PUKLI OD SMIJEHA ISPOD ŠVEDSKOG STOLA

PUKLI OD SMIJEHA ISPOD ŠVEDSKOG STOLA

25. srpanj, 2011.
Print Friendly, PDF & Email

Anegdote i šale iz života poznatih i nepoznatih iz knjiga Janka Bučara

 Uvod napisao  Dražen Stjepandić

 Anegdote, aforizmi, šale i pošalice  iz svakodnevnog života Janko Bučar skuplja još od djetinjstva. Prvo je zapisivao ono čemu su se smijali radnici na imanju njegovog oca na Žumberku. Te šale slao je u list Radost.

Prva ukoričena zbirka duhovitih zgoda napisanih u kratkioj formi  nazvana je „Misli opasnog čovjeka“ (Vizura, Zagreb, 2002.). Otada je objavio ukupno 14 knjiga sličnog sadržaja.

Šale i pošalice tematski su podjeljene na anegdote o poznatim umjetnicima, književnicima, političarima, lovcima, ribolovcima…Janko tvrdi da se većina angdota doista dogodila, a lovačke i ribolovačke skupljene u nekoliko knjiga koje potpisuje zajedno s Tomislavom Supekom nazvao je „Istinite lovačke i ribolovačke priče-časna riječ“.

Najnovija knjiga „Susreti s Otom Reisingerom“ objavljena krajem prošle godine posvećena je velikom karikaturistu. U najkraćem pogovoru, od samo jedne rečenice Ivan Božidar je napisao: “U svim ovim anegdotama veliki Oto Reisinger je opstao velik, a njegov popularni Pero-ako smijem tako reći postao je Janko Bučar.“ Resingerov Pero se nije toliko smijao, Janko se stalno smije i smijući se smijeh s lakoćom širi oko sebe. Postoje ljudi koji vjeruju u ono što rade, Janko Bučaru je zaista smiješno ono što skuplja, zapisuje i kako kaže- također i sam proizvodi.

Za ove ljetne dane odabrali smo nekoliko angdota iz knjiga „Susreti s Otom Reisingerom“  i „Anegdote o poznatim piscima“.

Nadamo se da će vam biti smiješno kao Janku, kojeg su u jednoj anegdoti pitali „ima li humor na mozgu“.

 

„Susreti s Otom Reisingerom“:

 

Otu Reisingeru pokažem rukopis knjige „Susreti s velikim Otom Reisingerom“. On prekriži “velikim”.

– E onda ću promijeniti naslov u „Susreti s najvećim Otom Reisingerom“.

 

***

Perač prozora imao je naočale koje su bile neuobičajeno pričvršćene preko ušiju. Oto Reisinger ga upita:

– Zašto tako nosiš naočale?

– To su aerodinamične naočale! – odgovori perač prozora.

– Pa zar ne vidiš da ima velike uši, pa ih je ovako smanjio – prokomentira Vilko Šohinger.

– Takva uha mi je imao djed, a ima ih i tata strojovođa na Hrvatskim željeznicama.

– Da bi mogao čuti je l´ dolazi vlak s druge strane – reče Reisinger.

 

***

Kad sam jednom prilikom pozdravio Reisingera s Dobar dan želim, gospodine Reisingeru,  jedan od njegovih prijatelja reče:

– Nije on Reisinger, on je Ratzinger!

– Može i tako. Ratzinger je duhovni Papa a Reisinger duhoviti – odgovorim.

***

Gospodin Vilko Šohinger mi je ispričao kako se Reisinger sedam dana pripremao za operaciju u bolnici Sestara milosrdnica.

– I na kraju od operacije na sreću ništa – primijetim.

– Da , ali na taj način je dobio sedam besplatnih kava. Svaki dan ga je netko od nas prijatelja počastio.

– E, vidite bila je to uspješna operacija “besplatna kava”

***

Dođem Otu Reisingeru koji je sjedio sam čekajući prijatelje.

– Možeš me počastiti kavom? – upita Reisinger.

– Joj, nemam novaca.

– Pa ti imaš dionice u Hrvatskoj poštanskoj banci – reče Reisinger.

– Imam, šest komada, ali su sve zatvorene.

– A kaj tebe još nisu?

 

***

Reisinger me u vrtu kavane Dubrovnik zamoli:

– Daj mi malo izmasiraj ruke!

– Koju želite? – upitam.

– Ovu. Njome crtam  – pokaže Reisinger, pa nastavi: – Daj i ovu. Ovom brojim novce.

 

***

Oto Reisinger me upita:

– Kada ćeš doći u Osor?

