NAJNOVIJE NA PORTALU

POVRATAK U DUBROVAČKU BANKU U VRIJEME BLOKADE DUBROVNIKA

POVRATAK U DUBROVAČKU BANKU U VRIJEME BLOKADE DUBROVNIKA

30. ožujak, 2015.
Print Friendly, PDF & Email

Bombardment_of_Dubrovnik_Croatia_by_Yugoslav_Peoples_Army_on_6_December_1991

Svjedoci epoha, uspomene najpoznatijeg hrvatskog bankara Nevena Barača 18.dio

Zapisao: Dražen Stjepandić

 

Nastavljamo s ekskluzivnim feljtonom Svjedoci epoha. Stigli smo do osamnaestog nastavka uspomena najpoznatijeg hrvatskog bankara Nevena Barača. Gospodin Neven Barač se nakon nekoliko godina provedenih u Udbini, nije dugo zadržao u Zagrebu, već se početkom devedesetih ponovno vratio u Dubrovnik, u grad iz kojeg mu potječu roditelji i supruga.

Nakon što je kratko bio direktor u DTS-u ponovno je postao generalni direktor Dubrovačke banke. Radio je razne poslove i obavljao različite visoke dužnosti, ali upravo po drugom direktorskom mandatu u Dubrovačkoj banci, koje danas više nema, gospodin Neven Barač je do danas ostao najpoznatiji.

Uobičajeno sastali smo se u njegovom stanu u Šenoinoj ulici u Zagrebu i gospodin Barač mi je pročitao ono što je zapisao u jednu od svojih bilježnica.

 

SPOSOBNI JOVO DROBNJAK

Dosta naivno 1990. čekao sam da se politička situacija smiri i da eventualno nastavimo sa SAIT-om. Jednog dana u to vrijeme susretnem Peru Poljanića, tadašnjeg gradonačelnika Dubrovnika, koji mi je rekao da se sutradan nađemo na kavi i da porazgovaramo. Pristao sam, gospodina Poljanića sam poznavao, išao je u gimnaziju zajedno s mojom suprugom i obostrano su imali jedno o drugom dobro mišljenje. Na tom sastanku gospodin Poljanić mi je ponudio da dođem u Dubrovnik i preuzmem DTS. Za DTS sam čuo, ali nisam znao ništa pobliže. O DTS-u su govorili u superlativima i nije mi bilo jasno što se dogodilo. Ako se dobro sjećam Poljanić mi je rekao da su bili u blokadi oko trideset milijardi dinara. Blokirala ih je carina i tražili su novog čovjeka za direktora. Tadašnji direktor je bio Jovo Drobnjak za koga sam čuo puno lijepih ocjena, uostalom poduzeće ne može poslovati izvanredno s lošim direktorom. DTS je nastao od Dušan Todorović Sistema, malog transportnog i građevinskog poduzeća, koje se razvilo u veliko trgovačko poduzeće. U koloarima se govorilo “društvo trebinjskih Srba”. Nikad nisam razumio zašto je uklonjen gospodin Jovo Drobnjak, po rezultatima poslovanja kroz niz godina taj direktor je trebao ostati još niz godina. Šteta za DTS, za Dubrovnik i veoma sposobnog Jovu Drobnjaka. Gledao sam bilance, bile su izvrsne, a upoznao sam ga kad sam došao da ga zamijenim. Jednom me Slobodan Milošević dok sam bio u SAIT-u pitao poznajem li Jovu Drobnjaka. Odgovorio sam negativno i dalje ga nije spominjao. Kasnije sam shvatio koliko je Jovo Drobnjak bio i prodoran kad je došao i do Slobodana Miloševića, predsjednika CK Srbije.

 

GRADONAČELNIK PERO POLJANIĆ

 

S Perom Poljanićem sam se sastajao još u nekoliko navrata. Imali smo i sastanke u prostorijama Vlade Republike Hrvatske s potpredsjednikom gospodinom Milanom Ramljakom ministrom pravosuđa Babcom i njihovim suradnicima. Pristao sam i polovicom veljače 1991. odlukom Radničkog savjeta DTS-a postavljen sam na mjesto generalnog direktora. Žiro račun je odmah deblokiran, kako je obećano u Zagrebu, što ukazuje na karakter blokade, hoću reći to je bio pritisak na Jovu Drobnjaka.

