PRAVA ISTINA O ONOME ŠTO SE SLAVI U ŠUMI BREZOVICA

PRAVA ISTINA O ONOME ŠTO SE SLAVI U ŠUMI BREZOVICA

20. lipnja, 2015.

Iz šume Brezovica ukraden partizanski spomenik 'Ustanak'

Ove godine govore će držati: župan Žinić, Ikić Baniček, Milanović, Leko i Kolinda Grabar Kitarović

Napisao: Josip Frković

Fotografija: www.narod.hr

Da na 14. sjednici Gradskoga vijeća Siska čelna vijećnica gradskih konzervativaca Kristina Grubec svoju imenjakinju Ikić Baniček, već dvije godine SDP-ovu gradonačelnicu Siska, nije priupitala o prošlosti iza 1945., o tome zašto se nakon dva desetljeća Republike Hrvatske obnavlja kult otrcane i besmislene komunističke partizanije, polemički tonovi iz Gradske vijećnice zasigurno ne bi tako široko odjeknuli. Ne bi izazvali svjedočanstvo dugovječnoga katoličkog povjesnika, dipl. ing. Lojze Buturca, koji se i u desetom desetljeću precizno sjeća događaja iza 1945. Ponajprije onog partizansko-komunističkoga grabeža i, posljedično, brutalnih likvidacija javnim vješanjem i strijeljanjem uglednih i bogatih hrvatskih domoljuba. Samo maloga dijela između 600.000 žrtava, „likvidiranih narodnih neprijatelja“, kako je umorene nesretnike nazvao velikosrpski gospodar života i smrti u drugoj Jugoslaviji, drug Marko Aleksandar Ranković. Pitala je, dakle, Kristina Grubec gradonačelnicu zašto je na bivšem trgu ustanka kod istoimenoga spomenika izrekla zahvalu partizanima „koji su se borili i izborili za našu, danas demokratsku i modernu Hrvatsku…“ .

Ironično, kako to odrješita Galdovčanka temeljito upućena i u likvidacije nevinih sumještana običava, dometnula je kako je u školi učila da su se partizani borili za Jugoslaviju, za bratstvo i jedinstvo, i otkud odjednom pripadnicima 45. srpske udarne divizije (kod srbijanskoga Kraljeva 1944. presvučenim četnicima – op. p.) ljubav za slobodu Hrvatske. Zašto su se onda pripadnici HV-a protiv srbijanskih fašista borili u Domovinskom ratu… Prigovorila je Kristina Grubec i Ikić Baničekovkinu etiketiranju neistomišljenika „kvazipolitičkim patuljcima koji žele reminiscencije tih vremena…“.

Hrvatske tragične podjele

Vječito namrgođena žena, hendikepirana manjkom ženstvenih odlika, koja pri dolascima na ranije radno mjesto nikad i nikoga na hodniku HCR-a nije pozdravljala. Ali, jedan od vijećnika iz redova liberala u autorskom je portalskom tekstu spomenuo kako se KIB ponaša dvolično i kako u radnoj okolini terorizira suradnike i djelatnike gradske uprave. Mnogi od njih, štoviše, otvoreno govore kako zadnjih mjeseci teško podnose maltretiranja. Jesu li tome uzrok privatni problemi ili prijeteća optužnica Uskoka za poticanje pljačke državne, odnosno HŽ-ove imovine od strane SDP-ovih juniora, pokazat će se vrlo brzo. Baš kao i to hoće li KIB za privremene odsutnosti (kao lani u županiji) zamjenjivati SDP-ov partijski drug, „balavac“ Marko Krička ili pak Vlado Andučić (HNS). Tako iz suprotstavljenih stranačkih tabora (HSP AS, HDZ…) kombiniraju oni koji su krimen također zaradili u prometnoj djelatnosti. Kristina IKić Baniček i danas, izgleda, utopistički vjeruje u bratstvo i jedinstvo, odbacujući opravdanost nazivanja zlokobnim četništvom vojnike JNA iz petrinjske „Gaćešine“ kasarne. Kristina Ikić Baniček gradonačelnica je katolički većinskoga Siska, koja lanjske i ove godine uz Dan grada 4. lipnja nebeskoga zaštitnika sv. Kvirina, pozivnicama, plakatima i govorom, nije ni spomenula, a oporbene vijećnike na svečanosti nije ni pozvala. Ovogodišnja je novina, ipak, to što je na svečanu sjednicu Gradskoga vijeća pozvala biskupa Košića, a sutradan se udostojila pohoditi misno slavlje u bazilici sv. Kvirina biskupa. Spomenimo i to kako je mons. Dr. Košić izjavom za javnost doslovno „zabranio spominjanje komunističkih zločinaca u kontekstu značaja sv. Kvirina…“. Za razliku od rigidne mentalkomunistkinje Ikić Baničekove, novoizabrani predsjednik Županijskoga odbora SDP-a mr. Zoran Vasić uputio je novinsku čestitku svim građanima uz rođendan hrvatskih pučkih tribuna braće Radiće i Dan Sisačko-moslavačke županije, 11. lipnja.

