vojnicima koje sam vidio kako na front idu s krunicom oko vrata, kako bi se tamo suočili s neprijateljem koji je na kapama nosio crvenu komunističku zvijezdu ateizma. Niti jedna druga slika tako jasno ne predočava razliku između sukobljenih strana. Jedna je grupa bila spremna umrijeti za suverenu državu, samoodređenje i slobodu vjeroispovijesti, dok je druga strana bila spremna ubijati i podčinjavati čitave gradove dok je sarkastično izbacivala slogane poput „bratstva i jedinstva.“

Kako Hrvatska i dalje ide svojim putem neovisne države, treba se prisjetiti da bitka između dobra i zla nikada ne prestaje. Nadam se da sam zaslužio pravo reći da mi moramo uvijek bdjeti nad njom i braniti je od domaćih neprijatelja čiji su korijeni u propalim ideologijama prošlosti koje se preobražavaju i dobivaju nova imena i nove aktere, ali čiji su stvarni ciljevi i metode još uvijek oni stari. T

2 komentara

Uskoči u raspravu
  1. Sandra Pusica
    #1 Sandra Pusica 4 srpanj, 2020, 22:10

    Opipljivo svjedočenje Kako sam dobio zajam

    Pozdrav svim građanima Hrvatske i šire Moje ime je gospođica Sandra Pusica. Ovdje sam da dam opipljivo svjedočanstvo o tome kako sam dobio zajam od 150000 eura od pouzdanog zajmodavca zvanog gospođa Dora Wealth, dobio sam zajam od 2% kamate, ona daje i sve vrste kredita poput osobnih zajmova, dugoročnih zajmova, poslovnih zajam i kratkoročni zajam itd. Ako vas zanima zajam, možete se sigurno obratiti izravnom e-mailom na: [email protected] WhatsApp (+16014560144)

    Hvala vam na vašem vremenu dok čitate.?

    Odgovorite na ovaj komentar
  2. Sandra Pusica
    #2 Sandra Pusica 4 srpanj, 2020, 22:06

    Opipljivo svjedočenje Kako sam dobio zajam

    Pozdrav svim građanima Hrvatske i šire Moje ime je gospođica Sandra Pusica. Ovdje sam da dam opipljivo svjedočanstvo o tome kako sam dobio zajam od 150000 eura od pouzdanog zajmodavca zvanog gospođa Dora Wealth, dobio sam zajam od 2% kamate, ona daje i sve vrste kredita poput osobnih zajmova, dugoročnih zajmova, poslovnih zajam i kratkoročni zajam itd. Ako vas zanima zajam, možete se sigurno obratiti izravnom e-mailom na: [email protected] WhatsApp (+16014560144)

    Hvala vam na vašem vremenu dok čitate.

    ?????????????????????????????????????????????

    Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.