Raspad države koji je bio u tijeku ostavio je traga i na sudbinu DTS-a. Poduzeće je razgranalo poslovanje po cijeloj bivšoj Jugoslaviji, a najveći efekt je ostvarivala u Beogradu i Srbiji. Te 1991. DTS Šped je bila najveća špediterska tvrtka u bivšoj Jugoslaviji s prometom roba od 2 milijuna tona. DTS je imao špediciju, unutarnju i vanjsku trgovinu. DTS je imao i ogromnu imovinu, u Dubrovniku, u Zagrebu, Skoplju i Ljubljani i na svim graničnim prijelazima. U to vrijeme u Beogradu investirali su u poslovnu zgradu veličine tri tisuće metara kvadratnih poslovnog prostora. Ubrzo se DTS Beograd odvojio, zajedno s poslovnicama u Srbiji i Vojvodini, a za mene je bilo iznenađujuće kad se odvojila i poslovnica u Staroj Gradišci. Šteta koja nje nastala tim procesima odvajanja poslovnica, poslova, prostora, zaliha i potraživanja od kupaca iznosila je 42 milijuna maraka. Poslovna klima u Republici Hrvatskoj postajala je sve lošija, tako da je DTS od ogromnog poduzeća spao na životarenje. Nije se dalo mnogo toga napraviti i gledao sam kako napustiti DTS.   Tada se dogodila Dubrovačka banka.

 

DUBROVAČKA BANKA POČETKOM DEVEDESETIH

 

Koliko nije bilo fer napustiti DTS u takvoj situaciju moj prelazak u Dubrovačku banku u DTS-u su primili pozitivno očekujući pomoć od Dubrovačke banke, a ja sam nastavio usko surađivati s DTS-om. U Dubrovačku banku prešao sam polovicom 1994. i izvršio sam prijelaz iz jedne firme u raspadanju u drugu, koja se također nalazila u fazi raspadanja. Dolaskom u DTS postao sam članom Izvršnog odbora Dubrovačke banke, pa mi je bilo dobro poznato tadašnje stanje banke. Vladajuće strukture u Dubrovniku nisu željeli da 1991. na mjestu direktora ostane gospodin Ivo Pavličević, ali Izvršni odbor se bio podijelio pa nisu uspijevali skinuti Pavličevića. Predsjednik Izvršnog odbora Dubrovačke banke tada je bio gospodin Stanko Lazo, s njim sam bio u dobrim odnosima, poznavali smo se još od studentskih dana. Prije druge sjednice Izvršnog odbora na kojoj je opet jedna od točki dnevnog reda bila smjena Ive Pavličevića pozvao sam Stanka Laza u moju kancelariju u DTS-u i pokušao sam ga uvjeriti da smjena ima smisla samo ako imamo boljeg, a nismo imali. Osim toga Ivo Pavličević je dobro i uspješno vodio banku. Nije vrijedilo ništa govoriti, pa ni upozoravati da kršimo zakon jer se natječaj za novog direktora nije mogao raspisati jer starom direktoru nije istekao mandat, jer sam nije dao ostavku i nije bio smijenjen. Ali ni to nije pomoglo. Direktiva je direktiva, a imali su direktivu.

Došli smo na sjednicu i opet rasprava o natječaju za novog direktora. Tražio sam pravno mišljenje o mogućnosti promjene direktora, a da ga se ne smijeni obzirom da mu mandat još traje, a sam još nije napustio dužnost. Šef pravne službe bio je Darko Kaciga i on je potvrdio da je sve po zakonu. Zaprepastio sam i zatražio da i Nadzorni odbor da svoje mišljenje. Predsjednik je bio Ivo Spremić, tada profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Nadzorni odbor je potvrdio stav pravne službe banke. Profesor s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu je rekao da je nezakonito zakonito. Tako je direktor umjesto Pavličevića postao Darko Kaciga. Uz takvu katastrofalnu odluku i nastupajuća ratna zbivanja i sve ono što su nosila sa sobom Dubrovačka banka se srozala do razine zrelosti za stečaj.

