Piše: Zvonimir Magdić
Među milijunima bombi koje su praskale drugo-svjetskim bojišnicama, purgerskih Gradjanskog, 0:4 protiv mađarskog državnog prvaka Nagyvarad Azhletic Cluba u Pešti, početkom srpnja 1944. bila je baš ta, puna prvog praska. Više – bombetina.
NAC – GRADJANSKI 0:4 ( 0:2)
Budimpešta – 01.07.1944. Igralište Ferencvarosa. Gledalaca: 30.000.
Strijelci: 0:1 Lokošek ( 9), 0:2 Lešnik ( 32), 0:3 Lešnik (57), 0:4 Lešnik ( 83)
NAC: Vecsey, Meszaros, Onody, Pereny, Juhasz, Demeny, Barna ( Csapo), Lorant, Sarvari, Bodola, Toth III
Gradjanski: Glaser, Brozović, Dubac, Pleše, Jazbinšek, Lechner, Cimermančić, Wolfl, Bobek, Lokošek ( Lešnik, 30), Kokotović ( Matekalo, 46)
Veli Cimer: ‘Špliter!’
Istog trenutka sjetio sam se svog vlastitog dodira s tom gadnom stvarčicom. Nedjelja je, šestog travnja 1941. Nešto, iza sedam ujutro! Sedam i deset, ako se ne varam. Možda koja minuta i prije. Upravo ustajem, mama je već, jasno, budna, moram na đačku misu kod Krista Kralja, u Trnju, u pola osam. I dok krećem iz kreveta: bum-bum! Pucnjava. Topova. Ja i mama letimo na prozor kupaonice. Pamtim, kao danas: nebo je sivo, oblačno. A na njemu nekoliko grozdova malih, crnih oblačića. Ekspolozije protuzračnih topova. Jedan zrakoplov, klizi, jedva ‘ motorno’, ispod tog sivila, kroz te dimne grozdove. Jedva čujno. Vježba? Tih dana, bilo ih je svaki čas. Rat je bio pred vratima. Je li sad – tu? Ne sjećam se da li je i tulili. Sirene. Da ili ne? No, ljudi su se strkali. Sad je sve opet mirno. Ja se oblačim. Idem ja na misu. Onu đačku, u pola osam u kapelici Krista Kralja, u Trnju. A ja sam Trnjanac. Tata spava. Njega nije nikad zbunjivala ‘neka’ pucnjava čak i onda kad se deralo po ‘letećim tvrđavama’. Idem trećom alejom prema Trnjanskoj cesti. Na putu, u kući broj devet, sivoj dvokatnici, u prizemlju otvoreni prozor kod gospođe Marijane, iako mi je deset sjećam se da je bila crnka, zgodna. Radio. Ljudi se okupljaju. Slušaju. Čuju. Prilazim , i ja slušam: ‘Našoj državi navješten je rat. Našoj državi navješten je rat….’. I kaj sada? Doma ili u crkvu? Pa, rat je počel. Oni su već tu. (zrakoplovi) . Ipak, imam hrabrosti, idem ja u crkvu. Ne smijem ostaviti svog dragog Bogeca ni Drageca Kocipera, mog dragog katehetu. Jer, misa je obavezna! Jer, ak te ni, cedulke opomene idu mami! A vjeronauk je onda bil, na školskim svjediočbama, rubriciran kao broj jedan. Ispred svih drugih predmeta. Čak i, joj, matematike. Spustio sam se do samog kraja aleje, dum-dum! Opet pucnjava. Opet se crni jedan zrakoplov. Sad mi je jasno: vrag je zel’ šalu. I ja, natrag doma. Sad je sve tiho. Ali, oko jedanaest, opet ‘komedija’. Jedan zrakoplov, jedan koji će se vratiti, sutra, prekosutra. Sad znam, njemački. I odmah ocjena: ‘štuka’. I opet dum – dum. Topovi. I sada špliteri. Pod mojom trokatnicom na 7a špediterska kola, široka, duga. Netko već seli iz kolonije. I, tras, tras… i po njima krhotine rasprslih granata. Čujem riječ: ‘špliteri’. Mi smo klinci već u ‘haklu’. Ko bu ij imal više. Pamtim mog prvog: još je bio vruć, rezuckav, oštar. Željezo.
-Špliter….
