PRATE ME

PRATE ME

31. kolovoz, 2014.
Print Friendly, PDF & Email

pula-slavoluk21

Prvi odabrani ulomak iz nove knjige Saše Radovića”Krakovi zla”

 

GLAVA I.

 

Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim… (Psalam 23,4)

 

Pula, 17. svibnja 2014.

Iz Premanture do Pule dvanaest je kilometara najljepše ceste u

Istri, a možda i u svijetu. Asfaltna traka probija su kroz gustu

šumu borova, a zatim vijuga nekoliko metara od mora. Jednom

ili dva puta tjedno sa suprugom odlazim na tržnicu po ribe i

povrće. Redovito prošećemo gradom, volim staru Pulu,

posebice forum i Augustov hram.

Prošetali smo i te sunčane subote 17. svibnja 2014. Rastali smo

se na trgu Portarata kod slavoluka Sergijevaca. Supruga je

krenula prema forumu u potrazi za nekim svojim „krpicama“.

Dogovorili smo sastanak na jednoj od terasa na Giardinima,

bivšem pulskom Korzu. Tog dana bio sam neuobičajeno

nemiran. Tada još nisam znao da je to neka vrsta

predosjećanja. Imao sam osjećaj da me netko prati. S obzirom

na to da je odavno informatika i kriptografija sastavni dio mog

posla, znao sam da se prate moji razgovori, mailovi i svako moje

kretanje. Stalne kolumne čitaju se direktno s laptopa, prije nego

što stignu na portale www.tjedno.hr i www.opljackano.com koji

ih objavljuju. Satelitsko praćenje bilo koga i bilo gdje uobičajena

je šablona bez obzira nosite li mobitel ili ne. Znam da me prate

kad izađem iz kuće i to mi ne smeta. No, te subote bilo je nešto

drugo, nešto specifično, čudan drhtaj u stomaku. Pomislio sam

na „saki“, na predosjećaj koji su prije bitke imali samuraji ali i

profesionalni borci. Mnogi ga osporavaju, ali čini se da postoji.

Sjeo sam na terasu caffea Bolero i naručio kavu.

Nezainteresirano sam promatrao i snimao sve oko sebe.

Obično posmatranje razlikuje se od profesionalnog. Nije

jednostavno. U Wiesbadenu u BND3 prošao sam seminar o

praćenju i prepoznavanju svoga pratitelja. Slike ulice, fasada,

terasa sa stolovima, ljudi koji prolaze, sve pokrete u okružju –

sve mora biti u trenu registrirano i ostati u memoriji kao da su

fotografije.

3 BND – Njemačka tajna služba

 

Shema je poznata, može se procijeniti i potencijalno mjesto gdje

će agent sjesti. Proći će drugom stranom ulice i sjest će meni

iza leđa uz jedan od najudaljenijih stolova. Polako sam izvadio

mobitel i tipkao brojeve. Display galaxya s5 nije ogledalo, ali

njegov sjajni Super AMOLED jasno je ocrtavao sliku iza mene.

Svi agenti određeni za praćenje izgledaju isto – ne razlikuju se

ni po čemu od prosječnog šetača. Srednjih su godina, prosječne

visine, odjeveni „obično“ – ukratko, obični.

Nije ga bilo teško prepoznati, sjedio je točno tamo gdje sam

pretpostavljao. Stavio sam mobitel u džep i polako se uputio

prema areni i skrenuo Carrarinom ulicom prema moru. Nije

trebalo provjeravati, kreće li zamnom. Herkulova vrata ostala su

s lijeve strane i za tren sam se zaustavio pred Dvojnim vratima,

ulazom u arheološki park Malog rimskog amfiteatra. Činilo se

da razmišljam hoću li ući. Prošlo je podne, subota je, ljudi se

povlače s ulica i počinje mirni dio prvog dana vikenda.

Iznad amfiteatra, visoko na brežuljku nalazi se Kaštel, mletačka

niska barokna utvrda nastala 1648. godine na ruševinama

srednjovjekovnog kaštela podignutog na ostatcima rimskog

kastruma. Kamena građevina, skoro u cjelini očuvana, nalazi se

na dominantnoj obrambenoj lokaciji. Danas je tamo Povijesni

muzej. Kroz Mali amfiteatar moglo se proći do Kaštela.

Arheološki park bio je pust.