– Ne znam!

– Spavat ćeš u našoj barci.

– Je li s ribama?

– Naravno. Ali samo pod uvjetom ako budeš šutio kao one.

 

***

Uručim pozivnicu Otu Reisingeru za otvaranje redovite godišnje izložbe karikatura članova Hrvatskoga društva karikaturista i izložbe pokojnih članova Društva Pero s onoga svijeta. Oto pogleda pozivnicu i pročita samo:

– Pero s onoga svijeta!

Prokomentiram:

– Spojili smo Eru s onoga svijeta i Vašega Peru s ovoga!

– Eri s ovoga svijeta niste morali ništa platiti, on si je sam uzeo, a koliko ćete dati meni? – upita Reisinger.

***

Kad sam donio trešnje Otu Reisingeru, Vladimir Novicki reče:

– Te ti trešnje ne valjaju ništa.

Nakon što je uzeo punu šaku trešanja, pojede ih pa reče:

– O, izvrsne su!

– Kad si ih dobil zabadava, zato su ti izvrsne – rekne Reisinger.

 

***

Budući da su trešnje koštale 16 kuna Oto mi je želio dati 20 kuna ali ni on ni ja nismo imali sitnog. Dat ću ti sutra – reče Reisinger. Sljedeći dan Oto mi dade 20 kuna riječima:

– Evo, vidiš da nisam zaboravil na tvoje novce koje si potrošil za trešnje.

– Moram Vam vratiti 4 kune – primijetim.

– Ne. To ti dajem za pretrpljeni strah, hoću li ti vratiti ili ne ću – zaključi Oto.

 

***

Nakon završetka razgovora s Pavicom i Otom Reisingerom novinari su poželjeli i moju izjavu. Između ostalog velim:

– Bilo mi je pravo zadovoljstvo sresti čovjeka s kojim sam si od prvog dana kao da se znamo toliko godina koliko danas slave zajedničkog života. Posebnost i veličina Ota Reisingera je u tome što se voli šaliti i na vlastiti račun, a kako je poznato to je najjeftinije…

 

***

Oto Reisinger nakon predavanja i prikazivanja karikatura Dinka Žibrata u Novinarskom domu razgovara s jednom gospođom o suradnji. Gospođa reče:

– Samo je važno, kako, s kim i gdje!

– I koliko – reče Oto.

 

***

Nakon razgledavanja izložbe Ota Reisingera prelistam knjigu dojmova. Jedna djevojka ili žena napisala je:

– Pitam se, gdje su tanjuri? (Misleći pritom na suvenire s Reisingerovim crtežima.)

Druga je dodala:

– A ja se pitam gdje su šalice.

Ispod toga nadodam:

– A ja se pitam gdje ste vas dvije?

 

***

Na kraju smo Josip Minks i ja upisali u knjigu dojmova:

– Od smijeha smo pali pod švedski stol!

***

 

Kao mladi i već poznati karikaturist Oto Reisinger imao je ured u Bogovićevoj ulici. U ured je došao Zvonko Lenner sa svojim karikaturama kako bi dobio ocjenu svojih radova i uspostavio suradnju. Reisinger pogleda crteže i reče malo mlađem kolegi:

– Dobro crtate. Ali crteži Vam moraju biti jednostavni.

– Hvala, ali nisam Vam ja Reisinger.

– Ali ja jesam – predstavi se Oto.

***

 

Iako je neko vrijeme nakon Drugog svjetskog rata sve svoje karikature morao nositi u Agitprop, na uvid, jedna je uspjela proći jer je nisu shvatili. Oto Reisinger je načinio karikaturu restorana društvene prehrane gdje su se hranile obitelji. Budući da mesa gotovo nikad nije bilo, na karikaturi je konobaru stavio u usta riječi:

– Tko ne pojede meso, ne će dobiti kolača!

***

 

U redakciji Borbe radio je jedan gospodin Pero kojeg su zvali pek. Radio je pomoćne poslove, dostavu pošte i pilio drva. Kad su Oto Reisinger i Ivan Šibl igrali šah Pero je počeo s upadicama o potezima u igri. Šibl mu reče:

– Idi piliti drva!

– Samo ne figure – reče Reisinger.

***

Potkraj šezdesetih godina prošlog stoljeća u susretu s jednim velikim šarmerom i razglašenim ljubavnikom u visokim krugovima tadašnjeg društva, Oto Reisinger mu reče:

– Prijatelju, znaš da sam sreo onu ljepoticu. Sigurno je se sjećaš! Ona ti je glumica i pjevačica, prava bomba.

