TMURNO PROLJEĆE 2019.

TMURNO PROLJEĆE 2019.

6. svibanj, 2019.
Print Friendly, PDF & Email

 

 

Piše: Saša Radović

Proljeće 2019. donijelo je dva upečatljiva događaja – u Francuskoj i u Hrvatskoj. Jedan završava happyend-om, drugi nažalost, ne!

 Notre-Dame

Prošlo je pola mjeseca od požara u katedrali Notre Dame, dovoljno da se slegnu emocije, tuga, suze i katastrofične izjave o tragičnom rušenja simbola kršćanstva. Dovoljno je vremena prošlo da uzmemo papir i olovku, zabilježimo činjenice s pozitivnim i s negativnim predznacima, podvučemo crtu i očitamo zbroj. Na taj način doći ćemo najbliže istini.

Jedine dvije notorne činjenice u ovoj priči jesu; da je požar uništio staro krovište i uzrokovao rušenje tornja katedrale Notre-Dame u Parizu te da se za obnovu crkve prikupila velika svota novca. Sve ostalo događa se u sferi iracionalnoga, nestvarnoga i nemjerljivoga. S obzirom na to da iracionalna sfera daleko nadilazi stvarne činjenice, konačni zaključak ipak je samo subjektivan.

Analizirajući emocije u ovom slučaju, možemo zaključiti da je dijapazon vrlo širok; od stvarnog dubokog stresa, preko apatije i ravnodušja do zlobnog, neprimjerenog zadovoljstva što se to događa „onima drugima”. U taj negativni dio ovog dijapazona osjećaja može se dodati i sotonsku radost jednog dijela ateista i dijela vjernika drugih religija, protivnika ekumenizma.

Tugu i suze dijela nazočnih požaru može se shvatiti i razlučiti na mnoštvo načina. Treba naglasiti da u taj sloj tužnih moramo uvrstiti, ne samo kršćanske vjernike nego i ostale pa dijelom i ateiste i agnostike. U raščlambi općeg dojma naći ćemo veliki raskorak u valoriziranju. Ocjene se kreću od apsolutne tragedije do djelimičnog oštećenja jedne građevine od požara što nije osobita rijetkost!

Proglašavati tragedijom ovaj požar u Parizu nema temelja. Suze nazočnih prezentirane u TV prijenosu deplasirane su i bezrazložne, jer nitko nije stradao u požaru. Materijalna, graditeljska šteta na crkvi je velika, ali to nije ni blizu tragediji. Iako u Hrvatskoj imamo vrlo visok postotak katolika, čini se da veliki dio ne zna temeljnu razliku između Crkve i crkve. Crkva (s velikim slovom „C”) je intitucionalna tvorevina, skup svećenstva i vjernika, a crkva (s malim „c”) građevina u kojoj se vjera prakticira. Dakle, Crkva može prakticirati svoju vjeru jednako tako vrijedno i učinkovito na pustom polju ili bilo kakvom terenu – kao i u kamenoj crkvi, romaničkoj, baroknoj ili modernoj građevini. Iz toga slijedi da su sve crkve – one obične, jednostavne građevine ili bogate, glamurozne – samo alat, sredstvo u kojima se prakticira vjera. Upravo ono što je i Notre-Dame. Iz toga slijedi da požar crkve Notre-Dame nije nikakva tragedija, jer nema žrtava, nego samo velika materijalna šteta.

Jedan od sličnih slučajeva oštećenja starih građevina, ali pravih tragedija je razaranje prastare Palmire. Tragedija je, jer su ispred razrušenog rimskog teatra u Palmiri đihadisti ISIL-a pogubili 12 ljudi.

Štetu na crkvi Notre–Dame proglašavati rušenjem simbola kršćanstva također je diskutabilno. U prostorima i u vremenu ishodišta kršćanstva – Isus Krist, apostoli i sljedbenici nisu na sebi imali zlatne halje, a mjesta skupova nisu bile grandiozne katedrale s visokim tornjevima koji paraju nebo. Zbog toga te grandiozne i glamurozne građevine pretrpane umjetninama i dragocjenostima, koje odišu bogatstvom – ne mogu biti simbol kršćanstva temeljenog na skromnosti i čovjekoljublju.

Druga notorna činjenica u požaru Notre-Dame silni je odaziv svijeta donacijama za popravak štete na pariškoj katedrali. Države, velike kompanije i korporacije, milijarderi i mnoštvo onim manjih donatora šalju milijune dolara, eura i drugih valuta. Ružno im je gledati pocrnjele zidove i srušeni krov Notre-Dame, ali su ravnodušni na siromaštvo i bijedu velikog okružja oko sebe. No, taj nedostatak empatije u okružju „velikog kapitala” je neka druga tema.

Priča o Notre-Dame završava happyend-om. Katedrala će biti popravljena, obnovljena, adaptirana i rekonstruirana.