Igra je počela. Krenuo sam kamenim usponom prema mletačkoj

tvrđavi. Prošao sam kameni luk i zastao na platou. Na lijevoj

strani šljunkoviti put vodio je prema kaskadama gledališta

amfiteatra, a desno se nalazilo strmo stubište prema Kaštelu.

Visoko gore bile su masivne zidine mletačke građevine ispred

kojih se u redu nalazilo desetak merzera, teških željeznih

topova. Ne osvrćući se unatrag, pošao sam stubištem i našao

se u maloj, kamenim zidovima, ograđenoj terasi. Bio je to dio

arheološkog parka. Na travnjaku su se nalazili restaurirani

kameni ostaci drevnog teatra. Zastao sam i sklonio se iza

jednog ostatka srednjovjekovnog zida.

Agent zastane na ulazu u park iznenađen što me više ne vidi.

Pođe naprijed oklijevajući. Bila je mala vjerojatnost da je

8otkrivena njegova namjera. Nisam ga poznavao niti znao za

njegov posao.

Iskočio sam ispred njega i shuto uchijem4, rubom dlana pokušao

udariti protivnika. Iako je napad bio brz, protivnik je vješto

blokirao udarac i pokušao uzvratiti nukiteom5, udarcem prstima

u vrat. Obojica smo munjevito odskočili unatrag i ostali

nepokretni u svojim borbenim stavovima. Po brzini kretnji bilo je

jasno da je to obračun dvojice vrsnih poznavatelja borilačkih

vještina. Stajali smo na udaljenosti od dva metra bez pokreta.

Obojica dobro znamo da odlučuje jedna jedina akcija i da nema

popravka. Po napadu, blokadi i po gardu bilo je očigledno da ne

pripadamo istoj školi borilačkih vještina. Moj duboki fudo dachi,

stav klasičnog shotokana označavao je pripadnost toj školi. Moj

protivnik stajao je u visokom, takozvanom ždralovom gardu,

nambudo škole.

Sekunde su prolazile u apsolutnoj tišini. Čekali smo. U

ovakvom, konačnom obračunu gdje se nije radilo o sportskom

natjecanju, svaka i najmanja grješka plaćala se životom.

A, zatim se sve dogodilo u djelićima sekunde. Nambudo majstor

prvi se odlučio na napad. Prednjom nogom, mae-gerijem6

fintirao je udarac u stomak, a zatim dugačkim, brzim nukiteom

ponovo potražio moj vrat. Krajnjim naporom izmaknuo sam

nukiteu i protivnik zbog promašaja za trenutak izgubi ravnotežu.

Okrenuo sam se oko svoje osi i petom pogodio ga u stomak.

Ovaj ushiro geri7, izuzetno snažan udarac nogom, u većini

slučajeva znači završetak borbe. No, agent je amortizirao

udarac akrobatskim kolutom unatrag. Ostao je na leđima, na

zemlji nekoliko metara od mene. Iz džepa je izvukao smith-

wesson 38 special s kratkom 2,5 inčnom cijevi. Uperio mi je

revolver u stomak.

– Enough! (dosta!) – reče mirno na engleskom.

4 Udarac rubom dlana

5Udarac vrcima prstiju

6 Udarac nogom naprijed

7 Udarac nogom unatrag

 

Pogledao sam u tamni otvor cijevi revolvera i polako podigao

obje ruke visoko iznad glave. Jedan kratki, sasvim kratki

trenutak sve zastane kao u filmu koji se naglo zaustavio. Zatim

se moja ruka pomakne jedva vidljivim pokretom. S dlana lijeve

ruke munjevito poleti mala metalna zvijezda koju posljednjih

mjeseci nosim u rukavu. Let shurikena8 reskim fijukom naruši

tišinu.

– Nije dosta – promrmljao sam sebi u bradu.

Opet se vrijeme zaustavi u kratkom djeliću sekunde. Čuo se

samo klepet krila poplašenih ptica. Prišao sam naprijed nekoliko

koraka i stao iznad svog protivnika. Iz čela čovjeka na zemlji

virila su tri šiljka shurikena. Ostala tri probila su kost lubanje i

ušli u tkivo mozga. Svega nekoliko kapi krvi procurilo je po licu.

Revolver je ispao iz ruke. Širom otvorene oči gledale su u mene.