– Kad si ju sreo. Imaš li neki kontakt? – upita uzbuđeni i zainteresirani šarmer.

– Pa, neposredno poslije završetka rata. Nisam siguran, je li 1945. ili 1946.

***

 

Kada je Klub Zagrepčana dodijelio Otu Reisingeru nagradu kao najštedljivijem građaninu lisnicu od krtičine kože – Oto je izjavio:

– Ja ne mogu biti škrt, zbog toga što škrt može biti onaj čovjek koji ima novca, a ja ne pripadam toj skupini ljudi.

***

 

Pri uručenju te nagrade Reisinger reče:

– Ako vam ostane nešto sendviča, zamotajte ih da ih mogu odnijeti svom psu. A ako vam ostane pjenušca, moram vam reći da je moj pas pijanac.

***

Na pogrebu Ice Voljevice upitam Ota Reisingera:

– Gospon Resinger, je li Vam teško stajati?

– Lakše nego njemu ležati – odgovori Reisinger.

***

 

Prigodom gostovanja u jednoj televizijskoj emisiji pitali su Ota Reisingera:

– Je li Vam teško raditi svakodnevno karikature u Vjesniku?

Oto je odgovorio:

– Nije, to bi svaki drugi genije mogao!

***

 

Oto Resinger uobičava ispod svojih crteža dati komentar riječima. Kad je izbila epidemija velikih boginja na Kosovu, Reisinger nacrta karikaturu s tekstom:

Stigle velike boginje!

Lektoru iz redakcije to se nije svidjelo, pa je promijenio tekst ispod karikature: Stigle velike božice.

Iz knjige “Hrvatski književnici u anegdotama:

 Kad je Šibl bio generalni direktor Radio televizije Zagreb, došla je jedna djevojka tražiti posao:

– Vi se bavite pisanjem, novinarstvom?

– Ne!

– Završili ste fakultet? Koji?

– Ni jedan! Imam samo osnovnu školu!

– A govorite li strane jezike?

– Nažalost, ne!

– Ah znam, kucate, kucate…

– Nažalost, ni to ne znam!

– Slušajte, draga moja, doduše ima jedno radno mjesto na kome biste Vi mogli raditi, ali to sam, nažalost, već ja zauzeo!

***

 

Kao ravnatelj Radio televizije Zagreb, Šibl pita može li početi sa sastankom i jesu li svi nazočni. Netko dojavi da nema jednog urednika, poznatog po toplobratskim sklonostima.

– On danas ne će doći! Vratila mu se zaručnica iz vojske! – rekao je Ivan Šibl.

***

 

Pitaju Ivana Šibla koliko ljudi radi na Radio-televiziji, a on odmahne rukom:

– Najviše polovica!

***

 

Vladimir Lunaček šetao je zagrebačkom Ilicom s nekim mladim, inače vrlo uobraženim piscem. Kad su skrenuli u Mesničku ulicu, spaziše spomen-ploču na kući u kojoj je živio August Šenoa. Mladi čovjek zamišljeno upita:

– Bog zna što će poslije moje smrti pisati na mojoj kući?

– Pisat će „Iznajmljujem stan!” – odgovori Lunaček.

***

 

Kad je Matoš dovršavao svoju knjigu „Umorne priče“, pošao je u knjigovežnicu da se dogovori s knjigovežom kakav će biti uvez knjige. U knjigovežnici se sastao s Vladimirom Lunačekom:

– Hoćete li da se knjiga uveže žicom ili koncem? – upitao je knjigoveža, Antuna Gustava Matoša. – Ja bih ti savjetovao da knjigu uvežeš s koncem – dosjeti se Lunaček.

– A zašto?

– Jer konac djelo krasi!

***

 

Na jednom predstavljanju knjige u Sveučilišnoj knjižnici Dragutin Tadijanović reče o svojoj dugovječnosti:

– Živio sam od Franje do Franje i još više – manje.

 

***

Jednom Tin Ujević dođe u gostionicu s omotom od papira punim jabuka u ruci i poviče prema svojim prijateljima:

– Evo, zar nisam rekao da će ni jednom moje pjesme uroditi plodovima!

Svi su znatiželjno iščekivali nastavak njegovih riječi, a on nastavi:

– Kupio sam pola kilograma jabuka, a žena mi ih je umotala u papir na kojemu su napisane moje pjesme.

***

Jedne večeri Tin je izišao iz gostionice, u koju je često zalazio, bez šešira na glavi. Vratio se, ali nikako nije mogao pronaći šešir, pa upita konobara, je li ga on možda vidio. Konobar mu odbrusi:

– Što ja mogu? Ne mislite valjda da sam ga ja pojeo?

