PREPELICE S FARME IVICE BUTURCA

PREPELICE S FARME IVICE BUTURCA

11. studeni, 2018.
Print Friendly, PDF & Email

Pogledajte, primjerice, grčke hijeroglife, na kojima je prepelica kao simbol jedna od glavnih. Svako se malo pojavljuje lik prepelice. Pitate me za prosječnu težinu: u kilogram ih ide šest i pol. To je ona težina kad je ne tovite. A divljih u stotinu dekagrama ide 11 do 12 ptičica, pučkura. Svaki kontinent ih ima zasebnih, pa pastoji i kalifornijska prepelica.Virdžinijska se kod nas u Istri lovi kao divljač, primjerice, te na Kvarneru. Baš je divlja, tvrda ptica, a naša je malo mirnija. Spomenut ću i Bibliju: kad je izraelski narod prelazio pustinju, Manus neba jeo je i prepelice. Kad pojedete jednu jedinu, bez hrane možete biti tjedan dana. Ona namiri sve potrebno, čovjeku daje toliko svega. Prepelice su padale s neba, što nije nikakvo čudo, jer su prelijetale pustinje i prevaljivale tisuće kilometara

Napisao: Josip Frković

Prepelica je biblijska ptica i odmah dodajem kako je važno koliko kvalitetno i zdravo pojedemo. Dakle, u prepeličjem jajetu sadržana je količina kao u jednom guščjem, pačjem i kokošjem jajetu. Čak i više od toga, iako je mala, možda baš zato što je mala. I meso je prepelice posebne kakvoće i sastojaka. U njemu je otkrivena tvar koja se nalazi jedino u ljudskom i prepeličjem organizmu. Riječi su to Siščanina Ivice Buturca (54), bivšega vatrogasca široka zanimanja i bivšega zaposlenika bogate Rafinerije nafte, dragovoljca hrvatskoga policajca, vojnika i branitelja od tragične pogibije Josipa Jovića na Plitvicama, hrvatskoga vojnika i vezista u zapovjedništvu Operativne skupine HV-a. Generala Božu Budimira u Šišincu je „ladom-nivom“, na amfibiji je prevezao do desne kupske obale. Naš izuzetno zanimljiv i otvoreni sugovornik enciklopedijski je obrazovana osoba, stanovnik Vrbine, veliki znalac i poznavatelj biologije, kemije i veterine. Napose zaljubljenik prirode i farmer iz prigradskoga Jazvenika. Zatekli smo ga u veliku poslu isporuke purica. Po završetku Domovinskoga rata, taj je potomak poznatoga povjesnika i dugovječnoga svjedoka događaja u 20. stoljeću, vjerovao je, veli, šarenim plakatima i medijskim pozivima države u poduzetništvo. – Da se, koristeći braniteljske povlastice i stimulacije, vraćamo selu i načinu života naših predaka. Niz poticajnih mjera se izjalovilo, pretvorilo ni u što. A vječito nasmiješeni i nadasve skromni bivši rafinerac nastavlja. – Dodat ću u hranu prepelicama E-vitamin koji je vrlo rijedak, samo u E-klicama. Prepelica se jela oduvijek, jer su ogromna jata prelijetala Europu. Kod nas se prepelica gnijezdila, a u Dubrovniku su ih rukama lovili.

