RATNE ŽRTVE POPOVAČE

RATNE ŽRTVE POPOVAČE

16. studeni, 2019.
Print Friendly, PDF & Email

 

Umnogom zahvaljujući i ukoričenoj drugoratnoj i poratnoj povijesti Moslavine, autora i sudionike domaće promocije pozdravio je i načelnik najmlađega grada Sisačko-moslavačke županije, Josip Mišković. Kako tvorac ideje o obilježavanju predugo prešućivanih stratisša i grobišta žrtava jugoslavenskoga komunizma, iz sisačkoga Ogranka i središnjice “Hrvatskoga domobrana”, više godina uspješno surađuje s popovačkim ogrankom HD-a, na poticaj predsjednika Slavka Davosira i tajnika Andrije Malekinušića, gradonačelnik Mišković je u suradnji s njima i braniteljima, osobito članom Županijskoga odbora HDZ-a, Željkom Pačarekom, odlučio u ime gradske uprave poduprijeti postavljanje univerzalnih obilježja sisačkih domobrana, Biskupije i županije na zasad četiri bitne lokacije

Napisao: Josip Frković

Primajući početkom godine najopsežniju, kapitalnu žrtvoslovnu knjigu Hrvatskoga martirologija nakladnika Sisačke biskupije “Popovača tijekom Drugoga svjetskog rata i poraća, 1941.- 1947.”, s posvetom autora, nisam ni slutio da se iza tihe i skromne osobe Dražena Kovačevića ne krije uporni profesionalni povjesničar iz nekoga znanstvenoga instituta. Bio je to, međutim, od 1986. psiholog praktičar nadaleko znane prijeratne moslavačke neuropsihijatrijske bolnice utemeljene u kompleksu popovačkoga dvorca grofova Erdoedyja od kasnijeg dugogodišnjega ravnatelja dr. Ivana Barbota. Pred mnogobrojnim grđjanima, željnih spoznaja o slojevitoj i teškoj hrvatskoj prošlosti s nerazmjerno velikim brojem počesto i mučeničkih zrtava, i u Sisku i Popovači tada je govorio recenzent Kovačevićeve knjige Đuro Vidmarović, kazavši kako je psiholog sve zapisano i obznanjeno temeljio na bogatoj arhivskoj građi, od vojnih dokumenata, sudskih spisa, matičih knjiga, školskih, župnih i vatrogasno-sokolskih spomenica, te zapisa lokalnih kroničara. Vidmarović dalje konstatira kako je Kovačević, baš zahvaljujući izvornim dokumentima, uspio – bez ideoloske pristranosti – zabilježiti imena svih 956 pretežno neosuđenih žrtava popovačkoga kraja od Jasenovca do Bleiburga i partizanskih osvetničkih križnih putova nad ratnim gubitnicima. Za razliku od kabinetskih povjesničara, Kovačević je obilazio pojedina mjesta i bilježio svjedočenja. Uvrštena su i imena 24 žrtve stradale u popovačkoj okolici. Uz ratne, obuhvaćene su i poratne žrtve pri čemu proizlazi da je svaki deseti stanovnik toga dijela Moslavine ondje izgubio život.

Svakoj žrtvi pokop, grob i ime na križu

A svaka žrtva, bez obzira na kojoj strani bila i koju odoru nosila, zaslužuje dostojan pokop i spomen. Knjiga je velik dobitak za Moslavinu i cijeli naš narod, kazao je Vidmarović. Drugi recenzent dr. Zdravko Dizdar ocijenio je smjelim prikaz po zlu znana razdoblja 1945. do 1947., kada revolucionarnim, staljinovskim metodama komunisti osvajaju i uspostavljaju svoju vlast. Prikazano je to bez glorifikacija ili osuda pojedinih događaja, čime se postiže puna objektivnost, rekao je tada Mile Marinčić, predsjednik Biskupijske komisije za Hrvatski martirologij. Poslije kronologije ratno-poratnih događaja, u drugoj tematskoj cjelini spominju se i djelovanje i likvidacije četiriju skupina križara i jataka, te na kraju deskriptivna sjećanja na brojne događaje. Umnogom zahvaljujući i ukoričenoj drugoratnoj i poratnoj povijesti Moslavine, autora i sudionike domaće promocije pozdravio je i načelnik najmlađega grada Sisačko-moslavačke županije, Josip Mišković. Kako tvorac ideje o obilježavanju predugo prešućivanih stratisša i grobišta žrtava jugoslavenskoga komunizma, iz sisačkoga Ogranka i središnjice “Hrvatskoga domobrana”, više godina uspješno surađuje s popovačkim ogrankom HD-a, na poticaj predsjednika Slavka Davosira i tajnika Andrije Malekinušića, gradonačelnik Mišković je u suradnji s njima i braniteljima, osobito članom Županijskoga odbora HDZ-a, Željkom Pačarekom, odlučio u ime gradske uprave poduprijeti postavljanje univerzalnih obilježja sisačkih domobrana, Biskupije i županije na zasad četiri bitne lokacije.

