PRIČA IZVIDNIKA RAFE

PRIČA IZVIDNIKA RAFE

31. siječanj, 2019.
Print Friendly, PDF & Email

– Počesto je to bilo sedam do osam kilometara, prilikom pronalaska naoružanih četničkih kradljivaca ogrjevnoga drva ili prilkom izviđanja bijelom cestom Kotar-šume, sve do prometnice Petrinja-Hrvatska Kostajnica, kada smo skupinu „pomozbog“ junaka doveli u sisačko zapovjedništvo. Dok spominje sve zgode i nezgode ratovanja na Banovini, Rafo kaže da je odoru hrvatskoga vojnika prvi puta skinuo poslije devetnaest mjeseci i razvojačenja brigade, u proljeće 1992., kada u Sektor sjever stižu pripadnici UN-a, 1993. pozvan je na ispomoć u 12. Domobransku pukovniju Petrinje, otkrivši dugo građen, kompletiran i dobro utvrđen sustav četničko-armijskih bunkera s tranšejama uz bijelu cestu Kotar-šume

Napisao: Josip Frković

Iako zadnjih godina kao član sisačke udruge ratnih veterana „Hrvatski domobran“ redovito sudjeluje u hodočašćima do povijesnih mjesta i na komemoracijama žrtvama prohujalih ratova za slobodu domovine, samozatajni i skromni šumarski inženjer Rafael Slijepčević (74), tek se 13. siječnja prijateljima otvorio. Tijekom putovanja od Siska do rodne mu Hrvatske Kostajnice i Pounja, do njedara banovinske Zrinske gore kod Dvora, stajao je nasred autobusa i poput dramskoga interpreta kazivao stihove epa Ante Tresića Pavičića „o hrvatskom velejunaštvu bez svjetskoga uzora“. Baš tako svoju je knjigu o 13. siječnju 1578., usporedivši junaštvo Hrvata sa židovskom neosvojivom Masadom i američkim kaubojskim Alamom, naslovio idejni začetnik spomen-pohoda do srednjovjekovne kovnice novca Zrinskih, Damir Borovčak. Naravno, riječ je o bici i stradanju tri stotine rudara i težaka, smrznutih hrvatskih branitelja utvrde Zrinskih u Gvozdanskom, na koju su kao i na hrvatsko kraljevstvo, poslije Malkoča, nasrtali i osmanlijski osvajači Ferhat-paše Sokolovića. Dok se autobus približavao često spaljivanu selu u poraću osmero stalnih hrvatskih stanovnika, Rafo je slušatelje svoje pučke povjesnice podsjećao i na pojam turske Hrvatske, preko Une do Vrbasa i na Suvu među. Ugledavši zgradu stare seoske škole, otkrio je za pojmove nedavnih srbijanskih, bosanskih i crnogorskih SMB-agresora i pobunjenika dugih brada brižno čuvanu „vojnu tajnu“. U trenucima predaha, nakon što su pod „olujnom“ borbom čišćenja terena prokrstarili Zrinskom gorom, izuzetno hrabri zapovjednik izvidničko-protudiverzantskoga voda, koji je 1. travnja 1993. djelovao u 57. brigadi „Marijan Celjak“, Nikola Furlan Sandokan (dobitnik Plakete junaka obrane Siska „Marijan Celjak“ – op.a.), njegov neustrašivi zamjenik Rafo i njegovi suborci čistili su pred školom automatske strojnice i dopunjavali streljivo.

