POKOLJ U ZRINU

POKOLJ U ZRINU

13. rujan, 2013.
Print Friendly, PDF & Email

Zrinska Kula-Stari Grad Zrin-Zrin-Grad
Mogu li se Hrvati vratiti u rodni gradić Nikole Šubića Zrinskog?

 

Piše: Josip Frković

Ono što se 9. i 10. rujna 1943., za blagdana Male Gospe, desilo mirnim stanovnicima banovinskoga gradića u njedrima Zrinske gore, malobrojni neposredni svjedoci njegove tragedije, tada još djeca, i njihovi kasniji naraštaji stasali u Slavoniji, s jednakom tugom za najbližima i izgubljenim zavičajem ponavljaju pune 22 godine. Zadesila ih je ista sudbina kao i mještane ličkoga Boričevca i Brotinje kod Donjega Lapca i Srba, te slavonske Španovice, koja je kasnije za volju komunističkih pobjednika čak i preimenovana. Zrin je potpuno spaljen i razoren, njegovih 300 žitelja zločinački je strijeljano i masakrirano od partizana. Onih koji su se iza sloma njihove velikosrpske kraljevske vojske i otadžbine Jugoslavije (za to i danas nerijetko okrivljuju hrvatski narod – nap.p.), predstavljali kao gerilci i četnici s kokardama. Sada se pak uporno trude prikazivati antifašistima zaslužnim čak i za temeljenje nove Hrvatske tijekom II. svjetskoga rata.

ČETNICI S PETOKRAKAMA

Preživjeli Zrinjani trajno su prognani iz zavičaja uz konfiskaciju cjelokupne imovine. Ni u svojoj suverenoj državi, iza novih ratnih stradanja od istih neprijatelja koji uporno posižu za svetim hrvatskim tlom, nijedna vlast demokratske Hrvatske nije poništila presudu Kotarskoga suda u Dvoru. A njome je davne 1946. godine, dok su  knojevci, oznaši i udbaši još uvijek Hrvate noću odvodili u nepovrat, predsjednik suda Nikola Vujčić „u ime naroda“ krvnički presudio rodnom mjestu najvećeg hrvatskoga junaka Nikole Šubića Zrinskog. O tome da je srednjovjekovni branitelj Sigeta 1566. od novih prodora osmanlija u Europu ponikao na brdima Banovine, vjerojatno primitivni partizanski oficir i mrzitelj svega hrvatskoga ništa nije ni trebao znati. U arhivu sačuvano sudsko rješenje, koje je u Zagrebu dobio ratni poticatelj brisanja Zrina sa zemljopisne karte i Titov  gubernator Hrvatske Vladimir Bakarić,  precizira „da se konfiscira cjelokupna pokretna i nepokretna imovina svih stanovnika mjesta Zrina, i to bez obzira gdje se takva imovina nalazi“. Uz dobro znane licemjerne konstatacije kako se zbog potpunoga uništenja mjesta nije moglo utvrditi što kome pripada, odnosno „što je imovina ratnih zločinaca i narodnih neprijatelja, pa se oduzima svim stanovnicima Zrina i zabranjuje im se povratak“. Zabrana povratka Hrvata, pak, „određuje se zato što bi to uznemirilo lokalno srpsko pučanstvo…“. A to su stanovništvo zapravo potomci početkom 16. stoljeća iz Bosne pridošli martolozi, vlaški pljačkaši ratnoga plijena koji su se kretali za repovima turskih konja.

ZABORAVLJENI SIGETSKI JUNAK

Tim je činom počela i skoro pola stoljeća – pod prijetnjom represije – potrajala šutnja o tragediji mirnih zemljoradnika, trgovaca i obrtnika, kojima su partizani uništili dvije katoličke crkve, školsku zgradu, obiteljske kuće i cijela gospodarstva. Da se izbriše i zadnji trag hrvatskoga Zrina, voljom velikosrpske vlasti u drugoj Jugoslaviji, naselja Brđani i Draga imenuju se šamaričkima, a Zrinska gora Šamaricom. Zrin, međutim, kao naselje i župa bez ijednoga katolika postoji i danas, ondje nema Hrvata. Za druge Jugoslavije, prema velikosrpskom receptu sljedbenika Vuka Stefanovića Karadžića, Ilije Garašanina ili Draže Mihailovića, zauzeli su ga pravoslavni žitelji. Među njima i vjerojatni potomci egzekutora i palikuća Zrina. Na završetku oslobodilačkog Domovinskoga rata, početkom kolovoza 1995., autor ovoga teksta vidio je u Zrinu najviše napuštenih imanja, jer su njegovi stanovnici, bivši podanici fantomske srpske krajine, pobjegli u nepreglednim kolonama na desnu obalu Une. U BiH, Srbiju i Crnu Goru. U njihovim kućama, međutim, krov nad glavom pronašlo je stotinjak srpskih izbjeglica iz kordunskog dijela kolone, kojoj su Hrvatska vojska i policija ostavile koridor za slobodno napuštanje Republike Hrvatske. Mržnja prema svemu hrvatskom, koja traje još od 1918. i radićevskog „srljanja u maglu“ zajedništva Hrvata sa Srbima i Slovencima, rasplamsavala se sve do velikosrpske agresije na našu domovinu i njihova ratnoga gubitništva. Bez obzira na „normalizaciju i pomirenje“ u bijelim diplomatskim rukavicama, srpska i srbijanska patološka mržnja prema Hrvatima traje i do suvremenosti. I dok najslavnijega sina hrvatskoga naroda posvuda slave kao borca za slobodu Europe, njegova imena i povijesnoga djela u školskim udžbenicima, službenim komemoracijama državne razine i na druge načine ne sjećaju se, na žalost, Vladini dužnosnici, akademici HAZU, znanstvenici instituta i drugih hrvatskih ustanova. Tijekom teškoga Domovinskoga rata i neposredno poslije njega, istina, poznati bankar ponikao na Banovini Martin Katičić i skupina povjesničara, želeći otrgnuti zaboravu zrinsku tragediju, pokrenuli su rad istoimene udruge. Iza „Oluje“ okupljali su ljude iz raznih krajeva na uređenju pristupnoga puta, djelomično sačuvane crkve sv. Marije Magdalene i tvrđave Zrinskih, postavljanju raspela i uređenju platoa na kojem je u središtu sela stoljećima stajala župna crkva Našašća sv. Križa, te publicističko-nakladničku djelatnost s viktimološkom tematikom.

