RUSKA MAFIJA JE VLASNIK  MOLA

RUSKA MAFIJA JE VLASNIK MOLA

29. studeni, 2013.
Print Friendly, PDF & Email

 Burned-Out-MOL-Comforts-Fore-Part-Sunk

Potsjećamo kako je  INA davno prodata Rusima

 

Priredio: Mihovil Tomić

Još u drugoj polovici 90-ih godina prošlog stoljeća, Mateša je bio predvodnik grupacije koja je vodila projekt privatizacije INE, te  prodaje te strateške hrvatske kompanije “mađarskim partnerima”, točnije mađarskoj naftnoj kompaniji MOL. Tada najjači financijsko – poslovni lobi u Hrvatskoj; “Gregurićev klan” bio je životno zainteresiran da se INA proda MOL-u, dok je iza cijelog posla stajao Franjo Gregurić sa svojim “ruskim vezama”. Cijeli tim tehnomenadžera  tada je, u potpunoj tajnosti započeo provedbu projekta prodaje  INE, a stvarni kupci koji su se krili iza “mađarskog” MOL-a bili su novopečeni ruski “biznismeni”.

PRVI TIM ZA PRODAJU  INE

Tada su provedbeni tim tog privatizacijskog projekta činili: Franjo Gregurić, Hrvoje Šarinić, Davor Štern, Branko Mikša, Nikica Valentić, Zlatko Mateša, Mladen Vedriš i Ivan Čermak. Osim toga, Valentić, Vedriš i Čermak, ciljano su osnovali naftna poduzeća koja su trebala sudjelovati u kupnji manjih vlasničkih udjela INE, kako bi njihov ruski partner, potajno preuzeo veliki, kontrolni paket dionica. S tom su svrhom nastala poduzeća: NIVA petrol d.d. i CRODUX d.d., u vlasništvu Nikice Valentića i Ivana Čermaka. Između 1997. i 1999. godine preko ta dva poduzeća izvlačen je novac iz poslovnih banaka, s izdvojenih računa pojedinih banaka, posebno iz Dubrovačke banke, kako bi se osigurala financijska zaliha s kojom su kasnije trebali sudjelovati s Rusima u kupnji INE. Iako su dobronamjerni informatori više puta pokušali upozoriti predsjednika Franju Tuđmana o ovakvim aktivnostima “Gregurićevog klana”, dotok informacija pokojnom predsjedniku spriječavao je osobno Hrvoje Šarinić.

Tako je i tijekom 1998., Šarinić naredio veliku operaciju prikrivanja izvlačenja novca iz Dubrovačke banke, preko Čermakovog poduzeća CRODUX. O tomu svjedoči i dopis Hrvatske narodne banke, koji je Šariniću 25. ožujka 1998. uputio Slavko Tešija, tadašnji direktor Direkcije za kontrolu provedbemjera monetarne i devizne politike.
Dopis upućen osobno na Šarinića, kao predstojnika Ureda Predsjednika Republike, nosi oznaku “strogo povjerljivo”. Iz dopisa je jasno vidljivo kako je samo Čermakov CRODUX iz Dubrovačke banke izvukao 102 milijuna 377 tisuća kuna, 29 milijuna (tadašnjih) njemačkih maraka, 16 milijuna 250 tisuća američkih dolara, i to do 31. prosinca 1997. Predsjednik Tuđman nikada nije dobio na uvid ovo tajno pismo, a za kasnije uništavanje sporne dokumentacije zajednički su se pobrinuli Šarinić, Mateša i bivši guverner HNB-a Marko Škreb. Kasnijom prodajom CRODUX-a Čermak je uspio izbjeći policijsku i istragu Ministarstva financija nad ovim sumnjivim financijskih  peracijama, iako nikada nije do kraja razjašnjeno je li Čermak uistinu prodao svoje naftno poduzeće ili se radilo o fiktivnim ugovorima i prikrivanju vlasništva. Danas je Čermakovo poduzeće Tifon jedno od glavnih poduzeća za uvoz, izvoz i distribuciju nafte i naftnih derivata u Hrvatskoj.

