PRIJE 25 GODINA U KOMAREVU POGINUO JE NAŠ SIN ROBERT ŽIVKOVIĆ

PRIJE 25 GODINA U KOMAREVU POGINUO JE NAŠ SIN ROBERT ŽIVKOVIĆ

1. studeni, 2016.
Print Friendly, PDF & Email

 

 

 Dijelimo dobro i zlo sa članovima udruge, popričamo, ispomažemo se i savjetujemo. Teme su poznate: tuga i bolest, staračka bespomoćnost, ponos na našu djecu, ali i duboka vjera u Boga i teško ostvarivu pravdu. Vrijeđa nas i gotovo svakodnevno rastužuje puno toga što se zbiva u našoj domovini koja je u ratnom vihoru i kaosu krvarila, a danas se suočava s nečim što nije primjereno nacionalnom ponosu, demokraciji, uspomeni na žrtve i čestitom upravljanju jedinim životnim osloncem, gospodarstvom

Napisao: Josip Frković

Na Dušni će se dan, 2. studenoga, navršiti četvrt stoljeća od smrti mladog bojovnika 57. samostalne bojne ZNG-a „Marijan Celjak“, Roberta Živkovića (20) iz prigradskog capraškoga Crnca. Poginuo je od projektila SMB-topništva na poznatoj, nikad probijenoj crti obrane Siska, Zagreba i Hrvatske od velikosrpskih pobunjenika i agresora s okupirane Banovine, u Komarevu. Bila je to jedna od velikih tragedija pripadnika prve dragovoljačke formacije ZNG-a, ponajviše za njegove roditelje, domaću stanovnicu Capraga Veru rođ. Periček i Antu Živkovića, podrijetlom iz Badnja kod Drniša, uglednog i utjecajnoga djelatnika zagrebačkoga GP „Viadukta“, koji na radno mjesto nije okasnio nijednom u 46 godina staža. Hrvatski domoljub, utemeljitelj sisačkoga HDZ-a i dragovoljac iste postrojbe ZNG-a u Domovinskom ratu, gospodin Ante tijekom minulih ratno-poratnih godina nije nijednom posustao u vojničkom, vjerskom, političkom i humanitarnom radu. O tome rječito svjedoče brojne fotografije, povelje i zahvale, kojima su namjesto tapeta zastrti zidovi prekrasne i ukusno opremljena interijera obiteljske kuće u Ulici braće Bobetka 29 što je okružuje isto takav perivoj. Na drugoj je strani ulice dom brata gospođe Vere, Borisa Peričeka. Među ostalim, na zidovima dnevnoga boravka Živkovićevih trajno su zabilježeni počesto teški ratni trenuci najpoznatijega Crnčana, generala Janka Bobetka i potomaka mu, i u poznim godinama blistava vojskovođe hrvatskog oslobodilačkoga rata 1991. – 1995., ali i kolorirana slika oduševljena pričuvnoga bojnika HV-a s predsjednicom RH Kolindom Grabar Kitarović, velikom nadom oporavka države i svekolike obnove hrvatskoga nacionalnog identiteta..

Ranjena srca roditeljska

U podrumskim prostorijama kuće Živkovićevih, pak, održavani su ilegalni pripremni sastanci za najveću hrvatsku državotvornu stranku dr. Franje Tuđmana, s kojim smo na čelu izvojevali slobodu i samostalnost Lijepe Naše. Ne treba Živkoviće pomnije poznavati da se zaključi kako mu je u dosadašnjem polustoljetnom zajedničkom životu i političkom angažmanu lijeva i desna ruka bila odana supruga Vera. Osim stradaloga sina jedinca, rodila je ona i kćer Sonju udanu Tominac, koja je mati Luke i Tonke, dok je nekoliko mjeseci iza Robijeve smrti 1991. rođena i unuka Ana. Ante Živković, kojega kao darovatelja mramornoga oltara današnje bazilike sv. Kvirina s ponosom spominju stanovnici najsjevernijega Zelenoga Brijega, ratne četvrti s velikim brojem kasnijih pobunjenika, posrbica i pobjeglica preko Save, Une i Kupe, već je nekoliko godina predsjednik Županijske udruge roditelja ubijenih i nestalih hrvatskih branitelja. Za njihova rujanskoga hodočašća kroz Banovinu, Kordun, Liku i Hrvatsku zagoru, do Knina, Peruče i Sinja, kazao nam je kako protok godina ne umanjuje duševnu roditeljsku bol. I gospođa Vera Živković, nadaleko znana ucviljena majka u cijeloj državi, bila je na sinjskom hodočašću Gospi od Milosti.

