PROBNE TABLICE

PROBNE TABLICE

6. listopad, 2013.
Print Friendly, PDF & Email

REDOVI NA POLICIJI REGIONAL EXPRESS FOTO DORIS FLORICIC1

Ili zašto ova država tiho i sigurno propada

Piše: Saša Radović

Fotografija:www.regionalexpress.hr

Tekst je dosadan, smiješan i žalostan. Radi se o nabavci probnih registarskih tablica. Ali potrudite se, pročitajte ovaj dosadni tekst o jednom marginalnom, trivijalnom doživljaju. Saznat ćete zašto mora propasti država Hrvatska, nekada zvana Lijepa naša, za koju smo se mnogi od nas borili puškom, glasom i perom. Shvatit ćete da nema ni najmanje šanse da hrvatska vlast sa svojim trulim mehanizmima izvuče zemlju iz duboke krize.      
U priči nema ni jedne asocijacije na komunizam, fašizam, demokraciju, na stranke, lijeve ili desne opcije. Sve to nije važno. Iz crtica svakodnevice vidjet ćete tiho, ali sigurno umiranje jedne države – naše države!
Događaj je stvaran, imena su stvarna, vrijeme je stvarno.

NISTE NA REDU

Jučer sam krenuo u pulski MUP po probne tablice potrebne za ponovnu registraciju odjavljenog automobila. Bez tih tablica ne mogu voziti do stanice za tehnički pregled.
Ispred atraktivne zgrade MUP-a dočekuje me mnoštvo ljudi. Ulazim u predvorje. 10 je sati i pet minuta. Na aparatu odabirem tipku iznad koje piše, „Registracija vozila“. Izlazi listić s brojem 27. U velikoj sali sa šalterima ista slika kao ispred zgrade, mnoštvo ljudi, no ovdje stoje u dugim redovima. Provlačim se, pokušavam pronaći šalter informacija na kojem mogu dobiti upute, obrasce, uplatnice, biljege… Uzalud, nema ga! Prilazim staklenim šalterima za registraciju vozila. Visoko gore na crvenom ekranu titra brojka 19. Rade dvije službenice. Red ljudi je iza označene žute crte, ali ni na jednom pultu s naše strane nema nikoga. Prilazim desnom šalteru.
–  Oprostite, nigdje nema šaltera za informacije. Što trebam za probne tablice – pitam snishodljivo.
Glava okrenuta prema ekranu računala polako se okreće prema meni. Mrk pogled iza naočala.
–  Niste na redu!
–  Ali vaš šalter je prazan – nastavljam.
Gleda me dugo, predugo. Na vratu joj visi ime i prezime u plastičnoj foliji; Nadica Beljak!
–  Gospodin s brojem 19. otišao je po biljege, a zatim i uplatu pristojbe na poštanskom šalteru. Morate čekati svoj broj – odgovara osorno Nadica.
Gledam preko glava, ispred poštanskog šaltera na kraju dvorane, također red ljudi. Dok tamo gospodin broj 19. dočeka svoj red, kupi biljege, ispuni uplatnicu i plati pristojbu, gospođa Beljak buljit će u svoj prazni ekran. No, valjda tako treba. Pokunjeno se povlačim na kraj svoga reda. Čekam. Druga službenica telefonira, diže se od stola, odlazi, dolazi, konačno odlazi… Na svom šalteru nikoga nije primila. Razmišljam o licima službenica; hladna, namrštena, ni jednom im se pogled nije zaustavio na redu ljudi. Kao da su same, kao da nema nikoga. Pokreti su im spori, sve se odvija kao na usporenom filmskom snimku. U 11 sati i 20 minuta zatitra crveni broj 27. Službenica s drugog šaltera još se nije vratila. Prilazim i pružam listić s brojem 27.
–  Što trebam za probne tablice? – pitam.
–  Prometna dozvola, osobna iskaznica, uplaćeno osiguranje vozila, 30 kuna takse, uplata 45 kuna –  monotono recitira Nadica i pruža mi uplatnicu.

STIŠĆEM ZUBE

Izlazim. Vani isto ono mnoštvo ljudi, vjerojatno ima drugih lica. Dva osiguravajuća društva za koje znam nalaze se tri kilometra dalje, na drugom kraju Pule. Moj automobil nema ni probne ni one prave tablice. Srećom, na tržnici, preko puta MUP-a nalazi se taxi stanica.  
U 12 sati i 30 minuta stižem ponovo u predvorje MUP-a. Izvlačim listić broj 41. Na poštanskom šalteru kupujem biljege, ispunjavam uplatnicu na 45 kuna. Neprijatno mi je, ljudi čekaju iza mene. Šute, ne bune se. Kao stoka ispred klaonice. Vraćam se na šaltere za registraciju, sada rade obje službenice. Pokušavam vidjeti ime one druge, ali plastična folija pokrivena je svilenim šalom. Uz gospođu Bezimenu, red se brže smanjuje. U 13 sati i 20 minuta dolazim na red. S olakšanjem pružam potrebni kup papira, biljege, prometnu dozvolu i osobnu kartu. Gospođa Beljak pregledava, polako čita svako slovo u prometnoj dozvoli uspoređuje brojeve šasije s brojevima šasije u polici osiguravajućeg društva.
–  Morate mi donijeti fotokopiju police. Jedna originalna polica bit će potrebna za registraciju, a druga za vas. Meni treba fotokopija – kaže ravnodušno.
Stišćem zube. Što bi bilo da sada šakom razbijem stakleni zid šaltera i da počnem vikati: „Vi ste ludi! Ova država je luda! Ne može tako…“ Ne bi valjalo, raskrvavio bih si ruku, došla bi dvojica policajaca, stavili bi mi lisice na ruke i odveli. S pravom.
–  Gdje mogu fotokopirati? – pitam mirno.
–  Negdje u gradu. Mislim da možete i u robnoj kući – odgovara lakonski.