Mnogobrojni govornici 

I sisačko-moslavački župan Ivo Žinić uputio je čestitku uz Dan antifašističke borbe i bit će jedan od mnogobrojnih govornika u Brezovici. Ne samo Žinić, govorit će i Kristina Ikić Baniček, u ime savezničke drugoratne koalicije norveški ambasador Henrik Ofstad, Zoran Milanović, Josip Leko i predsjednica države Kolinda Grabar Kitarović. Ipak se podjele u cijeloj toj povijesno-suvremenoj slojevitosti postupno smanjuju, ipak se kreće prema zajedništvu, rekli bi neki. Svega nekoliko dana pred 22. lipnja i državni praznik antifašizma, na sve strane rastrčani komunalci – iza obnove fontana, stare parne dizalice Granika, planova obnove devastiranog spomenika Zastave, natkrivanja južnoga platoa tržnice „Kontroba“ GTS-a, iza udarničkih košnji trave na Viktorovcu, ponovo svjedoče da će se u Brezovici još jednom raspredati o prošlosti “umivenih činjenica i istina“. Svojedobno, to je kazao istaknuti velikodostojnik Sisački biskupije: „Cijeli će državni vrh uporno raspredati o nekakvom maglovitom odredu partizana u Brezovici. Premda odred nije ni postojao, a skupina ilegalaca zadržavala se najvećma u žabenskoj Šikari. Zbog napada Hitlera na SSSR ondje su se, bojeći se uhićenja, sklonili istaknuti sisački sindikalci i komunisti…“. Manje je pritom važno što će o svemu reći doktori povijesti Siščanin Klasić, ili Jakovina i Markovina, u snu samopredložena kandidatkinja tajnice UN-a Vesna Pusić, brat joj Zoran i drug mu banjalučki Savo Štrbac, Milorad Pupovac, Nenad Stazić, Slavko i Ivo Goldstein… Ni sada već pokojni partizanski prvoborac iz Sedme banijske udarne divizije i admiral JRM Adam Dupalo nije bio presretan „prevelikim slavljenjem 50 Hrvata Siščana, koji su izveli nekoliko pružnih diverzija i sudjelovali u polaganju prve partizanske zakletve 188 boraca na prijevoju Čavića brdu Zrinske gore (autor predstavljanja knjige „Banija i Sisak u NOP-u 1941.“ Nenad Jovanović u „Novostima“ krivo navodi nadnevak toga čina 29.9., a ne 28. 9. 1941. – nap. a.). U demokratskom okruženju Republike Hrvatske, na brojnim je skupovima uporno ispravljao „jugoslavenske greške, povijesne nepreciznosti ili čak neistine“. Kakve je istine o ratu sa zborova u Brezovici pronosio hibridni antifašist Stipe Mesić, a kakve udbaški potomak i basnoslovno bogati ZAMP-skladatelj Ivo Josipović, Siščani se dobro sjećaju.

