POSAVSKI BOBOVAC KOD SUNJE

POSAVSKI BOBOVAC KOD SUNJE

19. studeni, 2016.
Print Friendly, PDF & Email

 

Zvonimir Laktašić

Naseljavanje petrinjske ili pokupske krajine počinje iza Velikih ratova, između 1683. i 1699. godine. Krajem 17. stoljeća. Sve su te činjenice bile upotrebljive sve do nedavno, kad sam se sustavnije počeo baviti istraživanjem toga povijesnoga razdoblja u vezi s mojim rodnim selom. I uz mnoge očigledne povijesne kontradikcije, vrijeme nastanka Bobovca – nakon proučavanja svih pisanih tragova – svakako je kraj 16. i početak 17. vijeka. Ipak, pošto smo bili vojnici krajišnici i pošto u Beču postoje čvrsti pisani dokazi zajedničke nam tadašnje države, definitivno je sigurno da je Bobovac nastao krajem 17. stoljeća

Napisao: Josip Frković

Kad je HRT u svojoj specijaliziranoj informativnoj emisiji za Bosnu i Hercegovinu nedavno emitirao reportažu o smotri folklora i pučke kulturne baštine iz Jajca i okolice, mnogim je Hrvatima toga kraja što ga krasi prekrasan plivski slap snažnije zakucalo srce. I ne samo njima, osobito žiteljima Staroga Bobovca, ali i hrvatskoga posavskog Bobovca kraj Sunje u Sisačko-moslavačkoj županiji. Njegovi vrijedni i izrazito vjerni hrvatskome rodu i katoličkoj vjeri privrženi, nadaleko poznati mještani, stoljećima od doseljenja njeguju običaje svojih bosanskih predaka. Vjerojatno je i to jedan od glavnih razloga što su za jugoslavenske kraljevine bili potiskivani na životne civlizacijske margine, egzistencijalno oslonjeni na stočarstvo i ratarstvo, odnosno obradu teške posavske zemlje kukuruza. Izrazito teško bilo im je prijeratno razdoblje žuljevima i konjskim zapregama teško građenih vodozaštitnih nasipa, sve do Jasenovca. Uostalom, uvijek vezani za Savu, poput lađara Davora, postali su i poznati skelari. Jednostavno riječno plovilo, kad im već teško prohodna makadamska cesta nije pružala mogućnost prometovanja, ka Bistraču i Sunji, povezivalo je potomke bosanskih doseljenika s lijevom obalom. Mužilovčicom, Kratečkom, Suvojem i Lonjom, pa i s nizvodnijim naseljima jasenovačke Posavine. U Drugom svjetskom ratu, pak, Bobovčani su odreda bili domovinski vojnici, hrvatski domobrani ili ustaše. Veliko ih je domoljublje, međutim, koštalo stradanja: više od 90 ih je izgubilo život na ratištima, na križnim putovima od Bleiburga do Gevgelije ili pak u divljačkim partizanskim komunističkim egzekucijama. Bez sudski dokazane krivnje.

Tvrdi poput zvonika bobovačkoga sv. Križa

Tri četvrtine od ukupno smrtno stradalih, partizani su ubili po završetku Drugog svjetskoga rata i osvajanja vlasti. I pored velikih gubitaka, u Bobovcu je 1954. bilo gotovo 1500 stanovnika. Kad se tome dodaju i carujuća poratna velikosrpska laž i teško podnošljiva tiranija, nimalo nije čudno što su Bobovčani 1966. godinu, obračun s JBT-ovim vladarom života i smrti Acom Rankovićem i otvaranje granica umjetne socijalističke državne tvorevine dočekali s oduševljenjem. Pohitali su u Njemačku, Austriju ili Švicarsku, u okrilje demokratskih sloboda i ondje na privremenu radu, daleko od obitelji i vlastitim žuljevima, usmjeravali ekonomski procvat svoga sela. Bobovca. Njegovim vizurama i za velikih oluja i za četničke privremene okupacije okolnih sela Banovinskoga trokuta prkosno dominira zvonik treće bobovačke crkve sv. Križa iz 30-ih godina 20. stoljeća. Tu je i jednokatna stara zgrada osnovne škole i društvenoga doma, sjedište DVD-a i HKUD-a “Sloge”. Iako je vlast bivše države jalovo forsirala pojam i zakonom zaštićenu parolu bratstva i jedinstva, neki od mještana stoički su podnijeli upitnu i drsku primjedbu pravoslavnih manjinaca “A vi ste, izgleda, iz onog ustaškoga sela?!” Jer, premda svi njihovi preci nisu pripadali stranačkoj vojsci NDH, negoli novačenoj, redovnoj, domobranskoj, Bobovčani su često gaženo dostojanstvo ratnih gubitnika silom neprilika prešutno trpjeli. Odnosi se to na pretke Bobovčana tijekom propale višenacionalne države, Lončareviće, Kovačeviće, Adamoviće, Čičiće, Dorosuliće, Đajiće, Gućance, Miluniće, Grgiće, Somiće, Staniće, Štajduhare…

Milan Jajčinović iz Bobovca

Kad je riječ o Bobovčanima poznatim autoru teksta i ljudima diljem Hrvatske i susjednih država, to je svakako nekadašnji generalni direktor Hrvatskih željeznica Marijan Klarić, vrsni komentator i povijesni znalac “Večernjega lista” Milan Jajčinović, te sada već umirovljeni sisački profesor matematike i učiteljski sindikalac SSSH, Zvonimir Laktašić. I upravo hobist povjesničar Vojne krajine, te dragovoljac Domovinskoga rata, Zvonimir Laktašić, čiji je pok. otac Ivan (1924) nakon ratnoga gubitništva NDH prošao krvavi križni put, u razgovoru za naš internetski portal osvijetlio je dio bobovačke prošlosti. Najprije podsjeća na vrijeme doseljenja Bobovčana.

