PORIJEKLO FAŠIZMA U PLATONU I PITAGORI

PORIJEKLO FAŠIZMA U PLATONU I PITAGORI

4. svibanj, 2012.
Print Friendly, PDF & Email

 

Piše:Miro Glavurtić

Starci koji ne shvaćaju da ih je vrijeme pregazilo, velika su opasnost, za njih same, a onda za svoju okolinu. Moje ideje su takve da bi ih se moglo iskorištavati. Pa to neki i rade. A neki ih se klone. Ja sam sklonjen u stranu, a odmah potom, «pokrenem se malo» što se u našem domu uobičajeno govorilo, dok smo ga imali, i eto me u središtu zbivanja, jer to se od nas zahtijevalo. Stari detektivi česta su tema američkih filmova; «Nisam ja za ova stanja», kaže ostarjeli Milton Friedman, kad ga okolnost ubace u nove obračune. Možda on to kaže i drukčije, ali Amerikancima se mnogo dopušta.

Salvador Dali je imao pravo: «Jedva sam dočekao da ostarim!» Mladost je ludost, a moje ludosti su bile velike. Pjesme o starosti su mi možda najbolje, ali to samo može znati Hrvoje Čulić. I Veročka, dakako. I Sava Dautović, koji mi je izdao Romskog cara. Pa ga, od tada,  zovem Adutović. Jer ima – adut, asa u rukavu. I danas-sutra će mu se isplatiti. Osobito ako ja odigram posljednju veliku igru.

 

SUTRA ĆE BITI DRUKČIJE

A u «Medvednici» obavještavam Dawsona i Drežnjaka da «ulazim u ring!». Kakav ring; u osamdesetoj godini; jedva stojiš na nogama! To je posljednji meč; poslije se povlačim u – Smrt, ali ovo moram odigrati. Ne moraš, tko kaže. Moram! Dobio sam zadatak! Trka se, kaže Apostol, trči do konca. Na koncu se dobiva vijenac pobjednika.

I tako sam ja, na koncu života, 28. travnja, na Dan Hrvatskog slova, dobio prvu nagradu za poeziju, kada to nitko nije očekivao. Ali, to nije sve. Idemo u bitku za – kvadraturu kruga. Ulazim u ring, Dawsone! A mala Anouk Taylor, kćerka Aronova, i od majke Kristine, kaže: «Pobijedit ćeš, ako prije toga ne umreš!» Rijetko se, Ane, umire prije ringa; umire se u ringu, ali bolje je umrijeti prije, barem nisi dobio batine.

Najgori su mi oni koji ne znaju što se zbiva. Koja se igra – igra. Ne znaju zašto je boks plemenita vještina. Imaju mutne predstave o svijetu. Pa čak i o nogometu. Odzvonilo je baletu, davno, u Amsterdamu. Samo se u Hrvatskoj žalilo za mrtvim baletanima iz Brazila. U baletu se ne daju golovi! Odzvonilo je katalonskom tika-taka. Otkucalo im je! Dobro im nije otkucalo srce. Samo je nekima otkucalo srce na terenu, čega se i ja bojim. Ringo Star! Starac u ringu! Kako se mahom prevodi u mom zavičaju. Nihil Obstat! Nitko neće opstati.

Nema remonta, konstatiraju čak i naši analitičari. A jedan komentator je napisao veliki tekst, preko čitave stranice, EPSKO JE POBIJEDILO LIRSKO, kao da se radi o poeziji, a ne o nogometu. Pomislih, na početku, da je to osvrt na moju poeziju. Jest, malo sutra. Ali, sutra će biti zaista drukčije.

Sutra ćemo drugu pjesmu pjevati, kao što sam pjevao onog davnog Božića, prije moga izgnanstva: «Pita gora, Pita gora, Lovćen, Orijen ; gdje je, gdje je Pitagora; Pitagora iz Kotora.»

 

PETAR I SIN

 Nikada ja nisam cvrcnut; ali kako teturam ulicama svi misle da sam pijan. Jesi, vidi se. Nisam, pitajte Dawsona, pitajte Cica. Zubi su mi ispali. Ruke mi se tresu; lomim čaše, prolijem kavu i mineralnu vodu. U Hrvatskom slovu ne mogu držati mikrofon; govorim, nejasno, ezoterično, kako bi kazao Davor Butković, kada, sve češće, piše o Mikleniću. Hrvoje Čulić me savjetuje da popravim zube. Ništa te nisam razumio. Nisam ni ja, samoga sebe. Možda zato što sam gluh, ispravlja se Hrvoje. Ti su gluh, a ja nijem. Ostao sam  bez riječi. Nema komunikacija. Dobro je govorio Tristan Tzara: Riječi nisu nastale zbog komunikacija.