Prednjačili srpski antifašisti Banovine

Tako je u razgovoru s Paulinom Arbutina Dupalo u „Novostima“ ustvrdio „kako se skupina tzv. Sisačkoga odreda ubrzo s Banovine vratila u Sisak i raspala. Najveća zasluga za uspješno izveden ustanak i pobjedu antifašista partizana ipak pripada Srbima komunistima Banovine“. Sličnog je stava bio i prvi antifašist i ratni Dupalov drug, Juraj Hrženjak, koji je za lanjske promocije spomenute knjige kazao kako se u minulih četvrt stoljeća povijest nemilice prekraja, nastojeći umanjiti zasluge komunista i srpskoga naroda u Hrvatskoj za oslobođenje zemlje. Hrženjak pri tome podsjeća i na Deklaraciju UN-a o pravima čovjeka iz 1946., čijih 30 članaka sadrži sve vrijednosti za koje su se partizani borili. Još jednom brzopleti Nenad Jovanović spominje još jednoga Banovca, Milana, umjesto Mirka Mećavu, koji je kazao da Dupalova knjiga pruža odgovore na pitanja zašto je partizanski pokret Banije bio uspješan. Doista, ne jednom, Adam Dupalo, u javnim je istupima kazivao kako u početku nije bilo 77 negoli 50 pripadnika Sisačkog odreda. Stoga Mećava domeće kako bi da nije bilo odlaska odreda na Banovinu, gdje je ustanak već bio u tijeku, to bio glas očajnika. Odbacujući brezovičke priče o virtualnom antifašizmu, Mećava tvrdi kako je povijesna greška u tom kontekstu ne spomenuti sve ilegalce, komuniste i partizane koji su djelovali u tom kraju i bivšoj državi. Mirko Mećava za promocije Dupalove knjige, štoviše, odriče pripadnost Janka Bobetka Sisačkom odredu, kao i to da su ga činili samo Hrvati. Bilo je u njemu i Slovenaca i Srba. Pomalo uz podsmijeh, veli se kako je Jadranka Kosor govorila na pamet o prvom partizanskom odredu u Europi. Nije teško zaključiti kako se aludira na brže partizane Banovine, odnosno Vasilja Gaćeše. I tu odmah povjesničari nacionalističkog velikosrpskoga formata namjerno zaboravljaju četničku pripadnost Vasilja Gaćeše i Nikole Demonje, kasnijih narodnih heroja Jugoslavije, koji su ubojstvom petoro nesrba Banskoga Grabovca 24. srpnja 1941. izazvali nepotrebnu i užasnu ustašku odmazdu i masakr 1200 pravoslavnih seljaka Srba Banovine.

Lojzo Buturac svjedok stoljeća

Nije stoga tada već slijepi Adam Dupalo sa žaljenjem kazao kako su događaji 90-ih doveli do tragičnog egzodusa naroda toga kraja, čime je herojsko djelo partizana i svih drugih antifašista povijesno devalvirano, a put prema slobodi čovječanstva i bratstvu naroda ugrožen. Iskazanim partizanskim i podjednako srpskim divljaštvom, čije su tragične posljedice evidentne ili se tek otkrivaju u mnogim masovnim grobnicama Maclja, tenkovskim rovovima Teznog, bjelovarskoga Luga, Kočevskoga roga, Bleiburga, Crnoga Potoka, Dravograda, Zidanoga Mosta, Hude jame, Čemernice, Brezovice, Jelika i Capraške šume, na žalost, reprizirane su tijekom Domovinskoga rata vukovarskom Ovčarom, dubičkim Baćinom, Joševicom, Gornjim Jamama, Bjelovcem, Kostrićima, petrinjskim Taborištem i drugim stratištima u očaj dovedenih golorukih Hrvata na svome svetom tlu. Kako je na 6. Hrvatskom žrtvoslovnom kongresu priopćeno, na sisačko-moslavačkom području zna se uz policijsku potvrdu za 119 masovnih grobnica i 45.000 ukopanih žrtava. Iza Drugoga svjetskog rata opća imenica antifašizma, uza sve posebnosti balkanskoga prostora, ostavili su antifašizam europskoga i zapadnoga tipa na pijedestalu pravedne borbe i humanosti. U našim okolnostima nije nimalo čudno što mnogi povjesničari nastavljačem crnoga nacifašizma, pod utjecajem rigidnog komunističkog otrova, s pravom drže crvenim fašizmom koji ni danas ne priznaje užasne ratne zločine. Pravi genocid nad hrvatskim pukom, primjerice. Ali, vratimo se na tren sporu dviju Kristina, Grubecove i Ikić Baničekove, u Gradskoj vijećnici Siska. Jedan od najstarijih Siščana, Lojzo Buturac, ispravlja Goldsteinove navode o 22. lipnju i 77 pripadnika Sisačkoga odreda. Nasuprot tome, veli Buturac i citira tvrdnje pok. sisačkog kroničara Miroslava Matovine, kako su se komunisti mjesec dana sakrivali u Žabenskoj šumi, da ih je bilo samo desetak i da ih je ustaško-domobranska vojska već 22. srpnja odanle otjerala.

