PRAVA ISTINA JE DA U BIJEGU TITA I PARTIZANE NIJE BILO BRIGA ZA DJECU S KOZARE

PRAVA ISTINA JE DA U BIJEGU TITA I PARTIZANE NIJE BILO BRIGA ZA DJECU S KOZARE

4. studenoga, 2018.

 

Hrvatskim novinama” od 26. srpnja 1942., što može danas svatko provjeriti, Tito zaratio s njemačkom vojskom na Kozari. Borba je trajala od 10. lipnja do 18. srpnja 1942. godine. Tito je u toj borbi bio gubitnik s 3500 poginulih i više od 5000 zarobljenih partizana, a među njima su bile mnoge žene. Ali je tom prilikom oko bojišta ostalo nezbrinuto oko 10.000 nezbrinute djece, pretežno srpskih roditelja… Nezavisna Država Hrvatska je 3. kolovoza osnovala Prihvatilište za djecu izbjeglica. Crveni križ NDH sakupljao je uokolo nezbrinutu djecu i dovozio ih u Zagreb, Jastrebarsko i, najviše, u Sisak. U Sisku su se o djeci brinule mnoge Siščanke i posebno službena organizacija NDH zvane “Ženska loza”. Prof. Kamilo Bresler, član središnjice Crvenoga križa NDH, uspješno se brinuo za prehranu, odjeću i lijekove. Djecu je liječio liječnik iz Sunje Antun Najžar, pa iako u teškim ratnim prilikama, spasio je tisuće dječjih života…”

Napisao: Josip Frković

Pomišlja li sisačka gradonačelnica, samozvana i umišljena antifašistkinja Kristina Ikić Baniček – dok u raznim neokomunističkim (ne)prilikama svoje istomišljenike pozdravlja partizanskim pokličem “Smrt fašizmu – sloboda narodu!” – da su njen omiljeni petokraki diktator i jedan od deset najvećih zločinaca 20. stoljeća JBT (zapravo, Staljinov dubler i gubernator druge jugoslavije Šapajev) srbijansko-srpski agresori na Republiku Hrvatsku i tuzemni pobunjenici zapravo bili zločinci i fašisti? Zasigurno ne, jer petogodišnje perverzno ponašanje upravo spomenute 43-godišnjakinje iz Siska, vođene nekim kompleksima iz osobne ili obiteljske prošlosti, govori kako je i 90-ih godina, kao srednjoškolka, uživala u porukama Lenjina, Marxa i Engelsa, a najviše zločinačkih Sovjeta Staljina i Berije. I upravo je Kristina Ikić Baniček preklanjske i lanjske godine, u partizanima i komunistima mitološkoj “Brezovici” i na sjednici Gradskoga vijeća, oporbene članove gradskog parlamenta nazvala fašistima i filofašistima. Godine 2016. ideološki goropadna do histerije i krajnje bijesna, verbalno je nasrnula na dobronamjerna donositelja vijenca, zagrebačkoga gradonačelnika Milana Bandića, nazvavši ga licemjerom. Prošle godine, pak, iza velikosrpskoga mitološkoga i partijskoga performansa-parastosa na dječjem groblju “Viktorovcu”, sve koji ne vjeruju njenoj tvrdnji o navodnom sisačkom dječjem konclogoru NDH i ratnoj sisačkoj sramoti, nazvala je filofašistima.