 Pređi im iz stradalničkih Rame i Boričevca

Riječ je o Strušcu, Osekovu, Gornjoj Jelenskoj i Popovači. Tako bi “Bijeli križ istine” – poslije prvoga u sisačkom Novom Selu Palanječkom, na rubu mitološke šume neokomunista Brezovice, capraškom Crncu, Općoj bolnici Sisak i posavskom Kratečkom, Galdovu, Sunji i Bobovcu, banovinskoj Stazi, Majuru, Gvozdu, Glini i Cerovljanima, pounjskim Unčanima i moslavačkoj Ilovi – na najteže partizanske, ustaške, njemačke, četničke i ine zločine i stvarne žrtve trebao podsjećati i rodbinu i poznanike. smrtno stradalih osoba spomenutih urbanih i ruralnih dijelova grada Popovače. Za nedavna razgovora s prof. Draženom Kovačevićem, uglednim doktorom forenzičke medicine, u popovačkom restoranu “Royalu”, u društvu se našao meni od ranije poznati domobranski tajnik ogranka Popovače, zaposlenik Tvornice aluminijskih radijatora, Andrija Malekinušić, prijeratni obiteljski doseljenik u Osekovo iz teško poharane Rame u BiH. Nikad zaboravljeno zlo paleži, haranja i masovnih ubojstava Hrvata učinjeno Rami (iz koje je spas u Sinju ranijih stoljeća našla i Gospa Sinjska – nap. a.) 1942. od srpskih četnika Andrijini preci nikad neće zaboraviti. Ni on sam. Dražen Kovačević, pak, koji se u Popovači iz Slavonskoga Broda skrasio 90-ih godina i nastanka neovisne Hrvatske, očevim je podrijetlom vezan za nesretne Boričevce kod oduvijek dušmanskoga Srba i sada Ustavom manjinskih Srba, gdje su istaknuti četnici tipa Đoke Jovanića, kasniji partizanski heroji, selo do temelja spalili i pobili sve što se kreće. Na tisuće Hrvata Like i susjedne Bosanske krajine. Medju njima i 34 člana obitelji Ivezić, čiji su ostaci zauzimanjem biskupa mons. Mile Bogovića ekshumirani s Dabina vrha, iza teško oštećene crkve Blažene Djevice Marije. I dok srbijansko-bosanski Srbi taj pokolj i danas komemoriraju pod navodnim “ustankom naroda Hrvatske, 27. srpnja” i ne spominjući zvjersko pečenje katoličkoga svećenika, voditelja hodočasnika Bosanskoga Grahova Svetoj Ani, na ražnju, onamo redovito dolaze i trolični udbaš-ustaša-antifašist Stipe Mesić, udbaški sin i komunistička zmija Ivo Josipović, bez Jadranke Kosor, koja je svojim potpisom privremene premijerke odobrila milijunske kune za obnovu četničkog spomenika u isto takvu Srbu. I stotina drugih, nijemih svjedoka velike svetosavske i jugoslavenske laži. Kao i njihovi pređi ponikli na heregovačkom i ličkom kamenu i kršu, Malekinušić i Kovačević možda su i zbog stradanja kumovi u pitomu moslavačkom kraju.

Psiholog, doktor forenzičke medicine

I dok dr. Kovačević prilikom dijaloškoga razmatranja viktimoloških tema iz nedavne ili nešto starije prošlosti, koju je strpljivo istraživao punih osam godina (bez odlazaka na godišnji odmor, i u svakom slobodnom trenutku – nap.a.)  uporno izbjegava ideološke obrasce i kvalifikacije sučeljenih ratno-poratnih strana, na početku intervjua podsjećamo na kršćansko-uljudbeno načelo i civilizacijski princip slobodnog demokratskoga svijeta. To da svaki čovjek kao žrtva – bez obzira na policijsku ili vojnu odoru i civilno odijelo, bez obzira kojoj je, napadačkoj ili obrambenoj strani u ratu pripadao – ima pravo na trag svoga postojanja, na grobni humak i ime na križu.

