RONALDO KAO BIJESNI ORLANDO

RONALDO KAO BIJESNI ORLANDO

13. srpnja, 2016.

 

Otvoreno, post festum, o sumornom  Europskom nogometnom prvenstvu 2016. u Francuskoj: Ja sam vjerovao u Ronalda. On nekaj mora spelati kak’ bi rekli naši kajkavci. Čvrsta vjera. Ko’ stijena. Ko’ san Pedro! Osamdeset tisuća fanatika i francuskih trikolora i portugalskog crvenila i zelenila, čeka – Ronalda. To se još nije dogodilo. Mislim, samo jednom. Kad je igrao Di Stefano. Ni prije ni poslije!

Za portal Tjedno nogometni euro pratio je: Zvonimir Magdić

To je ravno Bijesnom Orlandu, Torquata Tassa. Ronaldo. Portugueš. Prvak Europe! Igračina. Znam ga. Godinama. Naslušao sam se njegovih topova. Nagledao onog garda, kad se s obje noge, prije egzekucije, zarije u travnjak. Golova i golova. I s koljenom i s petama. Obranjivih i neobranjivih. Dečko i pol. Nije čudo: čopori su mačorijada, oko njega. Ima i obitelj. Ali, on je Sindbad pomorac. Junak debelih mora. Onih, širom otvorenih očiju, osvaja sve. Da nije Messija –je, takav sam – on je moja jedinica. Svijeta. Oduševljen sam Ronaldom.

Favorizirani Galski pijetlovi

Čekao sam ovaj njegov Pariz. A, ne znajući, veliki frend našem Luki Modriću, iz njegove cijevi riknuo je torpedo koji je ‘potopio’, ako jest,  onaj sjajan bojni broda Hrvata. Njegova je lopta bila kobna. Ne teška, ali uvijek i za svagda, Ronaldova. Subašić ju nije uspio ukrotiti, iščeprljala se iz njegova  ‘djevojačkog’ zagrljaja, naletio je onaj grabancijaš dijak: Quaresma. I, zabija! Bio je to kraj jedne velike balade Ante Čačića i naših Vatrenih. Istinu, kako je uvijek govorio Ćiro Blažević, spremnih za najviše. idemo dalše. To je znana povijest. I, ne davna. Od prije nekoliko ‘hefti’, kako bi rekla moja baka. A, onda Stade de France. Saint Denis.

Završnica E – ’16. Deseti srpanj. Favorizirani Galski pijetlovi. Domaćin. Orgnaizator. Pod čitavom legijom  policije. Spreman. Pripravan. I Portugal. I njegov – Ronaldo. Nisu ljudi, baš tintu pili. Čast i vrućem Santosu u modrom odijelu i finoj kravati, neuredno počešljanog na klupi, i opasnom Naniju i prokleto nadarenom Sanchezu čije se godine kriju ko’ zmija noge. I onom, finom balbehandlungu Luzitanaca. Pa, ja pamtim i Esuebija i Colonu i Germana i Futrea.  I, Figa. Veliki asovi. No, sve, što je satkano u tom nogometu, Ronaldovo je. Ja sam vjerovao u Ronalda. On nekaj mora spelati kak’ bi rekli naši kajkavci. Čvrsta vjera. Ko’ stijena. Ko’ san Pedro! Osamdeset tisuća fanatika i francuskih trikolora i portugalskog crvenila i zelenila, čeka – Ronalda. To se još nije dogodilo. Mislim, samo jednom. Kad je igrao Di Stefano. Ni prije ni poslije! Ni kad je igrao Uridil. Čak ni kad je carevao – Pele. Didi je bio jednaka vrijednost, Garrincha čak i najbolji, a dva Santosa…!Bilo, pa prošlo.

St.Dennis. Fianle je uvijek takvo. Lelujavo. Pomalo, nahereno. Pijano. Nestabilno. Lopta ne sluša ni Frančeze ni Portugisce. Joj! Da mi je čaša porta. Koja je to gustoća. I – črnilo. No, minute, koje dolaze, one će reći svoje. Ronaldo, ni on, nije na lopti, kako bi trebalo. Nemre do udarca. A već je, dvadeseta. Kako vrijeme luduje. Sitna je prevaga jednih, sitna, drugih. Dobrota nogometnog darivana mjeri se, kapaljkom. A, onda, onda… ljudi, onda! Grom iz vedra neba. Streseni Pariz. Ronaldo, vrteći se oko lopte, s onim Payetom, inače, dečkom našeg Bilića u WHUnitedu, ostaje na zemlji.

Kamera je već tu: grč. Bijeli zubi, ispali na svjetlo  večeri. Grizu, znojem mokre, usne. Bol. Grč.Okruženje intervenata je široko. Payet je u prikrajku. Ronaldo! Ljudi, kaj mu je. Bez njega, možemo svi lepo – doma. I ja, koji motrim i oni njegovi Portugalci kojih ima, na tribinama, mali miljun. Čak i suparnik, stoji – mirno. U očima tolikih, isto je pitanje: hoće li nastaviti?. Ovo je, ovaj čas, bit  čitave završnice. I, ostat će do kraja. Ronaldo ne igra. Junački, dva se puta vraća na teren. Ali, nešto reže. Siječe. Grimasa na licu, govore same za sebe. I, onda bačen  je ručnik. Onako, šakački. Predaja. Pariz je ostao bez genija. I miljarada oniih, koji vise, čitavom okruglinom zemlje, pred dalekovidnicama. Nešto je zapelo, u grlu. Kao Mažuranićevom junaku. Rječca. Odah je nezmjeran. Dug. Bolan. Što će mi to –  bedasto – finle, bez Ronalda.