Dubrovački izvoz prepelica Britancima

Preumorna jata u preletu sa sjevera, u gradu su Svetoga Vlaha tražile odmor, pa su hvatane i u drvenim kavezima brodovima prebacivane, eksportirane u Veliku Britaniju. Englezi su ih Dubrovčanima skupo plaćali i nisu ih mogli istrijebiti. Ipak, nedavno, prije možda tri desetljeća, zaustavili su ih Talijani koji više i ne znaju što bi zapravo jeli. Čak i ptice pjevice, pa su ogromna jata prepelica na kraju nestala. A prepelicama su se hranili svi mogući predatori, sve divlje životinje grabljivice, lisice, ali i ljudi. Ta tradicija konzumiranja prepelica dolazi preko Hrvatske, do Grčke i Makedonije, do Afrike. Uostalom, postoje i stari recepti za pripremu. Svako malo pojavljuje se biblijska ptica prepelica. Fasciniran sam njima. Pogledajte, primjerice, grčke hijeroglife, na kojima je prepelica kao simbol jedna od glavnih. Svako se malo pojavljuje lik prepelice. Pitate me za prosječnu težinu: u kilogram ih ide šest i pol. To je ona težina kad je ne tovite. A divljih u stotinu dekagrama ide 11 do 12 ptičica, pučkura. Svaki kontinent ih ima zasebnih, pa pastoji i kalifornijska prepelica.Virdžinijska se kod nas u Istri lovi kao divljač, primjerice, te na Kvarneru. Baš je divlja, tvrda ptica, a naša je malo mirnija. Spomenut ću i Bibliju: kad je izraelski narod prelazio pustinju, Manus neba jeo je i prepelice. Kad pojedete jednu jedinu, bez hrane možete biti tjedan dana. Ona namiri sve potrebno, čovjeku daje toliko svega. Prepelice su padale s neba, što nije nikakvo čudo, jer su prelijetale pustinje i prevaljivale tisuće kilometara. Dakle, sve je to bilo normalno. Pri samom kraju češkoga Jazvenika, odmah iza stare katnice u obnovi bez krova s brojem 68, glavni je zidani objekt farme Ivice Buturca pod betonskom dekom. Iza tovilišta bijelih francuskih kokoši i 20 prepelica u gajbi, velikih hladnjaka za odlaganje jaja, plandište velike peradi i vijetnamske svinje. Praščići također dobro koriste prirodu. S početka je Buturac proizvodio 50, da bi kasnije, uz veliki interes kupaca, prepelice davale i do tisuću jaja dnevno. Prvi „Superkonzum“ počeo ih je otkupljivati, a ja sam razvozio i distribuirao jaja po cijeloj Hrvatskoj. Od Osijeka do Splita, pa sam se naprosto naporima ubijao i nisam spavao. Trajalo je par godina i zapravo ne znam kako sam sve to preživio. Nisam se obeshrabrio i usprkos povremenim poticajima države teško je izdržati zaduživanja. Plaćanja su bila i ostala neredovita, pa sam bio u neprilici moliti isplate i nakon dvostrukih devedeset, namjesto 45 dana. Kamate su me uništavale. Poduzetništva u poljoprivredi mogu se držati i ustrajavati samo luđaci.

Simpatični nered farme

Djelomično u oborinskom jarku i na asfalnoj cesti parkiran traktor s prikolicom, a u uskom, svim i svačim zakrčenu prolazu do ulaza zgrade, došljake iz kombija pozdravlja pitomi četveronožac Bona, pastir Buturčeve kobile Rite i mjesec dana stare ždrebice Astre. Odazivaju se na gospodarov zvižduk, a „stanuju“ u trošnoj staji stare susjede preko puta. Simpatičan nered na imanju skromnoga Siščanina, reklo bi se, koji nas podsjeća da drži i vijetnamske gice. Pedeset i četiri su mu godine, ali pripominje da se tako ne osjeća, pun je života i radne dinamike, čitanja i proučavanja svega što ga zanima i okružuje. – Premda bih u krugu Rafinerije po povratku iz rata, u očekivanju tehničkih ili požarnih intervencije, mnogo bih lakše i uz beneficije živio, ali uopće ne žalim. Ostvario sam svoj san. Sretan što me moja mlađa kći Lara razumije i podupire. U banci sada uopće nemam kartica i računa, a živim od vjernih prijatelja koji ovdje kupuju domaće seoske proizvode. Jaja, meso, perad. Imao sam viziju hobističkoga, uzgrednoga ili stalnoga bavljenja humanim poslom, pa sam krenuo od tih sićušnih pernatih letjelica. Nikad nisam bio dio mase, kolektiviteta, želio sam napraviti nešto više. Imao sam osjećaj da imam sposobnosti za to. Članovi moje obitelji nisu me onemogućavali, tolerirali su moje ludosti. Glede prepeličjih početaka, potražio sam najprije savjet veterinara, ali su me oni upućivali na unosniju proizvodnju kokošjih jaja. Ustrajao sam i korisne primjere pronašao u Vojvodini, gdje je bilo središte uzgoja malih životinja. Evo imam i golubove pismonoše iz tih krajeva. U tamošnjem časopisu „Zov“ pronalazio sam oglase za prepelice, dok su u Hrvatskoj postojali rijetki uzgajivači. U Splitu, primjerice, i u Sisku je bio jedan, gospodin Anzil.