 

BRODOM PREKO RIJEKE

 

Gospodin Ivo Pavličević mi je pričao da je u doba blokade Dubrovnika, dok ga još nisu skinuli, otputovao brodom preko Rijeke, na sjednicu u Hrvatsku narodnu banku, koju je sazvao guverner. Na sjednici su svi bili opušteni sve dok gospodin Pavličević nije počeo pričati o situaciji u Dubrovniku. Blokada, nema struje, nema vode, nema hrane… Padaju granate po gradu, pa policijski sat i guvereneru suze potekoše. U to vrijeme Zagrebačka banka je obavijestila da je dospjela obveza od 2800 američkih dolara i da su blokirali račun Dubrovačke banke. Direktor je pisao pisma i molio pomoć, odlazio je u Ministarstvo financija i u HNB, ali nitko nije ništa poduzimao. Osim što su svi depoziti javnih poduzeća i državnih ustanova povučeni iz Dubrovačke banke u Zagreb. Centralizacija kao u Jugoslaviji u prvoj fazi nakon rata. Onda su centralizirano dijelili, jednako kao što rade i danas.

 

JUGOSLAVENSKA ZASTAVA NA BRDIMA IZNAD DUBROVNIKA

 

Sjećam se da me je na telefon nazvao neki službenik iz HNB-a i upoznao me da anagažiraju jednu stranu revizorsku tvrtku sa zadatkom analize stanja u nekoliko hrvatskih banaka među kojima je bila u Dubrovačka banka. Kad je materijal bio gotov, a taj njihov rad je koštao dva milijuna maraka, došao je predstavnik te kuće i predao nam je njihov nalaz u kojem je zaključak bio da Dubrovačka banka ne može izaći iz permanentne blokade svih računa i ostalih nevolja bez pomoći, odnosno intervencije države. Godinu iza toga opet su bili u Dubrovniku, a tada je banka već imala dobit u poslovanju i na moje pitanje što je s intervencijom države odgovoreno mi je:”Mi smo rekli i napisali”.

Tokom 1995. došao nam je predstavnik Europske investicijske banke i izrazio je interes njegove banke da se uključi u obnovu i investiranje na području Dubrovnika, ali je nekoliko puta naglasio da to trebaju biti mali projekti do sto tisuća maraka, ali svakako bolje i manje od toga. Pitao sam ga što s hotelskom privredom na kojoj sve počiva pa i ti manji investicioni projekti. Odgovor je bio da će hotele obnoviti država.

– A ako nema države?-pitao sam.

– To će država-ponovio je čovjek iz Europske investicijske banke.

Inzistirao sam da država neće, a on je ponavljao da dubrovačke hotele treba obnoviti država.

Mislio sam si kako čovjek ne razumije situaciju, mi smo bili u kapitalističkom poretku i tu nema države da obnavlja razrušeno. Sada postoji tržište i ono će sve riješiti govorio sam ironično.

Nakon mjesec dana od tog razgovora predstavnik Europske investicijske banke javio se pismom i tražio je da ga obavještavam o stanju i da šaljem bilance, na što sam mu odgovorio da dođe na kavu kad bude u Dubrovniku.

Agonija u Dubrovačkoj banci se nastavila, blokirani računi, a ljudi traže novac sa svojih deviznih i dinarskih štednih knjižica. Trebaju za liječenje, školovanje, za život i tako svaki dan. Na brdima iznad Dubrovnika iz mog ureda mogao sam vidjeti jugoslavensku zastavu. I tako svuda okolo. Ispod brda u Dubrovniku život se odvijao u svojim okvirima. Brod je bio jedina veza sa svijetom i Hrvatskom. Mjesto generalnog direktora Dubrovačke banke preuzeo sam 15. lipnja 1994. I odnekud je odmah stigla vijest da u Dubrovnik stiže Zagrebačka banka. Otvorili su dvije poslovnice jednu u Gružu, a drugu na Gundulićevoj poljani. Popunili su radna mjesta najboljim službenicima Dubrovačke banke i negdje sredinom srpnja 1994. bilo je svečano otvorenje. Donijeli su i ček od 10 tisuća maraka na dar tadašnjem gradonačelniku Oguljenu. Iz Dubrovačke banke nisu zvali nikoga. Mislili smo da je gradonačelnik Oguljen sa Zagrebačkom bankom sigurno dogovorio što je u privredi grada najurgentnije da se pokrene i u što će ulagati novac, ali Zagrebačka banka je u Dubrovniku počela prikupljati, a ne davati novac. Hoteli su bili puni izbjeglica i od države su dobivali dnevno 21 do 23 kune po osobi, a time nisu mogli pokriti ni potrebe za kupnju namirnica. Hoteli u Zagrebu od iste države su za smještaj izbjeglica dobivali 105 kuna po osobi. Privredni život je do daljnjega zamro i životario, a štediše su u Dubrovačku banku i dalje dolazile i tražile svoj novac. U banci su imali 32 milijuna maraka nove devizne i stare devizne štednje 105 milijuna maraka. Ali banka nije imala novaca, pa im to što su mislili da imaju nije vrijedilo ništa. Hoteli su bili upućeni na kredite pod uvjetima od četiri posto mjesečne kamate i to su mogli dobiti samo u Dubrovačkoj banci