– Zovem se Villis. Bio sam zadužen da te čuvam – reče tiho.

– Nisam to mogao pretpostaviti. Nitko mi nije ponudio pomoć,

očekujem uvijek najgore – odgovorio sam polako.

– Odlučeno je s najvišeg vrha. Ovo je bila greška. – s mukom

izgovori Villis.

Gasio se, njegovo vrijeme mjerilo se sekundama. Spustio sam

se na koljena.

– Tko? – upitao sam i ponovio. – Tko, reci mi, molim te!

– Cyber Warfare – reče razgovjetno i upita. – Znaš li što je to?

Klimnuo sam glavom.

– Koga mogu zvati? I gdje? – upitao sam.

– Ne znam. Nitko ne zna osim njih.– odgovori s mukom.

– Od koga me braniš?

– Od svakoga. Ti si meta – reče i širom otvori usta.

– Pozvat ću pomoć – rekao sam.

– Ne! Gotovo je. Bol se širi po cijelom tijelu i znam što to znači –

s mukom reče Villis i jedva čujno upita. – Hoćeš li biti moj

pomoćnik?

Biti pomoćnik u času smrti, po bushidu bila je velika čast koja se

nije mogla odbiti. Pomoćnik je uvijek bio bliski prijatelji ili srodnik

samuraja koji je vršio seppuku, ritualno samoubojstvo.

Seppuku ili, kako ga često na zapadu pogrješno zovu, harakiri,

izvodio se uvijek na isti način. Samuraj, samoubojica, svečano

obučen sjeda u zazen. Svoju katanu polako vadi iz korica i dio

sječiva obmotava bijelim platnom. Objema rukama prihvata

katanu i oštri vršak postavlja na lijevu stranu abdomena. Nakon

snažnog i dubokog uboda, slijedi horizontalni potez prema

desno, kojim je sebi prerezao crijeva. No, to još nije gotovo.

Samuraj okreće katanu i čini kratki rez prema gore. Krv navire

kroz otvoreni razrez, bol je neizdrživa, ali on ne ispušta nikakav

glas. U tom času prilazi pomoćnik i jednim potezom katane

odsijeca mu glavu. Na taj način skraćuje mu bol u času smrti.

Ustao sam i duboko se naklonio.

– Hai 10– rekao sam grlenim glasom.

Sagnuo sam se i dohvatio smith-wesson sa šljunkovite staze.

Arheološkim parkom odjekne prasak ubojitog metka 38 specijal

i izgubi se među kamenim ruševinama.

Obrisao sam maramicom držak revolvera i odbacio ga. Iščupao

sam shuriken iz čela mrtvog Villisa, obrisao ga u travi i umotao

u maramicu. Ne mogu me povezati s ubojstvom, jer ne poznam

ubijenoga i nemam motiv. Po satelitskom snimku ne mogu me

optužiti, jer to nije relevantan dokaz. Požurio sam uz stubište.

Preko Kaštela spustit ću se prema forumu i nazvati suprugu.

Sumnjam da će policija brzo stići, jer je pucanj bio prigušen

zidovima i prilično udaljen od ulica. Osim toga, subotnje podne

je najmirniji dio tjedna.

U džepu mi zavibrira mobitel. Na displeyu, nema broja.

– Vidjeli smo. Pitajte – začujem metalni glas bez naglaska.

– Tko ste vi? – odgovaram pitanjem.

– Nepotrebno pitanje. Znate odgovor.

Stanka. Razmišljam.

– Zašto šaljete pratnju? Ne znam tko me prati, ubojica ili čuvar.

Ubit ću ga.

– Bilo je potrebno. Četiri dana ste u kritičnoj opasnosti.

– Mogu me uvijek ubiti. I sada dok razgovaramo – rekao sam.

10 Hai – japanski, da!

 

Prije nekoliko godina Džohar Dudajev, čečenski lider, ubijen je

dok je razgovarao s ruskim parlamentarcem. Projektil je upućen

po signalu njegovog mobitela. Slijedilo je niz takvih primjera za

koje javnost ne zna.

– Ne mogu –- slijedio je odgovor i dodatak. – Treba izgledati kao

prirodna smrt.

– Moji neprijatelji čut će ovaj razgovor. Ne možete kontrolirati

eter – kažem.

– Mogu vidjeti, ali ne mogu čuti. Zaštićeno je.