Najbolje je da pozovemo Petra, u BG. Petar i njegov sin, Marko, angažirani su da naprave film o mojoj borbi za matematičke istine. I oni su to ozbiljno shvatili. I hrabre me. Što ti je! Bit će dobro. Nije to nikakav ring; to je obična galerija, Heksalab. Ako baš želiš, onda samo neka ti ubace tu jedinicu u donjoj vilici. Ništa više, jesi li me razumio. Lako je tebe razumjeti, Petre, ali sebe ne razumijem.

Dajem slušalicu Hrvoju, ali on vrti neku mandrilsku dijareju. Onda analizira moju poeziju. Ide na operaciju, kaže. Sondu će mu zavrtjeti u mozak. Samo to? Bit će kompletni remont. Volim humor gospodina Hrvoja. Sve je za njega humor. Kao i za mene. Ali, tragedija pobjeđuje. Traži se drama. Homer. Epsko pobjeđuje i na nogometnom terenu. I, onda, jednog dana, gospodin Hrvoje mi saopćava anamnezu svoje bolesti, sav kauzalitet pa i smisao, ispaštanje, rekao bi Simo Dubajić, misleći na hrvatske udbaše. Vidi korijene svoje bolesti. Duboko pod zemljom. Ispod kuće. Velike stambene zgrade, u Prečkom, u Tavankutskoj ulici.

 

ENERGIJA LEŠEVA

 Tamo su otkrili veliku masovnu grobnicu, kada su se iskapali temelji. Mnoge kosti ostale su u zemlji.

Nije to samo jedna kost. Iz doba bratstva i jednakosti. Te kosti… Eto, umoran sam. Mislim da je sve to zbog tih leševa.

Skrenuh mu pozornost na masovnu grobnicu ispod Osnovne škole u Učiteljskom naselju. Kakva će ta djeca biti; ti učitelji. Mnogi, moj Hrvoje, pišu o energiji leševa. Pa i ja. Smisao je da tom energijom izmjene supstancu pučke mase, massa damnata; to čine i vodom, zaprašivanjem, s krtolama i jabukama. Da ih se učine dobrim građanima nove Države. Kada bi tako bilo, nikome ne bi bilo spasa. Nihil obstat. Nitko neće opstati, moj Mikleniću, osim Davora Butkovića, čiji je optimizam neizmjerni, i možda će preživjeti Boljkovac i Jelene Lovrić. Oni su najvičniji u borbi za opstanak, u tom pučkom igrokazu. Survivor. Pa su i zaslužili. A Miklenić naučava da netko misli zlo ovom svijetu.

Lako je bilo Pitagori. Oko njega su padali leševi. Možda je on začetnik jedne osebujne tiranije, koja je znanstvena i sustavna; ništa se ne ostavlja slučaju. On je udario temelje znanstvenom fašizmu i tajnim udrugama za otvoreno društvo,  pod čim se misli na logore. Karl Popper, matematičar i dobrotvor, i njegov nećak, burzanski lav, Soros, vidjeli su porijeklo fašizma u Platonu. Ili, još preciznije u Pitagori; tako se o njegovoj demokraciji raspravljalo na suđenju njegovom zločinačkom i sociopatskom djelovanju.

Uzgred, ali ne slučajno, spomenut ću da je Pitagora bio prvak u boksu, na prvim Olimpijskim igrama. I to u teškoj kategoriji. Pa iako se o Pitagori sve zna i napisane su interesantno  biografije, pune crtica iz njegova života, važno je napomenuti da on nije – nikada živio. Nikada nije postojao. Nihil opstat. Uostalom, postoji definicija povijesti, koju Markion često citira: «Historija je znanost o onom što se nikada nije dogodilo, a pišu je oni koji tamo nisu bili.» Soroševa definicije je: «Povijest je stvar velikog novca.» Povijest malih naroda je bagatela.

Treba pratiti kretanje novca, kaže Mesić. T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu
  1. josip milić
    #1 josip milić 11 svibanj, 2012, 12:20

    Od glavurtića sam prvi put čuo za neke vrlo važne stvari.
    Svaki se put obradujem kad nešto novo od njega mogu pročitati jer je još uvijek tako svjež i pa i ova šala na svoj račun je znak njegove veličine

    Odgovorite na ovaj komentar
  2. Gospodin
    #2 Gospodin 8 svibanj, 2012, 12:45

    Čestitamo, duboki naklon i štovanje za gospodina Glavurtića

    Odgovorite na ovaj komentar
  3. pjesnik
    #3 pjesnik 8 svibanj, 2012, 12:03

    U Hrvatskom slovu objavljena je vijest da je vas kolumnist dobitnik knjizevne nagrade!

    Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.