 

IZLAZAK IZ BLOKADE

 

U nastupnom govoru na sjednici Skupštine banke rekao sam da nam nitko neće ništa pomoći nego da samo mi samo moramo pokrenuti i uprijeti zajednički i tako se izvući iz te teške i za mnoge bezizlazne situacije. Dolazak Zagrebačke banke po mišljenju mnogih realista je označio smrt Dubrovačke banke, ali mislim da nam je ustvari pomogao da se upustimo u borbu za opstanak i izvučemo. Naša prednost je lokal patriotizam i to što ne mogu konkurirati u odobravanju kredita građanima jer bi oni morali davati kredite u cijeloj državi.

Kad sam početkom 1997. razgovarao s pomoćnikom generalnog direktora Zagrebačke banke gospodinom Franjom Filipovićem, prilikom povratka Dubrovkinje Nove iz Zagreba u Dubrovnik, pitao me kako smo uspjeli napraviti sve što smo napravili u uvjetima bez ikakve aktivnosti u privredi grada?

– Vi ste nam pomogli-odgovorio sam mu.

– Kako?-pitao je.

– Došla nam je konkurencija da nas učvrsti u uvjerenju da se sami moramo boriti i izboriti i naći načina kako iz te teške situacije izaći. I izašli smo vratili smo onih 30% zaposlenih u banci koji su bili na počeku jer nisu imali posla. Zaposlili smo ih proširili poslove i zaposlili novih stotinjak radnika. Obnovili smo oko sedam tisuća kreveta u hotelima. Od najniže plaće po zaposlenom u bankama u Republici Hrvatskoj došli smo do prosjeka od 6200 kuna. Sve je oživjelo, a od imovine ništa nismo prodali, sve smo sačuvali i dobar dio imovine vratili smo u naše vlasništvo. Naša udarna snaga bila je štednja građana koja se sa sa 32,5 milijuna njemačkih maraka iz 1994. popela na 580 milijuna njemačkih maraka početkom 1998.

Kružile su informacije da je za isto vrijeme Zagrebačka banka skupila dva milijuna njemačkih maraka. štednje građana. Tako bi se provele i austrijske banke da nam je dozvoljeno da nastavimo s radom. Ali HNB je imao zadatak uništiti pa prodati. Izgradili smo novo povjerenje, a vratili izgubljeno staro. Otvorili smo poslovnice u Zagrebu, Rijeci i Splitu. Oslobodili smo se blokade i isplatili svu staru deviznu štednju.

Pomoćnik generalnog direktora Zagrebačke banke me gledao u čudu.

S kojim konkretnim mjerama smo to postigli? Postavili smo si tri cilja. Prvo: sanirati i stabilizirati banku. Drugo: obnoviti privredu i poslovanje. Treće: privatizirati sve subjekte u vlasništvu banke. Cilj je definiran u srpnju 1994. Za prvi cilj je trebalo vratiti povjerenje i stvoriti svojim potezima uvjerenje da smo svojim potezom sve napraviti za napredak tako da ćemo se odmah deblokirati i svojim potezima građanima ćemo davati kredite i omogućiti građanima da raspolažu sa svojom imovinom u banci. Sve bez novaca. Kako se deblokirati bez novaca?

 

PREKONOĆNI KREDITI

 

Dogovorili smo s tržištem novca da nas preko noći pokriju odobrenim prekonoćnim kreditima bez obzira na veličinu blokade koja bude u tom času. Govrim o stanju na žiro računu banke na kraju radnog dana. Tako smo sutradan imali slobodan žiro račun i mogli smo obavljati regularno sve financijske transakcije preko njega. Građani i klijenti banke mogli su slobodno bez ograničenja raspolagati sa svojim sredstvima koja su držali u banci. Tadašnji direktor Tržišta novcem u Zagrebu Josip Gotovac zvani Bepo pružio je banci presudnu pomoć tim prekonoćnim kreditiranjem, a koje je usput bilo daleko povoljnije od cijene kapitala kod banaka ili drugih posudživača novca. Osnovno je bilo da je gospodin Gotovac znao u kakvom bezizlaznom položaju se nalazi banka, ali je imao povjerenja u nas i da ćemo posuđeno sigurno uredno vratiti.