“Za razliku od nekolicine povjesničara ljevičara, koji svojom rukom pisanu pobjedničku partizansku komunističku povijest i njene istine drže za vijeke vijekova neporecivim, konstatiram, Vi ste si dali puno truda da uz brojne profesionalne i znanstvene obveze uporno istražujete arhivske tragove.

“Došavši ovamo, počeo sam se zanimati za povijest Moslavine, kraja koji me i danas veoma zanima. Godine 1986. počeo sam ovdje raditi, a 1990., nastankom neovisne Republike Hrvatske ovdje s obitelji i živim. Ja sam Slavonac, Dalmatinac, Ličanin, Moslavac. Čisti Hrvat. Supruga mi je roditeljskim podrijetlom iz Hercegovine, a rodjena je u Tuzli i živjela je u Popovači. Psiholog sam i profesor na visse fakulteta: na Sveučilištu u Splitu, Hrvatskom katoličkom sveučilištu, onom u Rijeci. Moje je uže područje forenzičke medicine.

Akcija na reakciju

Prije dva desetljeća, pak, objavio sam zavičajnu knjigu “Župa Osekovo”. Da bih mogao shvatiti psihu ljudi, počeo sam se baviti poviješću, jer svatko od nas vuče korijene. Svatko je od nas određen podnebljem i krajem u kojem živi, kao i roditeljima koji su mu nešto od zavičajnoga identiteta usadili.

“.Osekovo, na razmeđu Moslavine, Lonjskoga polja i Posavine, u sisačko-moslavačkom je kraju poznato kao partizansko selo. Recite kako razlučiti žrtve pogubnoga jugokomunizma i tzv. JBT-a, stradalih – kako oni vele – na pravoj strani, a opet su vjerovali u neki dolazeći boljitak sutra? Na suprotnoj su pak strani u ratu i poraću žrtve bili branitelji prve hrvatske države u 20. stoljeću, NDH.

U Hrvatskoj, kao i u svim našim krajevima mnoga su braća nosila različite odore ili su trojica ili četvorica bili u četiri različite vojske. Kad su se događala ratna stradanja, jedni i drugi su se negdje, na neki način, štitili, pokušavajući održati život. Najveći problem u većinskoj hrvatskoj i katoličkoj Moslavini (99 postotaka) je taj što poslije svega ima 10 posto žrtava. To je velik broj za kraj u kojem nije bilo ratnih djelovanja. Najveća su stradanja stanovnici trpjeli od banovinskih / banijskih partizanskih jedinica, koje su činile različite zločine. Većina ratnih zbivanja dešavala su se kao akcija na reakciju. Ako su primjerice, partizani nešto učinili, tada bi domobrani i ustaše krenuli osvetiti se, uzvratiti ili obratno. Partizani bi, međutim, tada strijeljali civilne osobe ovoga kraja.

Domobranski garnizon i partizanski zarobljenički logor

Vojska je skupljala mladiće u novačenju, molibilizaciji, a u slučaju odbijanja odlaska u vojsku takve se odmah ubijalo. Problem Moslavine bio je u glavnoj prometnici, pruzi Zagreb-Beograd, uz učestalo partizansko miniranje kolosijeka. Druga varijanta je Moslavačka gora kao sklonište partizana i Lonjsko polje. Budučć da je u Popovači bio garnizon domobranstva, partizani praktično nisu ni ušli u mjesto, osim u jednom slučaju. Sklanjali su se u šumama Moslavačke gore ili u Lonjskom polju. Inače je vrlo teško utvrditi sve žrtve, razdijelivši ih na suprotstavljene strane. Svjestan sam da podaci i popisi ove knjige nisu konačni i da će ih trebati dopunjavati. Počelo se za naše države s komisijom za evidentiranje žrtava poraća, ali je prekinula rad ne utvrdivši konačan broj stradalih. Najveći problem je što mnoge od tih žrtava nisu ovdje živjele ili su tu samo rođene. Ovamo su, dakle, doselili živjeti i raditi. Najteže su ipak stradala mjesta vrlo blizu Moslavačkoj gori poput Gornje Jelenske ili Strušca nadomak Lonjskoga polja. U Gornjoj Jelenskoj je bio 128 žrtava, Strušcu 90, Potoku 95, a u Osekovu 97 i Voloderu 115 smrtno stradalih. Visoke su to brojke, imajući u vidu da tu nije bilo ratnih zbivanja.

