PUKI NAS VOZI U KARLOVAC

PUKI NAS VOZI U KARLOVAC

21. prosinac, 2013.
Print Friendly, PDF & Email

 

Puki 1991-1 Custom

Priča iz ratne 1991.

Napisala: Andrea Štalcar Furač

Bilo je jutro, te začudne 1991. Pero lektor nije došao na posao. Čudno, Pero je inače među prvima. Užurbana atmosfera naše inače sanjive zagrebačke redakcije Vjesnikovih najtiražnijih revija odisala je nemirom. Kljus i ja sjedimo svak za svojim stolom, Kljus (Karlovčanin, fotoreporter –  Bruno Konjević) ljut kao i svako jutro, ja pomalo radoznala, snimamo situaciju koja ne miriši na svakodnevicu. Naš redakcijski „šef“, pokojni Ivo Pukanić, među redovima zaziva neka događanja kad u redakciju dolazi povelika pošiljka čudnih maskirnih paketa. Poput raspojasane djece navalile su kolege na pakete diveći se novoj hrvatskoj modi koja je zakucala na vrata: neželjena, nepozvana, zastrašujuće hladna. Rat. Pero je otišao dan ranije,  kažu povjerljivi izvori s gornjeg kata. Nikome se nije javio, samo je otišao. Prijavio se kao dragovoljac. Otišao na karlovačko bojište.Turopoljski dio redakcije šuška o događanjima oko Velike Gorice. Razgovor se još uvijek vodi oko tople juhice,manje oko rata. Kljus i ja sasvim mirni. Mi smo ovdje jedini Karlovčani, nas nitko ne zove, mi se podrazumijevamo. To je jedina situacija u životu u kojoj se nešto podrazumijeva. Kljus s priličnim vojnim znanjem, ja s nikakvim osim inata, meškoljimo se za stolom pogledavajući se upitno. Redakcija je pretvorena u ratnu ali sitno brojimo.

Puki s posebnom nervozom dijeli komade uniforme kolegama koji će ionako ostati sjediti u redakcijskoj komociji.Uključujući vrhunske čizme i maskirne šljemove. Možda će na putu do svojih domova staviti „glavu u torbu“ hineći važnost. Kljusa i mene se zaobilazi. Čudno, mi smo jedini Karlovčani, rat je u Karlovcu već na svakim vratima i sva naša generacija je životno pozvana. Uostalom, mi smo jedini predodređeni za ratne reportaže jer je to naprosto prirodno. U trenutku se dogodilo da ne spadamo više u ovu zagrebačku spiku i da smo mislima već na naplatnim kućicama.

„ Mislim da uniforme trebaju jedino nama“, progovaram konačno s dozom cinizma koja je našeg dragog šefa Pukanića dovodila do ludila.

„Tebi ne“, odgovara Puki odrešito. „Ti ostaješ ovdje! Opasno je!“

Ustajem, pogledam Kljusa, ovaj se nešto narogušio ali ustaje.

„Pero lektor neće doći, u Karlovcu je“, odgovaram. „Kljus i ja idemo“.

„ Ma kaj idete, ne idete vi nikamo jer se tamo puca!“, odgovara Pukanić sad već vidno bijesan. Tad mi je postalo jasno da je nervoza odisala strahom. Uniforme koje su nam pristigle iz tadašnje firme koja je dopremala zadnju američku „modu“ zapravo su zadnja linija obrane. Zato su ih tako panično dijelili. Da prikriju strah.

„Čuj Ivo, moji Karlovčani su na bojište otišli u tenisicama, u onom kaj su imali doma. I naš Pero. Samo vi sebi podijelite što vam treba, mi idemo“, moja je ionako uvijek bila zadnja.

Kljus je šutio ali nije bilo povratka.

„Kako mislite doći do Karlovca?“, pita Pukanić očekujući kako će nam nemogućnost prijevoza odgoditi odlazak.

„Ko i uvijek“, veli Kljus, „Stopom“.

Nikad neću zaboraviti trenutak koji je prelio čašu. Puki uzima ključeve od auta, mahnito ubacuje komade vojnih, novih, upakiranih odora u prtljažnik, nas ubacuje naglavačke u sasvim novi ulickani Passat i odere po gasu. Ubacuje i šljem i pancirku. Prije toga ju nervozno navlači na mene i ja jedva stojim. Da razbijem tremu nagovaram ga da se slika u tom izdanju sa šljemom i pancirkom usred zagrebačke redakcije, ako se ne vratimo, da nas pokopaju sa tom ovjekovječenom scenom. Pokušavam prizvati humor. Ipak se fotografira. Odlazimo.  Bila je to najduža moguća vožnja od Zagreba do Karlovca. U autu tišina, na auto-putu ni duše. Cijelim putem slušamo pritajeno gunđanje oko te ludosti koju radimo, oko mogućnosti da nešto nekontrolirano padne i ošteti preskupi auto, oko sto nevažnih tema koje su prikrivale užasni strah. Kljus lupka vojničkom čizmom o pod. Puki ga upozorava da pazi da ne zamaže navlake u autu. Road to hell, Chris Rea, svira putem.