VEZE S RUSKOM MAFIJOM

Gregurićev tim pripremio je privatizaciju INE mađarskom MOL-u, u kojem prema tvrdnjama FBI-a i CIA-e veliki poslovni udio ima “mafijaška grupacija koju vodi šef  moskovske mafije Semjon Mogiljevič”. Tijekomistrage u Mađarskoj 2000. godine, američki FBI je utvrdio povezanost vlasničkog kapitala MOL-a koji glasi na investicijske fondove s ruskim “mafijašem” Mogiljevičem, o čemu je FBI-evim istražiteljima svjedočio i tada zaštićeni svjedok Dimitrij Zemjanov, inače zaposlenik mađarskog
MOL-a u Budimpešti. Zemjanov je osobno Amerikancima svjedočio o poslovno – financijsko – vlasničkim vezama ruske mafije s MOL-om, tvrdeći kako “iza MOL-a stoji
moćna ruska mafija”, te je dodatno istražiteljima pojašnjavao poslovne i financijske veze MOL-a i INA-ine mađarske podružnice, Inter – INE u Budimpešti, kojom je upravljao Jasminko Umičević. FBI je utvrdio, tijekom petogodišnje istrage, samo neke puteve Mogiljevičevog mafijaškog novca kojim je sudjelovao u financijskim operacijama u Europi i svijetu, posebno u Mađarskoj. Istraga ih je odvela do financijske mreže Bank of New York, gdje je Mogiljevič “imao svoje ljude: Natašu Kagalovski i Lucy Edwards”. Da se ne radi o “običnim” bankarskim službenicama dokazuje i činjenica kako je suprug prve Konstantin Kagalovski godinama bio ruski predstavnik pri MMF-u u Washingtonu, dok je Peter Berlin, Lucyn suprug bio direktor Mogiljevičeve ruske tvrtke Benex, koja je surađivala s YBM Magnex iz SAD-a. Istraga je proširena i na švicarskog bankara Brucea Rappaporta, vlasnika Inter-Maritimea i dioničara Bank of New York, te moskovsku banku Menatep u vlasništvu Mihaila Hodorkovskog, za koju je FBI utvrdio kako “predstavlja kanal preko kojega otječe ruski mafijaški novac na Zapad”. Otkriveno je kako je dio mreže i Monaco kreditanstaldt bank limited, koja je izravno bila uključena i u financijske operacije u Hrvatskoj. Preko te mreže Amerikanci su razotkrili i upletenost “Gregurićevog klana” u poslovno – financijske veze s ruskom mafijom.

INA-ini djelatnici su, po nalogu tadašnje uprave INE, Šterna, Mateše i Valentića transferirali novčane iznose iz INE na izvdojene račune u Švicarskoj, za što je izravno bio zadužen INA-in riječki izvršni direktor Franjo Šoda, uz pomoć Roberta Ježića, zaposlenika tvrtke BMS (Belgian Marketing Service), koja je za INU obavljala upitne  poslovne transakcije i transferirala novce na tajne švicarske račune bivših članova Nadzornog odbora INE. Osim toga, Štern je novac iz INE izvlačio ugovarajući fiktivne poslovne INE s inozemstvom preko svojeg poduzeća Trade Consulting iz Graza. Zanimljivo je i da je Štern bio zastupnik tvrtke Phibro Energy u Moskvi, od koje je INA kasnije(pod vodstvom Šterna) kupila ruska naftna polja “bijele noći”, za koja je plaćeno 19 milijuna američkih dolara za samo 50% vlasništva. Rezultat  toga Šternovog posla su veliki INA-ini gubitci, a postoje tvrdnje da je Štern ta polja kupio kako bi kasnije bila prodana ruskoj mafiji, koja ih nije mogla izravno kupovati od Amerikanaca. U fiktivne poslovne operacije Davora Šterna, kojima je izvlačen novac kako bi se kasnije sudjelovalo u privatizaciji INE, bilo je uključeno i poduzeće Trade Concept Limited. Štern je s tom tvrtkom surađivao još u Moskvi, a njezini su vlasnici “skupina ruskih poslovnih ljudi” na čelu s Leonidom Lebedjevom. Prema raspoloživoj dokumentaciji, čini se da je matična tvrtka pod tim nazivom registrirana na Islandu, a njezin je direktor (kojeg su postavili ruski vlasnici) bio Šternov sin Danijel Štern. 1997. Šternovog sina zamijenila je na mjestu direktora ruska državljanka Maria Khairova Budiselic. Cijeli taj “ruski poslovni krug” formiran je godinama kako bi preuzeo “vitalne naftne centre u Europi i Sredozemlju”. Osobno prijateljstvo ruskog mafijaša Mogiljeviča i Franje Gregurića, početak je projekta privatizacije INE, samo su morali lukavo odabrati model, na koji će način provesti i ostvariti taj posao. Dugogodišnja suradnja “Gregurićevog klana” sa Slavkom Linićem, omogućila je prije dva tjedna konačno sklapanje ugovora o prodaji INA-inih dionica.

