ROMAN O ŽUŽI JELINEK I MODNOM MAČKU

ROMAN O ŽUŽI JELINEK I MODNOM MAČKU

19. ožujak, 2014.
Print Friendly, PDF & Email

 P1010930 Custom

Akademik Ivan Aralica u seriji razgovora za portal Tjedno

 

Tekst i fotografija: Dražen Stjepandić

U 83-oj godini akademik Ivan Aralica je objavio novi roman „Japundže“. Književnik koji se bavio uglavnom bližim ili daljnjim povijesnim temama u 83-oj godini objavio je svoj najmoderniji roman nakon „Ambre“  i „Fukare“.  Aralica naravno ne može bez povijesti, ali u ovom romanu čak je i povijest suvremena,  ona nedavna, iz posljednjeg rata.

Na koricama su napisali da je to  „ roman o odrastanju u ratnom okruženju i sazrijevanju u zemlji spasa…“ U Školskoj knjizi, nakladniku s kojim akademik Aralica surađuje posljednjih desetak godina, uz te izrazito  šablonizirane odrednice, s kojim anemični  urednici i kritičari  međusobno komuniciraju,  propustili su spomenuti kako to nije samo roman o ratu  i  Žepču, već  čitatelju, uz rat i žepačku izbjegličku priču,   nudi i do sada u suvremenoj hrvatskoj književnosti rijetko obilan prikaz svijeta mode i onoga što se u Hrvatskoj događa u beckstageu modnih priloga.

Zahvaljujući tom bitnom uredničkom i poslovnom promašaju u načinu prezentacije  prema čitateljskoj publici „Japundže“ se našlo  u medijskoj samoizolaciji i umjesto da mediji bruje o tome kako veliki Aralica književno tretira Modnog Mačka, Žuži Jelinek i Karla Lagerfelda,   javnost je dobila tek poruku da je izašla još jedna od brojnih, gotovo stotinjak knjiga velikog Aralice.

Nogometnim rječnikom rečeno “Japundže“  je začuđujuće pogrešno stavljeno na krivu poziciju i medijska buka koju taj roman svakako zaslužuje  je izostala.  Zato ponavljam ono što do sada, čak i u nekoliko rijetkih prikaza romana nisu posebno istaknuli, akademik Aralica je napisao roman o modi, manekenkama i modnim stilistima, a rat, Žepče, Bosna i bosanski Hrvati u Hrvatskoj, kao zemlji spasa, samo su pradigma, pozadina i druga strana medalje domaćeg glamoura.  

„Japundže“ je još neotkriveni bestseler,  knjiga kakvu bi Nives Celzijus, Vedrana Rudan, Adrijana Čulina… ine hitmakerice inapisale kad bi znale pisati.

S akademikom Aralicom uobičajeno sam se sastao u kavani hotela Dubrovnik. Ovo je treći iz serije razgovora  s velikim piscem objavljenih na portalu Tjedno.

 

Želimo saznati što će veliki Aralica reći o svom novom  romanu 

„ Japundže“?   

-To je roman o djevojčici koja bježi iz bosanskog ratnog pakla. Ona je jednako živjela u Bosni i u Hrvatskoj. Dok je živjela u Bosni živjela je u Hrvatskoj, a kad je došla u Hrvatsku živjela je s onim što je iz Bosne došlo s njom. Roman sam vezao za sudbinu te djevojčice, jedne od onih kakve smo viđali na slikama egzodusa iz Vukovara. Sjećate li se one djevojčice koja je plakala u koloni vukovarskih izbjeglica? Isto takvo je i glavno lice mog romana „Japundže“. To nije isključivo roman o ratu, nego i roman o miru, koji je u sebi nosio ozbiljne  posljedice ratnih zbivanja. Glavno lice je psihički oštećena djevojčica, koja se od onoga što je proživjela u Bosni nikako se ne može osloboditi. To bi bila  odrednica vezana uz geografski prostor i vrijeme u kojem se događa.

Kako ste došli do ideje za roman o djevojčici iz Žepča koja će kad odraste postati menekenka?    