Ovo je sad priča, koju slušam, na purgerskom, u hrpi ljudi, plavih drukera, Zvonimira Cimermančića, poslije Nagyvarda’: Mi piljimo u nebo, kroz prozore gledamo na nebesima promukle četveromotorce, srebrne, oko kojih se sve praši od detonacije granata topova 8/8. Idemo malo van, hoću bolje vidjeti kaj se to tam gore spelava, i kao da smo u Zagrebu, sto posto neoprezni, fiju! Špliter. Prohujal je kraj mog vuha i zabil se u zemlju. Ostal sam paf. Pola centimetra bliže i nema Cimera. Ha-ha!’Bilo je teško bombardiranje Budimpešte. Počelo je negdje oko deset. U jedanaest – užas. Grad je u plamenu. Ruševine. A mi igramo u pet protiv NAC-a. Sirene urlaju. Vatrogasci jure. Vreva. Jezivo. Meni je Milan Pavić, slikopisac, umjetnik, pokazao slike koje pokazuju jedan betonski blok, ko’ kuća, zabijen u drugu kuću. Užas.A, onda, sve se polako smirilo. I, kaj je gospon Cimer? Ipak se igra? Netko od znatiželjnika visi na Cimermančiću. Cimer: ‘ Igra se. Pitamo se i bez pitanja, samo ledenim pogledom iako je vani vruće. Hoće li biti na Ferencvarosevom igralištu, kojeg poznamo kao svoj vlastiti džep, ljudi? Ikoga? Hoće, hoće: trideset tisuća! Na njegovim drvenim tribinama.’. Da, rat je, ali duh ne popušta. Nogometaši imaju hrabrost teških Heraklovih stupova. Cimer sve hvali: ‘ Je, kaj smo ih zgazili…’ Zvonko Cimermančić, jedan bonvivan,zgodan, košćat, blijeda lica, oštrog crtoavlja, crnih vlasi ‘ ko vuglen’, velikih crnih očiju, nosa poput Cyrano de Bergeraca, hrapava glasa kao da je progutal more vina, ljubimac Zagreba koji bar tada još uvijek vleće dah i duh nekada slavnog kraljevstva hrvatskog ( ‘Mundo deportivo’ iz Barcelone, op.a.). Žene ne mogu bez njega. Cimer je imao i jednu Marijanu koju su zvali još i Bugarka. Bila je pjevačica u Jakopićevom ‘ Manduševcu’, u Gundulićevoj ulici. Cimer je takav: Vino i žene. Grof, bez kinte u džepu. Bio je baš takav: oduga koraka, šprtinter i štoser. I golovi. Oni iskosa, poslastica.No, najčešće njegove lopte za Belca Lešnika i Maru Wolfla. Veliki borac. Fajter. Svestran. Igrao je čak i braniča. Bolje od samog Djalme Santosa!
Ali, do tog popodneva srpnja 44, kad je rat već dobio i Normandiju, znači i drugu bojišnicu, do te tekme Gradjanskog i NAC –a trebalo je doći. Dr Eugen Dembitz izvještava s tog podviga Gradjanskog, a i ‘Hrvatski narod’ na svojim glomaznim stranicama, ima naslov. Naslovčinu: ‘Najveća pobjeda hrvatskog nogometa’. I, bila je. Mađari su tada još uvijek pojam kontinentalnog nogometa. A idućih deset, najboljih na svijetu(Puskas i Csikosi). Ovo je bila peta utakmica purgera Gradjanskog i Nagyvarda. Uzvrat svih uzvrata. Za prestiž na Kontinentu kojim harači rimski bog Mars. Jedna neodlučna (po ocjenama samih Mađara, kao pobjeda, op.a.) u Velikom Varadinu i četiri pobjede! Tri u Zagrebu, i ova u srcu, u Pešti, najveća, 4:0. Bravo Grdjanski!
I što piše doktor E.D?
«Za razliku od Varadina, ovdje u Pešti Purgeri su se osjećali slobodnije. I, na samom početku preuzeli su igru u svoje ruke. Ušli su u igru velikim poletom. I, samouvjerenošću. I za čas postali gospodari situacije. Redala su se navale za navalom na mađarska vrata. Bobek, kao vođa navale , često je upošljavao krila pa su Cimermančić i Kokotović bili glavni nosioci navala i najveća opasnost za Vecseya. Hrvati su igrali mnogo brže i jednostavnije od Nagyvarada. I ta premoć plavih ostvarena je već u devetoj minuti. Kokotović je prodro lijevim krilom i ubacio loptu Bobeku koji je vješto proigrao Lokošeka koji je neobranjivo poslao loptu u vrata. Najbolji mađarski vratar Vecsey nije mogao spriječiti pogodak. 1:0 za Gradjanski. Gledalište je bilo pod hladnim tušem dok su se igrači Građanskog grlili radosni postignutim zgoditkom. Imali su zbor skupine Hrvata na drvenim tribinama.