“Prema podacima iz komunističko-partizanskih vrhova, na tlu Hrvatske postojalo je iza sloma NDH 12 zarobljeničkih, mahom zloglasnih logora. Osim onih u sisačkom Viktorovcu, petrinjskoj Kaniži ili na glinskom nogometnom stadionu, odnosno Čemernici kod Topuskoga, 1945. i u Popovači je bio logor s preko pet tisuća domobranskih, ustaških i njemačkih  vojnika.

Zarobljenik partizanskog logora Lovro pl. Matačić

„U popovačkom logoru bio je velik broj građana i intelektualaca. Primjera radi, tu se kao zatočenik nalazio i poznati glazbenik i domobranski časnik Lovro pl. Matačoć, pa Kumčić, domobranski zapovjednik Zagreba, domobranski vojnik, glumac i humorist Viki Glowatski… Točan broj doista je teško utvrditi, jer su arhivi još uvijek zatvoreni i pod embargom, odnosno mogućim sankcijama u slučaju objavljivanja. Samo se djelomično arhivska građa može dobiti na uvid. Kad me uostalom pitate za zločine koje su u nastupanju iza ruskih sovjetskih armija maršala Tolbuhina prema sjeveru učinili vojnici 21. srpske divizije, odnosno partizanskih armija po zlu zapamćenih zapovjednika Koče Popovića, Koste Nađa i Peke Dapčevića, podsjećam da je ovo nacionalno čist hrvatski i katolički kraj s nešto malo Mađara, Ukrajinaca, Slovenaca i Čeha koji se nisu puno sukobljavali s tadašnjim državnim ustrojem. Među pravoslavnim brđanskim stanovništvom, mnogi su od 1942. očekivali povratak kralja Petra i njegove fotose držali na zidu. Po dolasku partizanske vojske, ljudi su se povukli i mnogi su stradali u preokretu. Neki koji su vjerovali partizanima, strijeljani su bez suda i dokazane bilo kakve krivnje. Tako je puno stanovnika Potoka ubijeno jer su vjerovali “oslobodiocima”. Tako dolazi i do skrivanja i pojave tzv križara, osoba koje su se bojale vojske, jer nisu imali doticaja s partizanima. Brutalnost partizana, bila je uostalom lokalnom stanovništvu svakodnevica. Napominjem da je 120 do 130 ljudi nakon rata optuženo i suđeno zbog navodne suradnje s križarima.

Na udaru su tada bili članovi obitelji, djevojke i mladići, zbog dostave hrane rođacima skrivenim u šumi. Inače ovdje nije bilo oružane pobune protiv države, a jedina krivica onih sklonjenih u čuvanju glave bila je baš u tom činu skrivanja od vojske i državne vlasti. Takvima većinom nije bila dokazana krivica, jer nisu bili počinitelji zločina. I nevine osobe, međutim, vrlo često bile su ubijane. Radi ilustracije, u selu Ludinici smaknute su dvije djevojke stare četrnaest i petnaest godina, a u Moslavačkoj gori djeca kao tzv. kuriri. Doticaj s onim koga su proglasili neprijateljem bio je smrtno opasan. Kalvariju su u mnogim mjestima prolazili i svećenici s crne liste.

Moj sin neće učiti dvije hrvatske povijesti

“U kontekstu trenutne političke situacije u Hrvatskoj, gdje vladaju neoliberalni i neokomunistički politički dužnosnici, odnosno potomci partizanskih komunističkih funkcionara kojima je utvrdjeno nečasno zlodjelo ratno-poratnoga zločina“, pitali smo našega uglednoga sugovornika što misli o humanoj akciji Katoličke crkve, odnosno Sisačke biskupije, Sisačko-moslavačke županije i “Hrvatskoga domobrana” u obilježavanju najtežih zločina između 119 mjesta na kojima su bila stratišta ili pak grobišta žrtava jugokomunističkih divljanja.

„Ne bavim se politikom i ona me ne zanima. Zanima me glupost i protiv nje sam u svakom slučaju. Svaka osoba koja je žrtva treba biti dostojno pokopana. Kršćanski je svakoga pokopati. Zbog knjige i njena sadržaja probleme svakako očekujem, iako mi nije bila namjera ikoga vrijeđati. Unaprijed se ispričavam, ali ni jedan trač koji ne potvrđuju dokumenti u ovu monografiju nisam unio. Kakva god bila istina, naša je i do nje moramo doći. Kakva jest da jest, ovo je moja država i druge nemam. Jedino nju volim. Bilo bi mi drago da bude bolja, ali je i takva kakva je s nedostacima moja. Cilj mi je bio da moj sin neće morati učiti dvije povijesti“, kaže dr. Kovačević.