-Do teme sam  došao na, za mene,  dosta neobičan način. Priča mi se dogodila i Bog je dao da mi se stalno priče događaju, pa nikad nisam u suši i oskudici s pričama. Područjem Žepča sam bio dugo zaokupljen, u periodu prije rata, kad sam intenzivno obilazio bosanske prostore  i u njima nalazio teme koje sam realizirao, nikad nisam prolazio kroz Žepče. Zadržavao sam se u srednjoj Bosni i Hercegovini, a u toj enklavi nikad nisam bio, premda sam bio u neposrednoj blizini Žepča, kad sam preko ljeta boravio i pisao na Vlašiću. Vjerojatno zato što u Žepču nema samostana i arhiva, prije rata nisam bio. U ratu me zaokupio način na koji su u Žepču rješavali bosanski hrvatski problem. Uvijek kad bi se govorilo o županijama ili identitetima na kraju se pitalo –a što sa Žepčem jer se ono ne veže ni uz jedan prostor u kojem obitavaju Hrvati. Tada je iz Žepča bio dosta istaknut političar Zvonimir  Zubak i nikad nije zaboravio postaviti pitanje o Žepču. Ostalo je legendarno kako su u jednom trenutku surađivali sa Srbima. Takve su bile okolnosti i ta suradnja je postojala, ali imate jednu drugu činjenicu nikad ni jedna optužnica nije podignuta protiv žepačkih Hrvata. O čemu se radilo može se vidjeti i iz romana. Ali , to je sve povijest i geografija, od toga roman ne možete skuhati. Onda jednog dana moja žena je došla s kave sa susjedama i reče mi kako joj je pričala jedna od  susjeda o djevojčici koja je pobjegla iz Žepča i doživjela je ono što je doživjela moja junakinja  Stana Antolović. Moja žena mi je donijela mnogo priča. Rekao sam joj da mi je s pričom o djevojčici iz Žepča dala roman. Kad vrednujem moje romane onda na prvo mjesto stavljam “Sunce”, to je dio mog života i moje duše, a odmah zatim iza “Sunca” stavljam “Japundže”. Nije me nimalo začudilo kad je urednica u Školskoj knjizi Miroslava Vučić na koricama stavila da se samo sunce može usporediti s ovim romanom.

 

GLAMOUR JE SAMO VARKA

Znači doista postoji djevojčica iz Žepča koja je u Hrvatskoj postala poznata manekenka?

-Ako je vjerovati ženama s kojim moja supruga pije kavu, onda postoji. 

Uz to što je  roman o ratu u Bosni i bosanskim Hrvatima u ratnom vihoru i u Hrvatskoj, “Japundže” je podjednako roman o modi i odijevanju.

-Apsolutno. Samo da sam spoznao ratna zbivanja u Žepču to bi bilo nedovoljno. Morao sam upoznati i svijet mode i to je počelo kao uzgredno zanimanje. Zbog toga sam morao upoznati ženu koja se bavi modom. Tako sam ušao u svijet mode i nije mi bilo nikakvo iznenađenje kad sam spoznao  da je taj glamour i sjaj samo varka.

Iza toga obično dolazi nekakvo Žepče i Bosna?

-Da iza toga dolazi život jadan i bijedan, borba za koricu kruha i pokoji komad mesa. Masu drugih piraja koje žele otkinuti te komade mesa od tih lijepih žena i nahraniti svoju nezasitnost. Išao sam i na nekoliko modnih  revija. Nalikuju mi na priredbe iz vremena partizanije nakon Drugog svjetskog rata. Pročitao sam masu ispovjedi tih manekenki i nema tu nikakva veselja to su samo tragedije. Sve bi to još tragičnije bilo da se prati život tih žena nakon njihove karijere. ali to javnost više na prati ne želi bacati sjenu na glamour.

I na male seoske priredbe zvane modne revije.