Mađari brzo uzvraćaju. Napadaju. Ali je pred purgerskim vratima neprobojni zid. Nema prolaza. Sve što eventualno prođe kraj sjajnih braniča Brozovića i Dubca i nesavladivog Jazbinšeka, lovi nepobjedivi Glaser. Ubrzo se Purgeri opet vraćaju čvrsto u igru. I izvode niz opasnih navala. Sjajno igra Wolfl, kojem doduše, ne odgovara oštrina mađarskih igrača. Ali, su njegove lopte točne igrane na vrijeme. Da, Mađari štartaju tvrdo. I, u 34. minuti Lokošek napušta igru. Ulazi Lešnik. Bobek sada igra desnu spojku. I nekoliko časaka kasnije Beli zabija drugi gol. 2:0 za Gradjanski. Najprije su Lechner i Pleše ispleli malu bravuru, pa je lopta poslana do Cimermančića, koji na svoj način čeka, odmah daje Lešniku. Beli je poveo nekoliko koraka, a onda opalio. Prebrzo za mađarskog vratara. Sad je gledalište i ono domaćih podiglo dlanove na pljesak. Purgeri igraju izvrsno. Mađari pokušavaju vratiti ritam igre. Idu žestoko i oštro. Glaser je prisiljen intervenirati. Sjajno brani udarce Bodole i Sarvarija, a gotovo čudom udarac Totha III iz neposredne blizine. Glaser je nesavladiv. Dobri, stari Franjo. Obrana plavih je na mjestu. Mađari ne prilaze. Još je jedan igrač u velikoj formi. Jazbinšek. Njega se ne može izigrati. Sve visoke lopte na njegovoj su glavi. I kad ima dvojicu , čak i trojicu pred sobom, on je pobjednik. Ni klasa Bodole ni Sarvarija nije mogla nadvladati sjajnog Oskara. Sad je i gledalište shvatilo čudesnu Oskarovu igru. I, gle, počelo je skandirati: Jazbinšek, Jazbinšek…!’ Bilo ga je i na zemlji, jer su Varaždinci tražili i silom prolaz do Glasera. Morao je intervenirati i sudac. A, onda, nastavak. Sad Gradjanski igra još bolje. Plavi su puni samopouzdanja. Mađari su, doslovce, rastrojeni. Gradjanski igra krasno. Gledalište, objektivno, plješće. Do kraja, čak i bodri Zagrepčane. Jesu, krasni su potezi Purgera. I, jedan od njih, u 32. minuti drugog dijela, donosi senzacionalnih 3:0. Kako? Beli Lešnik je opet strijelac. Njegovu pogotku prethodila je divna kombinacija u kojoj su sudjelovali i Lembika Lechner i Pleše da bi točna Cimermančićeva lopta pala pred Lešnika. A to, ne, to Beli ne promašuje. Sad su Mađari potpuno hin. Plavi gospodare igralištem. Bilo je još prilika. Ali, sada plavi igraju za publiku . Publika im srdačno uzvraća. Ipak, opet jedna dobro pružena prilika, a Lešnik je majstor dobrih prilika, opet je u mreži. 0:4! Ovo je već ekshibicija. Igrači se natječu koji će od njih pokazati što više nogometnog znanja. Nagyvarada je potisnut. Sav je u obrani. Rijetke su im navale, ali ne dalje od kaznenog prostora. I dok se purgeri utapaju u vlastitu igru, kao da protivnika i nema, gotovo i ne misleći više na novi zgoditak, jedna je lopta nakon akcije Lešnika i Kokotovića otvorila vrata širom otvorena. Vecsey je stajao nemoćan. No, na njegovu sreću, lopta je pogodila vratnicu. Kome Mađari plješću osim svojima? Nikom. Danas, pozdravljaju toplo Gradjanski. I – kraj. Velika je utakmica gotova. Mađarski državni prvak je u Pešti – na koljenima. Purgeri su u zagrljaju. Oko njih je Hrvata iz čitave Mađarske. ‘Plavi, plavi….’A kako su igrali plavi? Svi do jednog. Izvrsno. Bolje, kao nikad! Na kraju, malo vica i šale. Zna se, Lešnik: ‘A kaj, da sam bil u formi, dali bi im deset komada.!» T
Još nema komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.