Ivan Pernar piše za “TJEDNO”

Ivan Pernar piše za “TJEDNO”

22. svibanj, 2011.
Print Friendly, PDF & Email

Mnogi koji podržavaju guvernera nesvjesni su posljedica restriktivne monetarne politike (MP) koju on provodi. Zato je nužno nabrojati barem neke od njih. Osnove ekonomije govore nam da takva MP smanjuje novčanu ponudu, što pak vodi povećanju kamatnih stopa. Zbog toga dolazi do pada investicija jer je novac teže dostupan, a posljedično dolazi i do porasta nezaposlenosti. Da stvar bude gora, Rohatinski je protiv ukidanja valutne klauzule i za održavanje nerealno jakog tečaja kune, a posljedica toga je pad proizvodnje i s tim povezan porast nezaposlenosti budući da su uvozni proizvodi jeftiniji od domaćih.

 

Nedavno sam bio u jednom dućanu i iznenadio se pogledavši odakle dolaze prehrambeni proizvodi: mrkvu uvozimo iz Austrije i Nizozemske, krumpir iz Njemačke (?!), rajčicu iz Španjolske itd. Uglavnom, imamo masovni uvoz svega i svačega, a domaća ekonomija se raspada pod teretom nelikvidnosti (nema dovoljno novca u opticaju) i jake kune.

 

Ono što je najtragičnije jest da Rohatinski provodi doslovnu kopiju monetarnog modela koji je odveo Argentinu u propast, te da HNB funkcionira kao mjenjačnica umjesto kao središnja banka. Naime, tamo su, kao i kod nas, vladali korumpirani političari koji nisu znali kako prikriti katastrofalno stanje u ekonomiji, odnosno kako održati nerealno jak tečaj njihove valute (peso), a da ne moraju prestati sa teškim kriminalom i promjeniti propalu gospodarsku politiku.

 

Strani bankari ponudili su im jednostavno rješenje, vezat će njihovu valutu uz američki dolar (1:1), uz dva uvjeta: predat  će tim istim kraljevima novca svu svoju profitnu ekonomiju u ruke (rasprodaja ‘obiteljskog srebra’), a građane pretvoriti u robove stranih banaka (američkih, talijanskih itd.). Dogovor je uskoro postignut, međutim, vjerojatno se pitate kako je moguće vezati peso uz dolar u omjeru 1:1?

 

Središnju banku Argentine (BCRA) trebalo je pretvoriti u mjenjačnicu i za svaki peso koji su pustili u opticaj tražiti pokriće u dolarima, a kako doći do dolara? Zaduživanjem! Drugim riječima, banke ili država bi se zadužile kod matičnih banaka, MMF-a ili Svjetske banke u dolarima, koje bi potom kod centralne banke razmjenile u pesose. Na taj način svaki peso pušten u opticaj imao je pokriće u vanjskom dugu (dolarskom). I tako je korumpirana politička elita rješila problem stabilnosti tečaja.

 

Međutim, je li promjenila katastrofalnu ekonomsku politiku? Naravno da nije, zapravo politika jakog tečaja utemeljenog na dugu prikriva stvarno stanje u ekonomiji i kao što model sugerira, zemlja nastavlja tonuti prema dnu, bez da je itko svjestan zašto. Ljudi vide da nezaposlenost raste, domaća proizvodnja propada, a neotplativi dugovi i nelikvidnost slamaju pravne i fizičke osobe. Paralelno s tim, vanjski dug ubrzano raste, međutim, vanjsko zaduživanja nije posljedica povećanog ulaganja ili potrošnje, nego suludog monetarnog modela po kojem se radi efekta kamata morate sve brže zaduživati iako ukupna novčana masa u opticaju raste zanemarivo.

 

Nitko ne mora biti genijalac da shvati da je ovakav model neodrživ, Argentina ga je počela provoditi 1991.g., a do potpunog sloma i odbacivanja takvog modela došlo je deset godina kasnije (2001.). Nažalost, političke elite (HDZ i SDP) uvjeravaju nas da je takav model za nas ‘najbolji’ i da ne postoji alternativa tako posloženom sustavu. Pa ipak, svima nam je jasno da nas takav model svakim danom sve više vuče prema dnu. Međutim, narod je onaj koji mora na izborima pokazati da im je dosta trenutne vladine politike koja se svodi na rasprodaju profitne ekonomije strancima, vanjsko zaduživanje, i održavanje nerealnog jake kune eksponencionalnim zaduživanjem. Sve dok narod to ne odluči, sasvim je svejedno tko će biti na vlasti zato jer ni crni (HDZ) ni crveni (SDP) nemaju rješenje.

 

Zapravo, unutar postojećeg modela rješenja niti nema. To su shvatili svi oni koji su 2000-te glasali sa ‘oporbenu koaliciju’ nadajući se promjenama na bolje. Nažalost, promjene su tada bile samo na gore, za vrijeme koalicijske vlade (2000. – 2003.) tzv. oporbenih stranka – SDP-a, HNS-a, HSLS-a, HSS-a, LS-a i IDS-a došlo je do još žešćeg raspada ekonomije nego u doba HDZ-a. Nezaposlenost je rasla svake godine, krajem 1999. godine bilo je 321.000 nezaposlenih, već krajem 2000-te 357.000, 2001. godine 380.000, a krajem 2002. 415.000. Odnosno, broj nezaposlenih je u doba SDP porastao za skoro 100.000, vanjski dug se udvostručio sa 9.9 na 19.9 milijardi eura, umjesto revizije pretvorbe i privatizacije došlo je do dodatne rasprodaje državne imovine strancima (HT i INA), porezi nisu smanjeni, a sva predizborna obećanja su iznevjerena. Glavni razlog zašto je HDZ opet došao na vlast bila je potpuna nesposobnost SDP-ove vlade, koja je nastavila provoditi isti monetarni model koji je HDZ uspostavio 1994. godine, odnosno model po kojem HNB funkcionira kao mjenjačnica, a ne kao centralna banka, samo što je kuna, za razliku od pesa vezana uz euro, a ne uz dolar.T

3 komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.