Ohrabreni Pupovac s Radinom i Murganić

Ni riječi o građanskom humanizmu i spašavanju djece u sisačkim i seoskim hrvatskim obiteljima… O tome što su nazočni viktorovačkoj komemoraciji 2015. čuli od primitivnoga tadašnjeg ministra socijale i boračkih pitanja Srbije, sada već nepoželjnoga u našoj zemlji Aleksandra Vulina, nije potrebno podsjećati. Ali, podsjetimo na neke detalje ovogodišnjega okupljanja na dječjem groblju 6. listopada ponad viktorovačkoga željezničkog tunela, u aleji (zapravo, nogostupu iza stambenih zgrada Ujevićeve ulice – op.a.) Dijane Budisavljević. U pratnji Pupovčevoj pojavili su se prvi puta – u ime hrvatske države, Vlade i Sabora – izaslanici Furio Radin i ministrica socijale Nada Murganić, te ambasadori Njemačke I Srbije, čime je zajamčen manje zajapuren i izazivački ton srpskih predstavnika. Poslije panihide episkopa slavonskoga u Pakracu, Jovana Ćulibrka, niškoga vojnoga specijalca i padobranca, u prihvatilištu Hrvatskoga Crvenoga križa za kozarsku djecu, srpski ratni zločinac osobno odgovoran za brutalnu smrt Hrvata dr. Ivana Šretera, Milorad Pupovac, ponovo je verglao prijetvorne antihrvatske filipike “o najvećem i najzloglasnijem logoru za djecu u Sisku…” Takvim se “istinama” usprotivio urednik “Glasa Koncila”, vlč. Ivan Miklenić, nazvavši ih gnjusnom laži. I sve u stilu “kozaračka srpskopravoslavna napuštena siročad, 6693 dječaka i djevojčica, ginula je u ustaškom logoru u Sisku…” Kao da su gradski redarstvenici i ustaški vojnici dnevno ubijali maloljetne nesretnike bez partizanskih roditelja koji su poginuli u njemačkoj ofenzivi ili su otpremljeni u logore Hitlerova Trećega Reicha. Kao da se za njihov život i odrastanje nije brinuo i zagrebački nadbiskup kardinal Alojzije Stepinac. Ipak, u izjavi za medije Milorad Pupovac je kazao “kako će, ako to pridonese poboljšavanju hrvatsko-srbijanskih odnosa, svojim odlaskom u napaćeni Vukovar, i sam dati svoj prilog pijetetu prema hrvatskim žrtvama…” – Moja je želja da idem i spreman sam otići zajedno sa svima iz srpske zajednice koji sa mnom već godinama rade na pomirenju i na tome da se utvrdi istina o nestalim Hrvatima i Srbima, da se poklonimo, mi Srbi hrvatskim žrtvama, a nadam se sutra i Hrvati srpskim žrtvama. Treba li mu stvarno vjerovati? Da se stare bizantinske prijetvorne laži ne zaborave, komemoriralo se potkraj listopada i na zagrebačkom Mirogoju. O tome će opširno izvijestiti feralske “Novosti”, tjednik srpske manjine u našem glavnom gradu, uz fotografiju sudionika s pravoslavnim popom.

I beogradski Milanović o reviziji povijesti

I ove su godine preživjeli članovi udruženja logoraša Drugog svjetskog rata iz Banjaluke i Beograda, u suradnji sa SNV-om, odali počast kozaračkoj djeci pokopanoj u zajedničkoj grobnici na zagrebačkom groblju Mirogoj. Nakon pomena, obje su delegacije otputovale do Jastrebarskoga, gdje se nalazio dječji logor da se i tamo poklone sjenima stradale djece.

– Dolazimo na Mirogoj pred ovaj spomenik i grobnicu na kojoj sitnim slovima piše da tu počiva nekoliko stotina kozaračke djece. Idemo u Jastrebarsko, jer svake godine tuga nas sve više vuče da obilazimo stratišta i grobove naših ratnih vršnjaka koji su tamo stradali – rekao je predsjednik beogradskog Udruženja logoraša i potomaka ‘Jasenovac’ Slavko Milanović. Po njegovim riječima, javljaju se negativne stvari koje se ne bi smjele događati, i to sve jače.