Ljekovita jaja za bolesne

Osjećaj me nije varao, pa sam lako odlučio. Kao dječak, 15-godišnjak, već sam pokušavao s kunićima, jer ni danas ne razumijem ovaj svijet. Mesa kunića i koza toliko su zdrava, da pomažu i najtežim bolesnicima. Od njihova mesa mnogi su izliječeni ili su pak prizdravili. A životinje se, podsjećam, hrane običnom travom i otpadom, ničim posebnim. Oni pak koji nisu bolesni svoje su zdravstveno stanje uspjeli prevenirati. Kad pitate u čemu je tajna prepeličjih jaja i mesa, reći ću da je to top domaća životinja koja traži minimalne uvjete.Traži malo svjetla, hrane i vode, a daje maksimalno. Obilazeći europske uzgajivače, osobito francuske koji prednjače, oni jaja skoro i ne prodaju. Meni su se čudili što ih tržim, a koriste se uglavnom kao ljekoviti dodaci. Samo po sebi, prepeličje jaje ima sve kompletno: vitamine i minerale, aminokiseline, sve ono što organizmu treba. Kada čovjek to redovito koristi, a ne umjetno, laboratorijski proizvedeno, organizam to upija. Naše tijelo prihvaća, razumije te sastojke i elemente iz jajeta i jako dobro ih iskoristi. Skoro stopostotno, dok tablete vitamina iskoristi tek deset posto. Pitali smo našeg zanimljiva sugrađanina, koristi li i njkegov otac kao hranu prepeličje meso i jaja, dugovječni gospodin Lojzo, gotovo stogodišnjak nevjerojatne memorije. Datume i događaje navodi, naime, toliko precizno da se čini mlađim cijelih pedeset godina. – Doista. S jajima pomiješamo meda s nekoliko kapi limuna i zobenih pahuljica. To nam je onako, uz kavu. Prepeličje meso redovito – bar jednom tjedno – kao hranu koriste Japanci i zato su tako vitalni, otporni i dugovječni. Imam ja i francuske kokoši, a tražio sam pasminu otvorena uzgoja koja je u stanju sama sebi tražiti i pronaći hranu, nešto poput Charollais goveda koja su uvezena i u Hrvatsku.

Kopriva je glavna biljka u prehrani životinja

Francuska spomenuta pasmina zove se pile debres koju neki zovu galskom kokom i slična je našoj hrvatici. Debres ima lijep trup i može se kao pile lijepo pripremiti, te fino nese jaja. Najveći dio potrebne hrane pronalazi u prirodi. Njoj u hrani dodajem moju smjesu, s tim da je kuhana kopriva vrlo važan dio smjese. Kopriva je glavna biljka i sadrži bitne sastojke, prvenstveno kremenu kiselinu. Svaki dan skuham kopriva i sutradan miješam sa žitaricama. Za sve životinje bitna je vlažna hrana, jer se bolje unosi, iskoristiva je i nema prašenja. Kremena kiselina, pak, pomoćnik je unošenju kalcija. I tako malo kalcija savršeno se iskoristi.Žitne smjese s uljaricama pak dobavljam iz Kurilovečke ulice u Velikoj Gorici. Ta smjesa, bogata i zbog soje i suncokreta, ima 16 posto proteina. Ponekad dodajem i domaći kukuruz, jer napravim omjer i svaka životinjska vrsta traži sebi potrebnu hranu. Dodajem i bučino mirisno brašno, proteinski reguliran dodatak, te zeolit, neutralni mineral koji šupljinama privlači otrove. Koristim i kompost, tu se ništa ne baca. Eto, prepelica traži 21 posto proteina, nesilica 16 posto itd. Dnevna proizvodnja iznosi između pedeset i stotinu komada jaja za unaprijed poznate kupce, moje prijatelje. Kad je riječ o mojoj praksi, radi se uglavnom o vraćanju na staro, na ono kako su s kokicama postupali naše bake i djedovi. Crvena nesilica slabe kvalitete mesa to neće iskoristiti iako daje kvalitetna jaja, dok grahoraste kokice u preskupom ekološkom uzgoju nisu isplative. Hrvatice su primjer povratka štajerskih koka, ali za njih treba nešto godina. Štajerska je kokoš nekad bila velika, a sada je sitna pernata domaća životinja. Slično je to poput postupnoga povratka tornjaka. Moja farma, jedan od prvih OPG-a u Sisku, trenutno je hobi i preživljavanje. Trenutno imam dvanaest „vijetnamaca“, ženkica, a prva je došla kao kućni ljubimac. Zajedno se upućivala u šetnje s pesekom našim na lijevoj obali Kupe. I ona živi vani, a ima dobro meso i sloj masti poput fajferica i crne slavonske svinje. Hrvatska je zemlja koja bi od toga trebala i mogla živjeti.