 

DRŽAVLJANSTVO ZA RUSKOG MAFIJAŠA

Na zahtjev Šarinića i Gregurića, 2. veljače 1997., primljen je u hrvatsko državljanstvo Semjon Mogiljevič, pod imenom Semen Moguilevitch. Iste godine taj se ruski mafijaš upisuje i u knjigu državljana Republike Hrvatske, kao Semon Teleš, po djevojačkom prezimenu svoje majke. Još je krajem devedesetih godina prošlog stoljeća, u internoj, diskretnoj istrazi MUP-a otkriveno kako su za izdavanje hrvatske putovnice Mogiljeviču, “intervenirali osobno Gregurić i Šarinić”. Iako je, na zahtjev FBI-a u Zagrebu, Ministarstvo unutarnjih poslova oduzelo Mogiljeviču državljanstvo pod jednim imenom, on je zadržao hrvatske dokumente pod još dva druga imena, te se i danas kreće s hrvatskom putovnicom. Njegova su druga imena, registrirana u MUP-u: Semjon Judkovič i Teleš Judkovič. Bivši SZUP je još tijekom lipnja i početkom srpnja 1997., proveo
detaljnu istragu o dodjeli državljanstva sumnjivim osobama, na zahtjev visokih dužnosnika, te je 9. srpnja 1997. Uredu za nacionalnu sigurnost (UNS) upućen dokument koji potvrđuje postojanje sprege ruske mafije i Hrvoja Šarinića. Tadašnji šef policijske obavještajne službe Ivan Brzović razotkrio je Šarinića i uputio Uredu za nacionalnu
sigurnost posebno izvješće: “U veljači ove godine predstojnik Ureda Predsjednika Republike, g. Hrvoje Šarinić zamolio je primitak Semena Moguilevitcha u državljanstvo RH po članku 12. Zakona o hrvatskom državljanstvu. Ministarstvo unutarnjih poslova postupilo je po ovoj zamolbi, a dokumenti (domovnica i rješenje) upućeni su g. Hrvoju Šariniću. Za istu osobu zatražena je u srpnju ove godine promjena očevog prezimena Moguilevitch u majčino Teleš, što je i učinjeno. Gospodin Hrvoje Šarinić potvrdio je u razgovoru od 8. srpnja 1997. godine da ga je za tu uslugu zamolio dr. Franjo Gregurić”.

I LINIĆ U IGRI

Nakon smjene vlasti i odlaska Davora Šterna iz INE, nitko nije shvatio da se zapravo radi o dobro režiranoj predstavi za javnost. Naime, u veljači 2000., održan je tajni  sastanak na kojem su se našli Slavko Linić, Goran Granić, Franjo Gregurić, Hrvoje Šarinić, Branko Mikša, Davor Štern, Zlatko Mateša, Nikica Valentić, Mladen Vedriš i Ivan Čermak. Tom je prilikom dogovoren načelni model privatizacije INE, te su Gregurić i Štern na sebe preuzeli obvezu upoznati Linića s ruskim investitorima, koji će kupiti INA-u. Obzirom da je s vremenom prodaja INE izravno Rusima postala u Hrvatskoj nepopularna, odlučeno je da će se cijela priča odigrati s mađarskim MOL-om, u kojem rusi na čelu s Mogiljevičem imaju značajan vlasnički paket. Ljubo Jurčić, koji je kasnije stigao u Vladu samo je slijepo slijedio upute Ivice Račana, koje je Račanu pripremio njegov potpredsjednik Linić, svjestan da će ovom igrom zaraditi milijune.  T

 

8 komentara

Uskoči u raspravu
  1. DC
    #1 DC 9 prosinac, 2013, 09:57

    Trebalo bi o tome nešto pitati Vesnu Škare Ožbolt. Ona skriva sve Šarinićeve tajne pa i tu oko INA-e.

    Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.