KOLUMNA METAMUZIKA KOLUMNE

PROMJENA PRVE VIOLINE U 99. KONCERNOJ SEZONI ZAGREBAČKOG KVARTETA

1. lipnja, 2018.

Piše: Igor Koruga

Efekt promjene prve violine u Zagrebačkom kvartetu, koji se svojim neočekivanim raspletom zbio usred 99. koncertne sezone 2017/2018, napokon je poprimio konkretnije obličje u smislu organizacije muziciranja i vrste zvuka. Prijelazni period s dubrovačkim violinistom, iz klase profesora Leonida Sorokowa (1954), Marinom Marasom (1990) pokazao se, dakle, iz bilo kojeg razloga tegobnim, je li zbog unutarnjih kolebanja, smutnji i proturječja, ili zbog osebujne naravi pridošlog violinističkog virtuoza, ponekad zamorne za uhodani gudački ostatak. U takvom periodu obično se otkrivaju novi, dotad nepostojeći slojevi zbilje i emocija među ljudima; uostalom, da ne duljim, takve su nesuglasice, u određenoj mjeri, oduvijek bile temelj bilo kakvog poslovnog i privatnog suživota. Proizlazeća, nova optika prirodno je uvjetovala i novu točku gledišta od koje se često, nakon burnih preobražaja i u skladu s određenim misaonim procesima, brže dolazilo do omiljenog stanja potrebnog za odgovarajuće djelovanje ubuduće, odnosno konkretno, za smislenije tumačenje predstojećih skladateljskih podvrsta. Novosti u Zagrebačkom kvartetu odnose se, dakako, na mladog Martina Krpana (1995), violinista vrhunske muzikalnosti (obiteljskog nasljeđa) i sviračke tehnike koji se na upražnjenom mjestu postavio na najbolji mogući način; samozatajno i skromno te s jasnom vizijom potrebnom za nadahnutu suradnju sa starijim i iskusnijim kolegama.

Traganja za novim

Svoju reviziju kvartetskog zvuka Krpan je, stoga, predstavio i ovoga utorka, 29. svibnja od 20 sati, na posljednjem ovosezonskom nastupu u Hrvatskom glazbenom zavodu, tijekom iznošenja koncepcijski trodjelnog stavka (obrađenog za gudački kvartet) Uspavanka, Georgea Gershwina (1898-1937) te četverostavačnih Gudačkih kvarteta, br. 4 u B-duru, op. 76, ¨Svitanje¨, Josepha Haydna (1732-1809) i br.1 u e-molu, ¨Iz mog života¨, Bedřicha Smetane (1824-1884). Izazov je započeo u Gershwinovoj umirujućoj skladbi, prvoj klasičnoj iz njegova pera, dragulju nastalom nakon poduke iz harmonije, kontrapunkta i orkestracije kod mađarskog violinista i skladatelja Edwarda Kilenyija (1884-1968), u kojem se, uz niz repeticija a kroz sinkopirane ritmove i živopisne harmonije, uspio istaknuti kontrastirajući srednji dio s neodoljivim tematskim razvojem u nastavku. Traganja za novom estetikom nastavila su se i u Haydnovom kvartetu, iz serije od Erdödy kvarteta, čiji je opisni podnaslov bio dug uzlaznoj temi prve violine (a kasnije i violončela) iz koje je, povrh uzdržanih akorda pratećeg trija, izrastao najdominantniji prvi stavak (Allegro con spirito). I continuo kvarteta bio je uvjerljiv u ozračjima ¨svitanja¨, ponajprije u melankoličnom Triju trećeg stavka u kojem je, u pripadajućim sinkopama i dosljednoj kromatici, dio struke prepoznao Haydnovu vezu s balkanskim folklorom.

Autobiografsko djelo

Vrhunac nastupa očekivao se u drugom dijelu u kojem je došao na red Smetana i njegov autobiografski kvartet, izvorno nazvan – Z mého života. Osebujan koloristički stil češkog majstora, često okarakteriziran osebujnim isprepletanjem formalne jednostavnosti i kompliciranosti, unio je u dvoranu dirljivo ozračje, povezano i s naglim Smetaninim gubitkom sluha, deset godina uoči smrti. Jedinstveno djelo, nastalo na snažnim reminiscencijama i poetskim slikama, svojstvenim prije svega tadašnjoj simfonijskoj glazbi, (i) svirački je bilo priređeno za asocijativno slušanje, u skladu s riječima autora koji je ¨…želio glazbom opisati tijek svojega života, pišući ju za četiri instrumenta koji, poput malog kruga prijatelja, pričaju međusobno o onome što ih i koliko tišti…¨. T