Isprva smo žena i ja gotovo svakodnevno odlazili na Viktorovac, do posljednjeg Robijeva počivališta, nastojali koristiti svaku prigodu za posjet crkvi i molitvu, paljenje svijeća za pokoj njegove duše, ali smo na kraju prihvatili sugestiju duhovnoga pastira. I za predaha u nekim banalnim poslovima, nije teško prekrižiti se i pomoliti, obrisati suze i nastaviti, veli.

Nesretni Dušni dan 1991.

Na desnoj obali Save, između petrolejske riječne luke, spremnika i transportnih instalacija „Janafa“, prava je jesenska prošarana idila. U potkućnici Živkovićevih veliki je voćnjak, a potom i zapuštena, travnata parcela, na kojoj se okupljaju plemenite košute, srne i jeleni. Zahvaljujući tome i „janafovci“ su u pletenoj ogradi svojedobno držali takvu, pitomu divljač. A sada već dalekih 70-ih godina minuloga stoljeća, kad je sisački industrijski div bio u dinamičnom izrastanju, prostorni su planeri Crncu i njegovim stanovnicima, pa i žiteljima vukomeričkoga Srebrenika, prognozirali – iseljavanje. Nije bilo ekonomskih razvojnih mogućnosti i opravdanosti opstanka naselja. Trebalo je i mjesta novim industrijskim pogonima, ali se planovi iz raznoraznh razloga ipak nisu ostvarili. Svjesni da otvaramo stare roditeljske rane, pitamo gospodina Živkovića gdje se nalazio u trenutku spoznaje da više nema omiljenog potomka, objašnjava: Za Sve svete, u posjet su nam iz Njemačke stigli punica i punac. Raspored Robijevih vojničkih obveza dopustio mu je samo kratak predah iza noćenja na Komarevu, a tek potom dvodnevno odsustvo s ratišta. Ja sam se toga nesretnog 2. studenoga oko 9,15 sati nalazio u Rakitju, kamo sam sa suborcima otišao isprobati jedan mitraljez. Željeli smo ga, naime, ugraditi na cestarski kamion TAM, dar „Viadukta“. Sijač panike savršeno je radio i već sam ga vidio na jednom od položaja naših „zengića“, kadli mi odjednom priđe jedan od šutljivih promatrača specijalaca.

Unuka Ana – uspomena na Robija

Oposti, Ante, ali sin ti je nastradao, trebaš žurno prema kući u Sisak!“. Bio je to šok što ću ga pamtiti doživim li i stotinu godinu života. Kako nisam bio u stanju upravljati automobilom, došli su po mene kombijem. U kući i oko nje, u Crncu, bilo je i do dvije stotine rođaka, prijatelja, znanaca, vojnika i policajaca. Suprugu Veru nisam gotovo mogao prepoznati. Samo što nije umrla. Odveli smo je u bolnicu, gdje je dobila injekciju i tako smo, noćima bez sna, preboljeli taj prvi udar. Ne daj Bože nikome, ni najvećem neprijatelju. Sve to vrijeme, od tada do danas, uvijek si postavljam pitanje zašto? Postavljm pitanje i Svevišnjem, Svemogućem, jer sam od rođenja 1940. radio samo dobro i puno, pomagao svakome kome je moja pomoć bila potrebna.. Pomagao ljudima, jer sam ponikao u skromnom, siromašnom okruženju, pa sam imao suosjećanja za svakoga. Rekao bih da gotovo i nema čovjeka, kojem nisam pomogao, odnosno kojem bih nanio bilo kakvu uvredu. Bilo je tako u obiteljskom životu i u firmi gdje sam proveo 46 godina čestita i poštenoga rada. Ponašao sam se prema ljudskim rezonima poštenja i čestitosti, ali mi, usprkos svemu, netko uze ono najdraže što sam imao. Ne samo komad, negoli cijelo srce nesretnoga oca i roditelja, užasnuta čovjeka. Ali, dragi Bog je ipak dao da mi snaha, tri mjeseca iza Robijeve smrti, rodi unuku, malu Anu. I eto, ona je danas 24 godine, završila je petrinjski Pedagoški fakultet, uz nas je i radišna je.

