PO UMJETNOSTI SMO NAJSLIČNIJI STVORITELJU

PO UMJETNOSTI SMO NAJSLIČNIJI STVORITELJU

25. ožujak, 2013.
Print Friendly, PDF & Email

 

Tomisklav Marijan Bilosnić-2

Tomislav Marijan Bilosnić u razgovoru za portal Tjedno

Razgovarao:  Ivan Raos       

Tomislav Marijan Bilosnić (1947.), svestrani hrvatski književnik, slikar i fotograf, u protekloj je godini obilježio 45. godišnjicu plodnoga umjetničkoga stvaralaštva. Bilosnić je godinu svoga umjetničkoga jubileja okrunio američkim izdanjem svoje kultne pjesničke zbirke Tigar koju je ugledni američki književni časopis Seawall uvrstio među osamnaest najboljih pjesničkih knjiga objavljenih u SAD-u  u drugoj polovici 2012. godine. Plodan umjetnički rad, njegov inozemni uspjeh kao i djelovanje izvan metropole samo su neke  od  tema našega razgovora.

Vaša pjesnička zbirka Tigar doživjela je izniman inozemni uspjeh. Ovoga ju je ljeta američki izdavač Xenos Books iz New Mexica objavio pod naslovom Tiger is the World i nakon samo nekoliko mjeseci na tržištu zadobila je posebnu pažnju.

– Američki književni povjesničar i kritičar John Taylor, stručnjak za europske književnosti, odabrao ju je kao najbolju zbirku koju je pročitao u prošlom polugodištu te je tako uvrštena među osamnaest pjesničkih zbiraka koje preporuča književni časopis Seawall. Premda vrlo zanimljiv, ovo ipak nije jedini međunarodni uspjeh zbirke. Gotovo je filmski zanimljivo da su Tigra prvi prepoznali i ovjenčali književnim nagradama u Makedoniji i Albaniji. Naime, 2007. godine Tigar je nagrađen makedonskom nagradom Ilinden, a 2009. albanskom nagradom Crvena ruža Elbasana. Kada sam se sljedeće godine vratio u Skopje, kao dar iznenađenja dočekalo me izdanje na romskom jeziku. Tako je pjesnička zbirka Tigar do sada doživjela američko, romsko, albansko i makedonsko izdanje. Kao dvojezična književno-likovna monografija objavljena je još na talijanskom i njemačkom jeziku.

Svakom je autoru i pjesniku dragocjeno kada čitatelji prepoznaju djelo, a to se s Tigrom dogodilo. Pjesme su prepoznate kao iznimno pjesničko dostignuće u širokom književno-kulturnom prostoru SAD-a, ali i u kulturno gotovo izoliranoj Albaniji, dakle u potpuno dva civilizacijski različita svijeta. Mislim da je to valjan razlog da  vjerujem u njihovu univerzalnu dimenziju, ali i da sam u svojoj  pjesničkoj misiji na dobrom putu.

         

U znaku Tigra dobrim ste dijelom i obilježili svoj umjetnički jubilej, posebice gostovanjima na Danima europske kulture u Mariboru…

Uz neka moja novija djela kao što su Hrvatska ogrlica, Afrika, Ogledalo, Tigar je bio u središtu interesa obilježavanja mog umjetničkog jubileja. U zajedništvu s kolegama i prijateljima jubilej sam proslavio diljem Hrvatske – od Zadra do Kutine, Samobora i Istre, ali i u Torontu u Kanadi te krajem godine u Mariboru, europskoj prijestolnici kulture 2012. godine. Tigar se kao takav jednostavno sam od sebe nametao, misterij njegova duha, značaj i ljepota, energična odvažnost. On kao da se nije želio solidarizirati s ostalim mojim djelima, tražio je iznimniji položaj.

PREŠUĆIVANJIMA SE NE NAZIRE KRAJ       

Kako je Tigra prihvatila hrvatska književna kritika?

 -Od potpunog nesnalaženja i prešućivanja na početku do vrlo vrijednih kritika i studioznih eseja posebice u novije vrijeme.

Pa ipak Zvonimir Mrkonjić u novom izdanju svoje knjige Suvremeno hrvatsko pjesništvo cjelokupan Vaš pjesnički portret sagledava kroz prizmu „tigrizma“.