– Ono što se u Hrvatskoj priča i tvrdi kako nije bilo ubijanja dece, sve više liči na ono što se dešavalo od 1941. do 1945. Ali zato smo tu da naša sjećanja ubuduće očuvamo i prenosimo na mlade kako to ne bi otišlo u zaborav. Dok smo živi, dolazit ćemo i obilaziti stratišta – rekao je Milanović, koga žalosti da su u Beogradu također prilično ravnodušni prema onom što se dešavalo u Drugom svjetskom ratu u NDH.

Dvadeset tisuća djece u logoru Jasenovcu?

– Tu na Mirogoju su ostaci 862 najnevinije žrtve ustaškog terora, naši vršnjaci, koji su nakon dovođenja iz Kozare u Zagreb pomrli od gladi, bolesti i iscrpljenosti, rekla je predsjednica banjalučkog Udruženja logoraša Drugog svjetskog rata, Dobrila Kukolj…” Ista je navodna ratna logorašica i antifašistkinja dvije godine za redom, 2017. i 2018., govorila i na sisačkom groblju “Viktorovcu”. Po ustaljenu obrascu i scenariju Vučić-Dačićeva i Šešelj-Vulinova teksta spomenuta je Banjalučanka kordunskoga podrijetla zaključila:

Mi u udruženju borimo se da se užasi iz Drugog svjetskog rata nikad ne ponove i da ne bude dječjih žrtava i dječjih logora. A potpuno je neprihvatljivo da današnja Hrvatska negira zločine u Јasenovcu i da taj logor prikazuje kao radni logor i mjesto zabave, manipulirajući brojem žrtava od kojih je bilo bar 20.000 djece. Takve teze ne mogu prihvatiti preživjeli logoraši i članovi njihovih obitelji, ali i drugi koji znaju što se dešavalo s djecom koja su prošla kroz Jasenovac i dječje logore u Sisku i Jastrebarskom…”. I dok Plenkovićeva parlamentarna većina trenutno i legitljivo počiva na manjincima, ne vodeći računa o stalnom narastanju antihrvatskoga raspoloženja Srba financiranoga iz našega državnoga proračuna na temelju beogradskih laži, “Načertanija”, Ilije Garašanina, Vuka Stefanovića Karadžića i Stevana Moljevića, iz Drugoga svjetskoga rata, Miloradu Pupovcu treba vjerovati da upravo on u hrvatskoj vlasti odlučuje o tome može li se Martina Dalić vratiti u hrvatsku politiku. Izrijekom je kazao da ne može ni po koju cijenu!

Tito gubitnik na Kozari s 3500 poginulih partizana

A otrovni medijski istražitelj “ustaškoga” životopisa dr. Zlatka Hasanbegovića, očigledni zaljubljenik bradatih četnika, piše svoj traktat “Ustaše vole malu djecu”, ponavljajući sve pohabane teze i laži o brutalnu odnosu ustaških vojnika spram djece ratnih neprijatelja. Da bi Miklenićevo reagiranje na kontroverze o lažima i sisačkom dječjem logoru 1942., autor članka u “Novostima” podosta se ignorantski, ironično i diskvalifikatorski izražava o Lojzi Buturcu (94), “diplomiranom građevinskom inženjeru, vjeroučitelju, crkvenom glazbeniku i piscu, kao izvoru povijesnih istina istaknutog katoličkoga novinara. Potom tvrdi da Crkva predvodi i podržava najodurnije oblike proustaške revizionističke politike, predbacujući joj ustupanje prostorija za tribine Romana Leljaka i Igora Vukića u Zagrebu, Splitu, Vukovaru i Sisku. A Lojzo Buturac veli kako su komemoracijski govornici u Sisku 6. listopada potvrdili da ništa ne znaju o ondašnjim zbivanjima, govoreći neistine i laži, okrivljujući hrvatski narod, posebno Siščane, kao odgovorne za ubijene tisuće djece… “A istina je da je prema “Hrvatskim novinama” od 26. srpnja 1942., što može danas svatko provjeriti, Tito zaratio s njemačkom vojskom na Kozari. Borba je trajala od 10. lipnja do 18. srpnja 1942. godine. Tito je u toj borbi bio gubitnik s 3500 poginulih i više od 5000 zarobljenih partizana, a među njima su bile mnoge žene. Ali je tom prilikom oko bojišta ostalo nezbrinuto oko 10.000 nezbrinute djece, pretežno srpskih roditelja…Tita i njegove partizane nije bilo briga za stradalu djecu, ali su se našli dobrotvori koji su se s puno ljubavi brinuli za navedenu srpsku djecu. Nezavisna Država Hrvatska je 3. kolovoza osnovala Prihvatilište za djecu izbjeglica. Crveni križ NDH sakupljao je uokolo nezbrinutu djecu i dovozio ih u Zagreb, Jastrebarsko i, najviše, u Sisak. U Sisku su se o djeci brinule mnoge Siščanke i posebno službena organizacija NDH zvane “Ženska loza”. Prof. Kamilo Bresler, član središnjice Crvenoga križa NDH, uspješno se brinuo za prehranu, odjeću i lijekove. Djecu je liječio liječnik iz Sunje Antun Najžar, pa iako u teškim ratnim prilikama, spasio je tisuće dječjih života…” T