Prva vojarna u Hrastelnici

Čak su se ispred škole i podno stare povijesne kule gvozdanske fotografirali „olujni“ zapovjednik Izvidničko-protudiverzantskog voda 57. brigade „Marijan Celjak“ Nikola Furlan Sandokan i neustrašivi dozapovjednici Rafael Slijepčević i Tomo Perković. Na drugoj snimci su okruženi izvidnicima-noćobdijama neprijateljskoga borbenoga poretka. Ovo o junaštvu, opravdano dobivenim epitetima i superlativima boraca male i dragocjene postrojbe u sastavu brigade rođena Banovca Vlade Hodalja, autor teksta doznaje usmenom predajom. A počelo je stražarenjem i čuvanjem gradskih ulica i objekata u civilnoj odjeći pripadnika nenaoružanih odreda i Narodne zaštite. A 21. studenoga 1991., dotadašnji dragovoljac obrane domovine, navečer je supruzi Katici salutirao: – Ja sam ti, draga ženo, od danas pripadnik Hrvatske vojske, branit ću s ostalima našu domovinu! Ponosan sam i na ime 120. brigade… Kao i ostali hrvatski branitelji, bili smo razmješteni po seoskim društvenim domovima, u Trebarjevu, Galdovu, Selima, Hrastelnici. Spavali smo na betonskom podu, samo na dekama. Jednoga nas je dana posjetio zapovjednik i pozvao da se javimo u njegove izvidnike. Bio je to Ivica Žonta iz Hrastelnice. Kako sam za srednjoškolskoga obrazovanja u Bosanskom Novom i studija u Sarajevu prolazio četiri duge godine predvojničke obuke, znao i poznavao svako stablo, sve tajne šume, zemljišta, orijentacije i topografije, bio sam tada, neskromno rečeno, profesor za mlade izvidnike. Dovoljno osposobljen da hrabrošću i vještinama s ostalima mogu spašavati ljudske živote naših bojovnika ili bradate spodobe privoditi pravdi.

I do osam kilometara među napadače

Sudjelovao sam i u svečanom postroju prilikom polaganja prisege domovini pred Siščanima. Pitamo našega sugovornika kako i koliko duboko u redove napadača, neopazice, bi prodirali sandokanovci?

– Počesto je to bilo sedam do osam kilometara, prilikom pronalaska naoružanih četničkih kradljivaca ogrjevnoga drva ili prilkom izviđanja bijelom cestom Kotar-šume, sve do prometnice Petrinja-Hrvatska Kostajnica, kada smo skupinu „pomozbog“ junaka doveli u sisačko zapovjedništvo. Dok spominje sve zgode i nezgode ratovanja na Banovini, Rafo kaže da je odoru hrvatskoga vojnika prvi puta skinuo poslije devetnaest mjeseci i razvojačenja brigade, u proljeće 1992., kada u Sektor sjever stižu pripadnici UN-a, 1993. pozvan je na ispomoć u 12. Domobransku pukovniju Petrinje, otkrivši dugo građen, kompletiran i dobro utvrđen sustav četničko-armijskih bunkera s tranšejama uz bijelu cestu Kotar-šume.

– Sve sam ih ucrtao na zemljopisnoj karti za dan D, trenutak kada ćemo uzurpatore zauvijek otjerati iz našega ozemlja. Po povratku iz petrinjske posudbe, vratio se naš dragovoljac redovnim poslovima u Šumariju Sisak, da bi pet ili šest dana prije „Oluje“ ponovo nalaštio čizme sa stotinama prijeđenih kilometara u đonovima. U završnici, pak, Rafo je sa svojim dečkima dospio na dva kilometra od Suve međe, bili su u Majdanu. Na putu od naselja prvih visokih peći Željezarine metalurške prethodnice na Banovini, Bešlinca, pronalazili su Sandokanovi bojovnici odbačenu vojnu opremu, oružje, odjeću i obuću.