Djeca darovana slobodi domovine Hrvatske

Tu nam je, eto, kao velika utjeha i nada, uspomena na našeg dragoga sina Roberta. Dolazi nam više puta tjedno, puno to znači. Ali sam u početku ženu i ucviljenu majku, koja i sada osjeća komplicirane srčane tegobe, svakodnevno morao odvoziti do Viktorovca, dok su u crkvi mise za pokojnoga sina služene dvaput mjesečno. Trajalo je to mjesecima, pa sam morao zatražiti pomoć župnika. Savjetovao je da se okanimo takve navike, da moramo živjeti i dalje, jer, reče, nepotrebno uznemirujemo pokojnikovu dušu. Imamo i kćer Sonju, te njenih dvoje potomaka, naših unuka, Luku i Antoniju, pa se naša muka nakon gotovo dvije godine pomalo stišavala. Mjesečno odlazimo do groblja, zapalimo svijeću i odnesemo cvijeće. Prije šest godina preuzeo sam udrugu jednako nesretnih roditelja, svjesnih ipak da su im djeca darovana slobodi hrvatske domovine. I to prve godina krvave bitke za slobodnu i neovisnu Republiku Hrvatsku, kad se plaćao nesmiljeni danak vrućega srca i neiskustva, te slabog naoružanja. Sve u svemu, grad Sisak je dao 233 poginula borca a četvorica se još uvijek vode kao nestali. Prve ratne godine okupljali smo u udruzi oko pet stotina roditelja, sada ih je tek nekoliko desetaka starih i bolesnih, teško pokretnih. Osipamo se i svakoga mjeseca nekoga ispraćamo na drugi svijet. Premda ih srce vuče prema mjestima oružanih okršaja i stradanja najmilijih. Obilazimo svetišta Majke Božje, hodočastimo do svih mjesta i gradova, u kojima su se dešavale ratne tragedije i gdje su ginuli naši sinovi i kćeri.

Progon Drnišana na sve strane svijeta

Dijelimo dobro i zlo sa članovima udruge, popričamo, ispomažemo se i savjetujemo. Teme su poznate: tuga i bolest, staračka bespomoćnost, ponos na našu djecu, ali i duboka vjera u Boga i teško ostvarivu pravdu. Vrijeđa nas i gotovo svakodnevno rastužuje puno toga što se zbiva u našoj domovini koja je u ratnom vihoru i kaosu krvarila, a danas se suočava s nečim što nije primjereno nacionalnom ponosu, demokraciji, uspomeni na žrtve i čestitom upravljanju jedinim životnim osloncem, gospodarstvom. Kao da se zaboravlja zašto su hrvatske žrtve pale. Kad smo pak na svetoj misi, u prve se redove guraju oni kojima tamo ni izdaleka nije mjesto, jer onamo desetljećima nisu zalazili. Valjda to tako mora biti… Nakon reporterove konstatacije kako je rođenom Drnišaninu u zavičajnom kamenjaru ipak najtoplije, tihi i samozatajni sugovornik domeće:

– Kad odem u rodno selo Badanj, iz kojega sam 1952. otišao kao 12-godišnjak, sjetim se iznova da sam izašao u Sisku, u kojem me je u današnjoj Gupčevoj primila obitelj pok. Dane Martinovića, mojih krsnih kumova. I oni su, poput mnogih od partizana rastjeranih Drnišana, našli mjesto pod suncem u Sisku. Tu je već od početka stoljeća živjelo na tisuće nadničara i fizičkih radnika, bajeraša, kršnih Ličana. Pokojni je kum radio s mojim ocem Jakovom, koji je 29. studenoga 1944. ubijen. Teško mi je i dolje, jer je Drniš isto tako teško stradao. Protjeran si, zapravo, a uvijek se rado vraćaš zavičaju. U Badnju je – ne znam koliko naša javnost o tome zna – od partizana pobijeno sve starije od 14 godina i pet fratara iz crkve sv. Ivana, Velike Gospe, sv. Ante i sv. Roka.

Trideset nedužnih žrtava drniškoga Badnja

Sve je bilo temeljito, rušiteljski i divljački, razoreno. Sačuvana je samo crkva Velike Gospe. Božji dom sv. Ivana je srušen do temelja, onaj sv. Ante služio je za smještaj konja i krava i za javni zahod, a porušena je i crkva sv. Roka. Hvala Bogu, sve je poslije obnovljeno i vraćeno u službu vjerničkoga hrvatskog puka. Bila je to najteža 1945., najteža za Hrvate katolike, kojima je svakoga trenutka prijetila partizanska mržnja i pogibelj. Za sve težake i radnike koji su odjenuli domobransku vojničku odoru ili su ostali vjerni Bogu i svom hrvatskom narodu. I u prvim danima demokratske i neovisne Hrvatske, imao je Ante Živković dramatičan susret s partizanskim ratno-poratnim zlodjelima. Uz pomoć prvoga vojnog pobočnika vrhovnika dr. Franje Tuđana, gen. Velibora Kikereca, kasnijega tajnika Hrvatskoga državnoga sabora, ishodio je dopusnicu nove demokratske vlasti za ekshumaciju badanjskih žrtava. Na stočnom sajmištu u Drnišu, župnik fra Ante Čavka, unajmio je strojeve i počelo je otkapanje.

– Na dubini od samo 60 centimetara, pronašli smo žicom za noge i ruke vezane, prepoznatljive i netaknute žrtve, okrenute leđima jedna prema drugoj, kaže Živković. – Svatko je svoga prepoznao, a ja svoga oca Jakova, kojem su u trenutku ubojstva bile samo 34 godine. Kožna pelca, kratka jakna, bila je na njemu. Svaki od ubijenih imao je trag udarca čekića u čelo, dok smo od tragova upotreve vatrenoga oružja nakupili dvoje ili troje tačke čahura karabinskih metaka. Sjekli smo žicu i nađene predmete stavljali u crne vreće i zajedničku grobnicu kraj crkve sv. Ivana u Badnju. Isusovci su napisali epitaf, dok je akademski kipar Mladen Mikulin izradio hrvatski povijesni grb, pod kojim su se poginuli branili i sanjali slobodnu Hrvatsku. Iza oca ostalo je nas sedmero sinova. Napravili smo u Badnju veliki križ, s imenima svih 30 žrtava. Kasnije je križ prerađen u brončano raspelo. To je moj osobni dar žtvama partizanskoga divljanja nad nedužnim Hrvatima drniškoga i drugih krajeva, odnosno njihovim najbližima, koji križ i grobnicu redovito posjećuju i mole za duše stradalih. Premda su mnogi nudili udjel u troškovima, odbio sam takvu mogućnost i to je moj dar zavičajnom Badnju, naglašava Ante Živković. T

1 Comment so far

Uskoči u raspravu
  1. basinac
    #1 basinac 4 studeni, 2016, 20:03

    Nema Frane da vidi sto su to njegovi ucinili. Autohtoni.

    Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.