-Tako je, moj pokojni prijatelj Krsto Papić je napravio krasan film o tome. To su male seoske priredbe i ništa drugo. Zahvaljujući medijima mislite Bog zna što je tamo, a tamo ništa, samo mala seoska priredba na kojoj se prodaju košuljice, gaćice i druge krpice. Glamour je samo poza i vanjska strana, iza toga stoji čovjek sa svim onim, s čim se nalazi u svim drugim pozicijama. To me dosta ohrabrilo i odlučio sam da moja Stana bude normalna, odnosno psihički opterećena samo onim s čim sam i ja psihički opterećen, jer da nisam psihički opterećen sigurno ne bih pisao ovolike romane.

 

ŽUŽI I MODNI MAČAK

Lik modnog stilista Ede Lende kreirali ste  po uzoru na Modnog Mačka?

-Neću reći ne, jer protu tipove svojih likova nikad ne otkrivam. Neka čitatelj otkrije sam. Prije ovog romana nikad nisam pratio modne priloge, a otkako sam došao na ideju za “Japundže” ni jedan modni prilog u Večernjem listu u protekle tri-četiri godine nisam propustio. Pročitao sam dosta ispovjedi manekenki.

Jeste li redovito čitali i kolumne Žuži Jelinek?

-Jesam. Kako bih drugačije mogao ući u taj svijet.

Je li Žuži Jelinek  poslužila kao orijentir za lik gospođe Gracijele?

-To su vaše riječi. Protu tipove svojih likova nikad ne otkrivam. Morate znati da  nikada  iz jednog protu tipa nećete stvoriti književni lik. Morate ga stvoriti iz više protu tipova, da bi došli do uvjerljivog lika morate stvoriti jednu kreativnu sintezu. Ako u javnom prostoru figurira jedan Modni Mačak od njega nećete moći stvoriti lik kakav je u romanu nego morate posegnuti za svim drugima koji su slični njemu. Kao stručnjak za modu mogao bih  navesti ih barem još desetak. Gledao sam ih u farmama, u braderima…Uvijek s namjerom da sintetizirajući stvorim jedan lik kao što je Lendo. Po mom sudu lijep, dobar  i plemenit čovjek. Osuđen da se bavi s tim s čim se bavi. Talentiran u svom poslu.

U romanu sam prepoznao i Karla Lagerfelda.

-Da njega sam doslovce prenio. On je u javnom prostoru sam po sebi književni lik i on se tako i ponaša. Javni prostor je kao smog koji svi mi udišemo. Udišemo javni prostor i ako se bavite književnošću ne možete izbjeći da u kreativnom dijelu ne upotrebljavate to što se udahnuli u javnom prostoru. Kad bi ste živjeli u nekom selu onda bi u svojoj kreaciji iskazivali ono što je javni prostor u tom selu. Nemate ništa javnije u današnjem trenutku od onoga što se pojavljuje u novinama i na televiziji. To vam je isto kao ono što se nekada događalo ispred dvorišta i u dvorištu. Jedini je problem od toga smoga koji udišete napravite umjetnost, priču koja postaje zanimljiva. Zadatak pisca je zapaziti zanimljivu priču u tom smogu i ponuditi je čitaocu.

Dok razgovaramo  o masovnim medijima koji su zamijenili dvorište i susjedstvo, pa u medijima čitamo o celebrityjima i ogovaramo njih  umjesto da tračamo  susjede i poznanike, moram primijetiti da je gledano iz perspektive tih masovnih medija vaš novi roman je ostao nezapažen. Je li to zato jer je najavljen kao ratni roman o Žepču, a ne kao roman o Žepču, modi i domaćoj modno sceni onakvoj kakva doista jest?

-Roman je na tržištu od Interlibera, gdje je po pisanju novina bio među dvije-tri najprodavanije knjige. Poslije toga je bilo nekoliko kritika, pa bi se doista moglo postaviti pitanje zašto šute. Mislio sam da će biti više buke oko tih protu tipova. Neka moja djela nisu halabučila u javnosti, a neka jesu. Ona koja su prolazila tiho nekad su bolje  prolazila kod publike. 

 

SVIJEĆE OD LJUDSKOG SALA

U roman ubacujete i neke ljude koji nisu protekli iz imaginacije. Tako ste fin spomenik podigli novinaru Andriji Tunjiću.

