RAZGOVORI S ERAZMOM U NOVOJ KNJIZI “PROJEKT” MARKA BAJTE

RAZGOVORI S ERAZMOM U NOVOJ KNJIZI “PROJEKT” MARKA BAJTE

10. ožujka, 2016.

erazmo
Nema o čemu Bajto ne piše, čega se ne dotiče na nebeskoj galiji, na kojoj se događa čovjek, životinja, drvo i sve drugo živo, pa se sve to u astralnom mraku s mjerom pali i bez smisla gasi.
Sve što je malo jednoga dana će narasti i sve što je veliko jednog će dana biti malo.

Napisao: Ante Matić

Da je roman, nije, da je priča, nije, da je novela, nije, da je ep nije, da je pema, nije, da je pjesma, nije, ali je zato, pitka, britka, duboka i silovito tiha kao besudna rijeka, pjesnička proza o ljepotama i strahotama stvari koje jesu da nisu i onih koje nisu da jesu.
Što sam dublje zalazio u rečenicu i ono što je pisac kani reći, kažem i ne lažem, odnekud mi se javio Paskal, koji kaže u svojim Mislima, da je čovjek trska koja misli i potom mi dolutala Aristotelova tvrdnja, da je čovjek životinja koja se bavi politikom, pa kad sam to pokušao nekako povezati s Bajtinim mislima, riječima i rečenicama, odnekud je iskočio Platonov učenik i zavapio jetko:
Amicus Plato, sed magis amica veritas!
Kad na 192. stranici otkrih srž, ostah kao ukopan.
Ima nešto što proizvodi sve što postoji.
I prije nastanka materijalnog bijaše graditelj.

Razgovor s Erazmom

Tu smo, dakle, Deus ex machina stvori sve iz ništa i ništa ne izgubi ex nihilo sui subiecti. Pročitavši to pomislio sam da je tu odgonetka koja se krije u naslovu, u jednoj riječi i brojki trojki. Onda na 194 stranici udalji me od projektanta i projekta.
Svak ima svoj put i svoj san.
Lutajući kroz minula doba i rabljeni prostor i vrijeme, snatreći povijest duša u dobru i zlu, kroz zbilju u kojoj je zatočen i zatečen u ljudinjaku, Bajto je zastao i porazgovarao sa Erazmom i, nakon što je čuo što govori o sebi i slabostima, o ljudskoj ludosti, udara Bajto ko maljom na 198 stranici tešku istinu:
Bratoubojstvo i druge opačine.
Što sam dalje čitao, nema o čemu Bajto ne piše, čega se ne dotiče na nebeskoj galiji, na kojoj se događa čovjek, životinja, drvo i sve drugo živo, pa se sve to u astralnom mraku s mjerom pali i bez smisla gasi.
Sve što je malo jednoga dana će narasti i sve što je veliko jednog će dana biti malo.
Piscu, pjesniku i umniku Marku Bajti je do svega stalo pogotovu do istine, pa poput velikog Tina, u Pobratmstvu lica u svemiru, ište odgovor:
Sad ti meni reci gdje je istina.
Ni Isus nije odgovorio Pilatu kad ga pitao što je istina. Šutio je kao da ga nije. Tako je i s istinom.
Istina je lijepa dok ne ostari, kazao je tragični i pjesničkoj prozi vični pjesnik Branko, koji se objesio u Zagrebu o granu koja mu mije bila ni do brade. Da bi otkrio tajnu početka, trajanja i nestajanja, Bajto pita onoga koji se na istom mjestu rađa, raste i umire, u vječitom krugu života i smrti.
Pitam dva moja bora i dva duba tko je pokrenuo projekt zvan svemir.
Odgovor se možda krije u riječima:
Svemirska tajna, posvećena materija.

Nevidljivo korito vremena

Na kraju priče, teške poput Sizifova kamena, pada kao grom iz vedra neba, teško pitanje samome sebi.
Da li su projekt i prijektant jedno te isto?
I sam pomaže čitatelju da pronikne u tajnu riječi, istine, koja, poput silovito tihe, živodajne rijeke, i ljudske sudbine, otiče nevidljivim koritom vremena.
Sam zaključi, ovaj put bez krivnje.
Čitajte Bajtinu životnu priču i uživajte, ja sam mu otkrio poruku već u prvoj rečenici ove knjige.
U neka davna vremna, kad je bilo malo dobroga, a
najviše gladi i ratova, čovjek je sanjao bolje sutra i još bolje prekosutra.T

3 komentara

Uskoči u raspravu
  1. Anonimno
    #1 Anonimno 13 ožujka, 2016, 01:41

    Bravo, Bajto!
    Dobra knjiga. Rado je čitam.

    Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code