 -Paradoks naše suvremene književne zbilje lako možemo odčitati u činjenici da je moja zbirka Tigar dobila iznimnu pažnju domaće i svjetske književne kritike, da je nagrađena s dvije međunarodne nagrade, prevedena na šest jezika, i sada u Americi, gdje se tiskaju tisuće knjiga,  ulazi u izbor od 18 knjiga koje se preporučuju čitateljima.  Istodobno u Hrvatskoj pjesme iz ove zbirke gotovo da nisu ušle ni u jedan izbor, panoramu, pregled, a da ne spominjem antologije?! Negdje jest problem, u meni, zbirci, tj. pjesmama, ili u onima koji odlučuju o vrijednosnim kriterijima. Kada neki kritičar ili esejist potaknut inozemnom recepcijom napiše neki tekst o mojim knjigama naknadno, obično mu se odbijenica obrazloži  tvrdnjom kako je knjizi prošao rok. Kako? Zar knjige imaju rok trajanja poput lako pokvarljive robe?! Ja to ne mogu razumjeti, pa ne proizvodim konzerve, niti se bavim prodajom mlijeka, jaja i mesa. Međutim, očito je na snazi žanrovska zbrka časopisnih koncepcija, pa urednici ne mogu, ne žele ili ne znaju razlikovati kritiku i recenziju od studije ili eseja, ili ovo drugo ne žele prihvatiti. Sve to potvrđuje da su se u potpunosti pobrkali kriteriji, da smo kao društvo izgubili svijest o kulturi, njezinu značaju i vrijednosti, da smo potpuno obezvrijedili i izgnali građanstvo koje umjetnost živi iz unutarnje potrebe, a ne zbog nadmetanja i podmetanja kvazipotrošačkog i pseudoliberalnog mentaliteta. Književnost i knjiga nude se na istoj razini s najnovijim modnim krikom neke dizajnerske kuće. 

O problemu hrvatske suvremene književne recepcije mnogo se govori, ali očito malo ili nedovoljno čini…

 -Naše je društvo još uvijek monološkoga karaktera. Ako određeni ideološko-književni arbitri nisu sigurni da se određeno književno djelo uklapa u njihove već unaprijed po svojoj mjeri ukalupljene ladice, a uz to je nastalo izvan metropole i to još iz pera autora koji nije omiljen ili simpatičan u akademskim krugovima, to djelo zavrjeđuje da ga se u najmanju ruku preskoči ili prešuti, kada se već starim metodama prošloga stoljeća ne može javno zabraniti. Hrvatskoj praksi prešućivanja ne nazire se kraj.  Ipak neobičan je i tajanstven put Riječi. Izvan domovinskih granica, u kulturnim središtima koja ne funkcioniraju po trač-predajama, nego po profesionalnom očitovanju o određenom književnom djelu, istinska pjesnička riječ pronalazi svoje utočište. Stoga Tigar i njegove interpretacije koje već danas postoje u različitim jezicima i kulturama jamstvo su mi da mojih četrdeset i pet godina rada nije utrošeno uzalud. Valja pritom naglasiti kako u ovom slučaju nisam osamljeni primjer.

RADITI IZVAN ZAGREBA

Vječno hrvatsko pitanje – i političke i kulturne prirode – što danas znači živjeti i stvarati izvan metropole? Je li Vam žao što kao mlad čovjek niste preselili u Zagreb  i u većem kulturnom središtu ostvarili svoj književni, slikarski pa i svaki drugi potencijal?

-Oduvijek je to dvosjekli mač – i blagoslov i prokletstvo. Nikad nisam požalio što sam se pupčanom vrpcom vezao uza sve ono što Zadar znači – antiku, srednji vijek, zlatarstvo, grad kao polis, Velebit i more. S druge sam strane progutao tolike gorke pilule za koje u metropolama i ne znaju da postoje. Prozor moje radne sobe gleda na Forum, ali taj  obzor tu i završava, na pustom izlizanom kamenu čiju strukturu poznaje svaki stanovnik grada. Teško je opstati u maloj sredini u kojoj svatko svakoga zna, ili još bitnije o svemu zna najviše. Akademik Tonko Maroević iz istih razloga jednom mi je priznao da je ostao u Splitu da bi svojim predanim odnosom prema radu  stekao titulu redikula. To je istodobna vječna borba s malograđanskim mentalitetom, ali i svojevrsni užitak života i djelovanja u prostoru koji kulturu baštini oduvijek.  Konačno to znači misliti, pisati i biti izvan književno-akademske industrije i njezine tržišno-ideološke ekonomije, biti slobodan.

 

Mislite li da će hrvatska kultura ostati centralizirana i nakon našega ulaska u Europsku Uniju?

-U današnju sam Europu pjesnički ušao nekoliko godina prije službene hrvatske politike. Zajedno s Hermanom Van Rompuyem, predsjednikom Europskoga vijeća i haiku pjesnikom, zastupljen sam u europskoj haiku antologiji tiskanoj u Parizu.