Pomno pratim novosti iz komunikacija i kriptografije. Znam da je

probijena i najjača zaštita komunikacije PGP, ali moćni je Cyber

Warfare ispred svih. Može disciplinirati svaku vladu i svaku

državu, jer udara na samu srž, na banke, na infrastrukturu, pa i

na temelje moderne ekonomije. Napad programom Stuxnet,

izveden još 2010. infiltriranjem u tvorničke computere, proširio

se je na mnoga postrojenja diljem svijeta. Smatra se da je to prvi

napad na kritične industrijske infrastrukture.

Danas su njihovi softveri iz serije Flame mnogo jači. DoS

napadom (denial of service) ili DDoS napadom (distributed

denial of service) mogu razoriti ili promijeniti nedostupne

mrežne resurse, mogu napasti high-profile web poslužitelja, na

primjer, banaka, sustava kreditnih kartica ili drugih vrsta

plaćanja, pa i na korijenske poslužitelje. U infrastrukturi su

posebno razorni fizički napadi stručnih agenata na zaštićene

komunikacijske kablove i veze.

– Od kada me pratite? – pitam nakon stanke.

– Pratimo vas dugo, a uključeni ste u program zaštite 17. studeni

2011.,16,45 sati – glasio je metalni odgovor.

Dakle, uključili su se dan kasnije. 16. studenog 2011. bio sam

uhićen kod tunela Učka. Dan kasnije krenula je medijska hajka

na mene, moje uhićenje bilo ja na svim naslovnim stranicama

hrvatskog tiska i na TV vijestima.

– Što imam od uključenja u program. Nikada mi nitko nije

pomagao, pa niste ni vi – rekao sam.

– Netočno! Mi smo intervenirali da vas puste iz zatvora. Danas

vas upozoravamo na novi rizik.

– OK, mogu li dobiti više informacija – pitam.

Opet stanka. Osjetim lagano vibriranje mobitela, neuobičajeno

za normalne pozive.

– Otvorite prazan dokument i dotaknite ekran prstom desne

ruke. Pojavit će se materijal – odgovara.

– Mogu li i oni očitati tekst? – pitam nadalje.

– Ne mogu. Zapis je hologramski i nestaje nakon skidanja prsta

s ekrana.

– Želim znati zbog čega je četiri dana kritično za mene.

– Pisali ste o suđenju u Muenchenu.

Prokleti Perković i vlada RH i zlotvori iz DORH-a. Sliku

okrvavljenih zidova garaže i zgrčeni leš disidenta Stjepana

Đurekovića vidio je cijeli svijet. Umjesto da propadne u zemlju

od srama za sve što je učinio da zaštiti ubojicu, Zoran Milanović

razmišlja kako ušutkati medije i kako opljačkati svoje građane

za nove milijune – da plati Perkovićevom odvjetniku Nobilu

obranu.

– Ne šaljite više osobnu pratnju. Bolje je da mi javite o

neposrednoj opasnosti. Na vrijeme! – rekao sam ljutito.

– Prihvaćeno – začujem i veza se prekine.

(Nastavit će se)T

15 komentara

Uskoči u raspravu
  1. Libertas
    #1 Libertas 6 rujan, 2014, 07:57

    Eee “moj” Saša, pardon, “Dabiću”, beskrajnim projekcijama nitko se još iz takvog “egomanijakalnog dreka” nije spasio … ali svejedno, hvala ti što si ipak bacio i malo tog svog “tinjajućeg svjetla” u agoniju svog i sličnih “života”.
    A fiks-ideja i opsjednutost sa “”kumrovečkom školom”, osim u tvojoj, caruje još samo u glavama hrvatskih/srpskih klerofašista i “onih” koji kod “takvih” idu po “vlastito mišljenje”.