Ma, koji Griezmann! Dečko, nekaj kuži. Pogbe, kojeg na otoku plaćaju debelo iznad sto miljuna eura – nigdje. Mali Sanches ipak, tek  cijedi samo svojih osamnaest ljeta. Ne više. Utakmica bez tornada. To nije to. To nije shaw. Spektakl. Da je bar Messsi! Jasno, mumlam za sebe. Potresen. Ogorčen. I urlam, nad propalom predstavom. Uvukao se u igru Quaresma… No, no on ne nosi. Francuzi bi,  toliko lomnih ti lopti zamijenili za jedno finale, nemoguće. Prekobrojnih, na pretek. Svaka druga, nije prava. Nekoliko je bilo skinuća Patricija, jednu je imao i Lloris. No, ovo je blijeda slika nogometa. Uostalom ni ono sve do tada, nije bilo baš Bog zna kaj. Nije! Izgubljeni cajti. Propala vremena. A znam, išlo bu se u – nastavak. I, otišlo se.

Duh ovog Portugala

No, jedna je druga scena. Nešto, što se ne pamti. Ronaldo, povezan, stegnut, omotan sjedi na klupi. I više. Svakih par minuta, on je uz samu crtu igrališta. Nije, a igra. On je sada vice –kralj Fernandu Santosu. Njegova desna ruka. Grli, tješi, savjetuje svoje suigrače. On ne prestaje biti kapetan i ako nema traku na rukavu. On je duh ovog Portugala. Vođa. Koliko je puta bio – Ronaldo. Sada je više. On je Cristiano Ronaldo. On služi ovoj škvadri junaka. I, stvari se pomalo premeću. Dojam ne vara. Portugalci su sve bolji. Ne boje se. Igraju. Iz petnih žila. Iz dna duše. Ne da popuštaju, sve je više lopta – njihova. Francuzi tiho tonu. Silna je ta, pariška noć. Ona prava, internacionalna. Englez, Clattenburg,  hladnokrvno, fućka, jer od engleskog nogometa na ovom Europeu, ostao je samo taj, sudac. On vodi momčadi, nakon predaha. U produžetak. Da, da, čuje se negdje miris elvera. Kako će se pucati, bez Ronalda. Dajmo, zaključimo to, što prije. Ronaldo je sad živi mačak, skakuće oko svake akcije svojih zemljaka. Bodri, svakog. Uz svakoga je. Ostao je jedan od igrača. Protivno svim propisima. Petnaesti! Trener. Bodritelj. Podstrekač. Genij. Jednostavno me osvaja, do kraja. Da je sada, moj Messi na testu, ja ga rušim. Dajem prolaznicu – Ronaldu. I, onda – pisao sam o tome: deus ex machina. Najprije se mašam revolvera i pucam – u zrak. Santos izvlači ponajboljeg. Sancheza. Ludnica. Ili – ludilo. Trans. Vrhunac nervoze. I –neuroze. No, stari, taj zna kaj dela. Jer  – mali – nije bio – bomba. Toljaga. Budimo iskreni. Upada Eder. Ti Ederovi su, pamtim onog Brazilca iz vremena Brazila sa Socratesom i Zicom – pucači. To znam samo ja. Jer ga se sjećam samo –  ja. I dok se lopta koprca, odbija, nikao i nadalje nije u punoj kontroli, uzajamno, Portugal je u akciji, ide lopta s lijeva, nekoliko pasova i onda, na pravog cucka. Doberman.Vraćem na ‘drajsig’. Na trideset! I, taj, da, Eder, nalijeće na nju: udarčina. S lijeva, polu- niska, desni kut. Lioris leti, kasni, lopta ga prolazi i tamo je gdje treba – v luknji. Goooooool! 1:0. Portugala. Minuta. Koja? Nije bitno.

Da je za mikrofonom Hary Barroso, pala bi pjesma. Šok. Francuzima je stalo u grlu. Portugalci su na svojem. Na domak slave. U igralištu je i Ronaldo. Opći metež. Zagrljaju u gomili, na Ederu, nikad kraja. I da ga ne izvlači onaj rep crnih vlasi, ne znam, da li bi preživio. I, kraj. Portugal. Prvi put, Campeoao europeo. Zasluženo. Bez velikog loptanja, a kako će, kad je najbolji – na domak crte, ali s onu stranu, out! Bez Ronalda. U konačnici silnih zagrljaja, s Uefinom srebrnom kantom, on je u prvom planu: Ronaldo. Svi znaju, tko je on. Ovaj naraštaj je Ronaldov. Portugal of Ronaldo. Odahnuo sam. Sve je drugo – iza. CR 7 je prvi. Kao španer, kao suborac, kao ratnik, kao patnik, kao pobjednik. To je čitava zbrojidba ovog Europea.

Tim više što su bili na tankoj žici smrti, protiv Hrvata. Mi smo ih imali. Rekli bi Brazilci: Sorte. Sreća. Do viđenja, i ne znam gdje. Bilo gdje… T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code