Taj dan nekoliko je granata palo upravo na dio kraj naplatnih kućica. Zračna i opća opasnost. Nigdje nikog. Kljus i ja izlazimo iz auta, ne želimo preuzeti odgovornost za limariju Passata i Pukija šaljemo natrag za Zagreb. Nisam se okrenula, samo smo znali da je auto još dugo vremena stajao pred naplatnim. Pješice krećemo duž cijelog auto-puta, pa put Pivovare, pa na terene na kojima je naš Pero lektor bio na haubicama. Taman u smjeru Jelse.

Našli smo Peru u čudu,istovarili iz ruksaka uniforme i šljem, dečkima dovezli cigareta i tih dana potražili po terenima diljem karlovačkog bojišta sve naše generacijske frendove. Roni Curman, pravi gradski dečko s voljom je odrađivao našu potragu za generacijom i tako je krenulo. Dubravko Halovanić bio je spreman odraditi sve naše reporterske „ ludosti“. Tako je počeo rat na našem otoku. Uz naš inat i zagrebački strah kao pogonsko gorivo.

Sljedećih smo mjeseci i godina Kljus i ja prošli mnoga hrvatska bojišta, u istoj obleki i vojničkim čizmama iz karlovačkog punk perioda, u kožnim jaknama i uvijek su svi znali da smo Karlovčani. Ne sjećam se ijednog karlovačkog tandema iz zagrebačkih redakcija u takvom sastavu. Igrom slučaja našli smo se u istoj redakciji. Igrom slučaja započeli smo ovu nesvakidašnju avanturu u kojoj se gube glave ali to tek kasnije shvatiš. Od slavonskog bojišta do juga, od čestih boravaka na karlovačkoj bojišnici na kojoj smo „diplomirali“ sve moguće lokacije pa do sjećanja na rečičke božićne običaje i podrum kuće na prvoj liniji bojišnice pod svim mogućim granatiranjima. Od Idinog prvog razreda u Šebetićevoj, mala Ida je silno željela krenuti u taj prvi razred ali je rat onemogućio, do nemogućih druženja u drvarni dvorišta naše generacijske klape u Šebetićevoj u pauzi između dva terena. Od osječkog tek pogođenog kazališta do dubrovačkog konvoja.

Ispratili smo Kljus i ja prve izbjeglice iz Slavonije, vukovarske majke, Gotovčev govor, Bedem ljubavi, postrojbe Zebri na Papuku, mnoge strane izvjestitelje,razmjene i smrti, rađanja i zbjegove, radosti i strahove. I Turanjske priče i legendarne tenkovske postrojbe na tom istom Turnju. I zbjegove iz Bosne. I masu terena s umjetničkom postrojbom. Svih tih godina, sudbina našeg grada i generacijska priča koja nas je povezivala nije nam dala da odahnemo. Bilo je tu i ludosti, i snajperskih hitaca, i neopreza, i plača. Bilo je i tuge. No svih tih ratnih godina nikad veće povezanosti i sreće kad u nekom bespuću blata i magle naiđeš na nekog kog poznaš, makar i površno.

Danas, s određenim odmakom, listajući sve te fotografije i gomile reportaža koje smo napravili, mnogo se toga promijenilo. Viđam neke kolege i poznanike iz tog vremena ali odnosi više nisu isti. Rat nas je promijenio. Taj klik 1991., taj trenutak kad smo se određivali tko i kamo, to je zacrtalo vječnu nevidljivu granicu. U trenutku kad smo se godinama nakon rata počeli prebrojavati, dijeliti na one koji su bili na Turnju ili na nekoj drugoj poziciji, na one zaslužne i zaslužnije, na one važne i manje važne- tad je nestao poticaj. Ostao je samo inat. Premalo smo naučili, previše toga konzumirali gorčinom, premalo ljubavi i ponosa zadržali.

Ljudi s početka priče, moji redakcijski kolege, u okolnostima u kojima su djelovali…nije im za zamjeriti. Strah je odraz ljudskosti. Zagrebački strah je nešto drugo od karlovačkog inata. Opravdano. Sad puno bolje razumijem taj strah od novozatečene potrebe za naknadnim dokazivanjem pojedinih aktera povijesti koja će tek biti zapisana. Ili neće. Bolje razumijem čak i Pukijevu paničnu bojazan za naše živote, prikrivenu strahom da novi Passat ne bude oštećen. Razumijem i potrebu pojedinaca da rat ostave za sobom. Razumijem i svoju nepripremljenost i ludost koju smo konzumirali svih tih godina, sasvim nepripremljeni a prozvani. No, ne razumijem da smo malo toga naučili. Premalo.To će ostati kao vječna tajna svih naših generacijskih godina prebrojavanja imena, gena, djela, ponekih nečinjenja i potreba za dokazivanjem. To nas danas čini strancima, samo ponekad zaglavimo s ispadom emocija koje brzo mahnito prikrivamo i to je to. Generacijska ratna priča likova iz paralelnog svemira. Najmanje smo danas „doma“ u vlastitom gradu. To je tak, jednom neprilagođen- uvijek neprilagođen. Ipak je to generacijska himna našeg novovalnog odrastanja. T

 

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.