    Odgovorite na ovaj komentar
  2. Dan
    #2 Dan 6 rujan, 2014, 04:19

    I ovaj ‘portal’ kao i neki drugi, javna su scena na kojoj se, poput u japanskom ‘teatru ‘NO’, vrpolje razne spodobe u maskaradi koja očituje teško naslijedje ideoloških debilitacija ‘kumrovečke škole’ od koje polupismeni udbaši i sve kad bi htjeli, ne mogu pobjeći. U tom vrpoljenju demonstracija gluposti ima i jedna vrlo zanimljiva mogućnost: znanstvenog uvida u izvore štetnosti sadašnje programacije režima koji nema znanja i koji odbija da uči. U tu gungulu je neuputno ulaziti da bi se netko takmičio svojom pameću s izvalama pogrešno formatirane svijesti – dijalektičkom maglom nad baruštinama marksističke jeseni uoči zime. No, ukoliko se medju njima pojavi vrlo iskusan psihoterapeut s nakanom da ih, posrednim testom, navede u stanje napasne demonstracije neograničenosti delirija, pruža mu se mogućnost da omogući publici da shvati i njegovu anamnezu i da u konačnici shvati kako je od nednog druga doktora Karadžića postao gospodin Dabić koji se je pokušao iodreći sanmoga sebe uzalud..

    Odgovorite na ovaj komentar
  3. Diagnostic
    #3 Diagnostic 3 rujan, 2014, 14:32

    ‘Guest’ zaboravlja onu narodnu – tkose zadnji smije -najslađe se smije. Ne samome sebi, kao ‘guest’.

    Odgovorite na ovaj komentar
  4. Guest
    #4 Guest 3 rujan, 2014, 13:01

    Srbendo, misliš valjda – poput tvog Miloševića iz Den Haaga, a i Lenjina su vam onomad otrovali.
    Da ste ovdje bili, uz narod, poput slavnog heroja Rade Končara – nitko vas nebi tjerao iz Hrvatske, kao ni (pro)Ruse iz Ukrajine.

    Ali, vidila žaba kako se konji potkivaju pa i ona digla nogu … hahaha.
    Bato, – sredio vas NATO …… ahahahaha.

    Odgovorite na ovaj komentar
  5. Diagnostic
    #5 Diagnostic 3 rujan, 2014, 12:29

    Naš narod kaže: Digni budali prst (ne mora baš ‘srednjak’) i on se stane smijati. Ovaj ‘Rade Končar’ se smije samome sebi. To je Lenjin prije 105 godina definirao u onoj svojoj brošuri: ‘Korak naprijed, dva koraka nazad’.’ Samo tako Slobodanaga pa ćeš,bre, stigneš i do Den Haaga!’ I nazad. Spakovan za pošiljku za večnost…

    Odgovorite na ovaj komentar
  6. Rade Koncar
    #6 Rade Koncar 3 rujan, 2014, 11:28

    UDB-a se sada zove SOA i tijesno radi sa CIA & MI6, a NATO tjera velikosrbe i velikoruse, od Hrvatske tzv Krajine do, preko Ukrajine, Rusije!
    Nervoza je ocita. Otkad Merkelica prigrljuje jugoistocnu europu – Ameri I Englezi odustaju od Zapadnog Balkana i guraju Hrvatsku u srednje-europsku tzv Visegradsku skupinu (V4). Hrvati pristaju!
    Medjutim, neo-ustashe su do kraja razocarani, jer ustashluk bez
    Njemacke je – govno na kisi … ahahahaha!

    Odgovorite na ovaj komentar
  7. Analist
    #7 Analist 3 rujan, 2014, 10:00

    Što bi rekao dr Rašković Tuđmanu u Banskim dvorima: ‘Srbi su lud narod’. Pa se dogodilo da je baš Rašković umro u Psihijatrijskom odjelu KBC ‘Dušan silni’ u Beogradu. Ispade: Reci mi da ti ne kažem. A te tvoje udbaše nikad nitko ni za što nije pitao a to objašnjava i odlazak Josipa Perkovića u Neo-Nurnberg. Njegovi napušteni udbašići se vrzmaju po uredima i hodnicima i daju dojam – dresiranih pasa o kojima više nitko ne vodi računa. Osim možda ovih ‘Guest’ova, najlajavijeg od njih. NOTA Dr Pavelić je raspustio Ustaški pokret još 1953, a nakon toga je utemelojio Hrvatski oslobodilački Pokret koji je bio jedna od komponenata Hrvatskog Narodnog Vijeća koje je ostvarilo sve preduvjete za samoodređenje Hrvatske i njezino državno-pravno uređenje. Neo-ustašam, prema tome, nikad nije ni bilo. Osim u glavi ovih s kojiam ‘guest’ trguje iluzijama.