8 komentara

Uskoči u raspravu
  1. Miljenko Sisački
    #1 Miljenko Sisački 7 studenoga, 2018, 15:42

    Izuzetno je Bogu milo i vrijedno spasiti i samo jedan ljudski, pogotovo dječji život. Bez obzira na boju kože, rasu, vjeru i naciju. Tzv. srbi svetosavci tako ne misle, uvijek tjeraju svoje: mržnju i podlost, brutalnost i primitivizam. Glavni su akteri pogroma nad Hrvatima od 1918., 1945. i 1995. Neka im praštaju civilni moćnici tipa KIB i njihov šuljavi irinej, kad u Boga ne vjeruju. Nikad više pod BG-pašaluk, nikad pod jarmom zločinačkoga čopora. ZDS!.

    Odgovorite na ovaj komentar
  2. Black Jack
    #2 Black Jack 7 studenoga, 2018, 13:08

    Srbijanci, Četnici, Partizani ili Komunisti.
    Koja je tu opće razlika!?

    Tko vjeruje u SANU taj se pretvara u bilo što će doprinjeti Velikoj Srboji

    Odgovorite na ovaj komentar
  3. Bartol
    #3 Bartol 6 studenoga, 2018, 21:42

    Problem je ipak u tužiteljstvu, ne u Vladi i Saboru. U ŽDO fijoka se odavno puni, od 2013., a ladicu čuva izvjesna lady…

    Odgovorite na ovaj komentar
  4. Stojan
    #4 Stojan 6 studenoga, 2018, 21:40

    Kaj ti, zzigho, bulazniš, zar nisu čuo stotine suludih komunističkih revanša neodgojene samozvane antifašistkinje koja skrb za djecu crvenih fašista naziva kncologorom. K tome je i nedovoljnog općega obrazovana, ne samo onoga boljševičkoga baničekova. Bit će najbolje da postane čelnica sdp-a namjesto bernardića, da se zagubi u zagrebačkoj masi i začepi gubicu.Ondje joj je partijski genijalac Maras, baš lijepo…

    Odgovorite na ovaj komentar
  5. saša leopold
    #5 saša leopold 5 studenoga, 2018, 19:48

    U slobodnoj i nezavisnoj Hrvatskoj, nakon demokratskih izbora pa sve do odlaska u mirovinu kao zamjenica Županijskog državnog odvjetnika u Sisku radila je gospođa Sonja Rapić, kozaračko-partizansko dijete. I danas je živa.