S bombom u ustima na bunkere četnika

Bila je to velika „bežanija“, ismijavao se zločinački vožd beogradski Slobodan Milošević, koji ih je u ratnu avanturu krvava stvaranja velike Srbije i poslao. U samom Majdanu, gdje su živjeli i Hrvati, bili smo na veliku oprezu. Pribojavali smo se podjednako četničkih i muslimanskih zasjeda. A 4. kolovoza 1995., prvoga dana vojno-redarstvene operacije „Oluje“, naš je vod vodio krvave borbe na dvije linije već spomenutih i na vrijeme evidentiranih bunkera. Bilo je paklenski. Tukli smo ih iz Mošćenice potoka minobacačima, a najhrabriji među nama, zapovjednik Sandokan, koristio je protuoklopni RB i RPG, ali se nismo mogli približavati. S bombom u ustima prišao sam bunkerima kroz potok, pa su čede izgubili vjeru u sigurnost. Istrčali su iz bunkera i slavodobitno bježali tranšejama. Na bijeloj rimskoj cesti trebali smo se susresti s lijevim susjedima legendarnoga zapovjednika, moga zemljaka Rajka Popovića, ali je uzvikivanje „Mi smo Hrvatska vojska!“ upozorilo utvrđene neprijatelje. U jednom je trenutku četnik duge brade izašao iz fortifikacije i utvrdio da ne odustajemo. Pozvao je svoje na paklenu paljbu, ali su ih, kako rekoše, ustaše doveli u okruženje. Poginula su i dvojica naših mladića iz Ivanić-Grada. Sjećam se mnogo momaka i prepoznajem ih na ulici, ali sam im imena, na žalost, zaboravio. I danas se sjećam junaka Ive Jakopovića i Dalibora Hobora, koji su prednjačili. Bili su hrabri u razmjeni vatre i opkoljavanju, ali i zarobljavanju zločinaca. Možda i potomaka onih koji su izvidnicima i tisućama drugih Hrvata, ratnika u krajnjoj potrebi, i u jugocivilstvu zagorčavali život.

Užasna mržnja pounjskih svetosavaca

Pitali smo našeg inače šutljiva sugovornika i za povijest kostajničke, po svemu šumarske obitelji, u kojoj je otac Milan prikupio 44 godine staža u šumarijama Dvora, Petrinje i Hrvatske Kostajnice. Majka mu je bila Hercegovka podrijetlom, Anka Starovlašić, koja je teško podnosila bezbožnički martološki i vlaški teror.

Moj brat Ante također je bio hrvatski branitelj i organizator obrane Hrvatske Kostajnice. Sudjelovao je i u neuspjelu pokušaju proboja četničkoga okruženja iz smjera Hrvatske Dubice. Umro je, na žalost, 1992. razočaran mržnjom, pljačkom i divljaštvom svojih srpskih prijatelja kojima je u prijeraću pomagao. Sina sestre Antonije, 24-godišnjega i nedužnoga Davorina Briševca, zarobili su i mučki ubili četnički „borci za otadžbinu“ na hrvatskom tlu. Tetkina brata domobrana, pak, u Drugom svjetskom ratu ubili su dvorski četnici 1943. Ne u borbi i ne metkom, negoli udarcima malja, govori Rafo.

– Kako otac Rafin, Milan, nije pokazivao nikakvo zanimanje za vladajuću politiku i stranku, njegov sin je zbog slična stava i martološke srbomajorizacije u Pounju doživljavao mnogo nepravdi i zlostavljanja. Bio sam im na meti, jer nisam bio njihova komunističkoga kameleonskoga pedigrea. Za primjer navodim: kao diplomirani inženjer radno mjesto nisam mogao dobiti, jer su prednost imali provjereni partijaši, udbaši, neradnici i pijandure, k tome Srbi po nacionalnosti. U Rujevcu, primjerice, tri sam godine, mimo slova svih propisa i zdrava razuma, bio pripravnik s pripravničkom plaćom?!

Četnički ološ protiv goloruke Hrvatske

Svako svoje radno i ljudsko pravo morao sam ostvarivati pred sudskim vijećem. Veliki drugovi bili su ujedno i veliki Srbi, velikosrbi. Cijela moja katolička obitelj, pa i sestra i brat, bila je obespravljena. Danas živim u obiteljskoj katnici sa suprugom Katicom, koja je cijeloga radnog vijeka provela u financijama, odnosno upravi prihoda, s obitelji sina Domagoja, zagrebačkim elektroničarem, te snahom i unucima. Nešto dalje od nas živi i kći Kristina sa zetom Damirom i dječacima. I, kad me već pitate kako sam dočekao za nas Hrvate sudbonosne dane, moram reći da sam na mnogo načina bio sretan što će nenarodna Titova i protuhrvatska država Jugoslavija propasti, da će nestati komunistički režim laži i obespravljenosti, pljački i zločina. Što će doći hrvatska država, jednakost i demokracija. Za obranu naše hrvatske države nije se posebno trebalo odlučivati, jer značilo je to kraj dominantnoga svetosavlja i hrvatstva na marginama. I baš taj četnički fašistički ološ i njegov ratni stroj krenuli su na netom stvorenu Republiku Hrvatsku. Bio sam odlučan glavu staviti na panj, za domovinu položiti i život. Dozlogrdiše četnici prečani i komunisti, njihov boljševički režim i njihov prepredeni primitivizam. U rodnom Pounju bilo je osobito teško za Hrvate. Eto, odlazeći za ondašnji 29. 11. u posjet dubičkoj rodbini, nisam se mogao (i smio) otvoreno načuditi jednom fragmentu Hrvatske Kostajnice. Bila je masovno okićena srbijanskim zastavama, čak i Hrvatski dom.

