POSLJEDNJI OVOGODIŠNJI KONCERT ZAGREBAČKOG KVARTETA

POSLJEDNJI OVOGODIŠNJI KONCERT ZAGREBAČKOG KVARTETA

16. prosinac, 2016.
Print Friendly, PDF & Email

 

Piše: Igor Koruga

Da bi se koncem godine približilo istini i savršenstvu, valja na bilo koji način potražiti i iskazati posebnu ljepotu. Pojavna se istina može poistovjetiti s ljepotom koja, kada se o umjetnosti radi, ne ovisi isključivo o formi, nego, po meni možda i više, o izrazu ideje. Ideja obično jest subjektivna, proizašla iz nekog idejnog bitka, međutim nije i (puko) subjektivistička i privatna. Ona tjera umjetnika na ¨prirodnost u umjetničkoj proizvodnji¨, lišenu nečiste intuicije bazirane na temeljima racionalnih pravila, estetskih kanona i krutih pojmovnih rasuđivanja. Sposobnost pravog, primjerice glazbeno-umjetničkog stvaranja mahom je urođena, prirodno darovana dispozicija ćudi koja i od slušatelja očekuje odgovarajuću kongenijalnost, a ne samo sklonost hladnoj prosudbi o primjerenosti umjetničkog djela pravilima i stilu, često prisutnu kod (ispod)prosječnih muzikologa i povjesničara umjetnosti. O ovoj nužnoj kongenijalnosti uglavnom ovisi i sam doživljaj glazbene umjetnosti, koja se, dakako, treba umijeti i adekvatno protumačiti.

Antologijski Klasični vrt

Tim se umijećem već dulje vrijeme mogu podičiti danas već slavni članovi Zagrebačkog kvarteta koji su za svoj posljednji ovogodišnji nastup, u utorak 13. prosinca 2016. u 20 sati u velikoj dvorani HGZ-a, odabrali značajne domaće i strane repertoarne skladbe. Osim znamenitih gudačkih kvarteta Sergeja Prokofjeva (1891-1953) i Dmitrija Šostakoviča (1906-1975), zagrebački su se gudači odlučili i za jedno antologijsko ostvarenje hrvatske avangardne komorne glazbe: za jednostavačni Klasični vrt, klarinetista, skladatelja i negdašnjeg profesora teorijskih glazbenih predmeta i kompozicije na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, Marka Ruždjaka (1946-2012). Skladba je bila osmišljena oko dva strukturalna tipa; oko sažetijeg, koji je primjenjivao cjelotonske nizove na svim gudačkim instrumentima, i oko opširnijeg, improvizatorsko-rapsodičnog. Vrt su, uzgred rečeno, i praizveli bivši članovi Zagrebačkog kvarteta, i to na Jugoslavenskoj muzičkoj tribini u Opatiji 1977, gdje su kao i na ovotjednom nastupu – prema Ruždjakovim riječima – elastične laternacije udisaja i izdisaja, kontrakcije i dekontrakcije, bile (raz)riješene u afirmaciji i smiraju završnog akorda.

Pola tona ispod

Međutim, sudeći prema reakcijama publike, prvim je dijelom koncerta ipak dominirao Prokofjevljev neoklasični, trostavačni 1. gudački kvartet u h-molu, op. 50. On je bio i ostao osobit prvenstveno po odabranom tonalitetu, samo pola tona ispod limita raspona violončela i viole, ali i po završnom polaganom i intenzivnom stavku (Andante). Taj je stavak naime toliko dirnuo samog autora da je ovaj ubrzo raspisao i inačice za gudački orkestar (op. 50a) i za glasovir solo (op. 52). Klasični se, pak, prizvuk djela provlačio kroz uvodni, vrlo motorični stavak (Allegro), njegove šarmantno uravnotežene (dvije) sonatne teme te kroz gromovitu provedbu s neobičnom rekapitulacijom. No, unatoč tome što se tijekom ukupne izvedbe nije osjetila izravnija motivička međustavačna veza, cjelina je odisala rastućom melankolijom, sveprisutnom i u visokosimfoniziranom Šostakovičevom 3. gudačkom kvartetu u F-duru, op. 73.

Na rubu svirljivosti

Impresivno umjetničko ostvarenje nosilo je i u Glazbenom zavodu odjeke skladateljevih nemira uzrokovanih mučnim ratnim zbivanjima, opisanim (i) u (nikad objavljenim) programnim stavačnim imenima; Mirna nesvjesnost buduće kataklizme, Tutnjava nemira i iščekivanja, Oslobođena snaga rata, Počast mrtvima, Vječno pitanje: Zašto? I zbog čega?. Odgovarajućom snagom na publiku je djelovala i skladna kompozicija ¨razigranosti i ozbiljnosti¨, prepuna kromatike i visokih instrumentalnih registara, zahtjevnih harmonijskih progresija i neuobičajenih solističkih dijelova koja je poslužila kao dostojan izazov izvrsnim gudačima našeg najstarijeg komornog sastava. Zdvojnost parnih i neparnih mjera (2/3 – 3/4), dvostrukih, trostrukih i četverostrukih akorada, kao i izražajnih i mračnih melodija nestala je, poput odgovora na vječno pitanje o smislu rata, tek na samome kraju djela (i koncerta) u atenuirajućem akordu kvarteta i minimalističkoj skici glavne teme – na rubu svirljivosti violine Davora Philipsa. T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.