O centralizmu oduvijek sam govorio i mislio s prezirom, no kao takav on me se osobno ne tiče. Živeći na izvornom prostoru liburnske, hrvatske, pa i karolinške kulture, u  Zadru umreženom u sva zapadnoeuropska civilizacijska kretanje od helenističkih dana, koji je kako bi kazao Krleža kozmopolitski od pamtivijeka, poškropljen vodom iz Višeslavove krstionice, za mene su priče o Europi kao i o našem uskom zagrebocentrizmu pomalo dosadne i uglavnom suvišne.  Riznica Zlata i srebra Zadra i romanički Zadar, komuniciranje zadarskog biskupa Donata još u ranim danima s dvorovima u Aachenu i Carigradu, prvo hrvatsko, dominikansko Veleučilište u Zadru, Zoranić, sve me to odredilo i obilježilo u umjetnosti, posebice u književnosti, toliko da se nikad i nisam htio nigdje maknuti s ovoga prostora, tim više što sam znao komunicirati s cijelim svijetom na način kao što to čine pravi oholi Mediteranci –  gurnuvši prst u more. Kultura koju nasljedujem i živim primarno je europska, sve što sam stvorio elementarno je izniklo iz zapadnoeuropske tradicije i baštine, u mom opusu nema mjesta balkanizmu, osim možda u faktografiji. Takav moj diskurs odavno je prihvaćen i u Bosni i Hercegovini, Makedoniji, Albaniji, Turskoj, a ne samo recimo, u Sloveniji, Mađarskoj, Italiji, ili sad u Americi.

 No ipak javno se mišljenje, književno-povijesna a ne samo kritička recepcija kreiraju u centru?

-Mi zapravo ne poznajemo pravu sliku stvari, činjenično stanje. Znamo samo za mišljenja određenih interesnih grupacija, za njihove misije u kojima sve počinje i završava s njima. Što danas znamo o suvremenoj hrvatskoj književnosti – o onome što se bitno događa izvan moćnih i svevladajućih zagrebačkih izdavača – doslovno malo ili ništa. Vrijeme će pokazati kako su umjetnost i književnost nastale na cjelokupnom kulturnom prostoru naše domovine danas, kao i nekad, nosivi stupovi onoga što zovemo hrvatskim identitetom.

Mnogima u hrvatskoj javnosti do danas ostaje zagonetna metodologija Vašega rada, kada ste i kako uspjeli stvoriti toliki književno-publicistički ili pak slikarski opus. Međutim, kod Vas je i stalno prisutno utjecanje interdisciplinarnosti. Bi li se Vaša umjetnička osobnost mogla tumačiti u znaku renesansne svestranosti?! 

-U književnosti mi je uzor hrvatski renesansni pisac Petar Zoranić. On je imao smjelosti biti ne samo prvim hrvatskim romanopiscem, kako ga struka usko obilježava, nego i prvim putopiscem, etnologom, botaničarom, mitologom, itd. U svom je romanu koji je usko vezan uz njegov (kasnije eto i moj) zavičajni prostor on zapravo razvio dijalog sa cjelokupnom helenistikom i zapadnoeuropskom književnom baštinom.  U slikarstvu i drugim medijima uzor mi je Pablo Picasso, osoba koja je u najblažem slučaju redizajnirala sve norme, čovjek koji je izvorni, endemski umjetnik, stvaralac koji nije rušio zbog neplodnosti, nego je “rušio“ da bi u punini svoje snage i erosa stvarao novo, pa čak i kada je oholo slikao na ubrusu.  Pokušao sam nešto od ove dvojice unijeti u svoju umjetnost,  u književnost i u slikarstvo podjednako, pa rekao bih i u samo življenje i intimni svjetonazor. Na tome je tragu i moje pjesništvo –  zbirke Tigar, Odisejeve pjesme, Kuća,  Afrika, Ogledalo, ali i Vila Velebita i Ogrlica.

 Moj je stav da umjetnik svakodnevno mora raditi. Činiti, stvarati, tražiti, propitivati. Samo je živost svjetlost umjetnosti, pa tako i hrvatske kulture u širemu smislu. Prepuštanje malodušju i lijenosti, radu samo po narudžbi i projektu, siguran je putu u duhovnu i kulturnu baruštinu. Stoga ako nemamo kista slikajmo očima,  ako su nam uskratili boje još uvijek imamo krv!

Što za Vas danas na početku 21. stoljeća, u koje smo ušli s pompoznim najavama smrti umjetnosti, znači pisati i uopće biti umjetnik? 

-Umjetničko je djelo satkano od duboke unutarnje potrebe, onog tajanstvenog i neobjašnjivog poriva, ali i od mukotrpnog rada. Osobno držim da se dobra pjesme ne može napisati ako u njezinu stvaranju u potpunom suglasju ne djeluju  cijelo srce i cijeli um. U trenutku inspiracije može prosinuti određena pjesnika slika ili ideja, ali ne i cijela zbirka, cijelo djelo, za to je potreban dugotrajan rad.