KUNA BEZ POTVRDE

Vraćam se za pola sata, ali red je još veći. Moj novi broj je 53. Do „svoje“ službenice stižem točno u 15 sati. Ponovno pregledava sve priloge, polako čita brojeve s fotokopije police, a zatim mi pruža dva obrasca, A4 formata. Treba ih ispuniti, tu na pultu šaltera, dok ljudi čekaju. Žurim, slova su mi nečitka, smeta mi što me svi čekaju, službenicama ništa ne smeta. Dva puta na dva lista ispunjavam ime prezime, adresu, prepisujem iz prometne dozvole brojeve šasije, boju, marku, tip vozila… Nadica spajalicom spaja listove i 3 puta (slovima: tri puta!) pregledava, svaki podatak. Zatim beskrajno dugo tipka po tipkovnici i pokušava napisano isprintati. Gledam kroz staklo, printer ne radi. Pokušava ponovno, ponovno… Prolazi nekoliko minuta, Nadica odlazi do gospođe Bezimene. Razgovaraju. Bezimena još nekoliko minuta nešto piše – i zatim gura bijeli list u svoj printer. Opet razgovaraju, list izlazi iz printera, Nadica potpisuje, udara pečat. Konačno dobivam potvrdu da tri dana mogu voziti s probnim tablicama. Dobivam i te famozne tablice od ljepljive plastične folije.
–  Trebate platiti 1 kunu – kaže mi gospođa Beljak.
Dajem kunu i ne dobivam nikakvu potvrdu o toj plaćenoj kuni.
–  Pisat ću reportažu o vašem šalteru – kažem i nastavljam. – Molim vas, recite mi ime vašeg šefa.
Iznenađenje na licima. Na trenutak tišina. 15 sati i 30 minuta, izgubljen jedan radni dan.
–  Puhar Edi – kaže tiho nakon stanke gospođa Beljak.
–  Pa, nećete se valjda tužiti na nas? –  pita sa smiješkom gospođa Bezimena.
U osmijehu osjećam sarkazam. One znaju da im ništa ne mogu, da im nitko ništa ne može, da će biti ovako kao danas sve dok ne pukne, dok ne nestane ovo što zovemo državom.

 Anno Domini MMXIII.T

12 komentara

Uskoči u raspravu
  1. data
    #1 data 8 listopad, 2013, 21:32

    Bio bi ustvari, više nego, dovoljno – testiranje “emocionalne inteligencije” prije stupanja na bilo koji šalterski-posao.
    Ali tko o “tome” misli u ovom (ne)vremenu korupcije i nepotizma?

    Odgovorite na ovaj komentar
  2. Istina
    #2 Istina 8 listopad, 2013, 13:50

    Zbilja se ne mogu sjetiti kad sam zadnji put, ako sam ikad uopce, vidjela strpljivog, ljubaznog sluzbenika koji stvarno zeli pomoci. Bilo bi odlicno da se uvede neki pravi sustav ocjene usluge. A onda da se svakih recimo 3 mjeseca izracuna srednja ocjena, koja, ako je ispod odredjenog praga, rezultira udaljivanjem te sluzbenice s radnog mjesta. Sto mene boli ud kakav je njen zivot, ne pita niti ona mene za moj i moje probleme, kad sjedne na to mjesto nek izvoli bit usluzna, pa makar na silu!

    Odgovorite na ovaj komentar
  3. data
    #3 data 7 listopad, 2013, 10:11

    “Nadice” su obično žene iz mješanih brakova sa akutno nerazriješenom krizom-identiteta i izostankom samoostvarenja (samoaktualizacije) koja ih je dovela do “takve” hladne-ogorčenosti tj. – duhovno-emocionalne osakaćenosti.
    Najgore su u odnosima sa muškarcima, također, iz mješanih brakova, jer onda, na njima, mrze ustvari neprihvaćenu samu-sebe (vrijedi i obrnuto) … pogotovo ako su još, dobro uhljebljene, državne službenice.
    Najčešće se onda, sebi i drugima, opravdavaju s “racionalizacijom” kako, “eto”, imaju “muški mozak”. :)))

    Odgovorite na ovaj komentar
  4. danijel
    #4 danijel 6 listopad, 2013, 19:23

    Strašno!!!! Ne zna se šta je gore, život tih Nadica ispunjen gorčinom , jadom i zlobom ili onih koji ispred tih šaltera zbog toga ispaštaju. Još strašnija je spoznaja da bi velika većina njih kad bi imali mogućnost postati Nadica zauzeli potpuno isti gard! Tužna zemlja emocionalno duhovno osakaćennih Nadica!

    Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.