OBNOVLJENA KAPELICA

Tužbom protiv sramotne presude dvorskoga suda o konfiskaciji imovine zločinački obespravljenih stanovnika i njihovih potomaka, „koji su odreda odbijali svaku pomisao na suradnju s partizanskim pokretom“, ustali su svojedobno članovi obitelji svećenika Ivice Petanjka. Tužba je, očekivano, odbačena kao neosnovana. Za povratak na djedovinu Zrinjanima stoga još preostaje kolektivna tužba. Jedan od vjerodostojnih dokaza mogao bi im biti i zapisnik o prosvjednom posjetu načelnika Zrina Antuna Babića, tabornika Roka Remete i seljaka Pavla Marakovića i Mije Krivošića Predsjedništvu Vlade NDH. Bilo je to 30. ožujka 1943., pet mjeseci prije zlokobnoga napada partizana. Izaslanstvo je ministru Tortiću priopćilo da je od uspostave NDH zabilježeno 36 napada, u kojima je za poljskih radova i u drugim okolnostima ubijeno, ranjeno i zarobljeno 46 mještana. Manjka im obuća, a oskudica je za hranu. Zrin je jednostavno izoliran od ostala svijeta, rekoše. Na raspolaganju im je za vojničku službu 80 mahom neispravnih pušaka otetih od četnika (njih je vodio i kasniji narodni heroj Vasilj Gaćeša, koji je dao strijeljati i skupinu Srba lojalnih NDH – op.a.) dok za civilno oružje nemaju streljiva. Dvije teške strojnice, pak, otela im je vojska. Dok obrađuju svoja polja i 4 kilometra daleko od sela, ono i druga hrvatska sela ostaju nezaštićeni. Zbog toga su predstavkom od Vlade zaiskali da u Zrin pošalje vod domobrana s naoružanjem i doznakama za obuću 134 čuvara sela.  Presudnu ulogu u sprečavanju zaborava na tešku sudbinu povijesnoga Zrina, imali su ipak Katolička crkva i njeni velikodostojnici. Svakako najbolji poznavatelji i čuvari hrvatske svjetovne i crkvene baštine. Njima se pridružuju i članovi Hrvatskog žrtvoslovnoga društva, predvođeni prof. dr. Zvonimirom Šeparovićem, pa za već tradicionalnih rujanskih hodočašća vjernika iz Slavonije i Banovine sisački biskup mons. dr. Vlado Košić, najglasniji zastupnik očuvanja hrvatskoga identiteta, predvodi misno slavlje na mjestu porušene župne crkve. Na nekadašnjoj crkvenoj parceli koju su zatiratelji hrvatskoga spomena također konfiscirali, i ove će se nedjelje (15.09.) okupiti stotine hodočasnika. U toj će prigodii s ponosom obilježiti 505. obljetnicu rođenja Nikole Šubića Zrinskoga i pod burgom njegove plemenitaške banske obitelji postaviti križ. U pripremama dokumentacije za obnovu crkve i župe Našašća sv. Križa, ovoljetna su arheološka istraživanja potvrdila nalaz ostataka monumentalne sakralne građevine. Riječ je, bar za srednjovjekovnu povijest kontinentalne Hrvatske i za značaj Zrina kao predziđa kršćanstva, o rijetkoj gotičkoj crkvi iz predturskoga vremena. Nakon iskustva usporene obnove marijanskoga svetišta u petrinjskoj Gori, cistercitskoga crkvenoga zdanja iz 13. stoljeća koje su tijekom okupacije razorili rezervisti JNA s četničkim kokardama na čelu – a bez obećavane potpore države i županije – Sisačka biskupija organizira prikupljanje donacija i milodara pučana. Da se slično ne bi desilo i u Zrinu, premda se radi o hrvatskom srednjovjekovlju, simbol obnovljene žive crkve u sklopu župe Divuša bit će vjerojatno samo kapela. Bit će to i simbol skoroga povratka Hrvata. T

4 komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.