(Ne)zasluženi ratni činovi

U mnoštvu smo supruga i razabrali i dva hrvatska barjaka s petokrakom zvijezdom. Bilo je tako, ponižavajuće, 70-ih i 80-ih godina. Puno verbalnih, praznih priča u životu, ni traga JBT-ovu bratstvu i jedinstvu svih naših naroda i narodnosti… Već su tada velikosrbi planirali oružani napad odmazde na Hrvatsku, pod parolom naplate starih računa ustašama, iako su od 1945. stasale tolike mlade generacije. Rafael je Slijepčević od 1997. godine umirovljenik, koji za sudjelovanje u Domovinskom ratu prima 220 kuna mjesečne invalidnine, dok je mirovinu stekao mirovinskim stažem u šumarstvu. Od države za koju se u ratu borio dobio je braniteljsku Spomenicu 1990.- 1992. , potom medalje „Oluje“ i iznimnih pothvata (za hrabrost). Još 1991. pismeno je pohvaljen od predsjednika i vrhovnika dr. Franje Tuđmana za zalaganje i naročite zasluge, o čemu su neposredno obaviješteni nazočni suborci i Siščani na poratnom skupu građana. Status dragovoljca, na žalost, nije mi priznat, a čin vodnika dobiven 1991. nosim i danas. Nisam, istina, zbog čina išao u osloboditeljski rat, ali sama činjenica da je Hrvatskoj vojsci pristupila osoba visokoga obrazovanja i akademske titule (to se načelo davno poštovalo i u hrvatskom domobranstvu – o.a.), mogla je odgovorne zapovjednike i dužnosnike obrane podsjetiti da takav vojnik, dočasnik ili časnik, s obiljem specijalističkih znanja i vještina, daleko najviše doprinosi oružanoj borbi, naglašava Rafael Slijepčević. Zaključak s poznatim primjerima: tisućama branitelja čin iz jugoarmijskoga u HV-ov, jednostavno je, bez dobivena stupnja više, preveden za razliku od onih koji su bez stvarnih zasluga, politički, dobili mnogo viši čin u 120. ili pak 57. brigadi od vodničkoga čina Sandokanova zamjenika svakako ima podosta. T

2 komentara

Uskoči u raspravu
  1. SOFIJA ROSA
    #1 SOFIJA ROSA 19 veljača, 2019, 23:06

    Pozdrav, ja sam gdica SOFIJA ROSA. Iz Zagreba u Hrvatskoj želim dati pouzdano svjedocanstvo o tome kako sam dobio kredit od gospode Vladimire Financial Investor. Dobio sam zajam od 50000 €. NAPOMENA: Ona je pouzdana i autenticna Ako je netko zainteresiran za dobivanje kredita, molimo kontaktirajte njezin VIA EMAIL: [email protected]

    Odgovorite na ovaj komentar
  2. Anonimno
    #2 Anonimno 31 siječanj, 2019, 16:27

    Ima njih i previše koji su dobili činove i velike vojne penzije/ oni koji miruju su na nekom od groblja/. možda je i vrijeme da se iznesu i imena onih koji su se obogatili u ratu i koji su u ladicama imali brdo maraka od šverca oružja. No takvi su politički jako podobni, pa bi eventualno otkrivanje iznenadilo mnoge.

    Ili oni koji nešto znaju pak ne žele javno otkriti da ne bi platili glavom.

    Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.