-Andrija je u vrijeme rata bio ratni reporter kakav je našem novinarstvu nedostajao. Imali smo hrabre novinare, ali nismo imali takvu vrstu novinarstva, možda zato jer je mnogo novinara poginulo i to na  početku. Zaziralo se od ratne reportaže, a ratnu reportažu se ne može napisati sjedeći u kući. Morate ići u rov. Andrija je imao snage, premda je zapravo glumac i kazališni čovjek. Ušao je s konvojem koji je Srbima dostavljao naftu u Žepče.  To nikad nije napisao, ali mi je pričao kako je došao tamo, ali u razgovoru mi je ostavio vrlo vjerodostojne podatke. Pakao oko Žepča, kad je bilo biti ili ne biti,  trajao je desetak dana. Andrija Tunjić je tada ušao u Žepče i ostavio mi je te vjerodostojne podatke. Koristio sam u romanu te podatke i rekao sam mu:”Andrija ja ću koristiti vaše ime jer ste to zaslužili.” Inače kad u svojim romanima koristim i citiram nečiji autorski rad onda uvijek stavljam ime tog čovjeka, pisca teksta. Da Bog sačuva nikad to ne svojatam nego stavljam ime onoga od koga sam to uzeo. Sasvim je drugo  kad upotrebljavam podatke koje kao pisac obrađujem. Druga zahvalnost Andriji Tunjiću je što mi je pričajući pružio čitav niz sadržaja koje sam mogao obraditi. Onaj detalj o psu koji se ogledava u vodi i laje na samog sebe, tu sliku je vidio Andrija Tunjić. To se ne da izmisliti, to se mora  vidjeti. I sliku o djevojčici koju je sreo na putu sam osmislio i smjestio, ali sam je vidio iz Andrijinih reportaža u kojim je bila registrirana samo s jednom rečenicom. To je dragocjenost i na tome morate zahvaliti onome koji se tamo u našao u tom trenutku.

Frapirao me podatak da oni koji žele iskopati zakopano blago to moraju raditi noću pod svijećama napravljenim od ljudskog sala. Kako ste došli do tog motiva?

-Po profesiji nisam etnolog, nisam ni etnopsiholog ni etnopsihijatar, ali te znanosti sam jako koristio pišući svoje romane i to sam zanimanje dao glavnome liku u “Japundžetu”.  I doista sam taj podatak našao u samostanskim pismohranama samostana u Fojnici i Kraljevoj Sutjesci. To nije prvi put da vadim podatke o narodnom životu i vjerovanju iz spisa tekstova koji katolički svećenici upotrebljavaju u svom poslu.  Uz  svećenički posao  vezivali bi ono što se u narodu griješi. Praviti svijeće od ljudskog sala bio je smrtni grijeh i otuda je ta priča.

U dijelu romana kad priču prebacujete u Zagreb napravili ste jednu Jergovićevsku grešku, napisali ste da je Ambruševa ulica pored Zapadnog kolodvora. Tako on griješi kad piše o Zagrebu.

-Jako mi je žao što sam pogriješio. Upotrebljavam mnogo lokaliteta i jako se trudim da budem točan. Mnogo bi mi bilo teže da se otkrila greška u lokalitetima Žepča. Uvijek imam korektora koji mi to radi. U „Japundžetu“ sam koristio usluge današnjeg direktora Radio postaje Žepče Brane Brbića. Prekrasan čovjek, nekada je bio urednik Katoličkog tjednika u Sarajevu, a bio je direktor žepačkoig radija i u vrijeme ratnog sukoba. Kad je roman bio gotov on ga je prvi čitao baš zbog mogućih grešaka u lokalitetima. Pišući ovaj roman služio sam se i geografskim kartama.  

 

 KANTONI I HRVATSKO PITANJE U BOSNI

Kako komentirate prosvjede i nemire koji su se proteklih dana dogodili u Bosni?

