S HRVATIMA SVE SAMO NE RATOVATI

S HRVATIMA SVE SAMO NE RATOVATI

25. studeni, 2012.
Print Friendly, PDF & Email

 

poskoci-oluja-gracac

Govorio je Vasa Čubrilović

Piše: Ante Matić

Svašta sam doživljavao od kada na nebeskoj galiji obilazim oko sunca i otkada živim u zemlji Hrvata. Bilo ja svakakvih dana: dobrih, loših, radosnih i žalosnih. Odigravali su se razni događaji kojima sam svjedočio živeći u kletoj i prokletoj Jugi kao i samostalnoj i neovisnoj Hrvatskoj ali ni jedan nije bio kao onaj kada su hrvatski generali Gotovina i Markač oslobođeni svake krivnje u Hagu. Diljem zemlje je zavladala  nezapamćena  radost. Suze radosnice su tekle obrazima hrvatskih građana kao vodena bujica poslije oluje. Kao da se prolomilo teško nebo i jedan mali ali ipak veliki narod je zaplakao. Kao Židovi nekad davno kad su izišli iz egipatskog ropstva. Oni tada iz egipatskog a mi nedavno iz srpskog.

Plakao sam i ja, jesam tako mi svega, kao nikada prije. Glavni gradski trg u Zagrebu kao i trgovi diljem lijepe naše preplavilo je mnoštvo ljudi, gotovo kao nikad prije. Kažem vam, i ne lažem, glavni trg u Zagrebu i okolne ulice bile su pune razdraganih lica naših sugrađana. Pjevalo se i plakalo od radosti.

Kad su generali stigli na trg zavladalo je takvo oduševljenje, da je to bilo neopisivo, beskrajno lijepo i nadasve nezaboravno. Ljudi su se grlili, ljubili, skakali u zrak od silne radosti dok su se zastave vijorile a baklje palite. Sve je sjalo i blistalo. Sve je živo na trgu i okolnim ulicama skakalo, igralo, plakalo, pjevalo…

Kad su se uspeli na pozornicu Gotovina i Markač, nastao je urnebes i ples. Ljudi su skakali, čestitali, stiskali si ruke, granali rukama po zraku, mahali, pjevali, plakali od radosti i ushićenja. Možda nikada nije na tom trgu bilo toliko razdraganih lica. Generali su dostojanstveno pozdravili svoj narod i izrekli kratke ali znakovite govore. Zatim su otišli svojim kućama. Obiteljima koje su ih čekale godinama da se vrate iz haškoga pakla.

General Gotovina je govorio jezgrovito i sadržajno poput starozavjetnog proroka ili grčkog mudraca, a  general Markač poput narodnog tribuna.

Nas nekolicina prijatelja smo se slikali kod Mioča u Kavaliru ispod slika generala. Netko je donio sliku na kojoj je s jedne strane Gotovina a sa druge Markač. Objesili smo sliku iznad šanka i zbijeni se slikali ispod nje. Onda je Mioč rekao, a možda i prorekao, da se slikamo ispod slike hrvatskog heroja i budućeg predsjednika države Hrvatske. Mislim da je Ivica Mioč blizu istine. Gotovina može sada što hoće. Neka izađe na izbore. Sve će potući taj smireni, odmjereni, staloženi i legendarni hrvatski general Ante Gotovina.

Markač je govorio iz dubine srca a Gotovina i iz srca i iz duše. Rekao je glasno i jasno svima nama da je rat stvar prošlosti te da se okrenemo budućnosti. Da si napravimo budućnost onakvom kakva nama odgovara. Po našemu zajedništvu, slozi, nadi i vjeri. Nikada nisam čuo kraći a ujedno dojmljiviji govor. Bio je to povijesni govor. Gotovo prirodniji od onoga kojeg je izrekao Vlado Gotovac za rata ispred komande ondašnje JNA u Zagrebu. Markač je otvorio svoje srce pred svojim razdraganim narodom. Oko njih su na pozornici bili njihovi ratni prijatelji, generali i časnici. Srećom nije bilo s njima političara, pa čak ni pjevača. Samo naši generali, časnici ratnici i razdragani narod na glavnom gradskom trgu u Zagrebu.
Više od stotinu tisuća ljudi svih uzrasta. Ta slika ostaje vječno u meni i nosit ću je sve do groba. Pričati ću unučadi kako je bilo u Hrvatskoj onoga dana kad su se hrvatski generali oslobođeni vraćali iz pakla Haga. Boga mi draga, kako kaže Ćipe u Ruži vjetrova, bilo je to draganje, pjevanje, plakanje radovanje, kakvo nikad prije nisam doživio.

Dakle, od 16. 11. 2012. godine nitko više neće moći reći da je Hrvatska stvorena na zločinu. Ima Boga. Našao se Mojsijev potomak, Isusov rodijak, sudac Meron (poput biblijskog suca Salomona) s još dvojicom časnih sudaca i lijepo dokazao onima koji su optuživali naše generale da je Oluja vojna akcija kojom je na čisti vojnički način i bez mrlje oslobođena Hrvatska od četničkih hordi i velikosrba koji su htjeli raskiomadat Hrvatsku i srtvoriti nekakvu svoju Veliku Srbiju. Taj film nikad neće vidjeti. Sve bi bilo s manje krvi i užasa da su luđaci i čelnici “nebeskog naroda” poslušali svoga akademika, jednoga od začetnika Memoranduma, Vasu Čubrilovića koji je rekao: “…S Hrvatima sve, samo ne ratovati…”. Znao je čika Vasa što je Napoleon rekao za Hrvate kao vojnike i ratnike. Ta se istina o nama obistinila u legendarnoj bici nazvanoj Oluja.

Hrvatska Oluja i hrvatski slavni boj

Vječni plam slobode u Lijepoj našoj. T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu
  1. ivan ivica
    #1 ivan ivica 30 studeni, 2012, 02:13

    Amen !

    Odgovorite na ovaj komentar
  2. Marin Grabar
    #2 Marin Grabar 29 studeni, 2012, 14:08

    Ante odličan tekst,ravno u sridu.

    Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.