500 novih uhljeba

Nešto daleko veće i teže od požara u Notre-Dame događa se u Hrvatskoj. To je naše nestajanje s prostora gdje smo egzistirali punih 13 stoljeća. Vraćajući se iz Pariza u Lijepu našu dočekat će nas čista, nepatvorena tragedija. Ovih dana uvjerili smo se da klerokomunistička stranka HDZ zaista želi završiti democid – uništenje svoga naroda – započet paničnim bježanjem Hrvata sa svojih stoljetnih ognjišta. Posljednja kap koja je prelila čašu, suluda je eskalacija uhljeba-parazita u državnoj upravi. Naš pregolemi balon nagomilane birokracije puni se s novih 500 uhljeba – parazita.

U Jutarnjem listu na naslovnici plamti požar razorniji od onog u Parizu. Tekst koji donosi smrt Hrvatskoj: „Plenković dao Mikuliću da primi još 500 ljudi na državnu plaću”. Novi glavni državni inspektor Andrija Mikulić imat će zamjenika i još četiri ili pet pomoćnika, a u svojem će kabinetu imati četiri puta više ljudi nego što je za obavljanje posla bilo potrebno njegovom prethodniku. Naša bahata vlast ne shvaća da onog časa kad posljednji autobus pun radnika i stručnjaka pređe granicu Hrvatske završava naš promašeni plan stvaranja države. I da je svemu kraj!

Democid u Hrvatskoj nije pretjerivanje nego istina! Genocid je uništenje jedne skupine, sekte ili nacije, a democid je širi pojam – to je uništenje cijelog naroda bez obzira na naciju, vjeru ili spol. Democid se događa kod nas. Hrvatska koja konstantno gubi dio svog corpusa mjereno tisućama, desecima tisuća pa i stotinama tisuća najvitalnijeg, najjačeg i najstručnijeg sloja svojih građana danas „diše na aparatima” – na sve manjem radnom mehanizmu. I na najvećoj upravi u Europskoj uniji, s najviše ministara u EU, s najjalovijom birokracijom u EU. Uz to – ima nas manje od četiri milijuna stanovnika, a imamo 1,3 milijuna umirovljenika.

To nije nikakva matematika nego najprostije zbrajanje i oduzimanje – sve manji broj radnika ne može prehraniti apsurdno veliki balon pohlepne i bogate vlasti, umirovljenika, djece i staraca. Hrvatska će biti isključena „s aparata” i umrijet će tiho u miru, bez ikakve pobune i prosvjeda…

Netko će reći da tih novih 500 uhljeba-parazita nije ništa strašno, jer se već događalo i događalo. Zapošljavale su se tisuće i tisuće… Ali, jest strašno, jer ukazuje da novo i novo zapošljavanje sinova, kćeri, „rodijaka”, kumova, prijatelja, prijateljevih prijatelja… nije stalo i NEĆE STATI! Stojimo na rubu ponora i svaki ovakav budući korak znači, kraj!

Ovih novih 500 uhljeba označava egzekuciju svih nas, democid, put u ništa – jer taj novi potez premijera ukazuje da se nastavlja ekplozija nepotizma, stranačke podobnosti i opće ludosti!

Lijepa građevina, katedrala Notre-Dame, popravit će se adaptirati i rekonstruirati – ali je veliko pitanje, što nama donosi ovo tmurno proljeće 2019. Postoji li i najmanja šansa da se mi popravimo, adaptiramo i rekonstruiramo? I da opstanemo???

Anno Domini MMXIX.                                         

 

 

2 komentara

Uskoči u raspravu
  1. Maria Guadalupe/WhatsApp: +16014560144
    #1 Maria Guadalupe/WhatsApp: +16014560144 8 kolovoz, 2019, 13:01

    Pozdrav prijatelji, ja sam Maria Guadalupe, tu sam da pomognem svima informirati o svemu što sam doživio na mreži kada sam tražio zajam. Izgubio sam puno novca tražeci kredit dok nisam upoznao VLADIMIR FINANCIJSKU INVESTICIJU. Tko mi je pomogao dobiti kredit od 60000 eura po kamati od 2%. Ako vam treba kredit i ako ste ozbiljni, savjetujem vam da se savjetujete i obratite joj se putem e-maila: ([email protected]) ili
    Kontaktirajte WhatsApp: +16014560144 za kreditni zahtjev, hvala na vašem vremenu.

    Odgovorite na ovaj komentar
  2. Smotra ljepotana
    #2 Smotra ljepotana 12 svibanj, 2019, 07:45

    Doista se svašta može vidjeti na tiskanim i internetskimn stranicama naših medija. Eto, čitam gospon Andrej Anemični pohodio je destival igračaka u Ivanić-Gradu. S njim i neponovljivi domaćin ministar pravde Dražen Bošnjaković, babetia Murganić ali ju je na slici teško raspoznati u krinolini i mister javne scene Karlo Ressler, sin druge Šeksove drugarice, ljepotan. Doveli su i svoje curice i pomagali odabir eksponata. Bil je tam i gradski šef Leš. O, moj Bože, kazao bi Željko Malinac iz HCR-a. Baš je i on mogao nazočiti, upoznati velikane naše europske propasti.Nigdje ni spomena velikog poslovnoga napretka, firme Peteka, vlasnika Ivanića. Baš šteta!

    Odgovorite na ovaj komentar

Kliknite ovdje ako želite odustati od odgovora.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.