“Između 568.000 ubijenih u Drugom svjetskom ratu i poraću, odlukom na genocidno istrebljenje hrvatskih ljudi spremnih komunista i velikosrba, domobrani su kao regularna vojska bez ikakvih ideoloških poriva najveća žrtva obrane NDH. Sjetimo se Bleiburga, križnih putova, Kočevskoga Roga, Teznoga, Hude i drugih jama, 250 masovnih grobnica na tlu Slovenije i 950 u Hrvatskoj, pa je glavno pitanje zašto su i bez dokazane krivnje naši ljudi ubijani. Ta, bili su to vojnici jedne tada već propale i gubitničke drzave…

Tijela zarobljenika u nadvožnjaku 

„Kod ljudi se uvijek postavljalo pitanje tko je ispravan, a tko ne. Ispravni su i jedni i drugi i treći, koji su vjerovali u svoju ideju i koji su se za nju borili. Svatko na svoj način. Spomenuste kao mjesto stradanja Moslavaca od partizana s Banovine naš Stružec. Ondje su tada bila tri krugovalna prijemnika i nitko se od njih nije bavio politikom, nije znao što se događa u svijetu i išli su braniti svoje. K tome, činjenica jest da je NDH velikim dijelom bila težnja hrvatskoga naroda za svojom slobodnom državom, kao odgovor na veliku i nepodnošljivu srpsku represiju od 1918. do 1941. Drugo je pitanje je li se ta država NDH mogla stvoriti u drugim i drukčijim uvjetima. Teško, ali je dio i to najveći dio hrvatskoga naroda vjerovao u nju. Ako je ustaški režim bio zloćudan, to je politika, to su mahom laži. Činjenica je da postoje mitovi o Jasenovcu. Pa u knjizi na nekoliko mjesta spominjem da su pripadnici Plave divizije proglašavani žrtvama Jasenovca. Razloge ne znam. Možda je u pitanju “pumpanje” broja žrtava i vrijednosti poratnih reparacija, u to ne ulazim. Objektiviziram. Govorimo tada samo o činjenicama koje nikad ne dopuštaju laži. Činjenica je, dakle, da je u Popovači bio logor na dvjema lokacijama (ciglana Severovih i kod Sajmišta) u kojem su činjeni zločini, da su grobišta stradalih ubačena u nadvožnjak prema Potoku i Sisku, da se ne zna koliko je žrtava ondje. Uostalom, stariji su Popovčani prenijeli mlađima da je nedjeljama u mjestu bilo na tisuće stranih ljudi koji su bili u potrazi za svojim najmilijima.

 I iza 1947. postojali su logori, partizanski

„Kad pitate za Gornju Jelensku, mještani su uglavnom bili vjernici, ali je ipak dolazilo do polarizacija ideja. Jedni su pod utjecajem HSS-a bili za partizane, drugi za NDH i njen režim. Tako je stradao i velik broj seljaka. Primijetio sam, međutim, da su partizani formirali udarne grupe, čiji su pripadnici nastojali likvidirati stanovnike koji nisu bili istomišljenici njihova komunističkoga pokreta. Uslijedile bi potom odmazde endehazijske strane. Osobno nisam pronašao ni jedan podatak o mogućim strijeljanjima civila od strane policije i vojske, ali je osveta bilo. Kad je riječ o kategorijama stradalnika, poznato je i već spomenuto da su domobrani slani na ratišta diljem ondašnje države i ondje stradavali, dok su ustaške odore nosili seljaci koji su tijekom dana radili zemljoradničke i stočarske poslove, a noću stražarili uz željezničku prugu i druge javne objekte. Sadržaj svoje knjige završio sam s 1947. godinom, ali je i poslije toga bilo dosta žrtava, nakon 1947. godine i dalje su postojali logori za muškarce i žene, naročito u Lonjskom polju za osuđene osobe na prisilnim radovima. To je naša istina: sve je manje živih svjedoka i sve manje dohvatljivih vrijednih dokumenata koji bi svjedočili o tom ratno-poratnom vremenu jugokomunizma. Vrijeme prolazi i naši mladi bi mogli biti uskraćeni za odgovore na pitanje što se stvarno tada događalo, naglašava dr. Kovačević.“ T

 

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.