Hrvatska prije Francuza i Amerikanaca u izvozu peradi

Za austrougarske od toga se živjelo, pa i za prve, stare Jugoslavije, zato što je seljak bio baza i temelj. Nikakve zadruge i masovke, isključivo obiteljska gospodarstva. U jednoj sam knjizi pročitao kako je Hrvatska, osobito njena Slavonija, za prve Jugoslavije, bila peta u svijetu po izvozu peradi. Ispred Francuske i SAD-a. Evo, u Jazveniku se broj rogate stoke prepolovi svake godine. Nema mljekare, nema sajmova, kome i kako predati i prodati mlijeko. Valjalo bi zvonjavom pozivati stanovnike gradova da se opamete i da se vraćaju selu. Bez bogatoga seljaka, jadna je svaka država. Pitali smo našega sugovornika Ivicu Buturca, koji je svojedobno upisao veterinu, proučava li redovno literaturu zoologije, kemije i veterine. Odgovara potvrdno i dodaje kako je mladim veterinarima kazao da životnje, primjerice psi, jako dobro reagiraju na biljne lijekove. Znam koje biljke stimulativno djeluju na pijetlove da bolje skaču na kokice ili koje će ih smiriti, da stišaju nagone. Slično je i s liječenjem životinja: bez stolisnika se ne može. Nabavio sam i konja, osmogodišnju kobilu koja je prije mjesec dana dobila prinovu. U staroj su staji dobre susjede i moje su mezimice vrlo poslušne. Ne mogu vam objasniti koliko mi to znači, a vjerujem da će plemeniti četveronošci na farmu privući i moju mlađu kćer Laru, koja je završila srednju veterinarsku školu. Sa željom, dakako, da mi se pridruži u poljoprivredi, životu na selu. Njen je maturalni rad bio na temu ljekovita bilja u primjeni na ljude i životinje. Potajno sam se radovao tome. Starija je kći diplomirala filozofiju i nema osjećaja za selo i agrar. Sretan sam, međutim, i s mojim plemenitim konjima. A naša domovina Hrvatska, ponavljam, trebala bi početi od prozvodnje hrane u selu. Ovako, kupujemo skupo i tuđe, a svoje zanemarujemo. Iza pedesete svatko bi trebao koristiti maslinovo i bučino ulje. A uza svoje plemenite četveronošce – kobilu zajašem i bez sedla – ja sam presretan čovjek, pa vjerujem da bi tako, bez obzira na seosku prljavštinu u štali i kod svinja, i drugi trebali posegnuti za ularom. Ne trebaju nam ni Njemačka ni robni centri Zapadnjaka… T

1 Comment so far

Uskoči u raspravu
  1. moslavački - posavac
    #1 moslavački - posavac 11 studeni, 2018, 11:06

    Bravo Ivek, vidi se da si se okrenul zdravom životu, iako nisi pozabil sigurno naj sisački kvart Vrbinu.
    Još kada se sjetimo da si super u ribičiji, nekadašnje svirke s bendovima po zabavama, a sada još i u sisačkoj klapi pa te se svugdje vidi po medijima.
    Šteta je kaj si prepošten celi život, jer te nisu učili prevarama, a sve te pritiskalo kaj i starog Buturca.

    Svaka čast kaj sve to stigneš pun si energije, pa sada još samo napred i na jazvenske brege u trsje i friški zrak.

    Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.