    Odgovorite na ovaj komentar
  6. Lažljiva Ikićka
    #6 Lažljiva Ikićka 5 studenoga, 2018, 09:37

    Trivo Petelin, kozaračko dijete iz sela kod Bosanske Gradiške, bio je zaštićen u obitelji pok. Mire i Emila Petelina, hrvatskoga zrakoplovca na istočnom bojištu, poratnog trgovca sa Zelenoga Brijega. Iza završetka II. svjetskoga rata, pronašao je skromni i druželjubivi Trivo biološku majku, ali se vratio svojim zaštitnicima, u svoj i naš Sisak. Završio je obrazovanje i dugo godina bio zaposlenik Rafinerije, uz hobi pečenjara u Klaoničkoj ulici.3. Bio je oženjen Vericom, vjernom životnom pratiljom i u tom braku imao sina Lahora i kćer, koja živi u Srbiji. U kući, na uglu Lonjske i Celjakove, koju je pokojni ugledni građanin Siska gradio za obitelj prerano umrla sina Lahora, radnika HT-a, danas žive njegovi potomci, unuk Alen i Mirta rođ. Brodar. Možemo spomenuti i pok. Franju Perlika, navodnog šegrtskog druga Broza, kod kojeg je preživio dječak nepoznata imena, ali tzv. Perica Guskić željezarac, ili pak nastavnik škole Zagrebačka istaknuti voditelj filmaša Milan Gojković ili u obitelji Ljubešić. Bilo ih je i u selima oko Siska na stotine, a što reći o drevnom Bobovcu, preseljenu stoljećima ranije iz Kraljeve Sutjeske u sunjsku Posavinu. Desetak godina iza rata negdašnja pravoslavna siročad iz ličkoga Debeloga Brda pohodila je organizirano svoje dobročinitelje. Poslije svega, tko smije dopustiti da velikosrpski “velikani” ili čak sisačka gradonačelnica govore o konclogoru za djecu. Nesretna komunistička brbljavica Ikić Baniček veli da sve zna iz dokumenata Gradskoga muzeja. Kojega muzeja, kojega kustosa ili ravnatelja? Siščani su uvijek imali velika srca, a spomenuta Ikić rođena je 1975., tri desetljeća kasnije, ali joj to ne smeta da blati humani kolektivitet staroga hrvatskoga grada. Odavno je ona okrenula leđa poštenim Siščanima, pa neka zna da se njeno ime neće naći na popisu zaslužnih (poput Mađerića) upravitelja grada. Rekla je oporbenjacima da ih može biti sram,a ja tvrdim da se bez obzira na baničeka treba preispitati i javno ispričati svim povrijeđenima. .

    Odgovorite na ovaj komentar
    • zzigho
      zzigho 5 studenoga, 2018, 19:37

      Daj se više okanite”tepanju” te gradonačelnice.
      Žena dela svoj posel, jest da je malo svojeglava da nije niti blizu autoritetu ocu i materi, koji su bili cijenjeni dok su delali u Sisku u pravim prijeratnim firmama i stvarali kapital na pošten način.
      Ona neda muljati ostalima, zna lupit po stolu i držati svoj stav.
      Samo da malo posluša svoje sugrađane, one prave Siščane ili potomke istih kojh nema previše.
      O toj deci valjda ima pokoji svedok, koji mre reči istinu o svemu, nek povesničari daju zadnju reč i već jednom metnu stvari na svoje mesto.
      Bu nam bolše svima.
      A oni kaj ne podnose ovu žensku kako ju god već nazivate, nek se malo boje revanšizma.
      Smrt fašizmu, sloboda narodu.
      Dole pljačkama i izrablivanju radnika.
      Dosta nam je tog.

      Odgovorite na ovaj komentar
  7. Zašto šute kozaračka djeca
    #7 Zašto šute kozaračka djeca 5 studenoga, 2018, 06:32

    Ako je živo koje to kozaračko dijete danas, zašto šuti.
    Progovori starice ili starče kako je bilo od Kozare do …
    Kaži što su ti radili Nijemci, što ustaše i što partizani?

    Odgovorite na ovaj komentar

Kliknite ovdje ako želite odustati od odgovora.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code