-U knjizi “Što sam rekao o Bosni“  nalazi se element koji je sada došao do izražaja. Za mene je bio problem  unutarnjeg  komponiranja  Bosne i Hercegovine, a ne problem cjelovitosti Bosne i Hercegovine. Cjelovita Bosna za mene nikad nije bila problem nego kako je ukomponirati iznutra. Mnogi žele  da se jugoslavenski model primjeni iznutra. Žele stvoriti jednu centraliziranu državu koja se neće formirati na osnovnom temelju o tri ravnopravna naroda. U to vrijeme takvu Bosnu sam nazvao mala zelena Jugoslavija. U povodu zadnjih zbivanja u Bosni vidim da je ta terminologija raščišćena i sada imamo dvostruki centralizam u Bosni. Jedno je bošnjački centralizam, koji vidi Bosnu komponiranu da u njoj dominiraju Bošnjaci kao većinski narod, a drugi je bosanski centralizam koji je nakalemljen na bošnjački, ali nije isključivo nakalemljen na bošnjački, u njemu ima nešto Hrvata i Srba. Taj bosanski centralizam je čisto jugoslavenstvo i nastupa i s komunističkih pozicija kao redateljica Jasmila Žbanić, koja istupa s izrazito komunističkog  stanovišta. Govori o pobuni radnog naroda i rušenju kapitalizma, ona je mlada pa ne zna što to uopće znači. Ta dva centralizma su iskoristili siromaštvo i ekonomsku krizu i dali su si oduška. Mislim da je dobro da su to učinili jer su se sada demaskirali. Njihov bijes je pokazao njihove namjere i njihovu ograničenost. Saniranje bosanskog problema traži da se sanira bošnjački i bosanski centralizam. To će stvoriti državu koja će počivati na ravnopravnom položaju sva tri naroda i koja neće prizivati  bivšu Jugoslaviju i komunizam što se sada jako očitovalo u Bosni.

Malo je poznato da ste svojedobno prvi predložili da se Bosna i Hercegovina podijeli na kantone. A jedan od zahtjeva u nedavnim prosvjedima i nemirima u Bosni bio je ukidanje tih kantona.

-Traži se mala zelena Jugoslavija. A ne znaju da je komunistički centralizam srušio Jugoslaviju.

I neriješeno hrvatsko pitanje što je također slučaj u današnjoj Bosni i Hercegovini.

-U centralizmu su neriješena sva tri pitanja. Centralizam će dovesti samo do rasula i sukoba kao što je doveo i u Jugoslaviji. Kad je Milošević htio ukinuti pokrajine i onda dovesti do prekrajanja republičkih granica došlo je do rata. U jednom od svojih eseja postavio sam pitanje je li ratni sukob izazvao separatizam nacija ili centralizam.

Neki izvori tvrde da se sada u Bosni Turska i Rusija bore za prevlast. Koliko je Turska umiješana u nedavne prosvjede?

-Prirodno je da Turska  u Bosni ima određeni utjecaj, samo je pitanje koja Turska. Turska koja nasljeđuje Kemal pašu Ataturka i želi ući u EU, ali ako bi to bila Turska preko koje bi islamski fundamentalizam ulazio u Bosnu onda to nije poželjna. Nadam se da se sadašnja turska vlast neće drznuti u ekstremizam kakvi smo susreli u Iraku i Siriji 

Što vi kao autor ideje o kantonima mislite o ukidanju kantona?

-To se ne može dogoditi. Da nemate kanton imali bi neki drugi oblik lokalne uprave. Razliku od drugih oblika lokalne vlasti je u tome što kantoni imaju nacionalni element u sebi. Imaju pretežitost neke nacije, ali ne isključuju prisustvo druge nacije.  Kantoni nemaju geografski kontinuitet  i s tim geografskim diskontinuitetom oni ne mogu razbucati Bosnu, mogu je samo učvrstiti. Kako će se odvojiti neki kantoni ako oni nemaju geografskog kontinuiteta. Po nacionalnom ključu kantoni dijele, ali po geografskom ključu povezuju Bosnu. O političkim aktualnostima u Bosni prestao sam pisati onog trenutka kad je Bosna postala protektorat međunarodne zajednice. I to što će tamo biti doći će iz volje protektora, a protektori su EU i SAD. Kad pričate o Bosni najprije morate voditi računa o vojnim bazama NATO pakta. To će uvijek biti prvo, sve drugo će čekati. T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.