Na to je Tin Ujević spremno odgovorio:

– Tko zna? Na kraju, bio je od slame!

***

U jednom mondenom salonu neka lijepa gospođa upita Tina Ujevića, glavnog gosta večeri, koji je slučajno tamo zalutao:

– Molim vas, biste li mi mogli reći koja je glavna razlika između prijateljstva i ljubavi?

Tin joj je ne oklijevajući odgovorio:

– Dan i noć, gospođo.

***

U Osnovnoj školi Tina Ujevića u Zagrebu, učiteljica reče djeci:

– Ujevićeve pjesme dijelimo na rodoljubne, socijalne, misaone i ljubavne – kaže učiteljica . – Je li ti jasno, Martine?

– Jasno mi je – kaže Martin.

– E, onda mi reci kakva je Ujevićeva pjesma „Kolajna“?

– Olimpijska.

***

Na pitanje o pisanju Ive Andrića koji je bio veleposlanik u Berlinu, u jednom društvu Tin Ujević je odgovorio:

– Piše iznimno dobro, ali potpisuje svašta.

***

 

U Đelekovcu je u društvu Mihovila Pavleka Miškine mladi komunist pričao o zaostalosti shvaćanja svijeta zasnovanom na vjeri u Boga. U jednom trenutku upita on nazočne:

– Je li netko od vas ikad vidio Boga?

Prisutni se zagledaše i sliježući ramenima promrmljaše da ga nitko nikad nije vidio.
– Eto – pobjedonosno će mladi komunist – kako ćete vjerovati u nešto što ne vidite. Čim ga nitko nije vidio, znači da ga i nema!
Uto ustade Mihovil Pavlek Miškina, od svih vrlo poštovan čovjek, koji do tada niti je što pitao, niti je što komentirao, pa reče:

– Mladiću, mogu li ja tebe sad nešto pitati?
– Može druže, kako ne može – razgaljeno će mladić zadovoljan zbog utiska kojeg je njegova zadnja izjava ostavila na prisutne.
– Jesi li ti ikad vidio svoj mozak? – upita Miškina.
– Nisam – malo zbunjeno će mladić.
– E, onda ga i nemaš – reče Pavlek.

***

Nakon preokreta 1945. godine i dolaska na vlast komunista, ni kler nije bio omiljen novoj “narodnoj” vlasti. Onovremena bi milicija s vremena na vrijeme uhitila kojeg fratra iz samostana Sv. Duha u Zagrebu, odvela na ispitivanje i onda bi ih pustili nakon par dana. Već se braća navikla na takav tretman, međutim jednog brata im je pod okriljem noći odvela milicija i nije ga dugo bilo. Zabrinuli su se za njega, a u međuvremenu u milicijskoj postaji u Zagrebu narodni organi zaštite su vršili ispitivanje brata fratra:

– Ime i prezime?! – upita mrki policajac s gustim brkovima fratra

– Hrvoje Hrvatin – odgovori ovaj, odnosno kaže mu svoje pravo ime.

– Adresa stanovanja?! – nastavi mrki brkonja.

– Ulica Svetog Duha – reče fratar, a policajac sav namrgođen mu odgovori:

– Nije više ulica Svetog Duha! Sad je to ulica Pavleka Miškine! – i pošalje fratra preko noći u samicu

I tako se danima ponavljala ista priča. – Adresa stanovanja: Duha Svetoga! – Nije, nego Pavleka Miškine i nazad u samicu.

Danima se to ponavljalo dok valjda više ni milicajcima nije dozlogrdilo pa puste fratra.

I krene fratar nazad u samostan, uđe u blagovaonicu, taman dok su braća večerala:

– Brate vratio si nam se! – povikaše svi u glas, a fratar odgovori:

– Vratio sam se braćo!

Stave pred njega tanjur s hranom, a on se prekriži prije nego je počeo s objedom:

– U ime Oca i Sina i Pavleka Miškine, amen! T

 

 

 

 

6 komentara

Uskoči u raspravu
  1. Europa
    #1 Europa 6 kolovoz, 2011, 21:05

    Konačno smiješak i an našim licima, a ne samo njegovim zubima.

    Odgovorite na ovaj komentar
  2. Pehlivan
    #2 Pehlivan 29 srpanj, 2011, 04:08

    Tako mi prigodišćene slanine, mašala zubi u Jankeca!
    Drugi put zaveži gubicu da se krezubica ne vidi.

    Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.