45. srpsko- četnička divizija iz Kraljeva

Uostalom, okružni partijski sekretar pok. Vlado Janić Capo, Buturcu je pred kraj života 1990. potvrdio kako je SPO plod mašte i junačenja ratnih pobjednika. Kad je riječ o nadnevku partizanskog oslobođenja (preokreta, rekli bi pučani), Buturac vjerodostojnim autorima drži pukovnika Ljubana Đurića, kustosa Bartola Biličića, novinara Miroslava Matovinu i kontroverznog titovca Hrvoja Klasića (?), dio obespravljenih Siščana taj je 5. svibnja s pravom dočekao kao stvarni dan oslobođenja. Jednako vjerodostojnim označava istraživački napor bivšega hrvatskog domobranskoga časnika Adema Zahirovića, autora „Sisačkoga žrtvoslova“ iz 2006., koji je navodne „petokrake osloboditelje“ nazvao Titovim četnicima spremljenih kokardi. Zadatak im je bio ubiti što više Hrvata, baš kao na poznatim stratištima diljem Slovenije i Hrvatske. Za početak su „borci za kralja, otadžbinu i druga Tita“ ubili Siščanina Peru Bruna, koji je ne bježeći u nepoznato deaktivirao eksploziv u tzv. Frkovićevu mostu preko Kupe, europskom arhitektonskom ljepotanu, štiteći istodobno prof. Mladena Žepića, koji je s djedovskoga salaša kod ciglane „Popović“ izašao pozdraviti partizanske borce. Već sutradan iz gradske su bolnice, prijeteći legendarnom humanistu dr. Ivi Pedišiću, na stratište su odveli 116 ranjenih vojnika, od kojih su dvojicu pobjegli. Svi ostali, ustrijeljeni su i tijela su im bačena u Savu kod Crnca. Prvih dana partizanske slobode, uhićeno je 20 Siščana, među njima i petoro profesora. Među njima bio je i omiljeni sisački kateheta Petar Žagmeštar (svjedočila je o njemu i bivša gimnazijalka iz Odre, moja pok. majka Marija rođ. Hergešić – op. a.). Do danas se o počivalištima spomenutih ništa ne zna, kao i o četvorici maturanata koji su ubijeni kraj Velike Gorice. Crnu sudbinu polovicom lipnja dočekali su i petorica redarstvenika: javno su smaknuti strijeljanjem i vješanjem na nogometnom igralištu.

Ubojstva 22 katolička svećenika

Najveću skupinu od 28 Galdovčana ustaški su zločinci iza presude prijekoga suda smaknuli i pokopali na nepoznatom mjestu u Capraškoj šumi (možda ispod željezarinih visokih peći ili u šumama Lijevih Štefanki?). I 52 katolička svećenika sadašnje biskupije bila su tijekom rata podvrgnuta torturi, a 22 izgubila su život. Njima u čast, sisački je biskup dr. Vlado Košić iza Domovinskoga rata, dao postaviti spomen-ploče na zidovima crkava ili župnih kuća. Ime vlč. Petra Žagmeštra nosit će uskoro pastoralni centar katedralne župe Uzvišenja sv. Križa, dok će njegovo poprsje ispred katedrale trajno sjećati na svećenika mučenika ubijena od partizana 1945. Život su u poratnom kaosu i bezvlađu izgubili i slovenski svećenici koji su, bježeći pred hitlerovskom soldateskom, službu Božju kao prognanici dobili u Zagrebačkoj nadbiskupiji kardinala Alojzija Stepinca. Već spomenuti autor „Sisačkoga žrtvoslova“ i predsjednik Ogranka „ Hrvatskog domobrana“ Adem Zahirović spominje zloglasne logore Viktorovac i Staklanu Petra Teslića, iz kojih su sudionici križnih putova odvođeni na likvidacije. Poimenično, Zahirović navodi 1816 žrtava partizanskoga divljanja, a svjedoci kažu da je najviše grobova partizanima nepoćudnih Siščana u šumi Brezovici. Istoj onoj, koju bivši partizani, antifašisti i komunisti, desetljećima slave kao nadahnuće slobodarskog otpora fašizmu. Zanemaruju pri tome činjenicu da je baš nečasnim činima njihova antifašistička borba poprimila sva obilježja (balkanskoga) fašizma. T

3 komentara

Uskoči u raspravu
  1. fantom slobode
    #1 fantom slobode 24 svibnja, 2017, 22:05

    više su Njemci i Ustaše poubijali hrvatski svećenika…nego partizani….možete li o tome nešto napisati? 🙂

    Odgovorite na ovaj komentar
    • Brankec
      Brankec 22 ožujka, 2021, 21:46

      Evo, mogu ja. Abnormalno si glup. Trebalo bi ti se sprijeciti (ako vec nije kasno) da se razmnozavas. Ugodan dan zelim.

      Odgovorite na ovaj komentar
  2. Albert Zweistein
    #2 Albert Zweistein 27 ožujka, 2016, 00:24

    Ali ga je rijetko vodio zdrav razum, jer fašisti, komunisti ili teroristi toga nemaju.

    Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code