POČETAK PLIME PREPLATNIČKIH CIKLUSA

POČETAK PLIME PREPLATNIČKIH CIKLUSA

1. listopada, 2015.

Piše: Igor Koruga

Često se čini da jesen brzo smjenjuje ljeto. Što se glazbenog života tiče, ljeto je dosadno, ne donosi skoro ništa novo, barem kada je o Zagrebu riječ. Početak jeseni stoga budi radoznalost, podsjeća na zbilju, ali i rutinu te ustaljene rasporede; kulturne, obiteljske, poslovne, sportske, kakvegod još. Ovogodišnju plimu glazbeno-umjetničkih pretplatničkih ciklusa započeo je Jazz.hr 2015/2016, u organizaciji HDS-a i Dvorane Lisinski, u četvrtak 24. rujna u 20 sati, i to koncertom Didier Lockwooda koji se, nakon samo jedne tonske probe, doslovno susreo s Joe Kaplowitz Trijom. Na taj se način, u suradnji s Rendez-vousom, Festivalom Francuske u Hrvatskoj, još jednom nastojalo produbiti vezu između francuskih i hrvatskih umjetnika, u obostranu korist. S ponosom predstavljeni svestrani francuski violinist, između ostalog i dobitnik mnogobrojnih priznanja te suradnik uglednih glazbenika poput Marcusa Millera, Elvina Jonesa, Stephanea Grappellija, iznenadio je zagrebačku publiku već sa svojom začudnom opremom, dakle, s akustičnom (premda amplificiranom) violinom spojenom na pregršt efekata, loop-ova i ekvilajzera te sa šesterožičanim izotopom električne violine, gotovo orguljskog frekvencijskog spektra.

Nasuprot očekivanju

Uz takav instrumentalni arsenal mogao se i očekivati predstavljeni virtuozni, pomalo kitnjasti impro-stil koji je, priznajem, na samome početku djelovao prilično impresivno. Međutim, Lockwoodova sviračka svestranost, čak i trubačka, u rasponu od rocka, jazza i klasike do inovativnog eksperimentiranja s elektr(on)ičkim zvukovljem kao i s glazbenicima iz Turske ili Indije, pokazala se ponegdje i kao nedostatak. Tako je, nasuprot mnogim očekivanjima, Lockwood bio tek ¨ugošćen¨ u brojnim samostalnim glazbenim razgovorima s pojedincima iz spomenutog trija, valja reći punokrvnim jazz umjetnicima, odnosno sa Zvonimirom Šestakom na kontrabasu, s Jankom Novoselićem na bubnjevima i s Joeom Kaplowitzom na glasoviru. Različitost pristupa najviše se razvidjela u tumačenju legendarnog jazz standarda Impressions, u kojem se Lockwood improvizacijski suviše oslobodio i oslonio na vlastiti (jazz-rock, fusion) stil, dok je primjerice Kaplowitz, znatno mudrije, (is)koristio proširenu modalnost i indijski štih Coltraneove skladbe za lucidne eksperimente, ili konkretnije, za pretežno harmonijska poigravanja (à la McCoy Tyner). Dozirano i s mjerom, reklo bi se s idealnom, kvartet je briljirao u perfektnoj izvedbi Ellingtonove balade In a Sentimental Mood, ali i u izvedbama Lockwoodovih autorskih skladbi, Quark i Good Morning Lady Caroline u kojima je Francuz posve iskreno priznao publici kako i dan danas zapravo ima privilegij na pozornici – učiti improvizirati. Da je to tijekom zagrebačkog gostovanja često i činio osjetilo se u predvidljivom solističkom ¨loop nastupu¨ pred kraj koncerta, u osnovi ovjekovječenom još prije šest godina na najvećem svjetskom video portalu.

Definirana polazišna točka

U isto su vrijeme, poput Lockwooda i Joe Kaplowitz Trija, ali pet dana kasnije, u utorak 29. rujna u HGZ-u, po devedeset i šesti put, na svoj prvi sezonski koncert izašli članovi Zagrebačkog kvarteta. Domaći su se glazbenici dostojno predstavili brojnoj publici unutar remek-djela iz pera Adalberta Markovića (1929-2010), Wolfganga Amadeusa Mozarta (1756-1791) i Aleksandra Borodina (1833-1887). Uvježbano protumačivši Markovićeve Četiri minijature za gudački kvartet i Borodinov Drugi gudački kvartet u D-duru, ansambl je neznatno zapeo u nesavršenu ¨solo-trio¨ kombinaciju s početka zajedničkog djelovanja, k tome još u Mozartovom ¨Lovačkom¨ kvartetu u B-duru, KV 458, u kojem je takva raspodjela bila najmanje primjerena. No ipak, središnje postavljena izvedba Mozartovog kvarteta uspjela je iznijeti obilje inovativnih skladateljskih obrazaca, Bachovu vještinu kreiranja fuge, uzoran tok i simptomatičnu, besprijekornu melodioznost. Polazišnu točku za idući nastup naši su ponajbolji komornjaci definirali u pridodanom djelu, u iznimno nadahnutom tumačenju drugog, tipično ¨ruskog¨ stavka (Andante cantabile, B-dur) Prvog gudačkog kvarteta u D-duru, op. 11, Petra Iljiča Čajkovskog (1840-1893).T

3 komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code