Umjetnost će umrijeti tek s posljednjim čovjekom, jer s njime je i nastala, po njoj smo uz roditeljstvo najsličniji Stvoritelju. Kako bi pjesnik, teolog i filozof Ivan Golub kazao – čovjek je Bogu sličan jer se poput njega igra. Bog koji se igra (Deus ludens) stvorio je čovjeka da se u ponuđenom svijetu igra – umjetnost je stoga igra između srca i uma, spoznatljivog i nespoznatljivog.  Premda ne vjerujem da može umrijeti, umjetnost i pjesništvo ipak mogu pasti u zamku vlastite jalovosti kada se izgube u površnosti, kada iz vida izgube bit univerzalne poruke humanizma.

 Kakva je dakle mogućnost da svijet upozna recentnu hrvatsku književnost i njezinu univerzalnu poruku?

 –Mogućnosti su više nego otvorene, što govori i moje osobno iskustvo, ali i iskustvo nekih drugih uglednih hrvatskih književnika. No sve pod uvjetom da se u protok književnosti ne umiješa politika u kojoj prevladavaju isključivo interesne sfere određenih institucionaliziranih grupa. Danas su neki sebi dali za pravo da se zlouporabljujući časne institucije drže isključivim i jedinim predstavnicima svega u nacionalnim okvirima, koje su vješto premrežili isključivo iz ekonomske sitne dobiti.

 Dakle, iskreno trebamo otkriti i ponuditi svijetu onu književnost u kojoj zapretan tinja naš identitet. Globalistički svijet, takav kakav jest, i sam ima dovoljno svojih surogata, pa mu ne trebaju još i naši. K tomu svojom neslućenom moći nameće jednodimenzionalnu imperijalističku kulturu, kojoj se teško možemo oduprijeti bilo čime, osim upornim isticanjem vlastitoga identiteta koji je vrlo određen i jasan pojam. Svima nam je poći od značajne misli Octavia Paza da  je „pjesnik pamćenje svoga naroda“ .  

NOVA PITANJA I ODGOVORI

Dakle, nacionalno ili globalno, pitanje je sad?!

-Nema na ovome svijetu novih pitanja, pa ni odgovora. Sve su to samo varijante, a ljudska je istina jedna i jedinstvena. Ne može nešto biti nacionalno, ukoliko nije i opće, da ne kažem internacionalno ili globalno, jer su jedno izmislili boljševički a drugo lihvarski moćnici, uvijek se ujedinjujući u kohorte koje sustavno sišu zdravu krv svake kulture i vitalizma. Mene je tako uvijek zanimalo ono hrvatstvo čija zastava upotpunjuje široku svjetsku sliku, kao i oni svjetski fenomeni koji učas mogu postati hrvatskima. Tim više  ako hrvatsku kulturu promatramo u ogledalu  mediteransko-jadranske logike – široke civilizacijske otvorenosti unutar tvrdo začahurenih specifičnosti.

Mediteranizam je pritom  dominantna karakteristika Vašega djela…

Jednostavno zato što su moji osobni korijeni jadranski, što je dub na kojemu raste krošnja hrvatske kulture mediteranski, i što su mladice te krošnje prvotno izbile u prostoru kojim se danas krećem. Nemoguće je ne osjećati svoju zemlju, svoj zavičaj, bašćinu kako bi kazao Zoranić. Tko to ne umije, ne piše iskreno. Umjetnost riječi u kojoj se ne ujedinjuju temeljni elementi  zavičajne određenosti, dakle kao specifikum elemenata koji svjetsku kuglu drže na okupu, zapravo je beživotna. Kada poezija izgubi glazbu, kada ponestane slikovitosti jezika, arhetipske dimenzije pamćenja, kada se odvoji od duha i duše, ona u potpunosti gubi smisao, prestaje biti poveznica s Apsolutom.  T

2 komentara

Uskoči u raspravu
  1. teo
    #1 teo 10 travanj, 2013, 11:11

    Uvjek me raduje kad mogu što zanimljivo i pametno pročitati posebno kad to kaže najomiljeniji hrvatski knjiženik Bilosnić. Zaslužio je najveću pohvalu iz ministarstva kulture odavno a ovog trena je najdinamičniji i najzanimljiviji hrvatski književnik. Portalu Tjedno. hr želim da nadalje bude poseban u pokazivanju tema iz kulture. Kao čitatelj želim vidjeti prave književnike i umjetnike i njihova razmišljanja što i kako govore, i rasprave o djelima …
    Čestitke Bilosniću i portalu.

    Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.