    Odgovorite na ovaj komentar
  8. Guest
    #8 Guest 3 rujan, 2014, 08:57

    Neo-četnici, u RH, uhode, itekako … jer su u duuubokom paranoidnom strahu & deluzijama.
    Onda “to” projiciraju na sve druge … naročito na partizanske potomke.
    Neoustaše su se primirili, shvatili su konačno da nema ništa od rehabilitacije ustaštva (preko II. domovinskog rata) i, poslijedično, povijesnog revizionizma (preko masovnih lustracija).
    Jedni i drugi, budale bile i ostale.

    Odgovorite na ovaj komentar
  9. Memoria
    #9 Memoria 2 rujan, 2014, 13:00

    Ova ‘guest-ova’ šarada, prenesena u našu najnoviju stvarnost glasila bi ovako: Došao Ivo Josipović potajno doktoru Dabiću i obrazložio mu svoj problem: kud god se okrene – vidi samo ustaše. Dr Dabić, bojeći se da ga Josipović ne prepozna kao Radovana Karadžića, uzvrati: Pa normalno. Svi smo mi ustaše. Vrati se Josipović na Pantovčak i – vidi da su svi oko njega u Zagrebu i u Hrvatskoj normalni ljudi, dakle – ustaše. Uplaši se pri pomisli da je on sam različit od svih drugih pa popet psihijatru, a sad – Raškoviću. Kad ovaj shvati da je Josipoviću žao što više nema nikoga koga bi mogao javno denuncirati, uzvrati Kanarinac s Pantovčaka Raškoviću još zabrinutiji: Bilo bi dobro da ima i drugih, a ne samo ustaša, da se imam s kime svađati bez bojazni da me četnici uhode.

    Odgovorite na ovaj komentar
  10. Guest
    #10 Guest 1 rujan, 2014, 11:21

    “Da”,”da”, poznaju dooobro ali svoj “paralelni svemir”.
    Zbog egomanijalalno-napuhanog ega stalno “misle” da “ih prate”.
    Ima jedan vic: … dolazi paranoik kod neuropsihijatra, a ovaj mu odmah reče: “pobogu, zar nismo jučer sve riješili … a paranoik uzvrati: “ma jest doktore, ali sada imam osjećaj da me NITKO ne prati”.

    :)))

    Odgovorite na ovaj komentar
  11. Odalamitelj
    #11 Odalamitelj 1 rujan, 2014, 10:50

    Udbaši su dresirani gruzoguzi vrlo skromnog zanja i oni mrze normalne ljude osobito s visokom naobrazbom, kao npr. Dr Banca. Jer, budala smatra pametnije od sebe ‘paranoicima’ budući da oni poznadu stvari koje udbaš ne razumije pa se psovkama brani od ljudske pameti inverzijom – pameti i gluposti..

    Odgovorite na ovaj komentar
  12. Guest
    #12 Guest 31 kolovoz, 2014, 16:05

    Kae ovo … portal za shizofrene-paranoike ?!

    Odgovorite na ovaj komentar
  13. Odalamitelj
    #13 Odalamitelj 31 kolovoz, 2014, 07:00

    Uoči Referenduma od 19.05.1991 imali smo dva projekta za budućnost Hrvatske: Europske Hrvatske i Sovjetske Hrvatske. Iza prvog projekta bile su hrvatske opcije čija je glavna briga bila – obnova hrvatske državne nezavisnosti u ukupnosti europske civilzacije. Na drugoj strani kadrovi Tita, Partije, UDB-e, KOS-a i JNArmije. Prvi je imao svog autora koji je, vodio ostvarenje projekta prihvaćenog od Međunarodne zajednice, a drugi pak – sve je činio da baca klipove u kotače progresa Hrvatske u nezavisnost i slobodu (OUN, NATO, EU). Iza druge opcije stajao je Franjo Tudjman i osobito njegov šef doušnika Manolić kao i ministar Unutrašnjih poslova Boljkovac. Ovi su radili iza ledja dragovoljaca koje su sustavno sputavali i ubijali ih (Paradžika, Pavlovića, Kraljevića, Barešića, itd). Opcija ‘Sovjetske Hrvatske’ je propala, ali ona i danas djeluje u strukturama tajnih policija i sve čini da produbi izolaciju Hrvatske u NATO Savezu i u EU. U tomu se očituje i njihovo samouništenje.

    Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.