Kad smo se oporavili nastavili smo uredno koristiti pozajmice Tržišta novca zbog niskih cijena pozajmica, a mi smo ih onda koristili za kreditiranje svojih klijenata primjenom kamatne stope koja je bila najmanje dvostruka u odnosu na onu koje nam je Tržište novca obračunavalo na svoje pozajmice.

Slijedeća mjera koju smo donijeli u postupku stabilizacije banke je bila odluka odobravanja kredita građanima. U samoj banci ta je odluka kod zaposlenika izazvala nevjericu. Znali su u kakvom je stanju banka i zaključivali su da nema mogućnosti odobriti bilo kome kredit ni u najmanjem iznosu. Kako doći do novca? Odobravamo kredite građanima uz uvjet da polože 30 posto od iznosa od zatraženog kredita uz jedan posto kamatu nižu od kamate koji je zaračunavala konkurencija Zagrebačka banka ili PBZ. S obvezom isplate kredita devedeseti dan od dana položenog depozita. Novac već položen u banci nije se priznavao kao depozit za dobivanje kredita. S odobravanjem kredita počeli smo 31. srpnja 1994., a prva isplata je uslijedila 1. listopada 1994. Tog 31. srpnja 1994. stanje devizne štednje građana iznosilo je spomenutih 32 milijuna njemačkih maraka. Porast koji je uslijedio kao posljedica odluke kreditiranja građana do konca godine iznosio je oko 40 milijuna maraka. Da bi ukupno stanje devizne štednje građana u banci na dan 20. veljače 1998. doseglo sumu od 582 milijuna maraka. Uz poslovnice u Zagrebu, Splitu i Rijeci otvorili smo i banku u Mostaru.

 

POMOĆ NIKICE VALENTIĆA I MARTINA KATIČIĆA

 

Na opisani način našli smo put za kratkoročno rješenje, ali morali smo osigurati put do stabilnih izvora sredstava na dugi rok. U vrijeme nemoći banke komitenti su napuštali banku, ako su mogli naći drugu. Tako je Dubrovkinja Nova otišla u Zagrebačku banku, što je bilo prije mog dolaska u banku, ali ostala je dužna preko tri i pol milijuna njemačkih maraka i izvršili smo pritisak na Zagrebačku banku da osigura taj iznos duga Dubrovkinji Novoj da bi ova mogla izmiriti obveze Dubrovačkoj banci. Nakon dugo natezanja uspjeli smo zahvaljujući najviše Vinku Brnadiću tadašnjem predsjedniku Nadzornog odbora Dubrovačke banke. Kako je on to uspio ne znam. Nadalje odlučili smo se za prodaju svega što nam tada nije trebalo, a smatrali smo da bi u budućnosti mogli lako doći do istoga. Banka je bila vlasnik 33 posto Atlasa. Prodali smo udio u Atlasu Privrednoj banci Zagreb po nominalnoj vrijednosti i inkasirali smo dvadeset milijuna kuna. Tom kupnjom nam je napravio golemu uslugu pokojni gospodin Martin Katičić. To je bila njegova prijateljska gesta. Zahvaljujući tim dvjema transakcijama mogli smo odahnuti. Dubrovačka banka je bila spašena.

U borbi za spas nikako ne mogu zaboraviti pomoć koju nam je u toku 1994. Pružio gospodin Nikica Valentić, tada predsjednik Vlade Republike Hrvatske. Dobili smo kredit od 30 milijuna kuna i kredit je realiziran odlukom Vlade Republike Hrvatske. Te 1994. počeli smo tražiti i klijente izvan Dubrovnika i mnogima smo postali interesantni jer smo i mi njima mogli osigurati neophodna sredstva u vidu kredita. Tada su kamatne stope na kredite bile visoke i nudile su dobru zaradu. Tako smo započeli i suradnju s Globus grupom koja nam je donijela ostvarenu dobit od polovice 1995. do konca 1997. u visini od 60 milijuna njemačkih maraka.

1 Comment so far

Uskoči u raspravu
  1. maraskino
    #1 maraskino 7 travanj, 2015, 11:21

    Barača za gradonačelnika!!!

    Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.