Naseljavanje petrinjske ili pokupske krajine počinje iza Velikih ratova, između 1683. i 1699. godine. Krajem 17. stoljeća. Sve su te činjenice bile upotrebljive sve do nedavno, kad sam se sustavnije počeo baviti istraživanjem toga povijesnoga razdoblja u vezi s mojim rodnim selom. I uz mnoge očigledne povijesne kontradikcije, vrijeme nastanka Bobovca – nakon proučavanja svih pisanih tragova – svakako je kraj 16. i početak 17. vijeka. Ipak, pošto smo bili vojnici krajišnici i pošto u Beču postoje čvrsti pisani dokazi zajedničke nam tadašnje države, definitivno je sigurno da je Bobovac nastao krajem 17. stoljeća. U nekim povijesnim izvorima, koje inerpretiraju razni istraživači, postojanje Bobovca spominje se čak nekoliko stoljeća ranije. Jednostavno, tada sam se našao pred brojnim pitanjima: ne radi li se, možda, o bosanskom Bobovcu kod Jajca (1349.), što je s imenom sela, izgledom pročelja i zvonika crkve, imenom nogometnoga kluba “Tvrtko”, imenom potoka Radokovca koji se spominju u usmenim predajama o sunjskoj Posavini.

Nadbiskupske vizitacije 1334.

Najstariji podatak u kojem se spominje ime Bobovca našao sam u pisanom dokumentu, kronici Ivana Goričkoga arhiđakona, u kojem je objavljen popis župa Zagrebačke nadbiskupije poslije kanonske vizitacije 1334. i 1401. Sve je to objavljeno u knjizi crkvenoga povjesničara dr. Josipa Buturca (brat sisačkoga kroničara Katoličke crkve ing. Lojze – op.p.). U tom popisu u okviru Goričkoga arhiđakonata u Gori (Petrinja), geografskim redoslijedom pobrojene su sve župe, pa i Bobovac u sunjskoj Posavini, na petom mjestu. Sljedeće spominjanje Bobovca pronašao sam u zapisu o heraldici Sisačko-moslavačke županije Antonija Perkovića iz sisačke Grede. Riječ je o srpskom prebjegu despot Vuku Brankoviću i supruzi mu Barbari Frankopan, s kojom drži posjede Tituševinu (Totuševinu), Komogovinu, Bobovac i Kostajnicu. Sve je moguće iščitati iz interaktivnih topografskih karata mađarskoga znanstvenika, arhivista i povjesničara Pala Engela. Te je posjede Vuku Brankoviću 1478. darovao kralj Matijaš Korvin. Prema nekim drugim zapisima vezanim za srednjovjekovnu Kostajnicu, bilo je to od 1482. do 1485. godine. Tituševina, da pobliže objasnim, područje je dvoobalno uza Savu, od Topolovca do Hrvatske Dubice i tu se spominje Bobovac. Postoji još jedan document u posjedu Mirele Slukan Altić, u kojem se spominje naše srednjovjekovno selo Bonvac. Nalazi se u kupoprodajnoj ispravi iz 22. kolovoza 1492., o “Benvinjudinoj prodaji Kostajnice” (gospodar Okić-grada, nap. a.), banu Ladislavu Egervarskom, gdje se spominju obostrano unska sela i zemljišta koja su tada pripadala Kostajnici.

Opstali između muža i Vlaha

Spominju se Dobrljin, Gergin, Novoki, Vukovje, Zamlačje, Povranje, Brezje, Površje, Dolac, Vrhovci, Lipje, Bobovac, Podbalj, Stermina. Ovo nazivlje u nekoliko zbunjuje, ali svjedoči o tome da Bobovac postoji i nekoliko stoljeća ranije. Podsjećam da se u prvom dokumentu spominju župa sv. Križa u Sisku, sv. Martina u Martinskoj Vesi, Blinja, Gradusa, Staza, Kostajnica, Komogovina, Zrin, Divuša, Unčani, Gora I Žirovac. – Oduvijek me zanimalo tko sam , što sam i odakle sam, pa i moj interes za poviest ne treba iznenađivati. I moj se pokojni otac zanimao za prošlost, pa je uvijek želio nešto novo doznati o lokalnoj i nacionalnoj povijesti, o narodnoj baštini Hrvata i njihovu prapodrijetlu. Osobito ga je fasciniralo samoodržanje između muža kajkavaca, nešto uzvodnije od nas, te Vlaha (Srba, martologa) romanskoga podrijetla. Očuvali smo se velikom slogom i solidarnošću, pomaganjem u svakoj nevolji i nije smjelo biti izdajica, Vukova Brankovića. Od djetinjstva, satima je moj tata rado slušao prisjećanja starijih ljudi, a nakon što se iz logora Bezdan slobode domogao uz pomoć vojnoga partizanskoga kapelnika, Čeha porijeklom, u zavičaju je nastavio raditi kao terenski ugovaratelj DOZ-ova iliti “Croatijina” osiguranja. Vječito u kontaktu s ljudima i s njihovim životnim problemima, ističe prof. Laktašić. Sa suprugom Dragicom rođ. Milunić danas je Zvonko umirovljeni stanovnik sisačke najsjevernije gradske četvrti Zelenoga Brijega. T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.